::LUCY FAIR::

subota, 30.11.2013.

MIRISI, ZLATO I TRAMVAJ (SKLISKE VJEŽBE)

EKSKREMENTNO

Tog jutra, prilično zadovoljan sobom što sam napokon krenuo na vrijeme, strateški sam se izolirao u tramvajskom kutu i vrijedno zabrijao po lektiri na ajfonu. Možda bude plodonosno, ponadao sam se, a i tramvaj je odisao plodovima. Zemlje, u smislu obilnog gnojenja.
Ali drek! Jer, što je pisac htio reći kad je prosrao da ‘svaka stvar postane dobra kad poumru oni koje je stresla i kad se zaboravi početak’? Znači, ta knjiga bi mogla postati dobra tek ako bi autor možda jednom napokon umro, ali samo djelomično dobra, s obzirom da je nemoguće zaboraviti njezin početak? Jer, ona počinje nezaboravno golemim sranjem, a završava također istim. Ono između ispunjeno je knjiškim i intelektualnim spreseravanjem i brabonjanjem, bez imalo smisla i razuma, od čega me počeo obuzimati jak osjećaj propuha u glavi.

Tomu je pridonijela i navala hladnog zraka prilikom otvaranja vrata na stanici, što je djelomično neutraliziralo prije spomenutu aromu gnoja. No zato se pojavila agresivna ponuda novih mirisa, iz svježe linije pljesnivoće i ustajalosti. Donijela ih je na sebi ekipa s gerijatrije, a širili su se od njihovih kaputa, kupljenih na rasprodaji u robnoj kući Marije Terezije.
Odmah su izveli munjeviti udar na škvadru iz moje škole, da im se dignu, na što su ovi ponosno uzvratili bezuvjetnom kapitulacijom, usravši se ko grlice.
Kad su zavalili pobjedničke guzice oklopljene staračkim pelenama u otete sjedalice, počeli su tiho mrmljati listajući molitvenike, valjda da zahvale na dobivenoj bitci.
Neki tip i treba, onak stariji, preko dvajst godina, zabundani ko sibirske nindže, ustupili su im mjesta samoinicijativno i onda prošli cijeli tramvaj tegleći teško sranje u obliku plastičnog kanistra. Smrdilo je pregadno na naftu iliti crno zlato, iako je boja više vukla na masno govnastu.
Izgleda da je kanistar obilno propuštao, jer su zasrali kompletni tramvaj, skroz-naskroz i čim su se otvorila vrata zgiljali van u vidu magle, valjda svjesni da su usrali motku, pa da ih ne bi zaskočio netko nadležan za nešto.

Gerijatrija je isto skočila na noge da bi van, ali su u istom trenu svi složno popadali po zamašćenom podu, uz prateću zvučnu podlogu krikova, jauka i psovki upućenih bogu, Isusu i poštovanoj mu gospođi mami.
Ja sam se u jednom brzometno elegantnom potezu odsklizao kroz otvorena vrata i odlučno uzeo pravac do škole, da me ne bi tko upregnuo u posao razgrtanja i pridizanja seniorskog kolepleta s tramvajskog poda. Kad već vjeruju u boga, neka im dotični i pomogne. Meni ne treba još jedan neopravdani, imam ih već dosta. A osim toga, obuzimao me sve jači predosjećaj nadolazeće kulje iz lektire, ako ne i dviju, a koji se kasnije u toku tog dana pokazao kao izdašno točan. Šit! Drek! Sranje!


KATASTROFIČNO

Tramvaj je bazdio, ma katastrofa jedna! Bit će da se tokom noći uvukla kakva životinjica i ispustila tu svoj probavni produkt, a potom i dušu. I kao da ta živa katastrofa od krepane crkotine nije dosta, dvoje mladih, dečko i cura, napenalili se s kanistrom lož-ulja. Da, stisla zima, ljubav ne grije dovoljno, jadničci zauzlani u kape, šalove i dignute ovratnike, tako da im se samo oči vide, a očito – nema se za osobni prijevoz.
No bar imaju politički stav, bedževe s oznakom ‘protiv’.

I odjednom, eto moćne gomilice iz obližnjeg staračkog doma, njih desetak, krenuli izgleda u crkvu na politički miting, puni sebe kao da je cio svijet njihov. Više je nego jasno da stoje uz opciju ‘za’.
Napetost je rasla, hoće li doći do otvorenog sukoba i ubitačne katastrofe?
Ali ne, oni ignoriraju ravnopravne protivnike i ustremljuju se na srednjoškolsku sitnež, zahtijevajući sjedaća mjesta.
Naša zlatna tramvajska mladež spremno im je izašla u susret, a zajedno s njima, premda neupitan, ustaje i protivnički par, s neočekivanom ljubaznošću.

Katastrofa! Kao da je jedina svrha mladih na ovom svijetu da ispunjavaju želje klimave starčadi i ostalih uzvanika na balu vampira, pa gdje toga ima?
I to krajnje bahate i bezobrazne želje, jer pokazalo se da izlaze odmah na sljedećoj stanici. To jest, izašli bi oni van, da se nije desilo ono što se desilo. Ni više, ni manje, nego katastrofa!
Naime, ljubavni se par, onaj kontraprotivni, u kompletu sa svojim katastrofalno bazdećim ogrijevom, povukao na suprotni kraj tramvaja I tek što je ovaj stao, isparili su u nepoznatom pravcu.
Ali su, slučajno ili namjerno, tko bi ga znao, ostavili iza sebe znatan trag, debelu emulziju skliskog lož-ulja, aha!
I kad se molitvena skupina uzdigla iz transa, nastao je krkljanac, lom, drž-nedaj i bog-pomagaj! Bila je to katastrofa epskih razmjera, zastoj tramvaja od dobrih pola sata, dok nije stigao konvoj ambulatnih vozila i odvezao ih onakve polomljene, uganute i zgranute.
E, oni bome neće izaći na predstojeći referndum. Koji je, u stvari, budimo iskreni, čista katastrofa!


TEONOMIČNO

Ako u Bibliji stoji da je Bog stvorio i ženu i muškarca na sliku i priliku svoju, moramo zaključiti da je stvoritelj hermafrodit. I u tom je smislu referendumski prijedlog ustavne odredbe o braku kao zajednici žene i muškarca duboko bezbožan.
Hermafrodit je brutalno izbačen iz igre, zajedno s interseksualcem, homoseksualcem, lezbijkom i svim sličnim božjim dušama.
Kao da se zamjera Bogu što je stvorio taj ljudski škart, a najviše se ljute i zamjeraju upravo vjernici. S punim pravom, jer oni od Boga očekuju čisto savršenstvo, dok ostali mogu biti opušteniji u kriterijima.
Osim toga, vjernici su u većini i samim time uvijek su u pravu, a posebno onda kad su u krivu. U toj stvari imaju dugu tradiciju i spremni su ju njegovati i pronositi gdje god da dođu.

Konkretno, tog jutra u tramvaju branili su svoje bogomdano pravo na sjedaća mjesta. Kao da Bog zapovijeda da u javnom prijevozu mladi trebaju ustati starijima. Tako što ne piše nigdje u Bibliji.
Uostalom, kad bi Bog htio da starci sjede u tramvajima i autobusima, dao bi im gipke i hitre noge, tako da mogu prvi zauzeti sjedala.
A kad bi htio da se gejevi žene, dao bi im sposobnost razmnožavanja, zar ne?

Ali, Bog je velikodušan, on daje!
Tako da ne samo da već imamo istospolne parove koji zajedno podižu djecu, nego čak i starce koji povremeno sjednu u javnom prijevozu.
Hoćeš sjesti? Nema problema, sjedni! Štoviše, evo ti, pa i lezi. Ma, možeš se slobodno i valjati po podu.
Bezgranična je milost i nepoznati su putovi Božji. A neki znadu biti i vraški klizavi.


STRUKTURIRANO

MJESTO: Tramvaj, ispunjen odioznim mirisima

VRIJEME: Jutarnji sati

KARAKTERI: Grupa srednjoškolaca
Skupina umirovljenika
Nekoliko putnika srednje dobi
Jedan mlađi ljubavni par

MOTIVACIJA: Umirovljenici žele da im učenici ustupe mjesta.
Srednjoškolci izbjegavaju sukob.
Ljubavni par nastoji transportirati naftni derivat namijenjen
grijanju stana.
Ostali se putnici ponašaju poput nevažnih osoba

ZAPLET: Solidarizirajući se s napadnutim adolescentima, mladić i djevojka
također ustupaju svoja mjesta starcima i premještaju se na drugi
kraj tramvaja. Pritom se izvjesna količina namjenskog naftnog
derivata izlije na pod.

KULMINACIJA: Prilikom ustajanja sa sjedala, umirovljenici uslijed stupanja
na sklisku podlogu nisu u mogućnosti održati ravnotežu.

RASPLET: Nakon kraćeg tramvajskog zastoja, u pomoć pristižu vozila
Hitne pomoći.

POANTA: U političkom nadmetanju sa zastarjelom i glomaznom glasačkom
mašinom, ponekad može doći do obilnog podmazivanja.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka




- 21:55 - Dodaj komentar (6) - Print - #

utorak, 18.06.2013.

OČI KOJE SVE VIDE

Drage čitateljice i čitatelji, znamo da u nevjerici gledate u monitor i ne možete se načuditi ovoj iznenadnoj pojavi davno preminulog elektroničkog ženskog časopisa, koji je nekoć redovno izlazio pod cerebralno poticajnim imenom Morona. Da, vjerne nam moronke i moroni, našim sablasnim ukazanjem svjedočimo o egzistetnosti zagrobnog života i masonsko-vatikanskog gej lobija transhumanističkih ljudi-gmazova koji su putem skromne donacije omogućili izlazak ovog posthumnog broja, u cjelosti posvećenog gorućoj temi dana - hoće li opet gorjeti lomače diljem naših gradova i sela ili ne?
Nemali broj udruga sklonih taktici spaljene zemlje svjedoči u prilog prvog opciji. Oni bi spalili sve i svakoga tko im se ne sviđa, a osobito poslovne knjige, brzo, prije ulaska u EU. U vatrenim govorima naročito prednjači inicijativa DRAČ, što je milozvučna skraćenica za ‘Društvo razorno afirmativnih čimbenika’, na čijem se čelu silovito kotrlja sveprisutna koordinatorica Anomalija Bezočnik, rabijatno zaslužna za rastuće članstvo DRAČ-a.
Samo za čitateljstvo Morone s dotičnom pošasti razgovarala je zadnja budal…ovaj, želimo reći – zadnja poštena i nepotkupljiva novinarka na našim prostorima, Istinoljubiva Ines.

INES: Gospođo Bezočnik, nakon čitanja programske kupusare DRAČ-a i slušanja vaših medijskih meketanja, ne mogu se oteti dojmu da vam je u interesu uništiti sve suvremene civilizacijske dosege?

ANOMALIJA: Ni govora, mi nismo orijentirani protiv civilizacijskih dosega, nego naprotiv, za!

INES: Za povratak u Srednji vijek?

ANOMALIJA: Tako je!

INES: Ali pobogu, zašto?

ANOMALIJA: Znanstvena istraživanja pokazuju da su srednje vrijednosti uglavnom statistički dominantne i u skladu s time smatramo srednjovjekovnu uljudbu pravim kulturnim okruženjem za naš narod, pri čemu ne gubimo iz vida ni suvremene trendove cvatućeg korporativnog feudo-kapitalizma, te smo tako istovremeno u krilu tradicije i na valu napretka.

INES: Ovo ste veoma dijalektično sročili, zvučite kao partijska komesarka crvene buržoazije. No, pustimo nedavnu prošlost i vratimo se u davno prohujalu. Vaše zalaganje za srednjovjekovne vrijednosti podrazumijeva sveopće negiranje ljudskih prava kao što su prava čovjeka i građanina, prava manjina, a bome i većina. Npr. žene danas čine većinu biračkog tijela, ali u Srednjem vijeku nisu imale nikakva prava, zar ne?

ANOMALIJA: Da, i?

INES: Ali vi ste žena, zar ne?

ANOMALIJA: Da, i?

INES: I vi onda radite u korist svoje štete, što znači da ste glupa osoba!

ANOMALIJA: Ne, ja sam inteligentna, a vi ne!

INES: Što – ja ne?

ANOMALIJA: Vi ne vidite cjelovitu sliku.

INES: Dobro, hajde da pokušamo upotpuniti sliku dodatnim detaljima. Između ostalog, vi držite da se većina ima pravo zaštititi od zloćudnih djelovanja manjine. Rečena djelovanja odvijaju se na daljinu i sablažnjivo rečeno, crnomagijskog su karaktera. Što nije dokazivo, ali po vašem mišljenju, dovoljno je da većina tako smatra, pa da svojom voljom nametne zakonske uredbe protiv heretika i vještica.

ANOMALIJA: Ne, mi nismo protiv heretika i vještica. I oni su ljudi, naši bližnji i zaslužuju kršćansku ljubav i brigu sažetu u krilatici ‘ignis sanat’. Dakle, mi nismo nimalo negativno usmjereni, nego samo afirmativno, uvijek za.

INES: Za uvođenje Inkvizicije?

ANOMALIJA: Tako je!

INES: Aha, znači, vi niste protiv vještica, nego za?

ANOMALIJA: Naravno!

INES: Za spaljivanje vještica?

ANOMALIJA: Tako je!

INES: Vi ste potpuno umobolni i opsceno zatupljeni!

ANOMALIJA: Ni govora, ja sam inteligentna, a vi ne!

INES: Što – ja ne?

ANOMALIJA: Vi ne vidite jasno cjelinu.

INES: Ma koju bogovetnu cjelinu? Uz svu postojeću bijedu, siromaštvo, nezaposlenost I besperspektivnost, vi biste nas gurnuli i u srednjovjekovno blato?

ANOMALIJA: Naravno. Ako nekoga boli zub, a vi mu polomite noge, zubobolja istog trena prestaje.

INES: Aha, doktrina šoka!

ANOMALIJA: B r a v o, oteli ste mi riječ iz usta.

INES: Vama za informaciju, autorica istoimene knjige krajnja je ljevičarka.

ANOMALIJA: Vrlo važno! Znanstveno je dokazano da narodu možete naklapati bilo što, uopće nije bitno odakle vadite citate, presudno je samo da precizno označite mete na koje mogu usmjeriti svoju mržnju i bijes - heretike, vještice, protunarodne elemente, Židove i tomu slično.

INES: Drugim riječima, otvoreno poručujete svojim sljedbenicima da su bezumna stoka?

ANOMALIJA: Jasno! U politici vrijedi isto pravilo kao i u ljubavi – što ih više gazite, to vas više vole. Štoviše, redovito primanje kritika i pogrda njihova je nasušna potreba. Što mislite zašto im trebaju duhovni autoriteti?.

INES: Da bi od njih čuli radosnu vijest da su kreteni?

ANOMALIJA: Upravo tako! Oni su to što jesu, ja sam inteligentna, a vi baš i ne.

INES: Što – ja ne?

ANOMALIJA: Vi ne vidite sve.

INES: A što ja to ne vidim? Hajde, uputite me.

ANOMALIJA: Pa eto, na primjer, ne vidite financijske tokove koji živahno kolaju kroz moje tvrtke, premda biste dali sve samo da možete gurnuti nos u rečene podatke, ali ne možete, jer je njima naznačeno poslovanje tijesno vezano uz sestrinske firme u vlasništvu izvjesnog duhovnog reda, čija se zakonom zajamčena fiskalna intaktnost i neproničnost pokazuju nadasve zgodnima i unosnima.

INES: Pih, znala sam to.

ANOMALIJA: Ali to nije sve. Bude li u političkom ZOO-vrtu sve teklo po planu, namjeravam razgranati svoju djelatnost i napokon se dočepati vazda zelene grane, tako što ću otvoriti agenciju za prodavanj…ovaj za posvajanje djece. Naime, boguugodni prodor srednjovjekovnih ideja podesan je za limitiranje dostupnosti kontracepcijskih sredstava i svakako – za kriminalizaciju pobačaja. S druge strane, rastuće siromaštvo ide pod ruku s prokreacijskim aktivnostima, jer kao što netko mudar reče – ‘seks je opera za siromašne’. Dodamo li tomu i neizbježnu odgojnu zapuštenost, ubrzo imamo kao željeni rezultat – rastuću stopu neželjenih trudnoća, osobito u tinejdžerskoj populaciji. I sad, neka dobra duša morat će pomoći tim sirotama da sakriju svoju sramotu od sela, a to ću biti ja. Omogućit ću im sklonište za vrijeme trudnoće I porođaj u anonimnosti, a dječicu ću dati u dobre i nadasve situirane ruke neplodnih parova.

INES: Dakle, vođeni ste sotonski monstruoznom agendom da kreirate tuđu nesreću, ne biste li na istoj izdašno prosperirali?

ANOMALIJA: Ne, nema potrebe za prizivanjem iracionalnih entiteta, racionalno je objašnjenje dovoljno. Naime, znanstvena istraživanja s područja srednjovjekovne psihologije dokazuju da je za dijete najbolje da raste uz pobožnu majku i bogobojaznog oca. Stoga je neodgovorno spram djece da država raznim mjerama kao što su alimentacije i dječji doplatci podupire samohrano majčinstvo To će se uskoro uvidjeti i dovesti do neizbježnih restrikcija, što će rezultirati dodatnom akumulacijom raspoložive robe…ovaj djece u predmnijevanoj mi agenciji. Stoga će se moja humanitarna djelatnost veoma brzo proširiti i na inozemstvo, mnogi parovi dobit će mogućnost da ostvare svoj roditeljski san i da agenciji, za uzvrat, podare skromnu donaciju od, recimo, pedeset tisuća ojra po djetetu. A vi ćete, za to vrijeme i dalje piskarati beznadne lamentacije na temu ljudskih prava, s krajnje neizvjesnim ishodima u pogledu primanja honorara. Štoviše, nitko vam neće reći ni ‘hvala’. Vidite li sad o čemu se radi?

INES: Da, vidim sve. Vi ste inteligentni, a ja ne. Hvala na prosvjetljenju.


U ime uredništva Morone sprdačno vas pozdravlja Lucy Fair,
Vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 20:46 - Dodaj komentar (12) - Print - #

utorak, 28.06.2011.

KVIR ZA MRŽNJU

Drage naše nestrpljive čitateljice, napokon ste dočekale novi broj omiljene vam Morone, raskošniji nego ikad i u cjelosti posvećen eventu koji je obilježio sezonu, nametnuvši rainbow dezene kao modni imperativ desetljeća.
Kao što zacjelo pogađate, riječ je o zlokobnom događaju koji se, na opće oduševljenje, nije dogodio, jer prigodom ovogodišnjeg defilea Povorke ponosa nitko nije dobio po nosu.
Što znači da se već dogodine možete slobodno priključiti ovoj živopisnoj manifestaciji i vođene nepogrešivom intuicijom neumorne konzumentice ženskih časopisa, pozicionirati tako da vas tv-kamere ne uspiju izbjeći dok paradirate u vašem najupečatljivijem outfitu, s dodatkom prigodnog transparenta.
Dakle, gay-friendly styling je in, a konzervativizam – bespovratno out!

Modno neosviještenim ljubiteljima tradicionalnih retro-šatro vrijednosti ubuduće će preostati samo tavorenje u osami medijske zanemarenosti, gdje će moći nesmetano uzgajati svoju poslovičnu mržnju.
Spram koga i čega?
Nažalost, to ne umiju točno objasniti, zbog nerazumijevanja terminologije. Podugačka kratica LGBTIQ zvuči prilično nepronično i čovjek još donekle shvaća što znači kad je netko lezba, gej, bipsić, transić ili interseks. Ali kvir? Što mu to dođe, trista mu čuda? Bit će da je riječ o kakvoj podloj pederskoj izmišljotini, namijenjenoj zbunjivanju poštenih homofoba. Zato se ovi radije drže provjerenih parola kao što je ‘ubi, zakolji da peder ne postoji’ i lamentacija tipa ‘čemu uopće gejparada, kad em ih malo ima, em ne postoje’?
I naravno, na koncu se obično postavlja nezaobilazno pitanje troškova, jer policijska zaštita povorke puno košta. Otprilike kao zaštita svakog prosječnog nogometnog derbija.
Međutim, potonje priredbe navodno imaju smisla, jer sportski profiteri tvrde da tako populariziraju sport. Premda to rade katastrofalno neuspješno, jer bacimo li pogled na tv-prijenos nogometne utakmice, jasno vidimo da se samo dvadeset dvoje ljudi stvarno bavi sportom, a svi ostali glupostima.
I na svakoj je utakmici isto, dakle, nema pomaka nabolje. Iako treba biti prilično pomaknut, pa dati novac za ulaznicu koja omogućuje da sudjelujete u uzajamnom vrijeđanju, ponižavanju i premlaćivanju, da bi vas na koncu sve skupa policija temeljito ispendrečila.
Očito, radi se o zadovoljavanju nekih veoma neobičnih potreba.
Pored uživanja u psihičkom i fizičkom mučenju, uobičajen je i voajerizam. Publika pada u masovni delirij dok promatra kako se igrači međusobno pipkaju i ljubakaju, nakon što netko nekome zabije. Gol u mrežu.
Kad se napale od rečenih prizora, prisutni razdragano upriliče sado-mazo orgiju na stadionu, a ponekad nastave orgijati po cijelom gradu.
Nema smisla poricati evidentnu istinu, oni su kvir!

A kad tako nenormalne osobe pitome pripadnike LGBTIQ populacije nazivaju poremećenima i napadaju njihove povorke, e to je već perverzija nad perverzijama. Koja se ne može dogoditi slučajno i spontano, nego joj treba ideološka podloga, religijskog tipa.
Da se razumijemo, razvidno je da nogometni navijači nisu kršćani.
Modus vivendi ili životni im stil ima veze s Isusom samo utoliko što bi miroljubivo i humano ponašanje u njihovom slučaju bilo čudo Isusovo.
No, zato postoji religijska institucija koja takvima spremno izlazi u susret, a to je Crkva novog kamenog doba!
Njezin je duhovni kamen temeljac sadržan u maksimi ‘baci kamen na bližnjeg svog’, a nekadašnje kršćansko bogoslužje prilagođeno je običajima raspamećene rulje, pa vjernici umjesto da se skrušeno udaraju u prsa obznanjujući ‘mea culpa’, upiru prstom u druge i viču ‘tvoj grijeh, tvoj grijeh, tvoj preveliki grijeh’! Tako se zagrijavaju za ritual kamenovanja, u skladu s teološkom doktrinom Sv. Kamenka i Sv. Kremenka, nadahnutih osnivača ove nadasve nastrane crkve, čuvao ih dragi Bog, k-amen!
Budući da je pisano ‘tko ima najviše grijeha, neka prvi baci kamen’, podrazumijeva se da ceremoniju predvode svećenici-pedofili, a u prvom streljačkom redu ponosno stoje zlostavljači žena i djece, te silovatelji i manijaci.
Zasad se kamenuje samo gejeve i lezbe, ali uskoro se namjerava prijeći i na samohrane majke, vanbračnu djecu, te bezočne preljubnice. Od kamenovanja nevjernih muževa se odustalo, matematički je izračun pokazao da ni cijela krševita Dalmacija nema dovoljno kamenja za ispunjenje te odviše zahtjevne zadaće. Navedeno ustezanje ujedno služi kao argument u prilog tezi o umjerenosti neolitskih vjernika, jer eto, bez obzira na svu silinu kretenske izopačenosti kojoj se odaju, i oni ponekad znaju zastati i povući se unazad. A naročito u susretu s policijom.

