Nikada nije postojalo ništa što nas toliko zasljepljuje da ne vidimo zlo kao što je to ljubav.
Ljubav je sjebana. Uvijek ću u to vjerovati.
Gdje god bilo ljubavi, netko će je uvijek prije ili kasnije na kraju sjebati.
Što više znam o Tebi to bih više voljela da si živ. Što sve moram saznati od drugih?.. To nije fer.
Jer ja nisam umrla a patila sam više od tebe!
Tako otići. To nije fer. Prevario si me. Jesi li ikada pomislio što to znači u mome životu?
Najrađe bih te sada doista ubila. Nije pošteno što si već mrtav.
Zabit se u jadno, jebeno drvo!!! Ko je to vidio?! Ti, Ti si ga trebao vidjeti. Morao si ga vidjeti! Znaš jebenu cestu. Znaš!! Morao si.
Zašto moramo jebati ljubav? Zašto joj se ne možemo oduprijeti, a nanosi nam zlo?
Kao da baš traži da je sjebemo.
Ruševine moraju postojati.
Nada mora postojati. Hahahahaaaha. Nada je mama..D. mama.
I ovo postoji. Isto kao i moja nada i tvoja vi..... tvoja više ne.. Tvoja više ne... Ali.. otkud nam ideja da je ona nužno dobra?
Pogoršanja moraju postojati. Kao i želja za povratkom u sretnija vremena, želja da popravimo sve što smo sjebali.
Ali, ja ne znam gdje bih se vratila, Peri, Danetu ili Tebi, jer vidiš spleli ste mi se u istu osobu i više ne znam gdje koji počinje, a gdje završava...
Jebi se, znam di Ti završavaš.. u jebenom drvetu.
Mrziš što psujem?
I ja mrzim drveće, a trebala bi volit drveće, trebala bih sadit drveće, a ne htjeti srušiti ga.
Ljubav koja je samo malo sjebana mogla bi biti najljepša stvar na svijetu.
Moja je ljubav prema D-u bila sjebana od početka. Nije uopče vjerovao u ono što sam govorila, čak i kad nisam ništa govorila. Nije mi vjerovao čak ni kada sam lagala.
U Tebe sam se zaljubila posve nespremno. Uz more. Ostala sam ukočena gledajući te. Jedna minuta toga prizora bila je dovoljno. Ne možeš dugo gledati u surfera u neveri, a da se to sranje ne dogodi. Ukrala sam Ti jednu fotografiju na kojoj si još mali.
"To je već ozbiljno.", pomislila sam.
I imala sam pravo.
Nismo se uopće dobro slagali, no bili smo nesigurni, pomalo blesavi u načinu na koji smo se svađali, pa je to bilo donekle podnošljivo. Zvao si me "razvratnicom". Dovodila sam te do bijesa.
Ja sam vrlo mirna, pogotovo pred histerijom. Nitko ne voli tu moju osobinu. Brkaju je s hladnoćom i bezosječanošću.
Ali istina je kad me netko gnjavi, ja postajem bezosjećajna...
Ne volim ništa što zadaje bol.
Stalno smo se žurili, ili odmarali, ili se ševili. Ništa nije narušavalo našu ljubav. Koliko smo uzdisali, toliko smo i drhtali. Koliko govorili nježne riječi, toliko i psovali. Bilo je svejedno. Stvar je funkcionirala sama.
Da je bio potreban neki naš Trud, sigurno bismo promašili.
To je utjeha koja mi ostaje.
Ljubav je sjebana kao uostalom i jebanje.
Bili smo danonoćno zajedno. Bila je to neizmjerna ljubav i morala je loše završiti.
Po mogućnosti... smrću.
Diši!!!
Jebem mu sve, diši!!!
Pomozi mi da shvatim. Sve što gubim. Postoji li nešto tužnije?
Nisam te željela tako lako izgubiti.
To posljednje jutro spavala sam na prvom katu u kući Tvoga najboljeg prijatelja. Bilo mi je tako toplo i lijepo da ću se uvijek sjećati mirisa što sam ga udisala noću. Tada sam se posljednji put probudila s Tobom.. s Tvojim glasom kojim si me zazvao odozdola: Estera!! Esteraaa!!
Bio je to posljednji put da mi je bilo drago što sam se probudila.
Dok sam spavala s Tobom, uvijek sam se bojala da te ne probudim... A sad bi te tako htjela probuditi.
Ne bi ti više nikada dala da spavaš.
Nikad.
Moje ime. Kako je dobro imati nekoga da te zove, u želji da te probudi.
Tvoj dragi glas.
Bože!!! Kakav si ti zločinac bio!!!
Mogao si se popeti i probuditi me poljupcem. Mogao si leći u krevet i zaspati.
"Budi miran"... Kad sunce pozeleni, možda.
Ti, miran?! Haaahahahhaha.
A miran si.
KRETENU,, ti si kreten, najobičniji kreten. Čuješ li me, ljuta sam.
Zbogom, to je ono kamo inače šaljemo ljude.
Posljednji slogovi.
S D-om bi bilo zabavno da smo se mogli lijepo rastati... barem jedan put. Bilo nam je tako lako reći zbogom svima ostalima. No mi smo bili udareni, stručnjaci za ponovne susrete i ono "Idemo opet biti zajedno.."
.. Dođe mi da se nasmijem sad... jer s tobom je to neizvedivo.
Jer ne postoji ponovni susret.
Ti kad odeš... fakat odeš zauvijek. Bez zbogom...
Ponad zvijezde što je pala na tlo, jedne zvijezde nikad viđene, položila sam svoje bolesno srce i ono nije zbog tebe izgorjelo...
Damn.
Kamo ide ovaj moj život? To je ono što bih htjela znati.
Još na prstima imam miris rakova što sam ih pojela kao dijete, tisuće kilometara od mora i odavde.
To je put koji želim slijediti, budem li morala izabrati jedan... Biti poput mirisa koji ostaje. vezan za neki trenutak koji je već zaboravljen.
Patnja je zajebana, jer je ljubav zajebana... Ali kako zajebati patnju?
Učiniti da drugi pate?... Već sam probala.
Ne funkcionira.
Ah, moja bol od ljubavi. Sva bol koju sam nanjela i koja mi je nanjeta, dolazi od ljubavi koju smo si oduzeli...
Kad su se dečki u mom slučaju bunili, trebala sam im dati tvoju posjetnicu. "Uzmite, ovo je moj prvi dečko, on je kriv za sve vaše patnje."
Vjerovatno je moja dobrota bila malena jer sam ju svu potrošila s tobom. No moja ljubav bila je golema. Nisi ju morao svu prisvojiti. Pustinjak.. Majstor čežnje..
"Ne mogu biti s tobom." "Ne razumiješ me, ne znam ništa."...
Ma jebi se!!! Ja ne mogu živjeti, a ti mi se tu kurčiš sa svojim pesimizmom, sa svojim bedovima i strahovima.
Neprikladna sam. Neprikladna sam za trošenje. Nema se više što potrošiti. Ni dati.
Vješta sam u sjećanju. Sranje. Hahahaahaha. Biti ću podsjetnik na Tebe, ona koja Te se sjeća, koja te vraća i približava te onom što si bio.
Neću ni sa kim razgovarati, ali... teško onome tko dođe razgovarati samnom. Svakome ću dosađivati Tobom. Priče koje ću pripovijedati neće imati kraja, bit će sastavljene od jednostavnih stvari kao što su kafići i riva, ništa prisno ni zanimljivo, samo banalnosti..poput onih koje mene uništavaju, koje više ne uspijevam zaboraviti - Bože moj, to je mućenje. Mućenje za sve njih buduće. Pokaže li mi netko svoje osjećaje, pojest ću ga. Bit ću domar tvoga srca. Čuvat ću Tvoje ostatke u svojoj glavi.
Budiš me usred noći.
Koliko je samo zločina izbjegnuto zato što nekoga smatramo duhovitim?
Da moram birati između svih dobrih stvari što ih o nekome možemo pomisliti, uvijek bi izabrala duhovitost. I to Tvoju.
Kriva sam što ne prihvaćam Tvoj odlazak.
Dok sam bila s Tobom samo sam mislila na druge stvari. Posebice: Kako pobjeći?
Tvoj jedini prigovor bio je da nisam prisutna..."Radi što hoćeš Eki, samo nemoj bježati".
Jupi! Super T. Super... a di si...
Svatko ima svoju bolest, trebao si me pustiti u mojoj... "Ne bježati.."...i di sam sad?! Na Otoku. Bez Tebe. Kao otok. Kvragu sve.
Mislila sam da zaslužuješ bolje od mene, da ćeš me se zasititi, da ćeš me razotkriti. A zapravo jedina stvar koju si mogao kod mene otkriti, osim velike ljubavi, bila je moja sklonost prema kukavičluku i prema Tebi.