Srećom, pored narečene kamenobacačke imamo i tradicionalnu RKC, koja u usporedbi s ovom djeluje prilično normalno.
No dobro, ako bismo cjepidlačili, mogli bi ustvrditi da obligatni celibat i nije baš sasvim prirodno stanje, a da se pojava kad muškarci nose odjevne predmete koji su tradicionalno uvriježeni u ženskoj populaciji naziva transvestitizam. Što je veoma i nadasve kvir.
A tu su i crne objede iz žutih medija na račun poglavara RKC, da je gej.
Samo zato jer ga krase nježne feminizirane kretnje, a usto voli živopisne modne dodatke i živi s muškarcem, atraktivnim poput filmske zvijezde.
Čudna mu čuda, možda je čovjek esteta, pa uživa u pogledu na skladnu formu?
Raskošni stil trenutnog Svetog oca ne čini nam se nimalo pretjeranim ili abnormalnim.
Štoviše i članice Moronine redakcije bi tako, da su na njegovom mjestu. Svaka od nas uzela bi bez pardona lijepog Georga, da ju opslužuje u svemu i svačemu i ne bi mu dala otkaz, taman nas tračala cijela planeta, skupa sa svim potajno gostujućim izvanzemaljcima. Eto, nek se zna!
Nadalje, niti papinski apel za borbu protiv sekularne države ne može se okrstiti kao kakva neobičnost. Sasvim je razumljivo da rimski pontifex maximus pokušava iskoristiti poziciju duhovnog vođe ne bi li se domogao svjetovne vlasti i da bi mu u tom smislu najviše odgovarao teokratski poredak širom svijeta. Ili bar restauracija dobrog starog feudalizma.
Ali kad dobar dio i starijih i mlađih vjernika poziv svog vjerskog poglavara uzima za ozbiljno, e to je već strašno čudno. Vjerujemo, jer je apsurdno, da se njima zaista odjednom više ne sviđa jednakost građana pred zakonom, nego bi radije bili crkveni kmetovi i da se ovdje bjelodano radi o masovnoj hipnozi, mazohizmu i infantilizmu.
Kvir, do zla boga kvir!
Ali to nije sve, jer oni bi kompletnu legislativu usklađivali sa svojim osobnim kvir nagnućima, zabranjivali bi prekid trudnoće, propisivali forenzičke istrage za svaki spontani pobačaj, oformili ginekološku policiju i inkviziciju, a umjesto krivičnog dobili bismo kvirični zakonik.

No, ni tu nije kraj nastranosti. Ne, jer ima je toliko da joj nema kraja.
Stoga ćemo, zbog ekonomične uštede prostora i vremena, radije objasniti što nije protuprirodno. Dakle, zamislimo muškarca i ženu, jedan na jednu, a da su oboje zdravi i plodni, vjenčani pred svjedocima, u crkvenom obredu i smiju se poljubiti. Zatim zauzmu misionarski položaj i izvode općepoznate pokrete. Poslije toga se smiju opet poljubiti. U obraz, da si čestitaju na dobro obavljenom pokušaju oplodnje. I to je to. A sve ostalo je kvir, kvir, kvir!
I vi ste, drage čitateljice, kvir! I mi smo kvir i u skladu s time smatramo da bi bilo lijepo od nas da prigodno završimo ovaj prilog s nekoliko masnih vatikanskih tračeva, koje zasigurno još niste čule, a zasad niti nećete, jer smo suviše kvir i kao takve bjesomučno uživamo dok mučimo naše vjerne moronke i morone.
Zauzvrat, možete nas slobodno mrziti do mile volje, pod uvjetom da nas nastavite čitati.

U ime uredništva sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 16:27 - Dodaj komentar (7) - Print - #

četvrtak, 16.06.2011.

LJUBAV U DOBA KUGE I KOLERE

Kad je vremešni mafijozo Lorenzo Daza s revolverom u ruci zaprijetio nepoželjnom udvaraču da se makne od njegove lijepe kćeri Fermine, Florentinu Arizi nije zadrhtao glas, jer je osjećao da ga nadahnjuje Duh Sveti. Prinio je ruku prsima i rekao:
- Pucajte! Nema veće slave nego umrijeti zbog ljubavi.

Na krilima sudbinske neustrašivosti, poput mladog zaljubljenika iz glasovitog Marquezovog romana, stupala je prošle subote moja gejlezbo frendica Marki splitskom Rivom, u prvoj Povorci ponosa koju Dioklecijanov grad pamti. I dobro će ju zapamtiti i prisjetiti se mnogo puta, dok se budu redali podbačaji turističkih sezona do kojih obično dolazi kad se javno demonstrira raskoš trogloditske gostoljubivosti.
One, koja će uvijek za dom spremno namrčiti ‘zimmer frei’ na svaku ruševnu šupu i garažu, te vrijedno iznijeti škaf na terasu u očekivanju kiše ojra s milostivog neba, jer iz džepova turista više neće padati, nakon što se svijetom pronio glas da u Splitu obavljaju strogu selekciju gostiju, kamenom i žardinjerom u glavu.
Marki je na rečenu kurtoaziju, dostojnu Kurte, Murte i Azije, odgovorila sa srednjoevropskom ljubaznošću, elegantno pokazujući bosanski grb u pravcu neoustaške bagre nagurane u tzv. antigej prosvjed. Zašto ne, ako je srcu im prirasla NDH svojedobno upravo Bosnu toplo prigrlila, te u istom dahu udijelila vruć vritnjak neželjenoj Dalmaciji, prepuštajući je na milost i nemilost talijanskih fašista? Naravno da stoga svaki dalmatinski desničar s tri zuba u glavi i s istim brojem svršenih razreda škole, jednostavno mora obožavati uspomenu na spodobu poznatu pod nickom Poglavnik, čija je fenomenalna politika dovela do toga da pretci dotičnog krezubnika dobiju status prljavih schiava u Duceovom velebnom imperiju.
I sad se narečeni ustašoid i njemu slični javljaju u hrvatskom internetskom prostoru s prigodnim naricaljkama, ne bi li uvjerili prisutne da ipak nisu jako slaboumni, nego sasvim umjereno, ali ih pojave poput Marki dovode do nekontroliranog radikalizma kretenizma.

E, to mi je drago čuti!
Jer, na predstojećem Prajdu u Zagrebu idiote, kretene i sve koji se tako osjećaju neće provocirati samo Marki, nego i autorica ovog teksta. Vođena ne samo altruističnom solidarnošću i potrebom očuvanja mnogima suviše apstraktnog pojma ljudskih prava, već nečim daleko opipljivijim. Namjeravam stati u obranu svog osobnog fizičkog integriteta, ugroženog naletima nogometnonavijačke, lažnobraniteljske, nadrikatoličke fukare, koja je prevršila svaku mjeru i nepozvano zaokupila moju anatomiju – idu mi na jetra i na živce, pun mi ih je nos i popeli su mi se na vrh glave!
Tko su i što su uopće oni? Kojim pravom skupine obrazovno, odgojno i higijenski zapuštenih uličara nastupaju s prerogativima iranskih pasdarana i nama, boljima od njih, dijele lekcije, u nastojanju da nametnu svoja tobožnja shvaćanja mutno im nedokučivih pitanja s područja etike i aksiologije?
I otkad su tzv. antigej demonstracije nečije demokratsko pravo? Što je sljedeće? Antifeministički prosvjedi s porukom ‘žene, mrš u svoja četiri kuhinjska zida’?
Zapravo, ne bi me čudilo, početak ne tako davne Pinochetove hunte obilježili su pohodi besposličarskih mandrila okupljenih u paramilicijske falange, osobito predane prilježnom premlaćivanju i silovanju žena koje bi izašle na ulicu odjevene u hlače.
Naravno da bi sav ološ ovog svijeta najradije nekažnjeno prijetio, zastrašivao, prebijao i silovao. Ima li išta ljepše od toga? Ima, kad se spomenuti simptomi mentalne bolesti ne samo toleriraju, nego i promoviraju u muževnu vrlinu. I financiraju novcem opljačkanim od tih istih građana nad kojima se provodi teror. A sve pod blagoslovom političkih i ideoloških elita. Koje zasad svoje ulične jurišnike, skupljene s koca i konopca, treniraju samo na gejevima. A kad budu dovoljno uvježbani, prijeći će po potrebi i na ostale, na primjer na radnike, budu li suviše uporno inzistirali na isplati zarađenih dohodaka.

I zato tu kugu i koleru treba preventivno neutralizirati odmah sad, već na predstojećem zagrebačkom Prajdu.
Stoga pozivam sve blogere da se pridruže Povorci ponosa u subotu, 18.06, u 14h na Trgu žrtava fašizma.
Prema predviđanjima organizatora, ovaj Prajd bit će najmasovniji dosad, sasvim očekivano, s obzirom da više nije riječ o seksualnoj orijentaciji, nego o pravu na opstanak normalnih građana, koje možemo ostvariti samo ako nadjačamo lažno ćudorednu huligansku pošast.

- Tako je! Pobjeda je naša! – borbeno je uskliknula Marki.
- Čekaj malo, prvo se moramo okupiti u dovoljnom broju, a onda ćemo razbiti nadrikršćansku talibansku hordu, kao što su tebanski gejevi i gejfrendovi slistili Spartance kod Leuktre.
- Bravo! Pobijedili smo!
- Kud trčiš pred rudo? Pobijedit ćemo, ali nismo još.
- Ma jesmo!
- Ako misliš na Leuktru, moram te obavijestiti da si u zabludi. Ono nije bila gej parada, nego oružani sukob. Do čega, nadajmo se, u subotu neće doći, premda smatram da na svaki eventualni napad treba odgovoriti jednakom silom. No ipak, radije bih da sve ostane u okvirima političke borbe, po uzoru na legendarnu akciju Stadion iz 1941.
- Da, bilo bi lijepo. No, ako se kojim slučajem, recimo zbog iznenadnog proloma oblaka ili slijetanja izvanzemaljaca, ne realizira, nije bed. Imali smo mi ovdje daleko masovniju manifestaciju od hipotetičke gejfrendli akcije Stadion.
- Ma kada?
- Prije dva tjedna, kad je održana gejfrendli akcija Hipodrom!


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 07:32 - Dodaj komentar (7) - Print - #

četvrtak, 03.06.2010.

HARRY CRACKPOTTER I IZDAJA TAJNI

- I kao što ništa nije luđe od mudrosti u loše izabranom času, isto tako ništa nije smješnije od naopake mudrosti. Naopako radi tko god se ne umije prilagoditi sadašnjem položaju i koristiti prilikama i tko zaboravlja ono staro pravilo pri gozbama: «Ili pij ili odlazi!» i traži da komedija više ne bude komedija. Naprotiv, znak je prave pameti da ne želiš biti nadljudski mudar kad si već rođen kao čovjek! – pročitala je moja frendica Marki sa zgužvanog papirića i tronuto dodala – Rekao je Erazmo.
- Da, tebi je osobno rekao – priklopila sam zlobno, kao što se i očekuje od mene. Kad sam se već ljubazno prihvatila zadatka da budem advocata diaboli i nađem slabe točke u Markinom tekstu.
- Hm, da, bolje je da završim citat s 'rekao je Erazmo u Pohvali ludosti'. Tako potpunije zvuči, ne?
- Ne znam, Marki, nisam sigurna. Pohvala ludosti je satirično djelo, ispada kao da se potajice rugaš strani koju zastupaš.
- Kako se rugam? Jasno je da 'naopaka mudrost' cilja na današnje crackpote, lažne znanstvenike koji imaju formalni akademski status, ali se bave majmunarijama. I da ja, kao prosvijećena osoba, podržavam ispravnu znanost.
- Da, svakako, nećeš valjda podržavati nakrivljenu? Premda, opet, nije jasno zašto bi ispravnu uopće trebalo podržavati, kad se sama po sebi drži pravilno? No, bez obzira na detalje oko statike, ostaje ti jedan nezgodan dio citata, naime 'nadljudska mudrost' koja 'traži da komedija više ne bude komedija', jer se ne umije prilagoditi okolnostima. Netko maliciozan mogao bi pomisliti da se znanstvenici ne znaju medijski prilagoditi, ergo da su neinteligentni štreberi koji, čim izađu iz svog uskog specijalističkog područja, počinju trabunjati zapanjujuće gluposti. Kužiš?
- Upravo u tome je point. Crackpoti i trabunjaju gluposti, razvijaju teorije bez dokaza i bulazne o urotama.

Dobro, tu sam joj morala dati za pravo. 'Teorija urote' je jaka sintagma i ako veći dio teksta koncipira u naznačenom smjeru, moglo bi proći. Zašto ne? Ionako živimo u doba kad sve prolazi. Anything goes, pa čak i to kad osoba bez akademske titule gorljivo brani znanost.

- Ne bih rekla – zamijetila je moja poznanica Anči, koju sam kasnije nazvala da se posavjetujem. Ona je inače doktor znanosti, stručnjak za anorgansku kemiju. Za razliku od predmeta njene ekpertize, Marki je živ organizam, no to je nije priječilo da dade znanstveno utemeljeni pravorijek da je Marki jedan crackpot i neka se radije drži piskaranja o čakrama.
- Da, ali čakre ne postoje – zajedljivo sam se nadovezala - osim ako se ne bavimo yogom. Onda, nekim čudom, postaju egzistentne. A yogu nam, kao što je poznato, zdušno preporuča Svjetska zdravstvena organizacija, ona pri Ujedinjenim narodima. No, bit će da je WHO crackpot, posebno kad nudi cjepivo protiv svinjske gripe.
- Ni govora – zgrozila se Anči – cjepivo protiv gripe nije crackpot. Što ti pada na pamet? Ja se cijepim redovito. Uostalom, WHO bazira svoj rad na znanstvenoj metodi. A o ovoj nema rasprave.

Naravno da ima, u svakoj biblioteci stoji Rasprava o metodi. Čak sam je i čitala. No, ono što je Anči zapravo htjela reći i zacjelo bi rekla, da je kojim slučajem elokventna kao Marki, bilo je da u znanosti vrijedi jasan procede. Koji se sastoji od dokazivanja hipoteze, to jest od provjere ili eksperimenta i ponovljenog eksperimenta.

Doduše, koliko se sjećam iz škole, svojedobno se nebrojeno puta ponavljalo eksperimente kojima su tobože uspješno dokazivali postojanje nepostojećeg flogistona i to je trajalo nekih stotinjak godina, sve dok Lavoisier nije promijenio paradigmu i uveo kisik u igru. Da lakše se diše. No, bez obzira na eventualne zablude, znanost nam je u međuvremenu podarila niz tehnoloških dostignuća, a eksperiment se pokazao kao krucijalni postupak, jednako kao i smišljanje okvirnih interpretacija kojima je za cilj uvjeriti ostale, posebno sponzore, da predloženi pokusi zaista imaju smisla i dovode do željenih, a ne double-blind lažiranih rezultata.

- Ma, naravno! Sve se na koncu svodi na dobru, uvjerljivu priču i na to kako je prodati nekome, - složila se sa mnom Đuka, sveučilišna profesorica i doktor naratologije, koju sam nazvala odmah nakon Anči – i daj, stara, pusti tu zatupljenu Anči neka se cijepi svakog tjedna, ona ionako ne zna ništa osim proizvodnje drvenog ugljena. Na tomu je, naime, doktorirala. I da, žena je crackpot do kosti, svi joj se smiju.

O Marki je Đuka imala daleko bolje mišljenje, da je veoma visprena i da zašto ne bi objavila tekst na jednom od naših brojnih novinskih portala, uključenih u rat između znanstvenika i alternativaca? Sukob se rasplamsao oko davanja medijskog prostora potonjima, što me veoma začudilo. Kome je u interesu prešutjeti činjenicu da postoji korpus ludorija, skupljenih u korpu pseudoznanosti? Zar nije bolje eksponirati ih pred javnošću, da se vidi raskoš gluposti? Nevjerojatno, ali čini se da neki rečenu raskoš doživljavaju neodoljivo privlačnom, te se pribojavaju da bi, jednako kao njih same, mogla opčiniti i neupućeno općinstvo.

- Pretenciozne budale! – zaključila je Đuka – Nekakav tamo fizičar, koji je nadrljao par slabih stihova i odmah se proglasio pravim pjesnikom, a usto crta kao desetogodišnje dijete, pa se smatra i likovnim umjetnikom. A tu je i njegov kolega s instituta, koji pravi mulca od sebe po novinama, paranoično razvijajući teoriju medijske urote protiv znanosti. Crackpot do crackpota!

Dovraga, izgleda da ih je više nego što bi se na prvi pogled reklo. I kako sad razlikovati pravog znanstvenika od lažnog, a znanost od pseudoznanosti? Naravno, ravnajući se po znanstvenoj metodi. Po tome postoje li eksperimentalni dokazi. Jer, ovi se dadu provjeriti. Svatko može doma, u šupi, složiti provizorni laboratorij i ponavljati eksperimente do mile volje. Od kloniranja bakterija do sudaranja hadrona. Nitko nam ne brani. A ako smo baš jako lijeni i ne da nam se, možemo jednostavno vjerovati na riječ. Znanstvenim autoritetima, a ne medijskim opsjenarima.
- Da – složila se Đuka i dodala – kao neprevaziđeni autoritet još uvijek vrijedi Carl Sagan. U Svijetu progonjenom demonima dao je iscrpnu listu pseudoznanstvenih disciplina i to ti je to. Zasad.

Hm, kako zasad? Znači li to da bi se štogod moglo promijeniti? I koliko je uopće umjesno govoriti o disciplinama u tom kaosu papazjanija? U kojem se rečeni Carl snalazio kao riba u vodi, vođen morskom idejom da jedan fizičar može meritorno suditi o desecima različitih što prirodnih, što društvenih znanosti i paraznanosti, uključujući raspoznavanje jasne razlike između, recimo, psihologije i psihoanalize. Kako je potonjoj spremno dodijelio etiketu 'pseudo', nisam se previše začudila kad sam od svog susjeda, inače psihijatra koji, između ostalih uspješno koristi i psihoanalitičke postupke, čula pregršt pogrda na račun pokojnog Sagana, od 'medijskog opsjenara' preko 'lažljivog pseta' do – a što drugo, nego 'crackpota'? Ako među običnim pukom i vrijedi da o mrtvima sve najbolje, eksperti ipak nemaju nepotrebnih predrasuda, posebno kad im suprotna strana ne može uzvratiti.

No nazdravlje, izgleda da je najpoznatiji planetarni lovac na crackpote i sam bio crackpot nad crackpotima! I što ćemo sad?

- Upozoriti svijet! – inzistirao je prigušeni glas iz mobitela. Zvao je s nepoznatog broja, a predstavio se kao Harry Crackpotter, koji mi ima nešto važno reći. Da moram upozoriti svijet. – Na planetarnu urotu koja se kuje. A sastoji se od toga da crackpoti dolaze i preuzimaju sve istaknute pozicije, točno 21.12.2012. i tada će uslijediti propast svijeta.
- Oh, Harry, a da se nisi malo preračunao? – hladnokrvno sam kontrirala. – Crackpoti su već odavno ovdje. Svatko tko promoli nos s područja svoje uske specijalizacije, istog trena postaje crackpot. Štoviše, svatko od nas je, bar tu i tamo, crackpot.
- Tako je – nije se dao smesti Harry – proces je već započeo. Dobro si primjetila, svatko je crackpot. I dok sjediš u frizerskom salonu i bezobrazno soliš pamet ženi koja je, za razliku od tebe, završila frizersku školu i točno zna što se može, a što ne može izvesti s tri masne vlasi kojima te podla genetika obdarila, da, i ti si crackpot. I kad bi dotična bila, recimo, neodgojena kao kakav fizičar, istog trena bi ti tutnula škare u ruke, pa se šišaj sama i budi crackpot do kraja. Štoviše, nosi ga na glavi i hodaj svijetom s odgovarajućim hair-stylingom, nalik na napukli lonac.
- Marki, to si ti?
- Ne, who the fuck is Marki?
- Ne palamudi, znam da si ti. Jedina znaš za, hm, raspravu o metodi u frizerskom salonu, jer si bila prisutna. Zašto me zekaš?
- A zašto ti okolo krekećeš kao krek-krek-krekpot o mom, još neobjavljenom, novinskom članku?
- Daj, Marki, rekla sam samo Anči i Đuki. I susjedima. Dobro, možda sam nešto spomenula i tokom neobaveznog razgovora u onom drugom salonu, gdje su mi od napuklog lonca na glavi složili kakvu-takvu frizuru. Pa što onda? Ne budi paranoična!
- A zašto ne bih bila?

Da, stvarno, ne postoji zakon protiv paranoje. Štoviše, mnogi su ljudi umjereno do, recimo, osrednje paranoični. Zašto ne? Zabavno je, a ništa ne košta. Osim malo živaca. Zato teorije urote i imaju dobru prođu. I na kraju krajeva, što fali urotama? Mnoge zvuče veoma zanimljivo i ruku na srce, treba imati izvjesnog talenta da se osmisli jedan naoko uvjerljiv, zaokruženi sustav. Eto, na primjer, planetarna urota crackpota bez sumnje bi bila hit na tržištu. Mogla bih napisati par knjiga, gostovati na televiziji, održati nešto javnih tribina i eto ga! Imala bih izvrsnu zanimaciju i usto – stalni izvor zarade. I molim vas, ako se u međuvremenu pojavi netko s istom ili sličnom teorijom da ne obraćate pažnju na dotičnog šarlatana. Uvjeravam vas da sam daleko kompetentniji crackpot od njega.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 19:53 - Dodaj komentar (11) - Print - #

nedjelja, 21.03.2010.

NACI PAVLOVE ULICE

Nakon niza godina provedenih u tavorenju na lumpenproleterskom dnu, moja je frendica Marki napokon prolupala.
Dan nakon Božića nahrupila je na moja vrata unezvjereno mašući rukama i dajući maha u(nez)vjerenju da je progone. Zaista, progonile su je paranoidne ideje da joj netko namjerava prebrojiti kosti, a ni računska operacija korjenovanja nije isključena, u smislu da je iskorijeni s lica zemlje.
Pretvarajući se, zbog urođene dobrote, da vjerujem u njenu priču, promptno sam je odvukla u najkonspirativniju prostoriju u kući i okućnici, moj kabinet za tajanstvene rabote, koji se skriva iza kodnog imena 'šupa'. Tu se Marki mogla nesmetano posvetiti smetenom prerušavanju, bez bojazni da će je itko od mojih ukućana dekoncentrirati, jer tko bi bio lud da izlazi iz tople kuće i zaviruje u ledenu šupu, samo zato da bi vidio kako Marki skida pitoreskne pankerske dronjke i navlači pristojnu odjeću, koju sam specijalno za nju pomno odabrala prebirući po vrećama za smeće u prašnjavom sanduku, gdje odlažemo iznošene krpe, prilikom periodičkih rasterećenja pretrpanih ormara.
S obzirom da je naglasila da želi postići neupadljiv izgled, iskombinirala sam idealan outfit od mog sivo-maslinastog trudničkog kostima, u kojem me, unatoč blizanačkoj trudnoći, nitko nije uspijevao zamijetiti i ustupiti mi sjedalicu u vozilima javnog gradskog prijevoza i od kaplarskog šinjela, nošenog na ramenima pokojnog dede, dok je u vidu magle iščezavao iz vidokruga neprijatelja i suboraca tokom bitke u Galiciji 1914. Odlučujući korak u zaokruživanju neuhvatljivog dojma došao je s ofucanim jahaćim čizmama, koje je nosio netko iz obitelji dok je jahao. Nešto. Uglavnom, veoma su nepronične, jer nitko više ne zna o komu i čemu se radilo.
Znatiželjna u pogledu svog novog imidža, Marki mi je uputila zamolbu da donesem ogledalo iz kuće, čemu zbog urođene lijenosti nisam mogla udovoljiti, ali sam zato uslužno ponudila da je kritički odmjerim i realistično opišem kako glupo izgleda. Usto sam joj ljubazno pomogla oko frizure, ravnajući neposlušnu irokezicu žičanom četkom za skidanje hrđe. Od onog što je ostalo isplela sam dvije pletenice i strateški ih ovila oko glave, postižući prirodan oblik neuravnoteženog kukavičjeg gnijezda, a potom ga preletjela žutim kolor sprejem.

Nakon svega, rezultat je bio veoma zamjetan, premda se ne bi moglo reći da je postignuta neupadljivost. Susjeda Klopotec zamalo je upala u otvoreni vodovodni šaht, ugledavši Marki na ulici, te otrčala u kuću i zaključala vrata vrišeći 'okupacija, okupacija'. Budući da je izašla van s namjerom da me ugodno iznenadi kurtoaznom blagdanskom posjetom u trajanju od osam sati, rečeni sam ishod ocijenila veoma uspješnim. I prekaljeni radnici Vodovoda i kanalizacije, svikli na najteže uvjete, štrecnuli su se od pogleda na Markinu pojavu.
Uglavnom, izgledala je grozno. Ali ne uobičajno grozno, nego sasvim neprepoznatljivo. Možda bi je prepoznali kao svoju tek zagriženi ljubitelji poraženih snaga iz minulih svjetskih ratova.
No, što je dovelo Marki do poražavajuće odluke da će se radije sakriti iza militarističke fasade brutalne švapske oficiruše, nego dospustiti da bude prepoznata u svom uobičajnom anarhoidnom izdanju?

Odgovor na to pitanje iziskuje da slijedimo trag novca, što je neizvedivo. Jer, novca nema. Markin kućni budžet, baziran na tatinoj penzijici, neočekivano se našao na nuli i bilo je očito da netko od njih dvoje mora hitno popuniti financijsku prazninu. Vrijedni tatica dao si je truda i našao atraktivan honorarni posao za svoje dijete, vezan uz medije. Da u blagdanske dane zvoni ljudima na vrata i naplaćuje TV-pretplatu. Zahvalivši roditelju, Marki je s velikim žaljenjem konstatirala da ne posjeduje fiziološke i karakterne kvalitete potrebne za obavljanje zahtjevne inkasatorske zadaće, jer ne samo da njen nos ne podsjeća na utičnicu, niti joj se sviđa aroma napoja, nego se tokom djetinjstva čak nijednom nije sjetila ukrasiti školsku fasadu svastikom, te zbog rečenih nedostataka ne prepoznaje u sebi nacističku svinju.

Uostalom, zašto da se sramoti salijećući ljude, kad se istom metodom može proslaviti? Umjesto da plazi periferijom s inkasatorkom torbom, zaputila se u centar grada s foto-aparatom. Računajući da će, uz malo sreće, ubrzio naletjeti na kakav zgodan prizor. Na primjer, uhvatiti poznatog političara kako, pod utjecajem speeda, javno napastuje kućne ljubimce, koje su građani neoprezno izveli u šetnju. I u istom se dahu hvali time što je, premda glup kao konj, kroz duge godine marljivog učenja uspješno dosegnuo intelektualnu razinu seoske lude koja se, po dolasku u veliki grad, dovitljivo prebacila s prosjačenja na džeparenje, te stoga računa na punu podršku svih lopova, maloumnika i političkih slijepaca slijepe naše. Dobro, možda se radi o prevelikom očekivanju, jer tko bi bio baš toliki idiot, ali nije isključeno da koji od bivših političara, umornih od života u anonimnosti, odluči provaliti u prostorije svoje političke stranke usred bijela dana, ne bi li postigao da ga reporteri opet slikaju?
I dakako, Marki bi spremno udovoljila navedenoj želji, prodala snimke novinama i zaradila pristojan honorar.

Premda je početnički entuzijazam prilično neuračunjiva pojava, ne bi se moglo se reći da je Marki pravila račun bez krčmara u procjeni mogućih skandala. Jer, upravo tog momenta, u krčmi u Pavlovoj ulici, smještenoj malo južnije od strogog centra, dešavale su se veoma zanimljive stvari. Zapravo, u nekadašnjoj krčmi, prizemlja preuređenog u bistro, dok su se na katu smjestile klubske prostorije za probranu klijentelu. Sastavljenu od uglednih odvjetnika, iz ureda rasutih po secesijskim zgradama oko pješačke zone.
Dečki Pavlove ulice, kako se se voljeli nazivati, upravo su kovali plan o preuzimanju obližnjeg gradskog zemljišta. Rečeni privatizacijski pothvat, u uvjetima koje pruža divlji kapitalizam išao bi, uz uobičajno podmazivanje, kao po loju, da im protivnička skupina, premazana svim mastima, nije iznebuha nasapunjala dasku. Bili su to zloglasni Crvendaći, klinci u rasponu od trinaest do sedamnaest godina, koji su mjesecima podmuklo čistili korov i smeće duž atraktivnog terena, da bi ga potom, uz pomoć neodgovornih medija, naprosto proglasili svojim igralištem.
A cjelokupna javnost, umjesto da stane na stranu naprednih kapitalističkih rješenja, unisono se svrstala uz inicijativu komunistički zadojenih balavaca, koji su čak i svojim imidžem otvoreno propagirali zaostale marksističke ideje. Iako su, u stvari, nosili crvene majice zahvaljujući rasprodaji u obližnjem kineskom dućanu i sasvim nesvjesni značenja Mao Ce Tungovog lika otisnutog na poleđini, u očima jurista Pavlove ulice predstavljali su opasne ideološke neprijatelje, s kojima se valja nemilosrdno obračunati. Ali, kojim sredstvima?

- Kolcem i lancem i bokserom u glavu! - predložio je nabildani Rambo koji se, nekoć u studentskim danima, isticao predvodeći najbrojniju skupinu nogometnih navijača.
- Prethodno ćemo se prikladno maskirati u crne ratničke kostime i tiho prišuljati neprijatelju, zbog faktora iznenađenja – prihvatio se razrade plana minuciozni Nindža.
- Bravo! I tako ćemo Crvendaćima omogućiti da opet dižu frku u novinama i predstavljaju se kao jadne žrtve – tiho se oglasio mudri Kobra.
- Dečki, Kobra je u pravu, nema koristi od batina. – ulizivački pogledavajući vođu dodao je Uzi – Dva rafala upozorenja i to je to!
- To je totalni bullshit - podrugljivo se nacerio Nitro – jer onda imaš balističko vještačenje i istragu koja vodi do oružja. Dokazi se, naravno, zagube, ali dovoljno je da novinarska bagra nešto načuje i imamo njesra. Umjesto toga, ajmo lijepo postavit mali pakleni stroj na grunt i kad napravi kabuuum, više se nitko neće usuditi ni prismrdit tamo!
- No, još samo fali da netko pogine. – odmahnuo je ljutito glavom Kobra – Ljudi, koncentrirajte se. Treba nam prokleto dobar plan.
- Ja imam rješenje i to konačno! – oglasio se dotad tihi krivičar Naci. Inače, zvao se Nemeček, što se prevodi kao Nijemčić i tako vodi do zvučnog nadimka, na kojeg je njegov nositelj bio veoma ponosan, jer dobivši ga postao je punopravni član škvadre. Ipak, u očima drugova Naci je bio i ostao isto što i svaki drugi naci, samo još jedan tip nečiste prošlosti. Služio je bivšem režimu kao odani apartčik i zbog toga su ga smatrali kukavicom. Svi, osim lucidnog Kobre, koji se iskreno divio dok je karatist Naci punio stranice žutog tiska, mlateći bez kompleksa i pred svjedocima članove obitelji i susjede. Malo bi se koji odvjetnik usudio otvoreno ogriješiti o Kodeks odvjetničke etike, koji u prvoj glavi, točci 7. kaže da ‘svojim ponašanjem odvjetnik mora služiti kao primjer humanosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i progresivnih nastojanja u priznavanju i ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda’. Trebalo je imati petlje da se zvekne takav šamar odvjetničkoj komori i Kobra je znao da ispod Nacijeve svilene košulje kuca junačko srce.
Ono, koje neće ustuknuti pri provedbi savršenog plana.

Jer, Naci ne samo da je smislio kako nadmudriti lukave Crvendaće, nego je preuzeo i kompletnu realizaciju na sebe. Sam će izdvojiti najslabiju kariku u inače nesalomljivom lancu neprijateljskih redova, pridobiti izdajicu nudeći mu svoj izvoženi Kawasaki i instruirati ga za odlučujuće poteze. Prvi se svodi na pridobivanje škvadre u crvenim majicama za to da usred bijela dana smetljarskim kontejnerima zakrče ulicu, a zatim da nasred kolnika zaigraju nogomet, tobože ne bi li tako skrenuli pažnju javnosti na svoj problem s terenom za igru.
U trenu kad promet stane tamo će se, kao slučajno, naći Naci i ući u sukob s vođom Crvendaća. a na izdajici je da onda povede svoje u obračun s gnjavatorom iz odvjetničke ekipe i da ga zgaze tako da završi u Traumatološkoj.
Kako su simpatije javnosti uvijek rezervirane za žrtvu, Naci i njegovi dečki napokon će steći prednost pred protivnikom, čija će se samouvjerenost odjednom naći skršena teškim teretom javnog odiuma.

Mora se prizati, bilo je u tome izvjesne moralne veličine. U onom dijelu Nacijeve podmukle namještajke, koji se svodi na njegovu svjesnu žrtvu, svatko bi mogao opaziti nešto dirljivo i naći osobni uzor. Tako je i izdajica, u momentu kad je trebao povesti ekipu u napad na arogantnog odvjetnika, nenadano doživio katarzu i odustao od obećanog mu motora. Štoviše, umjesto da predvodi agresiju, smirivao je strasti kad je ovaj, u nestrpljenju, stao pljuskati vođu Crvendaća.
Međutim, uzvratni su udarci izostali, a odvjetnika je obuzela zbunjenost, osobito kad je krajičkom oka zapazio fotoreportera s irokezicom i istaknutim anarhističkim simbolima. Shvativši da je dotični snimio maloprijašnji ručni rad, pitao se bi li ga mogao nagovoriti da odustane od ekskluzivnih snimaka, ako ga obilno počasti? Šljivama pod oba oka? Već je zakoračio prema iritantnom stvoru, ali smrknuta osuda na licima okupljenog mnoštva navela ga je da se predomisli. Zaključio je da nema smisla koristiti silu i da je ljepše živjeti u miru s ljudima, a da će fotoreportera upečatljivog izgleda lako naći u toku sljedećih dana.

- E, nećeš! – pomislila je na to transrodna Marki i predmnijevajući Nacijevo naivno nerazlikovanje rodne i spolne pripadnosti, odmah po njegovom odlasku s poprišta za dvjesto kuna prodala fotoaparat sa snimkama, priču i ekskluzivu prvom novinaru koji se pojavio, ukrcala se u taksi i osvanula kod mene.
A ja sam je spremno transformirala iz pitomog anarhista u krvoločnu naci kučku. Što joj, ruku na srce, ne stoji baš dobro. Ali se pokazalo veoma korisnim pri skupljanju TV-pretplate.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka


- 17:01 - Dodaj komentar (14) - Print - #

utorak, 23.02.2010.

IGRA S ĐAVOLOVIM REPOM

Svatko se kad-tad mora suočiti s teškim životnim pitanjima, pa tako i mala Dančika. Premda bi se moglo pomisliti da je zahvaljujući školskim provjerama već oguglala na mučnu težinu svih ikad postavljenih joj pitanja, ipak se našla pogođenom kad ju je majka suočila s dilemom ‘odluči jel’ budeš popravila ocjene il’ radila po kući’?
Kako se ocjene mogu ispraviti preko noći samo putem provale u zaključanu školu i odgovarajuće intervencije korektorom u imeniku, Dančika je za početak dobila zaduženje da svaki dan opere posuđe.
I premda se još nitko nije našao posebno inspiriran pogledom u sudoper, našoj je maloj susjedi to ipak dalo misliti. Shvatila je da hitno mora smisliti izlaz iz situacije pozicionirane u neuglednom kutu kuhinje. Ubrzo je došla do zaključka da je mišljenje daleko teže nego kopanje, ali usprkos tomu odlučila je da se neće dati pokolebati dok ne iskopa odgovarajuće rješenje.
Kad su je jučer, nakon škole, moje cure pozvale da se poigraju igrice Devil May Cry na play stationu, nadljudskim naporom volje oduprla se đavolskom iskušenju i otperjala ravno kući.

Nakon što je čalabrcnula pola kutije keksa i bacila dio cuspajza u WC, kako bi majka pomislila da je ručala, vrijedno je oprala posuđe koje su članovi obitelji okrutno nagomilali, a zatim se zatvorila u sobu.
Otvorila je knjigu iz engleskog pitajući se bi li počela učiti ili ne bi? Što, mora se priznati, pomalo čudno zvuči, s obzirom da se za ispravak ocjena oduvijek preporuča učiti, učiti i samo učiti, što bi rekao drug Lenjin.
Međutim, Dančika je dijete rođeno u demokraciji i ne gaji razumijevanje za marksističke ideje, kao ni za ruralne mudrosti tipa ‘zagrij stolicu’. Štoviše, uvijek se čudila kad bi dotičnu preporuku čula iz usta nastavnika, pitajući se doživljavaju li oni učenje kao nešto što se radi glavom ili suprotim dijelom tijela?
No, kako je ipak premlada da bi izvela utemeljenu kritiku našeg školskog sustava u kojem nitko ne smatra da je nužno naučiti djecu kako se uči, morala se zadovoljiti konstatacijom da nema blagog pojma što nastavnici zapravo misle. I to ju je, u jednom odsutnom trenutku glavinjanja nad udžbenikom iz engleskog, stalo silno kopkati.
Dosjetivši se jadu, poletno je odgurnula mrsku joj knjigu i uključila se na net s namjerom da upozna neprijatelja. Možda zvuči kao pretjerivanje, ali dvanaestogodišnja Dančika zaista doživljava naše slabo plaćene prosvjetne radnike kao opasne neprijatelje, koji nemaju nimalo smisla za fair play i igraju krajnje prljavo. Toliko prljavo da je načisto pala u očaj, kad je u nedavnom pokušaju da se dokopa solidne ocjene iz biologije dobila dva plus, premda se potrudila i naučila za čistu četvorku. Prije nego je nastavnik upisao ocjenu, dvoumila se bi li zatražila da još malo odgovara, ali joj je glas intuicije šapnuo da radije ne povlači vraga za rep. I pokazalo se da je zaista imala dobar nos, premda je kod kuće dobila od majke po istom. Jer je revna roditeljica, bezrezervno vjerujući nastavnikovoj procjeni, pogrešno zaključila da je Dančika, umjesto da uči, surfala netom u potrazi za glupostima.
Pa kad već majka tako misli, onda će i tražiti gluposti po netu. A tko traži, taj i nađe. Naišla je na mali forum na kojem se okupljaju nastavnici i pročitala sljedeće:

Svi poludimo kad se balavci počnu petljati u naš posao i donositi procjenu o tome za koju su ocjenu znali. Ja ne znam kako bih reagirala, ali bih joj vjerojatno postavila još koje pitanje.
Uvijek možemo postaviti još koje pitanje, zar ne? A ako smo savjesni radnici i ako smo sigurni u svoj rad i da gradivo solidno ili dobro objašnjavamo, nema problema. Svi možemo uvijek postaviti pitanje na koje učenik neće znati odgovor ili barem neće biti siguran u to što govori. Ja sam znala to napraviti kad mi se netko zainati za ocjenu. I da vidiš kako splasne odmah raspoloženje i borbeni duh.
Znam da ovo i nije baš pedagoški, ali ionako su nam kriteriji na rezervi...


- Dakle, tako se radi? – pomislila je gorko Dančika. U uvjerenju da učenje i ocjene ne moraju nužno biti u uzročno-posljedičnoj vezi, učvrstila ju je ispovijest profesorice koja se ljubazno odazvala pozivu na seminar, gdje je trebala nešto naučiti o objektivnom ocjenjivanju.
Ali joj se ta ideja nije dopala, pa je dobivene edukativne materijale bacila u smeće. Jer, zašto bi uopće radila u slabo plaćenoj prosvjeti, ako ne može ocjenjivati kako joj padne na pamet?

A da nastavnicima stvarno svašta pada na pamet, shvatila je kad je pročitala kako se postupa s učenicima koji jedan od predmeta polaze po prilagođenom programu.
Njima se slabe ocjene tovare lopatom, pa taman bili genijaci na nekom drugom području. Premda je njena genijalost na bilo kojem području prilično upitna, Dančika je ipak uspješno zaključila da ju je obilno poslužila sreća kad je svojedobno izbjegla etiketu prilagođenog programa iz matematike, jer u suprotnom ne bi mogla ni pomišljati na popravljanje prosjeka. A ovako može pomišljati do mile volje, premda je pitanje hoće li se njene čeznutljive pomisli realizirati?
Eto na primjer, čak i ako počne luđački učiti, kao onaj zahireni štreber Leo zvani Mutant, pitanje je hoće li doći do željenih rezultata? Jer, neki nastavnici ne vole štrebere.

- O, Isusa ti milog, pa koga oni uopće vole? – pitala se izbezumljeno Dančika, ne nalazeći odgovor. Ali zato je saznala da nikako ne vole one koji imaju drukčije mišljenje od njih. Čak i ako su prošli veoma visoke škole, nastavnici ih bez pardona proglase za budale. Naružili su na pasja kola psihijatra koji je predlagao ukidanje matematike kao obaveznog predmeta na maturi.

A ni doktori pedagogije, koji su, u nastojanju da prilagode naše školstvo evropskim standardima, osmislili prijedlog novog pravilnika o ocjenjivanju nisu ništa bolje prošli.

- Pa oni su ko egipacki faraoni da njima niko ništ’ ne može. – pomislila je slomljeno Dančika o ljudima koji su je uspješno poučili da je nekad postojao nekakav Egipat i pripadajući mu faraoni, te nešto manje uspješno gramatiku.
Stavovi koji su se u nježnoj dobi formirali u njenoj glavici sada su podvrgnuti odlučnoj reviziji. Dok je bila mala i neiskusna smatrala je da samo političari i mafijaši mogu vrijeđati koga god žele bez posljedica. Sad je uvidjela da su i prosvjetni radnici u toj skupini.
I da očito raspolažu nekom neobjašnjivom moći, utemeljnom na čistom zlu. Jer, oni su puni mržnje. I otvoreno to priznaju. Na primjer, da mrze razgovore s roditeljima.

A neki nemaju lijepih osjećaja niti za djecu. Ili kao što jedna nastavnica kratko i jasno kaže: - Ja ne volim djecu. Ona mene ne vole nazad. Mi se ne volimo.
Ali je s vremenom, nekim čudom, zavoljela podučavanje. – Kako je to moguće? – dumala je Dančika – voljeti nastavu, a ne voljeti djecu?
Igrom slučaja, ubrzo je naletjela na pravi odgovor:

Da, u profesore idu oni koji vole djecu... Mo'š mislit'... U profesore idu oni koji vole pametovati! To je osnovni preduvjet. Posjeda pred mene trideset neznalica i SAD ĆU JA NJIMA OBJASNITI KAKO STVARI STOJE!

- A tako! – napokon je sinulo Dančiki – oni vole kad ispadnu jako pametni, aha!
Sad je napokon znala što treba raditi. A to nije naprosto i samo učenje, nikako. Nego usto mora sjesti u prvu klupu i smješkati se osobi za katedrom, pridržati joj vrata dok ulazi u razred, cupkati za njom kad izađe van i mantrati nešto u stilu ‘divim se vašem znanju, vaš sat je bio predivan, tako ste dobro objasnili gradivo da sam izvan sebe od sreće, otvorili ste mi nove vidike bla-bla-bla’.
Dakle, uporno se ljigavo i besramno ulizivati, na opće zgražanje cijelog razreda i kvariti si društveni život. Jer, nakon toga više joj nitko živ neće biti prijatelj, svi će se praviti kao da ne postoji, a ako je slučajno tko spomene bit će to u sklopu prigodne rugalice: ‘Dančika i Leo zaljubljeni par, kad se budu ženili dat ćemo im dar’. Da, svrstat će je u isti koš sa zahirenim Mutantom, a kad se to desi više joj neće trebati dobre ocjene. Jer će se od srama baciti s Ciboninog tornja, a mrtvima ne treba ništa osim rupe u zemlji. Tako je u sebi tugovala Dančika, oplakujući svoju pretužnu sudbinu i mladi život skršen kobnim djelovanjem mračnog sotonskog zla, ironično zvanog prosvjetni kadar.