Mnoge su se stvari dogodile znaš ko i uvijek kad smo ja i moja vodka zajedno.
Nisam osoba od povjerenja. Vidjela sam kako propadaju mnogi brakovi, umiru mnoge osobe, kako se mnogi prijatelji zaboravljaju, mnoga djeca bježe, mnoge žene zaljubljuju, vidjela sam mnoge čudne procesije..
Volim restorane na morskoj obali, kada se probudimo u 16 i posljednji smo koji ručaju ili prvi koji večeraju.. to nikada nije posve jasno. Volim te kad si gladan, toliko gladan da me čak i neprimječuješ. Volim gledati smjene konobara. Volim kad nas mrze.
Teško je razlučiti zlobu od nehaja. Često sam na pitanje "Imaš dečka?", odgovarala "Manje Više". Sposobna sam lagati o svemu osim o Tebi. U trenucima krize jedino te mogu omalovažavati.
Neprestano padam na Tebe umjesto na Sebe. Ali u tu svoju ljubav, u tvoje oči boje prljave rijeke ja neprestano padam svaki put kad se moj pogled spusti.
Više ne znam što bi rekla. Gorčina mi je sputala ruke u suzama i u životu. Ruke se protive očima. Miču se. Uvijek lažu.
Kad me posjednu za isti stol za kojim smo nekada sjedili, dođe mi da porazbijam sve tanjure i jedem i pijem za oboje.
Moja me duša neprestano prekida zazivajući te.
Što sam dalje od tebe, osjećam ti se bližom kao da su tvoji koraci ovdje, pored mene, i ja te mogu pratiti, i govoriti ti i reći ti koliko te volim, i koliko te trebam... Sada, tu, usred jedne od ovih uličica u kojima te gledam ljutita od čežnje, u hladnom danu... svjetla nema.
Vrati mi moj život i moje vrijeme. Reci bilo što ovom budalastom srcu koje ništa ne zna, koje misli da hodaš ovdje u blizini, jer te ono osjeća..
Tko se sjeti, više stvari gubi... Da, da..Gubi onaj tko se prisjeti.
Ne vrijedi govoriti istinu. Vrijedi - ukoliko to nije...
Dobro. Tko sam ja? Od toga otjelovljenja pakla dolazi moja sreća?!
Ne možeš imati sve ako si zao. Ta mi je činjenica uvijek stvarala bol.
Nekada, prije nego što sam upoznala Peru bila sam dobra. Nekolicina muškaraca zajebe svijet...Sudbina.
Ništa se ne događa kada smo sretni. Sretni smo samo zbog nečega što se već dogodilo.
Ono što slijedi je sjećanje na jedan život. ..
"Nemaju svi našu sreću."
"Ne rugaj se."
"Ne znam zašto sam to rekao."
"Sretan sam."
"Ne brini o tome."
"Ne želim odavde otići."
"Maknuti se od tebe..."
"Zla."
"Moja."
"Napokon."
"Koliko mi je trebalo da do ovog dođem."
"Jebi se!"
"Kakav je ovo svijet gdje se i pokućstvo miće?!"
"Učinila si me redovnikom, mužem i kurvišem...potpun sam."
"Za tebe sve."
"Zašto si baš meni morala pripasti?!"
"Ljubav me je spriječila da te promijenim."
"Samo budimo."
"I to je već nešto.. Moguće da više nećemo biti razdvojeni."
"Tvoj sam.""U usporedbi s tobom, ja sam dobra osoba."
"Eto, opet ti."
"Da, dobar sam."... "Ti nisi."
"Nije potrebno da odlaziš predaleko."
"Jer te blesavo volim."
"Strah me je. Plašiš me."
Dan kad sam ga prvi put vidjela. Bože sveti! Kakvu je vestu nosio. To je najružnija vesta na svijetu. Bilo je dovoljno samo pogledati tu vestu pa da ostaneš obilježen za cijeli život. Trebala sam odmah po vesti shvatiti kakav je. Ne pitaj me za logiku ovog rasuđivanja jer mi izmiče.
Samo onaj tko se oslobodio ljubavi može sebi dopustiti da se sjeća.
Čežnja?!
Kako zavidim onoma koji je imaju. Ja nemam čežnje, samo frustracije.
Ne sjećam se, samo čekam.
Nisam sentimentalna, u kurac, zaljubljena sam.
Ono s vestom je laž. No i lagati je teško kad govorim o njemu i na sebi imam tu vestu, najdražu...
Eh.
Potreban mi je.
Ne uspjevam ga opisati. Najlijepši i najzlotvorniji na svijetu.. Ne znam ga bolje opisati. Služi li to čemu? Ne. Oprez.
Ponekad smo uspijevali pomiriti svoje opsesije. Uvijek ista priča. Ta ljubav. Ljubav koja nam pokazuje ono što ona ima.
Jedan dečko u mom životu. Baš dobro.
Barem malo sretna T., barem malo sretna.
Sve je povezano.
4 a. m.
.....nastavlja se...
Ne vodim brigo o sjećanju. Ono se samo pobrine za sebe, a i za mene na kraju.
Sjećam se samo dobrih stvari... Tvoje su oči boje prljave vode..Tko bi se mogao umoriti od padanja na njih??!?
"Želim se izgubiti."
"Bježi. Bježi vrag te donio, više ne mogu izdržati pored tebe..."
A ja sam se smijala? Bože mili. Bježala sam na sve strane. Vrijeme sve dohvati ma gdje bilo. To je uvijek ista priča. Baš dobro. S tobom u društvu. Sve na kraju vodi do istoga. Sve sam više mislila na tebe, jesi li me upoznao? Jesam li te upoznala? Ne mogu biti mirna, ni sama. Znaš da mi te stvari ne idu dobro.
Tvoje srce priljubljeno uz moje kucalo je od ludila i zadovoljstva. Zar će se netko čuditi što nismo uspjeli?
Ah, dobro. Ljudi su sretni? Ali to je nevažno u odnosu na sreću koju bi mogli osjetiti.
Naprimjer neka se jebu u liftu hotela.
Poznavao si sva moja svjetla.
"Ti nisi moja srodna duša."
"Nisam. Žena kakvu sam ja htio bila bi ona koja želi čuti što govorim, netko bar malo nalik meni. Život. Eto što bih ja dao da te nikad nisam vidio."
I dao si ga, lopužo.
A tek ja T. A tek ja... ali da te vidim samo još jednom.
Bilo mi je potrebno da pobjegnem. Bila je to neprestana potreba. Da to nije bila ljubav, o čemu bismo mogli pisati ili od čega bi bježali. Ljubav je sjebana. Nikada ne znamo da li dajemo ili primamo. Bila sam pravi gad, ali silno te volim. Htjela sam biti tajna koju samo ti znaš. Došla sam bez ijedne riječi. Čak i nisi ovdje. Zapravo ti nikada nisi ovdje. Ljubav je sjebana. Drugi često prestanu postojati.
Mnogi nasoje pomoći. Ništa ne shvaćaju. Žele pomoći a da se ne potrude pokušati shvatiti što bi trajalo godinama. Vrti mi se.
Mislim: iskoristit ću sve sekunde, svaku kap kiše i octa, svako zrno riže, svaki treptaj svjetla, miris staroga kamena u blizini mjesta gdje smo se dogovorili da ćemo se uzet..
Cvijet samo za tvoje oči... koji samo one znaju otvoriti.
Eto, vrijeme je da se traži račun.
Ponekad stvari odu predaleko, a poslije tko odgovara za posljedice?
Zbog ljubavi daleko, zbog Ljubavi još dalje. Jebemmu, kako je daleko srce onoga koji traži ono što je već ponio iz kuće. Hoće li rano u jutro još biti nekoga tko će čuvati ako ne moje mjesto pored tebe, onda barem jedno sjećanje na mene.
Požuri moj Gospodine, jer meni se žuri.
Baci me u oblake, ne ostavi ni komadić mene... Bože moj zbunio si me. Zaboravila sam što sam htjela reći. Nije glina. Budim se sa kricima. Zvijer. Divna. Bambi s očnjacima. Privijem se. Nema sata koji bi bio kasniji. Guraš me. I zato volim te. Prije no što zaspeš. Tvoj timeing - uvijek savršen.
Želim poći s tobom. Sada je to tvoj problem. Zadovoljno te puštam. Iznenada naše ime priziva ljubav.
Jedva primjećujem put. Zbiva se to u tami dubokih noći što su prošle kroz naše duše.