Kad je nakon pet minuta iscrpila sve zalihe suza, ukucala je, bez puno nade, u Google pitanje ‘kako se osvetiti mračnom sotonskom zlu’, na engleskom i bez većih grešaka. I dobri se stari Google, po tko zna koji put, uslužno pokazao kao prijatelj, čak i onima koji, poput male Dančike, imaju moćne neprijatelje.
Pred njezinim željnim očima ukazale su se cijele stranice s naslovima kao što su Spells For Revenge ili Osvetničke magijske čini.

Uz tek sporadično korištenje rječničkog softwarea i s nevjerojatnom brzinom, posebno za nekoga tko ima klimavu trojku iz engleskog, Dančika je stala upijati nova znanja. Kad bi u udžbeniku umjesto slaboumnih tekstova stajale ništa pametnije, ali ipak znatno efektnije okultne recepture, tko zna, možda bi pokoja mala vještica imala bolju ocjenu?
Ovako, ostaje im samo znanje. A znanje je moć, čvrsto je vjerovala loša učenica Dančika i slijedeći online naputak izvela pravi magijski ritual s crnom mirišljavom svijećom u koju je urezala imena omraženih nastavnika.
Tko zna što će im se sad desiti? Iako nikad nije čula za mudrog pisca, onog koji citirajući svoju svetu knjigu kaže ‘da je svaki čovjek uvijek na gubitku’, imala je jak predosjećaj da ih u životu ne čeka ništa dobro.
A ona je tek na početku i nju čeka sve. Između ostalog i telefonski poziv mojih cura da već jednom dođe na igricu. Na što će se spremno odazvati. Jer, neće valjda dopustiti da frendice pomisle kako sjedi u sobi i štreba engleski?


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 08:14 - Dodaj komentar (19) - Print - #

četvrtak, 14.01.2010.

PLAGIJATOR, PLAGIJATOR

David Lodge posvetio je cijeli, kod nas još neprevedeni, roman Author, Author svom omiljenom piscu Henryju Jamesu, premda je dotični mrtav i neće mu zahvaliti na pažnji. Stoga ovu priču posvećujem mojim omiljenim plagijatorima. Ni oni nemaju običaj reći 'hvala'.

Jučer me fendica Marki upozorila da pripazim što radim. Jer nije baš zgodno kad udana žena otvori po dvadesetak korisničkih računa na Facebooku i Myspaceu, a usto se registrira na svim postojećim forumima i portalima, domaćim i stranim. Što će reći rodbina i susjedi, osim da provodim dane i noći hvatajući mlade ljubavnike u informatičku mrežu? I to ne s naročitim uspjehom, jer inače ne bih neprestano otvarala nove i nove račune.
Zaista, provjerila sam putem tražilice i ustvrdila da Marki ima pravo, od jučer do danas izrodilo se pet-šest novih stavki s nickom Lucy Fair.
Osjećam se veoma neugodno, jer mora se priznati, uistinu je zabrinjavajuće kad se žena moje dobi počne nekontrolirano razmnožavati. Što je tek pristojni eufemizam za činjenicu da se širim kao prokleta pošast.
Opterećena zbunjujućim informacijma, gurnula sam glavu pod haubu za razmišljanje i pokušala evocirati kako je sve počelo.

U lipnju 2004. otvorila sam blog i nazvala ga ‘blogov kolac’, prisjećajući se školskih dana i istovremeno ispitujući mogućnost virtualnog zatiranja vampirizma. Nakon tjedan-dva zapazila sam da postoji još jedan autor sa sličnim mladenačkim reminiscencijama i posramljena, odmah promijenila ime svog bloga, uz javnu ispriku prvom kolcu koji je, zbog svog prvenstva, u mojim očima autentičan, onoliko koliko jedan kolac kao takav može biti.
Vođena željom da novo ime zvuči vragolasto i istovremeno prosvjetiteljski, odlučila sam se poslužiti premetaljkom. Kako literarna škrabala većinom misle slikovno, pred očima mi se ukazao lik Roberta De Nira što, istini za volju, nije bog zna kakvo ukazanje u usporedbi s onima koja privlače hodočasnike i novac. Osim toga, pojavio se u mojim mislima kao Louis Cyphre iz filma Angel Heart, dakle u prilično mračnom izdanju i nisam znala što bih s tom asocijacijom osim da je pokušam osvijetliti. Iluminacija se odvijala u znaku promjene spola, s veoma lijepim rezultatima, jer nije bez vraga što žene nazivaju ljepšim spolom. A i vrag je ostao prisutan, u tragovima. Lucy ili Lucija etimološki se vezuje uz lux, dakle svjetlo. Dok Fair na engleskom znači dobra, ljubazna, poštena, vedra, jasna, pravična, čitljiva, slobodna, zgodna, plavokosa, svijetla Sve se savršeno slagalo, tim više što se biblijski Svjetlonoša povijesno nadovezuje na ženska božanstva koja su simbolički prezentirala zvijezdu Danicu. Vjerovali ili ne, zloglasni je Lucifer na početku karijere bio žena i to ne bilo koja, nego glavom, bradom, te oku ugodnim atributima, Afrodita ili Venera. Međutim, pripadnici patrijarhalnih abrahamskih religija spomenute su dame, usprkos njihovim evidentnim kvalitetama, brutalno demonizirali. A isto se desilo i meni. Zato što sam odmetnutom anđelu dala njegovo izvorno lijepo, žensko ruho, došla sam na zao glas u smislu raspojasanosti i razgaćenosti. O meni se šire glasine i pričaju legende naslovljene sa Cyber sex i Ta se praši sve u šesnaest. Što je točno, jer kako bih se inače množila?

Ovih dana sa zaprepaštenjem brojim sve one koji su me zadnjih godina imali. Iako me nisu pitali, niti sam im dala. Prateći datume utvrđujem da se prvi silovatelj pojavio na Indexovom forumu. S idiotskim postovima sramotio je moje časno ime čak tri dana, sve dok mu nije ponestalo inspiracije.
Nakon te barabe dohvatili su me rockeri. Članovi jednog demo banda banditski su me maznuli, a kako glazba ne poznaje granice, ubrzo sam prešla u ruke poljskih metalaca, koji su me sadistički izmrcvarili i preko Youtube servisa proslijedili dalje, neka me uzme tko god hoće. I bilo ih je, samo nebo zna koliko, ne snalazim se s velikim brojevima i neću ni pokušati izvesti čist račun, niti pomišljati na dugu ljubav u tom paklenskom spletu vrzinog kola.

Nema portala, ni servisa, a da se, kad ukucate Lucy Fair, ne pojavi oznaka ‘zauzeto’. Dakle, rezervirali su me i smatraju da posjeduju sva prava na mene. Bez pretjerivanja, osjećam se opsjednuto.
U jednom dirljivom filmu na temu egzorcizma, kad svećenik pita demona za ime, ovaj neinventivno odgovara: -Zovem se Legija, jer ima nas mnogo!
Počinjem se baviti mišlju da kontaktiram odgovarajuću stručnu osobu za istjerivanje nepoželjnih entiteta, jer i na meni ih ima mnogo. Na moj alias nakrcala se cijela gomila, a u masi raspomamljenih našla se čak i jedna švedska manekenka, inače prijateljica vlasnice istoimenog online časopisa.
Svima je lijepo biti sa mnom. U duhovnom jedinstvu, koje ostvaruju tako što odluče zvati se isto kao i ja.
U očajanju, poslala sam spomenutoj manekenki mail s upitom kako je nije sram ukrasti tuđi nick, na što je odgovorila promovirajući svoja slobodumna načela, iz kojih proizlazi da je bolje ako nas ima više. Dakle, pokušava me uvući u grupne odnose.

Zgranuta, zamolila sam za pomoć Marki, a ona je odmah nazvala jednu od svojih bivših priležnica, po zanimanju sudsku zapisničarku. Presuda je glasila da se autorsko djelo zaštićuje po automatizmu, za razliku od imena i pesudonima koji ostaju sasvim nezaštićeni, jer se nigdje ne može izbjeći pojava istih imena na ovom svijetu. Osim toga, u svim demokratskim zemljama građani mogu slobodno izabrati ime po želji. Eto na primjer, ona se sasvim slučajno zove Ružmarinka Čmarčić-Pusiga, što nimalo ne doprinosi kvaliteti njenog društvenog života i već dulje vrijeme bavi se mišlju da promijeni ime, ali nikako nije mogla naći podesno nazivlje, sve dok nije čula moj nick, koji joj se otprve dopao. I sad će se zvati Lucy Fair Smallanus-Kissinger. A sličan problem ima i njena sestrična, po imenu Gatalinka Čmarčić-Šikara, s time što imaju identičan ukus u svemu, pa i u pogledu izbora novog imena. Samo što se ona ne razumije u pravo, jer nije završila višu upravnu, nego je propala na maturi, te je sad nezaposlena i bavi se šloganjem po kvartu. Nisam imala volje slušati dalje, ali ne sumnjam da familija Čmarčić obiluje interesentima za besplatno preuzimanje mog pseudonima. I u kvartu kojim krstari spomenuta vračara našlo bi se još simpatizera. A tek u cijelom gradu!

Stoga predlažem osnivanje kluba pod imenom Lucy Fair za sve koji se žele tako zvati, u virtualnom i stvarnom svijetu. Uprava kluba mogla bi se baviti štampanjem članskih iskaznica i posjetnica, te prodajom majica s otisnutim zajedničkim imenom. S obzirom na golemo članstvo, preporučam i otvaranje tatoo salona, za one koji žele svoje lijepo novo ime nositi utetovirano na ponosno uzdignutom čelu. Ta vrsta fizičke vidiljivosti osigurat će svakodnevni priljev novog članstva, te se s vremenom mogu organizirati i sjajne parade, u kojima će prisutni stupati uz zvukove klubske himne ‘Majmun radi što majmun vidi’.
Samo, mene neka ne zovu. Jer ja ću, u međuvremenu, promijeniti nick. Po novom, pojavljivat ću se pod zagonetnim i egzotičnim pseudonimom Plagi Arist. Znam da će nakon toga diljem neta Plagi Aristi nicati kao gljive poslije kiše, ali to me, nekim čudom, ne čini nimalo nesretnom.



Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 01:27 - Dodaj komentar (52) - Print - #

četvrtak, 24.12.2009.

GOLI MUĆAK

Ima li na ovom svijetu išta odvratnije od dilera droge? Od tog soja koji živi na tuđoj nesreći? No dobro, liječnici i odvjetnici spadaju u istu kategoriju, samo što su oni deklarirani humanisti. Ali i diler, ma koliku štetu počinio, uvijek ima spremno opravdanje. On samo zadovoljava potrebe tržišta. Zapravo je biznismen, koji se zalaže za liberalnu ekonomiju. I borac za ljudska prava. Jer, svatko ima pravo raditi od svog tijela što želi. Nismo djeca, da nas država patronizira i određuje što smijemo gurati u usta i u venu. Da nam zabranjuje heroin, kokain, nikotin, alkohol kao 'fuj, bekino'. Dobro, nije baš sve navedeno toliko bekino, posebno ako može poslužiti za popunjavanje državnog proračuna. No, usprkos tim sitnim nedosljednostima, duboko vjerujem da postoje čvrsti, znanstveno utemeljeni razlozi zbog kojih je droga zabranjena, a neki čak i zvuče razumno. Na primjer - izaziva ovisnost, što možda i nije najjači argument, jer kad bi branili sve što inicira ovisničko ponašanje, ne bi više bilo kladionica, ni gledanja televizije. Ali, povrh svega, droga je otrov! Isto kao sredstva za čišćenje zahoda, laštila za parkete i pesticidi. Premda je oko potonjih bilo izvjesnih nedoumica. Koje su, srećom, nedavno razriješene. Stručnjaci su dali zeleno svjetlo za ponovno korištenje pesticida čija je upotreba zabranjena prije tridesetak godina. Mnogi se čude i zgražaju, ali ja gajim povjerenje u znanost. Tko zna, možda smo s vremenom, trenirajući organizam s manje toksičnim supstancama, razvili otpornost i sad smo napokon spremni za udarne doze DDT-a? A da ne bi vegetarijanci bili privilegirani u odnosu na svejede, pobrinut će se mesna industrija, okrepljujući nas proteinima, izdašno obogaćenima hormonom rasta i svom silom antibiotika. Dodamo li tome i čudesne aditive u prerađevinama, te mirakulozno GM porijeklo hrane, možemo zaokružiti optimističnu prognozu. Na pomolu je stvaranje rase nadljudi.

Ne pretjerujem, statistike govore da se u zadnjih sto godina prosječni životni vijek žitelja zapadne hemisfere znatno produljio. A poslijeratne generacije sve su naprednije. I ja sam osobno naprednija nego što sam nekad bila. Danas imam internet i preko njega naručujem dodatke prehrani, od kojih se osjećam fantastično. I nema tog teoretičara urote koji može poljuljati moju psihofizičku stabilnost. Panika pod imenom Codex Alimentarius nije me se nimalo dojmila.
Opskrbljena svojim nutrijentima, mogu podnijeti i najviše razine stresa.
Čak i onaj uzrokovan najavom restrikcija na tržištu vitamina i minerala. Jer, medicinski eksperti došli su do zaključka da suplementi odvraćaju ljude od uzimanja ispravne terapije za kronične bolesti. Kako to? Vjerojatno zato jer se ljudi, zbog vitamina i minerala, dobro osjećaju i samim time nisu svjesni da se zapravo loše osjećaju i da trebaju lijekove. Stoga se radi na tome da se dozvoljene RDA vrijednosti srozaju do beznačajne razine, ne bi li građani srednje dobi stekli odgovarajuću zdravstvenu edukaciju, u smislu što hitrijeg osobnog upoznavanja sa staračkim bolestima.

Međutim, nije sve tako crno. Pacijenti koji baš jako trebaju suplemente, moći će ih dobiti na recept. Dakle, jednostavno ću pripremiti popis omiljenih mi dodataka i predočiti ga svom liječniku. A ovaj će ga dugo držati u ruci i zagledati iz svih kuteva, kao da ne vjeruje svojim očima.
-Kog će vam vraga C vitamin od 500mg? Kome to uopće treba?
-Meni.
-Ali zašto? Ja nikad u životu nisam uzimao vitamine i što mi fali?
-Ništa. Čak imate i viška, kojih pedesetak kilograma. Što se lijepo slaže s vašim okruglim licem, koje je nalik na mladi mjesec – sablasno blijedo i prepuno kratera.
-Niste ni vi bogznašto, draga moja, samo se osjećate haj od suplemenata. Time stvarate ugodnu iluziju, koja prikriva vaše pravo stanje, a to je da ste sredovječni, umorni i iscrpljeni. Vama zapravo treba okrepljujući san. Evo vam, umjesto vitamina, tablete za spavanje, nova formula na bazi morfija.

S indignacijom odbijam ponuđeno i krećem u daljnju potragu. Moja frendica Marki, preko svojih veza u gej krugovima, ugovorila nam je sastanak s vlasnikom teretane. Otkako se u medijima vrti kampanja protiv rekreativnog treniranja, koje uzrokuje da se ljudi osjećaju bolje i zbog toga nisu svjesni da bi trebali patiti od kroničnih bolesti i trošiti blagotvorne proizvode farmaceutske industrije, došlo je do masovnog zatvaranja sportskih klubova. Ovi preostali vode se kao gej okupljališta i uspijevaju se nekako održati, zahvaljujući ozračju političke korektnosti.
Kad smo se našle na naznačenoj adresi, bilderova snažna ruka povukla me u mračni haustor i zgrabila popis.
-C vitamin, B, A, ajde-de, to mogu nabaviti u sljedećih mjesec-dva. Ali, željezo???
- Šit! - šištala je Marki – Jesam ti rekla da ne pretjeruješ?
-Dovraga, murja!- jauknuo je hrabri Herkules – Mrš van i ako vas nešto pitaju, nikad se nismo sreli!

Kad nas je izbacio na cestu, refleksno sam se zgrbila i stala šepati, jer vide li osobu moje dobi kako uspravno i gipko hoda, drotovi bi mogli postati sumnjičavi. Policijski auto polako je klizio ulicom, dok smo se, susprežući disanje, poput magle vukle pored centra za suzbijanje ovisnosti, čije je pročelje krasio golemi plakat s otrovno zelenim slovima, smještenim unutar stiliziranog znaka za zabranjeni smjer. Pisalo je 'askorbinska kiselina', a ispod je, crno na bijelom, stajao jasni naputak: samo reci NE!
Umjesto da kažem preporučeno 'ne', na Markin užas šutke sam krenula prema zloglasnoj Rupi, najprljavijem okupljalištu narkomana i dilera. Znam da je posjećivanje takvih mjesta ispod ljudskog dostojanstva, ali ja trebam svoju dozu, odmah!

-Kae, koka? Trebaš mućak?- siktala je kroz rupu od ispalih prednjih zuba protuha po imenu Toni Šareni-Bomboni. Nekad je operirao ispred škola i u zahodima disco-klubova, nudeći ecstasy, ali otkad je redukcija suplemenata stupila na snagu, prebacio se na veći i unosniji biznis. Dilao je na veliko takozvani mućak - nekadašnju Cedevitu u prahu, s udrobljenim šumećim tabletama magnezija i kalcija, a za višu cijenu dodao bi još par minerala. Održao se dugo u poslu zato jer sam nikad nije trošio robu, kao što se i moglo zaključiti na osnovu njegove oronule pojave.
Susprežući gađenje, tutnula sam spisak u ruku koja se samo u iznimnim prigodama susretala sa sapunom.
-Mhm, vitamini, minerali...i wow! Aminokiseline?!?- zijevao je u čudu Toni – Điiizus, sister, koja si ti đankerica! A za kaj ti točno trebaju?
-Za kondiciju.
-Radiš trbušnjake?
-Da.
-Imaš six pack?
-Imam.
-Mogu vidjet?
-Ne možeš!
-O.K, onda. Gle, to kaj tražiš je specijalna narudžba. Nemre se platit eurima, to moraš odradit, kužiš? Sad biraj, oćeš napred il nazad?

Pravac naprijed vodio je do kolodvorske štajge, prepunjene očajnicama koje su nudile seksualne usluge putnicima namjernicima. Većinom se radilo o umirovljenicama s malom penzijom i odbjeglim štićenicama staračkih domova, kojima bi svodnici, nakon zbrajanja utrška, davali Tonijevu robu. Ta je sramotna situacija figurirala kao centralno mjesto u propagandnim filmovima, sponzoriranim od MUP-a. Obično bi pustili u kadar neku pripitu mušteriju, da priča o finesama ponude do najodvratnijih detalja, koji obavezno uključuju oralni trik s vađenjem gebisa. Zatim bi spiker potresnim glasom zaključio da ni time nije dosegnuto dno. Ne, ima još gorih momenata - ovisnice o suplemetima ne prezaju niti od potkradanja svoje djece i unuka.
Naime, smatra se da djeca, za razliku od odraslih, smiju povremeno uzimati normalne doze vitamina i minerala. Premda postoje indicije da rečeni kompromis neće biti dugog vijeka, jer u zadnje su vrijeme u štampi zaredali napisi o dječjoj pretilosti i ranim neurozama.

Sve u svemu, suplementi su kroz medijsku halabuku zadobili neizbrisivu oznaku razarača obitelji i neprijatelja ljudskosti. Kako nisam dovoljno hrabra da krenem naprijed, ususret neprijatelju, odabrala sam nazadnu varijantu. Pravac unatrag vodio je do centra grada, kojim će se uskoro razmiljeti radni puk, vraćajući se s posla kući.
-Uvališ deset komada yuppijima i kad izdilaš, doneseš mi lovu. Onda dobiješ svoju dozu. Naravno, možemo i pojednostaviti proces, da zdilaš samo pet komada. Ak mi pokažeš kornjaču.
Drhtavom rukom digla sam majicu, dok su se moje velike, tužne oči punile suzama.
-E super, sad drži tak dok poslikam. Jer, ak ne donesem fotku niko iz ekipe ne bu vjeroval da sam ekšueli srel polovnjaču s rifljačom, zabrani Pilatesa u truc.

Prodati pet mućaka na Badnjak, nakon što su podijeljene božićnice, nije se činilo kao težak zadatak. Nije prošlo ni pola sata, a starija poslovna žena, njegovanog izgleda i njezin mladi pratilac uzeli su po jednog. Ali za ostale paketiće dugo nije bilo interesenata i već kad mi je palo na um da krenem dilati u svoj kvart, u pješačkoj se zoni pojavila limuzina s drskim vozačem za volanom i glavonjom koji stvara vlastita prometna pravila na stražnjem sjedištu. Zaustavili su se kraj mene, otvorili prozor i zatražili da im proslijedim svu robu koju imam!
Tek što sam oćutjela dašak radosti, ovom se nenadano pridružio oćut lisica na rukama i dahtanja dvojice policajca za vratom. Nekim čudom, tu se u istom momentu našla i ekipa s TV-a, a voditeljica je uzbuđenim glasom kriještala o spektakularnoj akciji hvatanja članova narko-mafije.

-Ovo je kršenje ljudskih prava! Farmaceutske korporacije i mediji lažu da su suplementi štetni! Ja samo namirujem potrebe tržišta! Svatko ima pravo raditi od svog tijela što želi! Dolje policijska država!!! – drala sam se, u nadi da će bar poneki vapaj doprijeti do mikrofona. Sve dok policijska šapa nije doprla do moje labrde, gurajući mi glavu u crnu maricu. Nakon što me spremio na sigurno, revni se dužnosnik ustobočio pred mikrofonom i ponosno zarevao: -Sretan Božić i Novu 2012. želi vam vaša neumorna policija!
A onda se, blijed poput krpe, stropoštao na asfalt. Bit će da pati od kakve kronične bolesti, a nikako ne od manjka nutrijenata uslijed konzumacije nekvalitetnih proizvoda prehrambene industrije, te mu predstoji duga farmakološka terapija. Naravno, ako zapisnik o mom hapšenju misteriozno nestane i potom optužnica bude odbačena, oporavak bi se mogao znatno ubrzati.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 01:11 - Dodaj komentar (17) - Print - #

nedjelja, 13.12.2009.

U ČEMU JE PROBLEM, GOSPOĐO?

'Feminizam postoji samo radi toga da bi se ružne žene integrirale u društvo’, kaže Charles Bukowski, a moja frendica Marki ne vidi u njegovoj tvrdnji ništa sporno. Ipak je on bio vodeći autoritet na području ružnoće i dobro je sagledavao rečeni fenomen, svaki puta kad bi bacio pogled na zrcalo. Istinabog, nije ni Marki bogznašto, ali ona ipak ne smatra da je temeljni problem feministkinja to što su ružne. Nego što su glupe. Jer su sudjelovale u sramotnom švicarskom referendumu o zabrani minareta.
‘Draga Marki’, zaustila sam, ‘da nije bilo feministkinja ne bi ti danas slobodno šetala uokolo, izgledajući poput muškobanjaste nakarade, niti bi stupala u prvom redu gej parade, bez rizika da te dežurni ćudorednici zgrabe za takozvanu frizuru i odvuku na lomaču.’
Zaustila sam, ali nisam izrekla, shrvana urođenom dobrotom, koja ne dozvoljava niske udarce, usmjerene na frizuru. Umjesto toga, koncentrirala sam se na ono bitno.
‘Marki, jel’ tebi noge smrde? Švicarske feministkinje vide u minaretima simbol šarije! Danas munare, sutra šerijatski sudovi.’
‘Da, i? U čemu je problem?’
‘U tome što svjedočenje žene vrijedi upola manje nego iskaz muškarca, između ostalog.’
‘Koga briga? Ako muslimanke tako žele, tko si ti da im braniš?’
‘Odakle znaš da žele?’
‘Ne bune se. Šute, dakle slažu se.’
‘A da ja tebe malo složim na pod i prigodno zgazim? I obranim se na sudu time što mi nisi unaprijed izričito rekla da rečeni tretman ne želiš?’
‘Ne želim, ne želim!’
'U tome je poanta, Marki. Nitko ne želi biti zlostavljan.'
'Nije to baš točno', branila je Marki gorljivo svoju poziciju, 'ima osoba koje su malo umobolne i vole da im se svašta radi, vidjela sam na nekim internetskim stranicama. Koje nisam ciljano posjećivala, nego me slučajno preusmjerilo tamo...'
'Hoćeš reći da su muslimanke umobolne?'
'Ne, ne kužiš. Njihova kultura je takva.'
'Umobolna?'
'Nisam to rekla.'
'Kako nisi?'
'No, dobro, jesam. Ali, stvar je u tome što smo i mi njima umobolni. I zbog toga, sve kulture su ravnopravne', zaključila je Marki slavodobitno.

Izvođenje kulturalne ravnopravnosti iz opće umobolnosti oborilo me s nogu. Tako nokautiranoj, pred očima su mi pucali sasvim novi vidici, multikulturalni. Eto, na primjer, na Novoj Gvineji je svojedobno cvala osebujna kanibalska kultura, koja je u međuvremenu zakonom zabranjena. Zar ne bi bilo fer restaurirati to kulturno dobro i u znak dobre volje širom Evrope otvoriti restorane s odgovarajućim multikulturalnim menijem? O kakvim se točno gastronomskim domišljajima radi, ne bih znala reći, ali vjerujem da bi svaki multikulturalist tu našao sebe. Bilo na roštilju, bilo ispod peke.
Ili na primjer – rasistička kultura, koja njeguje robovlasništvo, kao nekad na američkom jugu? Ako poštujemo seksističke kulture, zašto ne bismo i rasističke?

'Misliš da bismo trebali uvažavati tradiciju Ku Klux Klana, Marki?'
'Oni su prljave rasističke svinje!'
'Ma ne, nego samo imaju specifičan zaštitnički stav prema pripadnicima crne rase. Najradije bi ih držali na svom imanju, pod ključem. Isto kao radikalni islam žene. Možeš li zamisliti sebe kao četvrtu ženu muškarca koji želi da sjediš u kući i rađaš mu djecu, po mogućnosti sinove?'

Iskreno, čudim se kako to da suvremena znanost još nije našla način da ispuni želje patrijarhalnih očeva? Onaj tko bi patentirao pilulu koja dopušta razvoj samo muškim embrijima obogatio bi se preko noći. Naravno, kao i kod svih velikih ideja, bilo bi stanovitih zapreka u realizaciji proizvoda na tržištu. Vjerske vođe poslovično su protiv ljudskog uplitanja u božji posao. Uvijek, osim kad im zatreba medicinska pomoć.
Ali, predstavimo sebi muža koji se vraća kući s posla, nakon što ga je kolega počastio, povodom rođenja sina. Sasvim je razumljivo da će okupiti sve četiri žene i narediti da uzimaju pilulu za sinove.
-Ali, mužu, hodža je rek'o da ne smijemo!
-Hodža je hodža, a ja sam bog i batina u ovoj kući!
-Ali kako ćemo, kad ne smijemo?
-Jel vi, žene, vidite onaj štap u kutu? 'Oćete da ga dohvatim?
-Nećemo, nećemo...
-Onda odma' da ste popile pilulu!
-Da, gospodaru!
-Yes, massa!
Naravno, kad nakon dvadesetak godina, zbog inflacije muške djece, naraste cijena malobrojnim mladim nevjestama, bit će veoma poželjno imati kćeri.
-Ej, žene, kako to da imamo same muškiće, a nijednu curicu?
-Pa rek'o si nam, mužu, da uzimamo pilulu...
-Ja rek'o? A šta je hodža govorio? Jel' kaz'o da se ne smije uzimat pilula?
-A jeeeee, ajoj, buuuu...
-Znači, niste hodžu htjele poslušat??? Pa jesam ja kjafirke oženio?!?
-A nisi, a jesi, a nisi, a nemoj...
-Ček' da dohvatim štap!
-Ali mužu, rek'o hodža da ima malo nas žena i da nas se ne smije tuć!
-E neka je rek'o! Hodža je hodža, a ja sam bog i batina u ovoj kući!!!

Ali, multikulturalistkinja Marki nikako se ne može uživjeti u goreopisanu situaciju.
'Evo, Marki, zamisli da islam, nekim čudom, prevlada na tlu Evrope?'
'Da, i?'
'Ti bi imala izvjesnih problema, ne?'
'Kakvih problema?'
'Takvih što si ženskog spola, a usto gej.'
'Tko to kaže? Dovoljno mi je par dana uzimati testosteron, pa da mi naraste brada. I moji bi problemi bili riješeni. Samo, pitanje je što bi bilo s tobom?'

Moram priznati da sam ostala zadivljena. Marki nije naprosto prosječna šupljoglava sljedbenica multikulturalne dogme. Ne, ona ima plan. Koji uključuje pojačanu dlakavost i samim time, prelazak u privilegiranu, mušku kastu. Mogućnost da nabavi četiri žene, možda čak na kredit ili na lizing, da i ne spominjemo. Ali, što bih ja? Naravno, povela bih se za pametnijima od sebe. Možda bi mi trebale malo jače doze testosterona, ali naposljetku bih uzgojila kakvu-takvu bradu, te odgovarajuće joj brkove. I onda bismo Marki i ja, u dugim haljama i s turbanom na glavi, hopsale u prvim redovima prilikom javnih smaknuća liberala-ateista i plješčući skandirale 'Alahu Hula Hula' ili što se već uzvikuje u takvim prigodama. A imati četiri žene isto nije loša zamisao - jednu za kuhanje, jednu za peglanje, a preostale neka se dogovore oko čićenja i odlaska po špeceraj.

'Imaš poteškoću', prekinula me Marki u snatrenju, 'muž mora biti na raspolaganju svojim ženama, u seksualnom smislu. A ti si strejt. Tko bi zadovoljio tvoje žene?'
'Ti!'
'Dogovoreno!'

Eto, kao što vidimo, čak i u okrilju radikalnog islama bez problema se može naći mjesta za feminističku opciju! Koja omogućuje ženi da se integrira u društvo. I to bez obzira bila lijepa ili ružna, samo ako je brkata i bradata i predstavlja se kao muškarac.



Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 22:44 - Dodaj komentar (37) - Print - #

četvrtak, 09.07.2009.

SMRT AUTORU!

Cijenjene čitateljice, u ovom broju Morone naš investigativni tim samo za vas istražuje priču od koje zastaje dah, pravu kriminalističku storiju, satkanu od najnapetije misterije, od uznemirujućeg početka do neočekivanog raspleta.
U središtu zlokobnih zbivanja, bez svoje krivice, našao se poznati modni stilist Vestablišment, samo dan nakon što je javnosti predstavio svoj književni prvijenac pod naslovom ‘Tajna moje selebritosti’. Iako je nakon službene promocije uslijedio party do zore, mladi je autor, kao i obično, ustao rano. U rano poslijepodne, te nakon higijenskih radnji, ne sluteći zla, otvorio poštanski sandučić. Ni u snu nije mogao pomisliti, kao što sam ističe, da bi obična, neugledna, smeđa omotnica, uobičajna u krugovima neukusno odjevenog činovništva, mogla sadržavati ozbiljnu životnu prijetnju - podmuklo prijeteće pismo, otisnuto zloslutno crnim slovima i naslovljeno objavom: Smrt autora.
Premda prožet pretencioznim akademskim žargonom, sadržaj poruke svodio se na bjesomučni govor mržnje, odlučno zazivajući nemilosrdnu likvidaciju autorove osobe. Usprkos bojazni za svoju sigurnost, novopečeni je pisac istog dana sazvao konferenciju za tisak, vođen plemenitom mišlju da javnost ima pravo znati što se zbiva.
Nakon što je snimateljima susretljivo pozirao u crnom negližeu, izmučeni je književnik izvijestio predstavnike medija o događaju. Iako nije bio u mogućnosti predočiti prisutnima monstruoznu epistolu, koja je u međuvremenu proslijeđena na policijsku obradu, zablistao je pred kamerama, te pokazao odvažnost i snagu duha u najtežim trenucima, duhovito se narugavši pošiljatelju, koji želi ostavit dojam načitane osobe, ali očito nije baš jako pametan, kad mu se u naslovu omakla stilska nesklapnost. Naime, ‘smrt autoru’ daleko bi efektnije zvučalo, ali jadničak se tomu nije uspio domisliti. I naravno, kao svi kukavci skriveni u truleži anonimnosti i opterećeni kompleksom manje vrijednosti, dotični se nije usudio potpisati punim imenom, nego samo inicijalima, koji glase R.B.
No, iako se mladi pisac, neposredno prije promocije svog književnog djela, podvrgnuo zahvatu popunjavanja usana tekućim silikonom, njegov govor nije tekao sasvim glatko, te su novinari umjesto B čuli P, zbog čega se u javnosti i bez silikonskih implantata stalo šuškati i šušljetati. Da je prijeteće pismo napisala Ružica Proljetna, autorica sabranih autobiografskih zapisa pod naslovom ‘Sve laži o mojoj slavnoj personi’ i podnaslovom ‘Uspješna sam i bogata, muškarci se dive mojoj ljepoti, susjede mi zavide, intelektualna sam’. Kao školovana žena, s diplomom više manekenske škole, nakon čega upisuje magisterij s područja oponašanja cirkuskih životinja, ona je svakako osposobljena elokventno sročiti jedno prijeteće pismo. Tim više što literarni uradak mladog stilista predstavlja direktnu prijetnju njenom medijskom prestižu. I zaista, članovi Moroninog investigativnog tima bili bi skloni označiti Ružicu Proljetnu kao autoricu spornog dopisa, da nisu došli u posjed pouzdanih informacija koje vode do jedne sasvim druge osobe. Koje? Čitajte u nastavku…


Za skromnim radnim stolom, zatrpan gomilom knjiga, inspektor Krtica gadljivo je rovao po suvremenoj hrvatskoj književnosti. Preliminarni obavjestni razgovor sa žrtvom zastrašivanja nije dao rezultata, jer mladi je spisatelj prvo ukazao na izvjesne rabijatne manekene, koji mu navodno zavide zbog druženja s galantnim prijateljem iz bankarskih krugova, da bi potom izbjegao dati osobne podatke spomenutog prijatelja i okrenuo ploču, tvrdeći da mu zavidi cio svijet. U nastojanju da suzi krug sumnjivaca, inspektoru je preostalo samo da se pouzda u svoj njuh. No, nakon kraćeg njuškanja književne teorije, zaključi da mu je pun nos mikrostruktura stila i ostale učene terminologije, te pozove u pomoć neovisnog eksperta.
Docentica Palinodija Bježi – Ideguja strpljivo je saslušala inspektorova diletatantska nabadanja, ali kad se stao dvoumiti bi li Vestablišmentovu prozu svrstao u celebrity žanr ili zbog evidentne feminiziranosti autora radije u chick-lit, glasno se nasmijala i procijedila:

“Što vam pada na pamet? Ti novi žanrovi funkcioniraju samo u razvijenom svijetu, gdje postoje velika tržišta. Mi nemamo ni prave celebrityje, niti pripadajuće im književnosti. Autentični se chick-lit isto tako može razviti samo u bogatom društvu s jakim srednjim slojem, gdje se podrazumijeva da većinu žena pogone konzumeristički i hedonistički apetiti, a ne u našoj ubogoj sirotinji.”

“Hm”, čudio se inspektor, “a što mi onda uopće imamo?”

“Umjesto suvremenih žanrova imamo našu autohtonu, historijski retrogradnu varijantu.”

“A?”

“Da pojednostavim, naši autori, dok pokušavaju kopirati stranu književnost, smatraju sebe elitom. Postoji jedna književna podvrsta koja se u davna vremena bavila elitnim viteškim motivima, krojenim po mjeri srednjovjekovne aristokracije, bio je to riterski roman. Nešto slično imamo mi danas, s jednom malom razlikom, naime - kod nas se javlja vriterski roman, koji se od nekadašnjeg riterskog razlikuje po tomu što bi čitatelj autora najradije poslao vrit.”

“Vrit-lit? Dobro zvuči, ali vuče na nešto, ne znam, bljutavo?”

“Tako je, građa spomenutih uradaka svodi se na autorovu bljutavu osobnost izloženu kroz svakodnevnu rutinu. Navode se odjevni predmeti, kućni ljubimci i shopping-liste, a ima i nešto zahtjevnijih opisa mjesta, te pripadajućih im likova, koje autor susreće kad izlazi iz stana. Potonji je potez krucijalni motiv i spiritus movens radnje koja se svodi na fikciju. Naime, fikcija je da nekakve radnje uopće ima. Temeljni narativni postupak je odugovlačenje, jer autor vuče za nos čitatelja, koji će zbog korica i listova papira ispunjenih slovima na prvu loptu pomisliti da se radi o književnom djelu. Kad shvati da je prevaren, uključit će se na internet i prvo poslati autora vrit, a onda mu udijeliti mnoštvo zooloških i defektoloških kvalifikacija. Autori vriterske književnosti čitateljske reakcije skupljaju i pokazuju s ponosom. Što više uvreda zaprime, to se uzvišenije osjećaju. Ipak, pljuskanje i pljuvanje prilikom slučajnog susreta na špici nije preporučljivo, jer bi mogli pomisliti da su geniji.”

“Sto mu Aristotelovih Poetika! Da nije pederko sam sebi poslao pismo, kako bi se imao čime pohvaliti? Dajte, bacite pogled i recite je li on autor?”

“Da vidim. Ne, ni govora! On nije u stanju ni razumjeti o čemu se ovdje radi, a kamoli da bi ovakav esej sam smislio.”

“Znači, ipak mu netko prijeti? Ali tko? Na koga vas podsjeća taj, kako se ono kaže, disk…disk?”

“Diskurs. Stil mi je poznat, a stavovi isto.”

“I? Što mislite, tko je to mogao napisati?”

“Ne da mislim, nego pouzdano znam.”

“Tko?”

“Ronald Barthes!”

“Francuz? A jel’ i poliglota?”

“Da, ali…”

Ne sačekavši Palinodijinu daljnju eksplikaciju, inspektor je hitro naložio tajnici da nazove Interpol i raspita se o sumnjivom Galu, a zatim iz susjedne prostorije doveo pisca Vestablišmenta i slavodobitno objavio da je slučaj riješen. No, prerano se obradovao, jer tek što je kvrcnuo upaljačem da zapali trijumfalnu cigaru, u kancelariju je uletjela uplakana tajnica, cvileći kako su je Francuzi poslali u sto neukih vražjih matera i da je narečeni Barthes slavni filozof i teoretičar postmodernizma!

“Pa nek’ je”, bahato će inspektor, “ko ga šiša?”

“Nitko, više mu ne treba frizura”, nadoveže se docentica, “mrtav je već dvadeset devet godina.”

“Ali, onda nije mogao poslat’ pismo?”, zaprepastio se inspektor.

“I nije”, stade naglas razmišljati Vestablišment, “tekst je nabisao mrtvi Francuz sa seksi imenom, a na moju ga je adresu boslao netko drugi. Netko tko se boslužio tuđim sbisom da pi meni ubutio smrtnu brijetnju, da.”

“Ma ne”, objasnila je Palinodija, “Barthes nije mislio doslovno na smrt autora, nego metaforički. Kao poststrukturalist, smatrao je da djelo treba biti u prvom planu, a ne autor.”

“Svašta!”, zgražao se Vestablišment, “zašto bih uobće išta bisao, ako moram basti u drugi blan? To je verpalno nasilje i brijetnja mom duševnom miru!”

”Prijetnje duševnom miru rješavajte putem građanske parnice! Smrtne prijetnje nema, slučaj je riješen, svi van! Fajrunt!”, drao se inspektor Krtica i mašući rukama usmjeravao prisutne prema izlazu.



“Ali, čekajte malo”, nastavio je multitalentirani autor vrit-lita kad su izašli iz stanice, “bošiljatelj je ibak boslao bismo s određenom namjerom, zar ne?”

“Da”, potvrdila je docentica, “S namjerom da ti saopći da si imbecilni mandril!”

“Tako je, slažem se u botbunosti!”, oduševljeno je konstatirao stilist, “I u skladu s time imam genijalan blan: angažirat ću brivatnog detektiva i kad otkrijem bošiljatelja, tužit ću ga za nanošenje duševnih poli i dopiti pasnoslavnu odštetu! Zar nije suber ideja?”

“Bojim se da nije! Shvati, majmunčiću, ako se u javnosti pročuje da ti književna teorija zadaje duševne boli, svi će ti se smijati, bogati udvarač iz uprave banke okrenut će ti leđa i neće otkupiti par tisuća primjeraka tvoje sklepotine kao što je obećao, kad uđeš u gay klub ljudi će se praviti kao da te ne poznaju, otkazat će ti sve poslove u svijetu mode, čak te ni majka neće htjeti primiti natrag na stan i na koncu ćeš se morati prostituirati sa škrtim gaborima od lokalnih političara, da preživiš. Ili raditi na pošti. Uglavnom, nakon toga u selebriti smislu bit ćeš mrtav.”

“Kužim. Znači, ne mogu dopiti lovu…”

“Ne kužiš. Ne samo da ne možeš dobiti lovu, nego je moraš dati.”

“Kome?”

“Meni, da iz ovih stopa ne odem u najčitaniji tračerski časopis i ispričam koliko si glup.”

Mladi je pisac iznenađeno zinuo, zbrojio dva i dva, izvadio čekovnu knjižicu i upisao traženi iznos. Kad se docentica našla na korak od ulaza u obližnju banku, Vestablišment, s grimasom kasnog paljenja na licu punom botoxa, poviče za njom:

“Ček’ malo! Tko mi garantira da vi, nakon što unovčite ček, nećete nikome isbričati?”

“Izvrsno zapažanje! Nitko!”



U ime uredništva sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 16:04 - Dodaj komentar (33) - Print - #

petak, 03.07.2009.

KAD DUŠE ZAMIRU

Ako je politika umijeće mogućeg, zašto je toliko nemoguća? Meni, primjerice, teško sjeda na želudac, te je uglavnom nastojim izbjeći. Vjerojatno bih, uz nešto vježbe, u apolitičkom naumu uspjela, kad to ne bi bilo nemoguće. Naime, moji ukućani prate vijesti. I ne samo da znaju za premijerovu ostavku, nego ih ova osobno pogađa. Kao da su zajedno kuhani i pečeni, pa ih sad čudi sirova gesta pokazivanja dugog nosa. No dobro, nije se kliberio, ali kao da je. Otišao je bez najave i valjanog obrazloženja. Naprasno je raskinuo vezu s biračkim tijelom. Pa što? Ionako je bila platonska i bazirala se na interesima. Ali, ljudi ne vole dobiti nogu u tur. Kažu da udara na ego, koliko god bilo anatomski neobično. I otuda zbunjenost, razočaranje, tuga i potreba da se priča o osobnom promašaju. O tomu kako nismo uspjeli zadovoljiti šefa vlade.

Iskreno, fućka mi se za to i ne želim trošiti riječi na političke gluposti. Meni je dan kao i svaki drugi. U skladu sa svakodnevnom rutinom, krenula sam u dućan i tek što sam izišla iz kuće, začula sam uobičajnu svađu kod susjeda, a mala je Dančika, kao i svakog jutra, šmugnula iz nezdrave obiteljske atmosfere i zaputila se k mojim curama, da se poigraju. Njena majka i starija sestra, ne primjećujući da im fali član obitelji, nastavile su s deračinom. Koliko mi je poznato, inicijator je stara, koja se ne može suzdržati, a da već punoljetnoj kćeri ne predbacuje da ‘kako joj pada na pamet izaći u ponoć van i vratiti se ujutro, što će reć’ ljudi’?
Vjerojatno ne bi rekli ništa, da nemaju prilike kroz prozor čuti majčino urlanje i tako saznati za kćerkine noćne izlaske. Ova, izmučena od neispavanosti, običava odgovarati staroj tek kratkim, jasnim i veoma glasnim uputama neka gleda svoja posla.
Jutros je uobičajni dijalog tekao malo drukčije.
“Kako mu je palo na pamet otići samo tako i reći da se više ne vraća, šta će sad ljudi?’’, uzrujavala se majka, a kćerka je odvraćala ‘ma, gledaj, to su ti mutna posla’, na opće odobravanje slučajnih prolaznika.