Ponekad su se pojavljivali tipovi. Prilike. S dobrim namjerama. Spremni zaboraviti da sam ja već proživjela svoju "veliku ljubav". Lijepi... Jedni su govorili "vo li me", drugi "makar na kratko", a bilo je i onihšto su kao olakšavali sve "nije važno ako me ne voliš. Pusti da ja volim tebe."
Bježi. Ti su najgori.
Poplavila bih objašnjavajući da stojim na mjestu nemajući kamo da krenem zato što sam vezana za prošlost koja nikada neće završiti. Mjesta se uvelike promijene ako u njima nema srca.
Čim bismo stigli kamo smo naumili, otkrili bismo odakle je potrebno pobjeći.. bar ja.
Najljepša mjesta, a ja sam se samo ispričavala.
Sva su me ona podsjećala na tvoje mjesto.... Svaki me kamen nazivao izdajicom. Svaki je cvijet izvikivao tvoje ime... Kako mogu otići, ako neman što ostaviti. Čak ni poljubac. Ni kavu.
Tako sam naučila podnositi tugu. Najveća je tuga bila moja jer više nisam mogla plakati, ni primiti ijednu suzu. Zahvaljujući tebi.
Postala sam tvrda. Žao mi je što to moram reći, ali istina je: postala sam prava svinja. Nesretan je tko živi bez tebe. Pojavio se jedan čovjek koji se suočio s problemom i htio me spasiti. Kad u tome nije uspio, rekla sam mu: "Ako misliš da mi je drago što Ga volim, varaš se. Mrzim to. Kunem ti se, mijenjala bih svoje srce, sa svim njegovim sadržajem."...ali ni to nije istina.
Cijeli svijet je često vrlo malen...
Izgubila sam san zbog tebe. Očekivala sam vječnost. Još nisam naučila zaspati... A kamoli živjeti.
Izgubila sam. Spavaj ljubavi zbog svega što sam izgubila.
Ponekad se primaknem nečemu nalik na ljubav... Ali nikada nalik na Tebe.
Popot ljubavi, uzbuđenje na dlanu. Spas može biti lijep, ali treba voditi računa da može beskrajno dugo potrajati dok ne stigne.
"Udaj se za mene i nikada više nećeš toliko piti", rekao mi je jedan genijalac.. Kao da je to što nudi privlačno. Kao da je to čin ljubavi. Omah sam pred njim popila dvije vodke naiskap. Najjače. Naljutio se. Otišla sam. Krenuo je za mnom. "Poštedi me."
"Ja te ne želim mijenjati", reče on. Lažeš, pomislim ja. U takvim se prilikama jasno otkriva da me žele promijeniti... Za moje dobro, naravno.
Samo što odustanu... Od žena poput mene, vezanih za osobe kao što si Ti.
Razbio si moj život na krhotine, onaj prije i ovaj poslije tebe. Uništio si staro izvorno veselje što sam ga tako pažljivo čuvala. Sada se trebam snaći sa ovim ostacima...
I sjetila sam se svoje prve ljubavi... Dok smo ti i ja dragi moj bili osuđeni jedno na drugo, kažnjeni jedno drugim... Kao što je grožđe, koje je slatko i nikome ne šteti, osuđeno na rakiju.
Što se radi s onim što nam ostane u glavi kada se više ništa ne može učiniti?
Zašto muškarci ne mogu odoljeti ženi koja doista želi biti sama?
Zašto se možemo ševiti s onima koje ne volimo?... Zar tu nije nešto krivo?
Mislimo kako je ljubav dobro čuvana, ali istina je da kako je jebemo, tako je i sjebemo.
Voditi ljubav još je gore. Mrzim tipove koji to uporno traže :"Vodi ljubav samnom."... jel srari, a kuda? Oćemo ju izvesti u park ili... Ups.. a imamo i još jedan problem, ma sitnica.. ne postoji nikakva ljubav što bi se vodila!
On se uvijek pojavi u najgore vrijeme. Prije, za vrijeme i poslje. Ustajem iz kreveta i odlazim u kuhinju oplakivati cijeli svoj život koji nije dospio biti cjelovit. On odbija otići. Godine prolaze i vode me sa sobom...
Sve je ostalo tu. Čak i najmanje pojedinosti. Čak i miris kose. Miris zglobova. Sve je ostalo.
Bilo je noći u kojima sam bježala. Gubila sam se u ljudima i piću, glazbi i mjestima u koja sam putovala... Ali uvijek bi završila u istome jutru, onome u kojem me odozdo dozivao Tvoj glas... s namjerom da me probudiš..
i poljubiš...naravno.