Susjeda Klopotec klipsala je s vrećicama u obje ruke, namrštena i tiho psujući. Pomislivši da teret špeceraja prevazilazi njene penzionerske snage, ponudila sam pomoć, ali uzalud. Jer, nju je mučio problem za koji nema rješenja. Naime, ‘kaj bumo sad kad nam je premjer otišel’?
Nisam znala reći kaj bude ona, ali za sebe sam bila prilično sigurna da mislim svratiti do pekare.
Tamo, u repu za svježa peciva, ljudi su prilikom nehotičnog okrznuća laktom ili gaženja tuđe noge u gužvi, umjesto uvriježenog ‘pardon’, izgovarali ‘otišao je’, a prodavačica je sućutno opraštala dugovanja sitniša, manja od kune.
Peko puta pekare, u Konzumu, kupci su obazrivo pomagali jedni drugima spremiti namirnice u vrećice, a kad je žena u poodmakloj trudnoći iznenada vrisnula, krenuli su joj u pomoć i oni koji se inače onesvijeste dok gledaju vađenje rasklimanog mliječnog zuba. Nakon što je objasnila da nema trudove, nego je tek sad, iz netom kupljenih novina, saznala da je čelni čovjek države dao ostavku, posjeli su je na klupicu iza kase i donijeli joj vode s ledom.
U improviziranom kriznom centru na parkiralištu, davali su onemoćalima kekse utjehe i hipnoterapijske seanse protiv suicidalnih tendencija.
Vozači su nastojali smanjiti brzinu, da izbjegnu prometne nezgode, ali zbog problema s parkirnim mjestima, dva su se terenca, tko zna čijom krivnjom, iznenada okrznula i činilo se da će doći do kavge. Međutim, premda su u bijesu izletjeli iz vozila i krenuli jedan prema drugom stisnutih šaka, poskakujući kao u ringu, vozači su u jednom momentu stali kao gromom pogođeni i sa suzama u očima pali u bratski zagrljaj. Za to vrijeme mnoštvo, okupljeno oko njih, ljuljalo se u ritmu sa zastavicama u rukama, nakon što su spontano zapjevali ‘Bože, čuvaj Hrvatsku’.

Pri povratku kući naletjela sam na svoju frendicu Marki i našla se, za promjenu, oduševljena njenom šeretski nacerenom muževnom facom. Za razliku od drugih, ona se nije nimalo uznemiravala zbog političke situacije, nego je zračila srećom, jer je protekle večeri, u gejlezbo klubu, upoznala curu koja je pristala imati s njom nešto više od uobičajnog ‘idemo na piće, ti plaćaš’ aranžmana. I naravno, odmah je krenula k meni, da se pohvali i usput na mom novom kompjutoru prosurfa netom, ne bi li našla sve podatke o premijerovoj ostavci, jer njena novopečena cura studira politologiju, pa nema smisla da ispadne neinformirana.
Odlučila sam to vrijeme provesti u društvu svoje djece. No, umjesto da preskaču gumi-gumi u dvorištu, moje kćeri i mala Dančika dreždale su u sobi, buljeći u monitor i tužno nagađale je li otišao zbog bolesti? Ili je bio pod utjecajem droge, a možda je ipak uzrok svega zla snimanje onog nesretnog videa s vatrenim scenama?
Iako me pogodila činjenica da ni djeca nisu pošteđena pornografskog otrova politike, smogla sam snage da se umiješam u razgovor, ne bih li spasila ono malo djetinjih iluzija koliko je ostalo u njihovim lijepim glavicama.

“Cure, novinari izmišljaju. Nema razloga da se u takvoj situaciji zataji bolest, a drogirao se nije, premda je na zadnjoj press-konferenciji djelovao veoma čudno. I na koncu, ne vjerujem da su ga ucijenili snimkom punom vatrenih scena. Jer, kako bi se iole odgovoran čovjek uopće doveo u situaciju da ga netko snimi u toku seksualnog odnosa? I to s osobom istog spola? A zašto je otišao? Tko zna?”

“Mama, koga su snimali dok je imao seks?”
“S gejem???”

“Navodno bivšeg premijera, ali to je samo zlobna izmišljotina.”

“Baš nas briga za njega, mi pričamo o Michaelu Jacksonu.”




Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 00:31 - Dodaj komentar (18) - Print - #

srijeda, 24.06.2009.

VRAG NOSI - ŠTO?

Drage čitateljice, u ovom broju Morone sa zadovoljstvom ćemo svim našim vjernim moronkama i ponekom moronu predstaviti novu kolekciju minimalističkih krojeva za tekuću morsku sezonu, koje su samo za vas dizajnirali naši proslavljeni kreatori Fantlastiko, Vestablišment i Šiva. Njihove zavodljivo oskudne kreacije nosi i sam nečastivi, te vjerojatno zbog toga vragometno koštaju. Premda su vaše donacije poslovično izostale, uspjeli smo namaknuti sredstva za isplatu honorara uvaženom modnom trolistu, a kako nas urođena dobrota sprječava da rečeni novac bez trzavica podijelimo među među sobom i trojici parazita otkažemo suradnju, izgleda da ćete najavljene modne domišljaje ipak na koncu vidjeti. Ali prije toga, dozvolite da posvetimo nekoliko riječi našem sponzoru, uglednom poduzetniku s političkim backgroundom, javnosti poznatom po brzopoteznom preuzimanju tvrtke Krade-Trade.

Ojkan Odronak, čovjek s vizijom i s ‘televizijom u lemozini’, kao što običava uvijek istaknuti, zaslužan je za priljev novca u suho korito našeg tekućeg računa, uz dodatak aromatične pjene za pranje. Što će svim modno osviještenim čitateljicama omogućiti da na stranicama Morone nađu svoj idealni ljetni outfit za otmjeni izlazak u ćevapdžinicu iza zahoda na javnoj plaži.
Ali to nije sve! Pored businessa, gospodin Odronak pronalazi vremena i za dobrotvorni rad. Nedavno je pokrenuo akciju ‘Dajmo im 50kn’, osmišljenu s ciljem dodatne edukacije nezbrinutih maloljetnica. Kako su štićenice sirotišta nerijetko odgojno zapuštene, te sklone izbjegavati nastavu, ovaj domišljati privrednik došao je na ideju da privuče potencijalne polaznice tečaja nudeći im 50 kuna po satu, a predmet poduke je seksualni odgoj. Premda se radi o veoma složenoj problematici, gospodin Odronak i njegovi prijatelji nesebično su preuzeli cjelokupni teret te zahtjevne pedagoške zadaće i o svom trošku osigurali prostor za predavanja, u hotelskim sobama.
Međutim, kako u našoj sredini i najplemenitije inicijative izazivaju zlonamjerne kritike, nije teško pogoditi da se ubrzo naveliko počelo šuškati o maljotničkoj prostituciji. Što vas, dakako, nimalo ne zanima i pitate se kad ćemo prijeći na modu? Ubrzo, samo da prvo razjasnimo tko je stajao iza malicioznih glasina, lansiranih s ciljem da naštete ugledu našeg sponzora. Kao što je policijska istraga utvrdila, bila je to grupica zlobnih zavidnika, koja će završiti na sudu zbog pokušaja klevete s predumišljajem i zadavanja duševnih boli, na okrutan i podmukao način, iz naročito niskih pobuda.
Jer, kao što u policijskom zapisniku stoji, ‘u toku istražnog postupka, koji je trajao puna dva sata i petnaest minuta, nije zamijećeno postojanje prostitucije, a kad bi ova i postojala, ne bi bilo osnove za privođenja, jer mušterije nisu odgovorne, nego su uvijek u pravu, a ukoliko bi nekim nevjerojatnim slučajem zakonodavac predvidio kaznenu odgovornost za klijente, pokazalo bi se da gospodin Odronak nije organizirao lanac maloljetničke prostitucije, iz čega se jasno dade zaključiti da prostitucija kao takva ne postoji’.

Ne sumnjamo da vam je nakon navedenog službenog izviješća pao kamen sa srca i sad, kad ste se uvjerili da nema tragova nelegalnih radnji na sredstvima kojima je sponzoriran omiljeni vam časopis, s punim pravom smatrate da možete čiste savjesti razgledati naše ljetne modele. Naravno, ali molimo za još malo strpljenja, jer briga našeg proslavljenog poduzetnika za opću dobrobit ne zaustavlja se na općenju za 50 kuna. Ne, jer tu je još cijeli niz sjajnih inicijativa, osmišljenih iza vrata s oznakom OO, što je službeni amblem našeg dobrotvora.

Jedna od najpoznatijih svakako je takozvana anti-gay parada. Premda se smatra da rigidnost spomenute manifestacije proizlazi iz desničarskog svjetonazora, njezin idejni začetnik, gospodin Odronak, tvrdi da ipak ne zna ljevica što radi, zna se, desnica. Jer, prosvjednici u odjeći nalik na uniforme poraženih snaga iz Drugog svjetskog rata, zapravo su moralni pobjednici, budući da se zalažu za posvemašnju toleranciju. Naime, kad bi oni zaista mrzili osobe drukčijih seksualnih preferencija, lako je za pretpostaviti da pedofil, koji se proslavio putem skandala u Caritasovom domu, ne bi ovog momenta veselim cvrkutom oglašavao sezonu parenja u zatvorskoj praonici rublja, jer bi odmah po izlasku iz sudnice dobio po kljunu. A pojedini desni političari, za koje svi znaju da gaje divljenje spram jačeg spola, upravo slobodoumnosti desničarskih birača mogu zahvaliti što i dalje drže konce u svojim rukama, jer bi im, u suprotnom, od karijere ostalo samo k. U ruci.

Dakle, ni o kakvoj isključivosti nema govora. Naprotiv, mnogi anti-gay prosvjednici rado bi one iz gay-parade uključili. U sebe. Samo kad bi ovi htjeli svući neukusne šarene krpe u kojima šeću gradom. Ružno je vidjeti kad se lijepa, mlada tijela skrivaju pod bezveznim stylingom. Ali, mediji su, kao i obično, od buhe napravili slona, a od prosvjeda šačice modnih kritičara cijeli zoološki vrt, pun zapjenjenih zvijeri.
I kad smo već kod toga, vjerojatno se pitate biste li ovog ljeta došli na bazen u gaćicama sa smjelim uzorkom leopardove kože i natpisom ‘pazi, grize’ ili da radije zaokružite svoj look u jungle-stilu metodom ‘majmun radi što majmun vidi’? Ali, potonja varijanta zahtijeva da prvo razgledate naše ljetnje modele, koje već s nestrpljenjem iščekujete, pitajući se kad ćemo prestati s nevažnim temama i prijeći na pravu stvar? No dobro, kad već toliko želite znati što se ove sezone nosi, reći ćemo vam. Vi se nosite! Da ne velimo kud.


U ime uredništva sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 21:05 - Dodaj komentar (18) - Print - #

subota, 13.06.2009.

SLUČAJ VJETROKAZA

Svašta se može reći o Nensi Fensi, da je umišljeni snob, loša spisateljica i još gora novinarka, ali ne može se poreći da ima svoje ja. Štoviše, ima ona često i svoje ‘ja pa ja’, ali se usto drži i nekih principa. Primjerice, odana je ideji feminizma. I spremna je boriti se protiv mrskog neprijatelja, bez obzira na cijenu. Čak i onima koji plaćaju mizerno, uvijek će rado isporučiti tekst prepun zgražanja nad seksističkim ispadima u prostoru javne komunikacije.

Srećom, ovog puta angažirali su je iz uglednog, pristojno dotiranog časopisa za kulturu. Da napiše štogod. O čemu god. A njoj se baš pisalo o muškom šovinizmu. Ali što? Otkako se bloger Brat Falokrat samoinicijativno artistički upokojio, nakon što je snimljen na transvestitskom partyju, ničeg interesantnog više nije bilo. I kad se već pomirila s tužnom činjenicom da joj preostaje samo seciranje beskrajno umobolnih reklama, slučajno je naišla na pravu, a istovremeno i onu, stvar. Rječju, na vaginu. I to ne bilo kakvu, nego ‘golemu balkansku vaginu, vjernu pratilju svih genocida i ratnih pobjeda’. Dotična se bez kompleksa širila na stranicama jednog književnog natječaja, u sklopu prvonagrađene priče. Naslovljene sa Vjetrokaz, iz čega se bez većih problema može zaključiti da siže ne proizlazi samo iz spomenute vagine, nego se pored ginekološke materije našlo mjesta i za meteorologiju. Koja nas uči zašto i odakle, ali ne i kako vjetar puše. To moramo sami dokučiti i po potrebi se okrenuti u poželjnom smjeru. Kao vjetrokaz. Baš tako se okretao glavni lik priče, i bio bi uspješno prebrodio vjetrove rata, da se nije zaljubio u zlu, vulgarnu prostakušu koja ga je odvukla na krivu stranu krive Drine, čije se ispravljanje kasnije odvijalo u dvoranama Haaškog suda.
Priča o balkanskoj lady Macbeth ili vagini vulgaris domestica koja bi, poput biblijske Eve, morala preuzeti dio krivice na sebe i to onaj veći dio, silno je obradovao Nensi, tako da je potcikivala od veselja sastavljajući sljedeći kritički osvrt:

“Polupismeni autor besmislene sklepotine pod naslovom Vjetrokaz sasuo je pred ni krivo, ni dužno čitateljstvo neprobavljivu hrpu književnog diletantizma protkanu brabonjcima dvostrukog morala. Onog, koji od pamtivjeka krasi prirodno i samorazumljivo laprdanje seksističkih gnoma. Naravno da iza svakog rata zjapi ponor nečije vagine, to svi znaju. Od Troje do Falklanda, ratovi se vode isključivo zbog ženskih hirova, a ne zbog ratnog plijena i teritorija. Bogomdana istina o herojskoj prirodi muškarca i kurvinskoj ulozi žene stoljećima se gusli uz pastirsku vatru i blejanje ovaca, pa zašto taj iskonski, čobanski zov divljine ne bi našao svoje mjesto u sklopu jednog književnog natječaja? Itd..itd…”

Ne gubeći vrijeme na ispravke odmah je poslala uradak urednici, poznatoj po poštenom odnosu spram suradnika. Nakon lektorskih i redaktorskih zahvata običavala je proslijediti tekst autoru, koji bi potvrdio da se slaže s objavljivanjem konačne verzije. Osim toga, pazila je da se honorari isplaćuju na vrijeme. I Nensi bi zacjelo bezbrižno legla na počinak, da je nije stalo kopkati jedno interesantno pitanje – kako je seljo uspio osvojiti prvu nagradu? Srećom, na msn-u je odmah naletjela na jednu od dežurnih tračibaba iz kulturnjačko-medijskih krugova i ta joj je, u najstrožem povjerenju, otkrila da je Janko Krpica, autor prvonagrađene priče, vanbračni sin jednog visokopozicioniranog djelatnika ministarstva. Onog ministarstva, koje je redovito odobravalo sredstva za otkup njenih knjiga. Nakon kraćeg razmišljanja Nensi zaključi da je prenaglila u procjeni djela i brzometno nakuca novi tekst:

“Premda bi minuciozni kritičar mogao uočiti pokoju početničku grešku, priča Vjetrokaz nesumnjivo otkriva značajan literarni potencijal mladog autora. Neobično razmatranje ratne problematike predstavnika poslijeratne generacije suočava nas s mitskom građom, kao paradigmatskom strukturom svake predaje. A patrijarhalni klišeji javljaju se, nerijetko s izvjesnom nespretnošću, kao nametnuti toposi postmodernističke kombinatorike. O piscu Krpici svakako ćemo još čuti, jer njegov će eruptivni talent bez sumnje u sljedećim djelima naći sretnije teme, kongruentne sa suvremenim, urbanim svjetonazorom…itd…itd…”

Promptno je poslala ispravak, opravdavajući se prezaposlenošću, zbog koje je pobrkala par sitnih detalja. I tek što je korigirala potencijalno fatalnu grešku, pojavio se prozorčić msn-a s porukom: “Sorry, greška!”
Koja sad opet greška?
“Moja”, otpisala je tračibaba, “jer baš sam maloprije razgovarala s nekim ljudima. I znaš kaj? Janko Krpica je pseudonim, jasno. Ko živ bi se tako zvao? A znaš čiji?”
Saznavši čiji, Nensi je problijedila. Kao krpa. Jer iza male krpice od pseudonima skrivao se veliki glavonja, proslavljeni autor i član mnogih žirija i odbora. A priču je poslao kao anonimus, za pozamašnu okladu. I onda se pobrinuo da informacija o njegovom autorstvu procuri, tako da dobije nagradu, a time i okladu.
Ne časeći časa, Nensi zarije prste u tastaturu i brzinom munje stane nizati briljantno munjene rečenice. Ove:

“Izvanredno je iskustvo suočiti se s kratkom formom, a koja u svojoj jezgrovitosti nosi zgusnutu problematiku kompletnog filozofijskog propitivanja epohe. U više nego lucidnoj maniri dostojnoj jednog Jacquesa Derride, autor priče Vjetrokaz propituje fenomenologiju tjelesnosti, postavljajući dihotomiju tijelo-um u relaciju čin-virtualno, da bi istovremeno s virtuoznošću univerzalnog naratora problematizirao postmoderno stanje izmještene taktilnosti, metastazu osobnog doživljaja i deteritorijalizaciju fizikaliteta. Ovo nesumnjivo remek-djelo, s onu stranu metafizike distance i kaotičnosti rodnih značenja, nadilazeći trivijalne odrednice općeg i tipskog kroz neponovljivost individualiteta, zaslužuje mjesto u svim suvremenim antologijama kratke priče…itd…itd”

Nakon što je poslala konačnu veziju uz koloplet smušenih isprika, stuštila se na krevet, ne gaseći kompjutor. Na čijem je zaslonu ujutro ugledala mail iz uredništva:

“Primili smo vaš tekst. Objavit ćemo prvu verziju. Našem novom uredniku ta se najviše svidjela, jer zbog smanjenih dotacija moramo prijeći na tržišno poslovanje, a vaš bespoštedno kritički osvrt ima potencijala razviti se u sjajnu polemiku, koja bi mogla zainteresirati širu publiku. Nadamo se da ćete i ubuduće surađivati s nama. Pozdrav!”

Novi vjetrovi iz uredništva bacili su Nensi u stanje šoka. Kad je vjetar zalepršao zavjesama i stao kovitlati listove njenog netom završenog romana duž radnog stola, raznoseći ih preko balkona na ulicu, nije poduzela ništa. Čemu? Pisala ga je s namjerom da se visoko plasira na predstojećem natječaju za roman sezone, a to se neće desiti. Jer žirijem predsjeda autor Vjetrokaza.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 13:09 - Dodaj komentar (22) - Print - #

petak, 05.06.2009.

PUTOVI ZA SASVIM NOVO RAZUMIJEVANJE GLAZBE

Drage naše, reda radi recimo cijenjene čitateljice, vaš omiljeni elektronički časopis Morona u novom broju obradovat će vas prilogom za kakavim žudi svaka suvremena žena u periodu recesije. Kao što pogađate, odnosno pogodili biste da kojim slučajem imate bar dvije funkcionalne vijuge na području glave, a da nisu omotane oko viklera, riječ je o uzvišenim vrijednostima, izdignutim iznad banalnosti materijalističkog konzumerizma.
Premda u svojoj neukosti za dotičnog nikad niste čuli, dozvolite da vam predstavimo Nikolausa Harnoncourta, velikog dirigenta, čelista i teoretičara gazbe, koji bi vas sugestivnošću svog novog pristupa mogao pridobiti da na YouTubeu umjesto PussyCatDolls slušate, recimo, Monteverdija, da smo ga uspjeli kontaktirati i dogovoriti suradnju. No, iako je naše poznavanje stranih jezika inače na veoma visokoj razini, ipak je sasvim neobjašnjivo došlo do nepredviđenih spuštanja. Slušalice. Stoga smo, umjesto austrijskog muzikologa, angažirali domaćeg profesionalca, virtuoza zelenih terena, proslavljenog nogometaša Matu Trkala. Njegov nadahnuti prikaz koncerta klasične glazbe, kojem je nazočio u Hrvatskom glazbenom zavodu, pružit će vam sasvim nove uvide u kompleksnu problematiku razumijevanja evropske glazbene baštine:

Pošto sam ja jedna dobra duša, bijo sam se uključijo u tu humanitarnu akciju i skupljao po klubu. I onda pozvali mene organizatori, reko ajd idem se slikat s njima, dobro je za imiđ. I neka dođem u ha-ge-ze, u gunduličevu 6, da će bit sve kulturno i klasićna glazba. Došo ja, mislijo to je nešt novo otvoreno, pa čemo kulturno sjest i pojest uz živu glazbu, pa nek je i malo starija, ono klasika ko mišo kovač, šta fali?
Dođem ja, uveli oni mene unutra, kad nigdje stola ni separeja, samo stolci. I da su bar ko u kinu, pa da se zavališ, nego gadni drveni, sve za našpranjat se. Ajd dobro nek im bude, sjest ču pa poslušat pjevača pa onda idemo na večeru. I priguše oni svjetla, a kad tamo dođe neka nosata žemska s cjevčugom u ruci, baš ono ka cijev od zahoda, samo šta neke dugmiće ima. I počme ona puvat u to. Ajoj majko moja! Sva se uznojila ko snaša na potoku, a ništ nemere, nego sve pišti ka onaj ekspres lonac. Pa jel joj nisu mogli dat prave diple, nego cijev iz staretinarne? Stvarno su u pravu na teveju kad kažu da se premalo daje za kulturu. Nemaju nit za svirala kupit!

I sad mislijo ja vidit će da nemere ništa pošteno odsvirit pa će odustat. Al ni da bi. Puše ona ko mutava. Pa jes ti zdrava u glavi, jadna ne bila, jel ne vidiš da nejde? Mislim si ja. A ona pišti li ga pišti. A svi samo sjede i šute, niko da joj kaže da se prestane mučit. E šta su se ljudi danas obezobrazili, čudo jedno. I onda se ustane sa stolca neki čovac iza nje, pa stane udarat u nešta, ka u klepku od ovaca. Šta si blesav, jel ne vidiš da smo u gradu, gdje tu imaš ovce da ih dozivaš? Al dobro, brzo je shvatio, pa prestao, taj je pametan. A onda meni došlo u glavu da to on samo predstavlja kao da doziva ovce, pošto smo u kazalištu. I sve si mislim – jel da se uspnem gore pa da se i ja predstavim, iz pristojnosti? Al opet niko nije, šta bi ja prvi? Ajd da nazovem trenera da ga pitam. Utipkam ja broj, kaže – nije dostupan, ostavite poruku. Reko – e trener, ja sam ti u ha-ge-ze, aj me nazovi kad budeš u prilici! A bleso neki ispred okreće se pa izbečio oči na me. Šta gledaš, tudume, jel nikad nisi mobitel vidijo? E seljačine zaostale! I takva budala ide u kazalište, e svašta!

I napokon, bogu hvala, žemska odustala od puvanja. Pitam se ja jel gotovo da idemo? Osvrćem se, gledam, al ništa, svi sjede. I dođe onda neki momak s tamburom. Ajde da se i nešto veselo
čuje poslje ove tuge i čemera. Kadli sjedne on i mete tamburu među noge. Štaš nogama svirat, čudim se ja. Al neće, nego uze štap, a preko njega žica i počme pilit po tamburi. O majketi nema novca za kulturu a ovaj oće razvalit sviralo! I svi šute, niko da mu ništa kaže, pa neću onda ni ja. Samo ti pili, što prije uništiš to bolje! I pili on, a sve se čuje ko brundanje neko, ko kad međed zađe u jagodnjak. Pa potegne rukom iz sve snage, a ono muče ka krava kad je nagoniš iz djeteline. I onda opet brunda na sitno. Sve si mislim doklen će, kad eto ti one s cjevčugom! On brunda, ona pišti! Sad je već postalo za ne izdržat, sve si mislim da uteknem van, a ne mogu, šta će ljudi reć?
Pa sve sokolim sebe – ajd izdrži, nemere to još dugo trajat.
I završe oni, svi plješču, plješčem i ja od radosti, al sam se prerano obradovao. Ima još!

Ušla tri starca s guslama. Al umjesto na koljeno metu gusle pod labrdu. I počmu ga mjaukat ko mačići kad ih gazda trpa u vreću. Pa škripe ko obita vrata kad vuče promaja. Pa cvile ka prebita paščad. A ja se sjetio svog Žuće kad je pao pod traktor, a strikan ga nije vidio nego prešo preko njega. I uvijek sam se pito kako je onda bilo mojem jadnom Žući? E sad znam kako mu je bilo! O muko moja! Ovo je za poludit!
Ajde izdrži, Mate, još malo pa je kraj! I stali oni, ja skočio da je gotovo. Ali ne! Opet doleti nosata s cjevčugom. I udri oni svi zajedno!
A meni muka došla, znoj mi probio ko da pucam penal poslje drugog produžetka. U glavi mi se manta, al nedam se skršit. Svu snagu volje sam upro. Pa govorim sebi – aj izdrži, Mate, ako izdržiš onda si car! Ako ovo izdržiš, imaćeš pedeset zgoditaka u sezoni, zabićeš četiri gola u idućoj utakmici, dva iz jedanaesterca, dva iz kornera. Ma šta dva, sva četiri iz kornera!
I tako ja nižem sebi u glavi ko brojanicu da molim i kad je napokon došo kraj – nisam ni primijetio. Ostao bi sjedit tamo do sutra da me nisu podigli.
I znate šta vam mogu reć? Odlučio sam otić u prodavaonu cedeja i kupit svu klasićnu glazbu koju zateknem tamo. Isto bi preporučio našoj mladeži da sluša svaki dan po sat-dva. Dobro je to, jača karakter!


U ime uredništva sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 20:03 - Dodaj komentar (16) - Print - #

subota, 30.05.2009.

LJUBAV JE SJE*ANA

Što tjera naše ljude da nakon što kupe kompjutor, namole malog od kuma da digne Windowse, spoje MAXadsl, opet zovu malog da objasni što i kako dalje i dakle, nakon svega toga dođu na net i istovare hrpu nepismenih, frustriranih, agresivnih i psovačkih upisa? Zašto to rade, pitale su se tankoćutne duše, između ostalih i ja. Sve dok nisam shvatila zašto. Zato jer vole internet. A ljubav je sje*ana, kaže portugalski javni intelektualac i pisac Miguel Esteves Cardoso. Samo što on to tvrdi bez zvjezdice umjesto cenzuriranog slova, a ja ću ipak izbjeći najvulgarniji suglasnik, da ne povrijedim koju osjetljivu dušu.
Dakle, mnogi su ljudi blokirani pri iskazivanju pozitivnih osjećaja, te stoga posežu za negativnima. Osim toga, ne umiju se precizno izraziti, pogotovo kad požele dočarati koliko nečija majka voli svog kućnog ljubimca, pa radije koriste psovku.
Pokušajmo ih razumjeti, nisu svi rođeni pod sretnom zvijezom, ni usrećeni darom za milozvučnu i odmjerenu riječ, poput kakvog vrhunskog književnika, čija nas profinjenost ostavlja bez daha.
Možemo ih, kažem, pokušati shvatiti. Ali ne uspijevamo. Jer su, kratko i jasno, stoka! A stoka nema mogućnost da se artikulirano glasuje. Nego je njeno cjelokupno općenje u općenitom smislu odvratno.

Srećom, ne družim se s takvima. Ne poznajem niti jednu osobu koja bi pisala svinjarije na webu. Čak ni moja, za kurtoaziju sasma nenadarena, frendica Marki nije toliko vulgarna. Ona koristi net za upoznavanje sebi sličnih gejlezbo dama i vođenje romantične prepiske.
Eto, baš joj se nedavno javila mala Ćići, djevojka za kojom Marki već dulje vrijeme tiho pati, s pozivom na Facebook. Ima li išta nevinije od razmjene poruka i sličica na jednom socijalnom servisu? Ima, oglasna ploča na opali_me_brzo.com, shvatila je Marki kad je zavirila u Ćićine javno izložene foto albume, pune umjetničkih rakursa i prirodnih resursa. Doživjevši rečene ekshibicije kao izazov, došla je do zaključka da mora i sama poneki sloj odjeće svući, želi li odvući predmet svoje žudnje na chat i nagovoriti je na susret uživo.
Nakon što se prikazala u boksericama i potkošulji s motivima iz Disneyevih crtića, dobila je nekoliko vragolastih Ćićinih komentara, ali kad ju je napokon zatekla na chatu, ništa se nije razvijalo u smjeru željene konkretizacije. Nije se imalo vremena razviti, jer je cura brzo odlepršala, izvlačeći se na mnoštvo obaveza. O kojim je obavezama bila riječ Marki je saznala kliknuvši na listu Ćićinih kontakata. Tamo je vidjela slike koje inače vrijede tisuću riječi, ali ovog puta ograničile su se na samo jednu: »Kvragu!» Zavapila je, dok joj je pred očima promicao mali milijun žena s kojima se izabranica njenog srca danonoćno domunđavala. A među svima njima blaženo se cerekao jedan simpatični mladić, četvrtaste glave.
Iz priloženih komentara moglo se razabrati da se za dotičnog Ćići kroz koji tjedan, dovraga i bestraga, udaje!
Markina dovitljivost brzo je posložila kockice oko zaručnikove kockaste tikve i slagalica je otkrila prizor kojim dominira muška požuda usmjerena na biseksualne žene, sukladno čemu mala Ćići neumorno skuplja sličice raspojasanih prijateljica, uz poneku razgaćenu. I vodi odgovarajuću konverzaciju. A sve u svrhu zadovoljenja nekog tamo falusara.
Oćutjevši se iskorištenom poput krpe i to, da stvar bude gora, samo u virtualnom smislu, Marki baci pogled na nježni lik male Ćići u tangama, shrvana dubokim osjećajima. Depresije i agresije. Bila bi joj najradije skresala sve što je ide, ali kako, kad ova chata s nekom drugom?

Gonjena nezadrživom potrebom da si nekako dade oduška, Marki se skine s Facebooka i ode na forum, u namjeri da se posvađa s prvim nickom na koji naleti. Na krilima bijesa uletjela je u nesmiljenu kavgu između pobornika slobodnog i vezanog stiha na zloglasnom Literarnom kutiću i stala ružiti poeziju kao takvu, dajući prednost proznom izričaju. Ali nitko nije reagirao. Napokon, poslije petanestak minuta pojavila se osoba pod nickom Dekonstruktivizam i – dala joj za pravo!
Na Uređenju interijera uspjela je polučiti tek mlaki prigovor tvrdnji da samo demodirane budale vješaju zavjese na prozore, a kad je, ugazivši u Gastronomiju, poslala u vražju mater idiote koji stavljaju tikvice u sataraš, umjesto kvalitetne svađe dobila je ban!
No srećom, postoje i sajtovi na kojima nema moderatora. To su, nekim čudom, novinski portali. I nije čudo da se Marki obrela pod jednim političko-satiričkim tekstom, sipajući provokativno bezumne komentare. Ali nitko se nije nadovezao i od sukoba ne bi bilo ništa, da se nije dosjetila ulogirati pod još dva nicka, koji su zastupali oprečne stavove na zadane teme: SFRJ; ustaše; partizani; juriš, drugovi i ubij bandu!
Kad joj je ponestalo prigodne političke frazeologije, razjareno se prebacila na sport, brutalno psujući majku i oca samoj sebi, podijeljenoj u dvadesetak navijački različito svrstanih nickova.
I naposljetku, našla se pod nekom nikad-čula-nikad-vidjela literarnom temom, prosipajući na tridesetak stranica urnebesno nepismeni dijalog blago retardiranog ljubavnog para, u maniri Vladimira i Estragona, koji bi i u izvornom tekstu vjerojatno zvučali tako da ih je, umjesto Becketta, napisao netko zaista jako nadaren. Mokrom krpom po glavi.

Neću ni pokušati opravdati Markino ponašanje, samo bih napomenula da je možda bolje što svinji po netu, nego da dođe k meni i probija mi uši ljubavnim žalopojkama i navijanjem tugaljivih ljubavnih pjesmica.
Kad se njen bijes napokon donekle stišao, hladne glave je razmislila, otišla na blog rumunjskih body-buildera, skinula desetak fotografija jednog, u svakom pogledu veoma razvijenog momka, te ih smjestila na svoju Facebook stranicu, prethodno promijenvši ime i spol. A onda je zaručniku male Ćići poslala pravu mušku buddy-buddy poruku:»Hej stari, kad već trošimo istog komada, hajde da budemo frendovi!»
I naravno, nakon toga je došla k meni i stala navijati tugaljive ljubavne pjesmice na mom playeru. Točnije, samo jednu, pod naslovom Srce od leda. Što uopće nije loše, nimalo. U stvari, pjesma je sasvim dobra. A kad je prisilno slušate trideset puta za redom, ako vam je srce i ledeno, zagrijat će se. Od bijesa i jarosti! Najradije bih se posvađala. Ali s kime? Marki se već ispucala i sad apatično bulji u točku na zidu, moj zakoniti Debeli je na poslu, djeca u školi, a ako se usudim nešto prigovoriti majci, mogla bi me zviznuti za uho.
Jedino mi preostaje da odem na net. Znam da nije u redu iskaljivati se na forumima i blogovima, ali stvarno ne znam koliko ću još dugo moći izdržati?


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 22:13 - Dodaj komentar (16) - Print - #

nedjelja, 24.05.2009.

POLJUBAC ŽENE I PAUKA

Iako gaji sasvim neznatne osjećaje spram školskih obaveza, za malu se Dančiku iz petog ce ne može reći da baš ni o čemu ne vodi računa. Dan prije najavljenog ispitivanja iz geografije satima je proračunavala nagib ženske glave prilikom filmskog poljupca, gledajući edukativne snimke na YouTubeu, a ostalo vrijeme posvetila je provjeri brojnog stanja paukova u uzgajalištu ispod kreveta. No zato je pod malim odmorom vrijedno prolistala tri zadnje lekcije u udžbeniku i čim se namrgođeni nastavnik nacrtao za katedrom, poletno digla ruku, te dobivši riječ stala rešetati:
“Kae to dijagram? Spominje se u knjizi i nacrtane su nekakve sličke, ali kae to u stvari?”
“Zar nije razumljivo iz samih primjera? Dijagram je grafički prikaz brojčanih odnosa, u našem slučaju podataka obrađenih metodom meteorološke statistike…”
“A kae statistika?”
“Grana matematike koja se bavi analizom tojest raščlambom brojčanih podataka.”
“Raščalambu nismo učili, tek smo na razlomcima. Isto tak, omjer plinova u zraku mi niš ne znači, nemam blage koja je razlika između kisika i dušika i kaj se mene tiče sve mi je to jedno te isto.”
“Hm, ali nije jedno te isto. Kemijski su različiti…”
“Mi još nemamo kemiju. I by the way, za moj pojam zrak opće nema nikakvu težinu, a tu nekaj pile o težini i volumenu. I tlaku. Zraka? Kakav božji tlak zraka, koji je to Isus?”
“Pojam iz fizike…”
“Nemamo fiziku.”
“Gle, zrak je smjesa plinova, a plinovi imaju težinu…”
“Ma, kak to?”
“Hehe, plinovi su kemijski elementi ili spojevi i svaki ima težinu, koja ovisi o masi subatomskih čestic…”
“Sub…what the fuck???”
“E, sad bi bilo dosta! Treba naučiti kako piše u knjizi i bok!”
“Znači, da štrebamo napamet, bez razumijevanja?”
“Da! A ti, mlada damo, s obzirom da si nam samoinicijativno predočila svu raskoš svog neznanja, sjedni – jedan!”
“Čekajte, nemojte tak, dajte da se dogovorimo!”
“Može! Evo dogovora – do sljedećeg sata dobro mućneš glavom i ispraviš jedinicu na peticu!”
Ushićena nježnim tonovima pedagoške virtuoznosti, Dančika se nije mogla suzdržati, a da zvuku ne pridoda sliku, te kriomice snimi nastavnika mobitelom za uspomenu, dugo sjećanje i prigodne fotomontaže. Koje bi sigurno mjesecima uveseljavale škvadru s Facebooka, da je ulizica Vesna Mesna Okruglica nije istog momenta otkucala, a zgranuti geograf oteo mobitel i zapisao u informativku neka majka dođe u školu.

Međutim, majka nikako nije dolazila, a bijes nastavnika zvanog Tektonski Poremećaj potmulo je bujao zajedno s količinom teksta predodređenog za uši Dančikine nehajne roditeljice, aktivirajući se na svaki spomen gadne sprave zvane mobitel. Ipak, ne može se reći da je Tektonski Poremećaj bio sasvim poremećeno stvorenje, nesposobno uočiti išta pozitivno i lijepo u svijetu koji nas okružuje. Naprotiv, par dana poslije incidenta, okružen kvartovskim pijancima, bacao je željne poglede sa terase kafića u prizemlju svoje zgrade na djevojke koje su promicale trotoarom, zibajući simpatične obline ispod pripijenih ljetnih haljinica. Pažnju mu je posebno zaokupila jedna dugonoga i dugokosa. Polako je šetala, zagledaući parkirane automobile i razgovarala, grrrrr, arghhh, mobitelom. Što je nastavnika u trenu podsjetilo na nezavidnu sudbinu prosvjetnog radnika i on defetistički pomisli: “Ah, kad bih samo imao novog Jaguara umjesto rashodovane Škode, ova bi djevojka ušla u kafić, pitala tko je vlasnik i već ove večeri razgledala bi kolekciju sinoptičkih karata u mome stanu. Ali to se neće desiti. Ona će samo proći dalje, u potrazi za boljim plijenom.”
Ali to se nije desilo. Naprotiv, djevojka je odlučno ušla u kafić i nakon kraćeg razgovora s pipničarkom, zaputila se ravno prema stolu za kojim je sjedio zaprepašteni Tektonski Poremećaj.
“Dobar dan, vi ste profesor taj-i-taj?”
“Daaa?”
“Da se predstavim, ja sam Verica, sestra male Dančike.”
“Oooo! Drago mi je! Veoma! Silno! Uh! Eh!”
“Čujem da je moja sestra bila veoma bezobrazna!”
“Tko? Mala Dančika? Ma ne, radilo se o uobičajnoj dječjoj šali. Snime nastavnika, pa rade fotomonataže, hehe, ništa strašno!”
“Da. No s druge strane, tko ne bi poželio imati sliku jednog mladog, šarmantnog intelektualca, kao što ste vi? Eto, ja bih je rado imala!”
“Woow!!! Ništa lakše od toga! Možemo se uslikati zajedno, odmah!”, klikne Tektonski Poremećaj, preskačući stolac ne bi li se što ljepše stisnuo uz djevojku. Hitro izvadi iz džepa Dančikin mobitel, ispruži ruku, snimi dražesni prizor, pa spremno spusti spravicu u Veričinu otvorenu torbicu.
“Hvala, baš ste zlatni!”
“Hehe!”
“Nego, sudeći po onome što sam čula, Dančika je zaista pokazivala znakove krajnje neodgojenosti!”
“Ha gledajte, to je više, onako, semantičko pitanje. Postoje znakovi, ali postoje i interpretacije. Na primjer – poljubac! Je znak ljubavi…i ovaj, hm.”, prtljao je Tektonski Poremećaj smeteno, izgubivši nit od nježnosti Veričinog umilnog pogleda.
“I kad bih vas ja poljubila, vi biste s pravom pomislili da vas volim, zar ne?”
“Da…ovaj…hoću reći…bilo bi to sjajno! Mislim, zašto ne?”
“Pa da! Ali da se vratimo na temu. Dančika ne samo da je drska, nego i pokazuje posvemašnju nezainteresiranost za gradivo!”
“Ah to, vidite, nije jednostavno. Znate, možda je građa izložena u udžbeniku ponešto prekomplicirana za djecu u petom osnovne. Ali uz malo dobre volje i pomoći starijih, može se svladati.”
“Nudite instrukcije?”
“Ne, ni govora. Da uzmam novac od svojih učenika? Ne bih ja to mogao, ne…”
“Drago mi je čuti. A kako ste zamislili rečenu pomoć?”
“Pa eto, vi biste mogli raditi sa sestricom. A ja bih prethodno prošao gradivo s vama, sasvim besplatno, jasno.”
“Vi ste divni!”
“He, hvala! Možemo početi već večeras, u mome stanu!”
“Fenomenalno! I kažete, predmet je u izvjesnom smislu neprilagođen uzrastu učenika?”
“Nažalost, da! Ali program je odobren od nadležnih i tko sam ja da kritiziram njihov rad? Dobro, možda bih i mogao, ali na čelu ministarstva je ipak jedan, recimo, čovjek od povjerenja. Sad, nije da nema određenih kritičkih tonova povodom nekih odluka, ali naš ministar slovi kao znanstveni radnik i…”
“Gle, pauk!”, odjednom će Verica, pokazujući manikiranim kažiprstom u smjeru parkiranih automobila, kraj kojih se ugnijezdilo najnepopularnije gradsko vozilo, podižući svoj ubogi teret na platformu.
“Moja Škoda!”, vrisne Tektonski Poremećaj i poleti na cestu, ali bilo je već kasno. Tip za volanom pauka galantno mu je, kroz prozor zamusane kabine, otpuhnuo posprdni poljubac niz mesnati dlan dlakave ručetine i vjerojatno jednako mesnatom i dlakavom nožurdom oštro nagazio na gas.
“Indolentni blesan!!! Umobolnik! Majmun! Seljačina! Dotepenac! Čoban! Idiot! Troglodit! Ma tko li ga je samo postavio na to mjesto, stoku psihopatsku?”, bjesnio je mladi geograf nasred ulice.
“Oh, k vragu, ostao sam bez prijevoza i opet ću zakasniti na posao”, potužio se potom Verici koja ga je slijedila u stopu, ”kakva neugodnost!”
“Da, ali svakako manja od ove”, reče ona i pusti zvučnu snimku, zabilježenu mobitelom.
A zvučala je zaista neugodno. Naime, ovako:

“I kažete, predmet je u izvjesnom smislu neprilagođen uzrastu učenika?”
“Nažalost, da! Ali program je odobren od nadležnih i tko sam ja da kritiziram njihov rad? Dobro, možda bih i mogao, ali na čelu ministarstva je ipak jedan, recimo, čovjek od povjerenja. Sad, nije da nema određenih kritičkih tonova povodom nekih odluka, ali naš ministar slovi kao znanstveni radnik i… indolentni blesan!!! Umobolnik! Majmun! Seljačina! Dotepenac! Čoban! Idiot! Troglodit! Ma tko li ga je samo postavio na to mjesto, stoku psihopatsku?”

Ruka Tektonskog Poremećaja rutinski je poletjela u smjeru vražje spravice, ali se zaustavila na pola puta, intervencijom visokog, zgodnog prometnog policajca, inače Veričinog dečka.
“A ne, nismo u razredu da otimamo mobitele!”, podrugljivo će ona, “ali morate priznati, bilo bi veoma neugodno kad bi snimka dospjela u javnost. U stvari, dovoljno je da dođe samo do ušiju ravnateljice, a kamoli da je netko slučajno pošalje u ministarstvo!”
“Čekajte, nemojte tako, dajte da se dogovorimo!”, kumio je nastavnik.
“Može! Evo dogovora – do sljedećeg sata dobro mućnete glavom i prepravite Dančikinu jedinicu u peticu, a potom joj istu ocjenu zaokružite za kraj školske godine!”


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 18:48 - Dodaj komentar (16) - Print - #

srijeda, 29.04.2009.

ZVONARICA CRKVE BLAŽENE DJEVICE MARIJE U SUHOJ MLAKI

“Gledam i plačem… Ne, nešto fali. Po tisućiti puta gledam, svejednako ridajući… Ne valja! Plačući gledam, već tisuću puta… I tisuću bogova vam jebem svima u redakciji!”, drekne Nensi Fensi i baci diktafon u vražju mater, po tisućiti puta. No, kako vražje matere u njenom kabinetu trenutno nije bilo, spravica se s puno ukusa opredijelila penetrirati u lijepu kristalnu vazicu, koja od ushićenja ne samo da se raspametila, nego je kompletno prolupala.
“Micikaaa, imamo situaciju!”, zazvala je rezolutno Nensi.
“Nemrem gospa, na lojtri sam, perem prozore!”, oglasila se Micika iz hodnika u prizemlju.
“Micika, hiljadu vam bogova jebem, skidajte se s lojtre i dolazite!”
“Dobro, puf, puf”, puhala je Micika, “jel’ mala il velika situjacija?”
“Hm”, odmjerila je Nensi radijus razasutih krhotina, “čini se da nije veća od dva metra.”
Sukladno navedenim tehničkim podacima Micika se nacrtala pred poslodavkom opremljena malom metlom i malim mitšaflom, te ekspresno uklonila posmrtne ostatke male vaze i svoju minornu osobnost iz radne sobe.
“Čekajte, Micika, vratite se”, izvoljela je neočekivano Nensi, “želim se posavjetovati s vama.”
“Sa menom???”
“Da, voljela bih čuti vaše mišljenje o jednoj stvari.”
“Moje mišlenje”, zaprepašteno ponovi Micika i smrznuta od ponosa stane kraj gazdaričinog stola, svečano stežući držak metle, kao da drži generalsku sablju u ruci.
“Recite, kako vam se čini ovo?”, upitala je Nensi kliknuvši mišem na snimku Susan Boyle.
“I kaj s tim?”, zbunjeno će Micika.
“Žena pjeva, ne? I? Što kažete?”, gubeći strpljenje zakriješti Nensi.
“A kaj da velim? Feš žemska, lepo se drži… Ima fajn opravu. Zgledi kakti moja kuma, a ona je bila najlepša cura v selu.”
Zinuvši od iznenađenja, Nensi se zapilji u bedinericu kao u transcendentno, ako ne i transcendentalno otkrovenje, te klikne: “Bravo, Micika! Svaka čast!”
Interpretiravši navedeno priznanje kao dobru osnovu za cjenjkanje oko tarife, Micika se sva sretna vratila pranju prozora, a Nensi je napokon znala kako će napisati novinski tekst o fenomenu koji je potresao cio svijet, uključujući i njenu bešćutnu dušu. Zaista, kad se posredstvom YouTube servisa prvi puta susrela sa miss Boyle, Nensi je plakala kao ljuta godina. Od bijesa, očaja i zavisti. A kako i ne bi? Besramno derutna škotska seljanka napenalila se na song Hugoove plavokose ljepotice Fantine i da stvar bude gora – ne samo da dobro pjeva, nego i svi plješću! Tom urnebesno stupidnom stvoru, podesnom za radno mjesto zvonarice crkve Notre-Dame u Parizu. A nju, urnebesno inteligentnu Nensi nitko ne primjećuje.
U zadnje vrijeme više je ne zovu na televiziju, niti traže intervjue, a čak se i njen stalni izdavač stao nećkati oko tiskanja nove knjige, jer da je prezauzet uređivanjem manekenskih self-help priručnika i memoara nogometnih supruga.
Da, zub vremena stao je opasno nagrizati Nensin fizički lik i samim time i literarno djelo. Svatko iole upoznat s postmodernističkom teorijom diskursa uvažava činjenicu da tzv. žensko pismo ne može sadržavati ni natruhe literarne vrijednosti ako autorica nije u stanju pozirati za naslovnice visokotiražnih časopisa u ekstremno dekoltiranoj haljinici.
Nensi, dobro upućena u neumitne zakonitosti suvremene književne teorije, znala je da se njezin srozani rejting može podići samo prvoklasnim liftingom u švicarskoj klinici. U nastojanju da zatvori financijsku konstrukciju otvorila se tržištu, pišući o čemu god treba i ne treba za tiskovine, web portale, zidne novine, te pošiljatelje anonimnih dojava i ucjenjivačkih pisama. Nijedan se zadatak nije činio neizvedivim, sve dok se nije pojavila gđica Boyle sa svojom izvedbom. Nensi je studiozno iščitala sve nadahnuto plačljive upise na forumima i blogovima, te novinske osvrte ispunjene nadahnutim prepisivanjem iz spomenutih upisa. I vjerojatno bi se i njen tekst sveo na limunadu od krokodilskih suza, da nije naišla na izvor osvježavajuće originalnosti, koji se odaziva na ime Micika.
“Micika!”, zazvala je opet Nensi.
Tak što se bacila na rad, prikazujući Boylovu kao jednu pristalu ženu, koja bi pristala na sve, samo da se probije u medije, uši joj stadoše probijati prodorni zvuci iz prizemlja. Bit će da je Micika uključila tranzistor i njena poslodavka umalo da nije zaurlala neka ugasi to odvratno čudo, kadli shvati da čudo ne samo da nije baš tako odvratno, nego je njena draga, simpatična spremačica i najinspirativnija sugovornica, Micika.
“Jel situjacija mala il velika?”, interesirala se Nensina novopečena družbenica iz prizemlja.
“Grandiozna!”
“Gr...kaj???”
“Ništa, ništa, samo dođite, ne morate nositi metlu!”
“Nije niš razbito”, iznenađeno primijeti Micika nahrupivši u sobu.
“Ha, zar mislite da vas trebam samo zbog čišćenja? Netočno, draga moja. Mnogi poslovni suradnici privatno su dobri prijatelji, baš kao nas dvije. Dajte sjednite da popijemo u to ime!”
Osupnuta ljubaznostima, spremačica se stušti u fotelju s čašicom likera u desnici.
“Nego Micika, da vas pitam, jeste li vi ono pjevali maloprije?”
“Je, nego ko drugi?”
“Vi… kako to hladno zvuči, hajde da prijeđemo na ‘ti’. Dakle, ti raspolažeš silnim potencijalom, draga prijateljice. I trebaš menadžera”, zaključi Nensi upirući prstom u sebe i zamišljajući sve divote plastične kirurgije koje će si priuštiti kad zgrne novac na hrvatskoj Susan Boyle.
“A za kaj bu mi menađer?”
“Za karijeru svjetski poznate i slavne pjevačice.”
“Joj, gospa…ovaj…ti, Nensi, ko bi htel gledati staru babu kakti sam ja? A i ti si tu negde, hehe.”
“He. Bez brige budi. Ja ću se pobrinuti za publiku, čim potpišemo ugovor. Snimit ću te i staviti na internet, kad se skupi dovoljno posjeta snimku će preuzeti televizija i…”
“A ne, ja sam poštena žemska, ja nikad nis prevarila muža, ono kaj pripovedaju za lugara su se zmislili.”
“Znam da si ti super! Zato ću te staviti na internet…”
“Nejdem ja tam. Velečasni veliju da se na enternetu svi kurvaju, kaj bi selo reklo?”
“Ma jebeš selo!”
“Je, tak buju i rekli da delam.”
“Ali, Micika, ali tvoja karijera…”
“Moja karjera je tak da bi molila novce za današnji posel plus deset posto gore po novoj tarifi i više ne bum mogla dojti sim. Moram iti pospremati stan kod staroga velečasnoga, čistiti crkvu i zvoniti za misu, jer on više nemre.”
“A? O čemu ti to? Kakva crkva?”
“Blažene Device Marije, pri Suhoj Mlaki.”
“O Isuse!”
“Bez Isusa, samo Marije.”
“Svejedno! Ali, Micika! Što ću ja bez tebe???”
“Bum ti poslala malu od kume, hoće delati.”
“A jel’ zna pjevati?”
“Ne zna. Ali ima enternet!”


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone Sumraka

- 22:06 - Dodaj komentar (21) - Print - #

ponedjeljak, 05.01.2009.

ZOVEM SE DRVENA

Svaka čast Konvenciji UN-a o pravima djeteta, u kojoj piše da šmrkavci imaju pravo na svoj izbor. Potpuno se slažem, ako izaberu isto što i ja. Djeci treba vodstvo. No kako su moje kćeri ipak prevelike da ih vodim za ruku, jutros sam, poput mnogih roditelja u kvartu, samo nježno usmjerila nedorasle nosiće u pravcu obližnje kino-dvorane, na matineju. Da se upoznaju s lijepim starim komedijama u kojima se uživalo dok su filmski umjetnici još bili dovoljno pametni da ne snime Glupog i glupljeg.
A poslije filma odvest ću gospodične u frizeraj, gdje neće dobiti zelene punk pramenove, ne.
Stigla sam pred kino na vrijeme, klinci su hrpimice izlazili cerekajući se Stanliju i Oliju i općenito oduševljeni otkrićem komedije koja je stvarno smiješna, kadli se Azra iz petog ce oglasi iz petnih žila: "Ej, ljudi, nemojte ić gledat Charlie Chaplina, on je naci!"
Zaista, na plakatima stoji u uniformi okićenoj kukicama, a ispod piše - Veliki diktator, ali zašto ga onda prikazuju u kinu, pitala su se djeca.
"Zato jer Židovi vladaju svijetom, a oni su naciji", objasnila je Azra.
"Kaj nisu Nijemci naciji?", pokušala je razbistriti pojmove Ivančica iz četvrtog ce.
"Ne, Židovi su naciji i trebamo ić na denmonstrancije. Zbog Pojasa Gaze", dosljedno će Azra.
"Prošle godine si radila cirkus radi marame, a sad hoćeš pojas i gazu. Samo na obleku misliš", poklopi je zlobno mala Dančika.
"Ma nema veze s modom, Gaza je u Palestini", prosvijetlila je Azra prisutne. Ali to nije bilo dovoljno. Veliki upitnik nadvio se nad okupljenom grupicom, ali samo se jedan švrćo iz drugog razreda usudio pokazati neznanje pitajući: "A di je to?"
"Hm, na moru?", stao je nagađati Kiki, koji ne baš uspješno ponavlja šesti razred, jedva čekajući da završi školska godina, pa da ode na more.
"Jesi bedak", konstatirao je štreber Leo, "to ti je na drugom kontinentu!"
"A otkud su tvoji?", obratio se Azri nimalo posramljen Kiki, "Iz te Pale-strine?"
"Ne, nego iz Budžokuljićevih Čelebegčića. Ali nema veze otkud je ko, Židovi su naciji!"
"Ne, nego su Palestinci naciji!", oglasio se nato David iz Kikijevog razreda.
"Židovi genocidiraju Palestince", umiješao se i Mirsad iz šestog de.
"Ne, nego Palestinci genocidiraju Židove", nije se dao smesti David.
"Lažeš, Jehudijo!!!", zaurla Mirsad.
"Ne laže", ubacila se Sara iz petog de, "Hamas natovari eksploziv na djecu i pošalje ih u supermarket da naprave kabuuum!"
"Izrael sere!", pokušao je rečenu tvrdnju demantirati Mirsad, ukazujući na krucijalnu ulogu ratne propagande.
"Hamas sere sto na sat!", uzvratio je David
"Dat će vama Hamas po bundevi", Mirsad će hvalisavo.
"I El Fatah isto", dodala je Azra.
"El Fatah su pičkice", hladno je ustvrdio David.
"El Fatah su pičkice", ponovio je Mirsad, dajući Azri do znanja da u ratu ipak glavnu riječ vode muškarci. Kao i u miru, uostalom.
"Naši komandosi su jači od Hamasa i Hezbolaha zajedno", stručno je procijenila emancipirana Sara, izazivajući bijes tradicionalno odgajane Azre, koja nepromišljeno ispali:"Vidićete vi kad vam Kasami dolete na Jeruzalem, aha!"
"Vidićete vi Merkave po cijeloj Gazi", prosiktao je David, "a nemojte zaboravit da imamo i Jeriho!"
"Čekaj samo", kostriješio se Mirsad, "kad nam Iran pošalje Zulfikare i Šafage!"
"Ma, dam ti ja Ahmadinedžada!", dreknuo je David razgoropađeno.
Zlokobno nabrajanje raznih vrsta oružja, među kojima Ahmadinenedžad bez premca zvuči najstrašnije, ostavilo je jak dojam na ostalu djecu i ona se, njušeći eskalaciju napetosti, stadoše povlačiti unatrag, ostavljajući sučeljene strane u sredini kruga.
Ne znam tko je prvi počeo, ali u sljedećoj sekundi rasplamsao se ratni sukob rukama i nogama.
Bilo mi je jasno da, kao jedina donekle zrela osoba u blizini, moram brzo reagirati i osigurati primirje s par zaušnica, strateški raspoređenih na obje strane.
Ali kako da plan provedem u djelo?
Dohvatim li prvo Židove, pokazat ću se kao fašističko smeće koje se nadovezuje na tradiciju ustaške bagre, a počnem li s muslimanima, izgledat će kao da dajem desničarsku podršku izraelskom militarizmu, vjerojatno zato da popravim dojam podsvjesnog antisemitizma.
Uglavnom, čim se umiješam, postajem neonacistička svinja.
I zato sam se radije priklonila neutralno pacifističkoj poziciji ili pučki rečeno - stajala k'o drvo drveno.
A onda se pojavio jedan nedvojbeno odrastao muškarac i premda na glavi nije imao plavu kacigu, nego šarenu vunenu kapicu, u trenu je uveo mir.
Bio je to striček s kino-blagajne, koji se nakon munjevite mirovne operacije izvolio obrušiti na moju osobu.
"Kak vas nije sram? Deca se mlate, a vi stojite kakti kipec i promatrate! Ove blizanke su vaše?"
"Koje to? Ne", odlučno sam otklonila mogućnost da me identificira pomoću mojih nadaleko poznatih dvojčica.
"A kaj radite tu? Ko ste vi, kak se zovete?", nastavio je piliti.
"Zovem se Marija", slagah, "Drvena Marija."
Srećom, nije me čuo, jer u međuvremenu su muslimanske snage krenule u ofenzivu, pa je morao opet intervenirati.
Spretno sam iskoristila taj trenutak i zgrabila ručice svojih kćeri, onih kojih sam se maloprije odrekla zbog mira u svijetu, te žurno pohitala niz ulicu, da što prije zamaknemo za ugao. Vrludajući kroz labirint prečica malo smo opuštenije nastavile u smjeru frizerskog salona. Gdje blizanke neće dobiti zelenu punk frizuru, ne. Nego ću je dobiti ja, tako da me striček s blagajne ne prepozna, sretnemo li se slučajno u kvartu.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 22:55 - Dodaj komentar (36) - Print - #

srijeda, 24.12.2008.

OKO GOSPOĐE FAIR

«Gle što smo dobile», ciktale su moje ushićene kćeri svakom članu obitelji koji je htio slušati, «ukrase za bor!»
Da, jutros se u poštanskom sandučiću našla omotnica naslovljena na mlađu blizanku, a u njoj čestitka s potpisom izvjesnog Marka. I jedna stvarčica koja me posebno zaintrigirala – nevješto oblikovano ukrasno srdašce, prilično asimetrično i naopako okrenuto. Što znači 'srce, preokrenula si mi život za sto osamdeset stupnjeva'? Ili možda 'da nisam zaljubljen znao bih geometriju'? Ne, nego da je Marko strašno kuuul. Njegova mama podrijetlom je Francuskinja i doma ga zovu Marcel. I još nekako.
Hm, ako mu sastavci idu od ruke jednako kao likovno stvaralaštvo, bit će da ga zovu Marcel i još Proust.
Za razliku od galskog pjetlića, udvarač starije blizanke samo je Dominik, ali se također izvolio izraziti u glinamolu načinivši spljošteno, mračno čudovište koje ružičastim pipkom tjeskobno stiska, naravno, crveno srce. Naknadnom dedukcijom, nakon što smo zavirili na poleđinu gdje je pisalo 'mala maca', otkrili smo da se radi o crnoj mački s ružičastim repom. Koja, nažalost, svjedoči da će mladić cijeli život prtljati oko umjetnina, vjerojatno kao zaštitar u muzeju.
Zašto su moje kćeri tako neambiciozne? Kad bi se samo malo potrudile, zasigurno bi se dočepale budućih matematičara, fizičara, genetičara ili bar bankara. Ne bi se držale vjetropirastih landrpuha čija djela neće osvanuti niti na jednom respektabilnom izložbenom mjestu, uključujući moje božićno drvce.
Jer, iskreno, ja imam nos za prave vrijednosti i stvarno mi je dosta božićnog kičeraja.
Dakle, ako ljepota već stoji u oku promatrača, želim da protegne noge i prošeće mojim životnim prostorom, ne bi li se jasno vidjela estetska dostignuća svuda uokolo moje maglenkosti.
U to ime, poduzela sam nekidan odlučne korake u smjeru raskršća na kraju ulice, na čijem uglu stanuje moja frendica Marki.
«Marki!!!! Otvori vrata, neću tražit da mi vratiš sto eura, časna riječ!»
Kad sam napokon kročila unutra ostadoh zapanjena, premda nisam ugledala panj, nego drvo.
Dnevnu je sobu estetski i doslovno ispunjavalo rozo čudo. nažicano od benevolentnog znanca iz gay udruge, inače vlasnika staretinarnice.
Marki je ružičastom plastičnom drvetu nadjenula žensko ime Borka, jer djeluje raskošno i plastično i ružičasto, poput transvestitske plesačice u queer klubu, s tom razlikom što ne izvodi nikakve budalaštine.
«I ja želim nešto posebno», rekoh čeznutljivo.
Pola sata poslije sjedile smo u podrumu obližnje krčme, koji je imao nesvakidašnju čast da odigra ulogu božićnog art-salona. Svuda uokolo – umjetnine!
Prave artističke tvorevine, s potencijalom da tankoćutnom promatraču prenesu poruku, za razliku od moje demodirane božićne drekoracije, koja samo šuti i izgleda kao krama.
Željna značenjskih titranja odmah sam uočila semantičku čistoću konceptualističkih borića.
Jedan se sastojao od elegantne zelene letve u kombinaciji s četiri ukrasne vrpce i osam kuglica, a drugi je, s ingenioznom jednostavnošću, sveden na šturim kolažem protkanu skicu duž zelenog pak-papira. Prelijepo!
Odmah bih uzela oba, da mi pogled nije pao na suptilnu trodimenzionalnu konstrukciju od bodljikave žice, ukrašenu kaubojskom čizmom i iznošenim gaćicama. Došlo mi je da jauknem od siline ekspresivne prodornosti, osobito kad sam se suviše približila eksponatu. No, s druge strane, jednaku epistemološku oštrinu imao je politički naboj komunistički crvenog božićnog drvca.
A da ne govorimo o pro-life prozirnim kuglicama, a u svakoj se sćućurio plastični embrio, sićušan, ali veoma napredan i kao takav ima sve što mu treba za život – ruke, noge, glavu i puškomitraljez, da se zaštiti od eventualnog pobačaja.
I kad već spominjemo iskorak s onu stranu života, moram priznati da su me oduševile gotičke kositrene strukture načičkane mrtvačkim glavicama. No opet, želimo li malograđanštini dati pljusku od koje se mrači pred očima, valja nam zaviti drvce života u crno, a tako zahtjevan cilj postižu samo mali garavi totemi ili minijature zastrašujućih afričkih maski od ebanovine.
Međutim, pločice s majušnom reprodukcijom Munchovog Krika mogle bi, možda, polučiti jači efekt. Možda, kažem. Kad im ne bi konkurirala olovna artistička armatura od, brat bratu, deset kila, što je u smislu umjetničke težine ipak izvan svake konkurencije.
I kako u toj silnoj množini uzvišenih tvorbi izabrati samo jednu? Nikako.
Stoga, vratih se kući praznih ruku, s namjerom da prespavam dojmove i Badnjeg jutra donesem konačnu odluku. A ta glasi da je vani hladno i ne ide mi se nikamo. Osim toga, imam tri kutije pune božićnih ukrasa, a tu su i darovi mojih kćeri, dakle, hrpetina neukusnog šarenila. Pa što?
Uostalom, etimološki gledano, sintagma 'kićenje bora' otkriva da je posrijedi kič. No dobro, kić.

U skladu s time, sretan Božić želi vam
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 23:23 - Dodaj komentar (23) - Print - #

nedjelja, 21.12.2008.

CRVENA KRABULJA SMRTI

Kad-tad samozatajna će se građanka, izdosađena tmurnim jesenjim popodnevima i ženskim časopisima, iskreno zapitati: «Ima li išta zanimljivije od nasilja?» Na primjer ovakvog:
«Mlatnem je gedorom, strpam u gepek, ispilim ručnom pilom u šupi, stavim komade u vreću za smeće i zakopam u parku.»
Tim riječima izložila mi je Marki jednog tmurnog jesenjeg popodneva svoj brljantni plan. Iz kojeg je jasno proizlazilo da će nešto zabrljati, ne priskoči li joj upomoć ekspertni tim za ubojstva, koji dolazi kući na poziv. Kad okrenemo 92. Ali u ovom slučaju, to se neće desiti. Zato jer mi srce puca od bola pri pomisli da bi moju crvenokosu frendicu Maricu, zvanu Marki, mogli puknuti u crnu maricu, zvanu policijsko vozilo? Ne, nego mrzim tužibabe i tužakanje. Učiteljici, tati, mami, državnom organu i ostalim dragim ljudima, zaduženim za kažnjavanje.
Uostalom, zašto bih dopustila da Marki pendreči policija, kad to mogu i ja, s daleko većim entuzijazmom?
Kao da sluti što vrtim u glavi, stala me smirivati:
«Bez brige budi, nećeš biti umiješana. Ne moraš ništa raditi. Samo je pridrži da se ne otima i čuvaj stražu dok ja kopam jamu.»
«Ma zbilja?»
«Da. I dam ti sto eura.»
E, to je već drugi par zaštitnih rukavica. Nije isto zamazati ruke bez veze ili uz novčanu naknadu. Živimo u kapitalizmu. Ali kako se radi o evropskoj varijanti, stao me hvatati euro-skepticizam. U vezi obećanih sto eura.
«Čuj, Marki, kak misliš dati kad mi isti iznos već duguješ?»
«Pa tih sto ti dam!»
«Ajde, nek ti bude, bolje išta nego ništa.»
«Bravo, pametno razmišljanje! Za koje više nema potrebe, jer dalje radimo po mom planu. I vjeruj, nema šanse da nas itko skuži kad se vješto zakrabuljimo, evo ovako...»
Nakon kraćeg prtljanja po raznim praznim džepovima, Marki napokon izvuče otfikarene nogavice crvenih štramplica.
«Hm, ali rupe bi trebale služiti za vizualni nadzor, ne za zračenje vlasišta», primijetila sam, «osim toga, sve normalne psihopatske ubojice nose crne maske, ne?
«Imam i crne hulahopke, ali još nisu provirili krumpiri, pa ih je šteta.»
Kao što se jasno vidi kroz štrumfe pune rupa, Marki je opet dekintirana. Do prije tri mjeseca radila je u parapsihološkom savjetovalištu, na projektu profesionalnog laganja i varanja. Premda joj je išlo izvrsno, željna znanja dodatno se usavršavala muljajući šeficu pri obračunu utrška.
Budućnost se široko smiješila blještavim Plidenta osmijehom, a onda se odjednom pojavio karijes-kvarijes u vidu lude Anđe, Markine gejlezbo obožavateljice.
Inače, riječ je o ljubaznoj osobi, punoj emotivne topline uslijed gorljivog kršćanstva i trajnožareće perverznosti. U nastojanju da spoji svoje dvije velike ljubavi, Isusa i Marki, naumila je potonjoj spasiti dušu od pogibelji sređenih financija, predmnijevajući da će se okrenuti vjeri bude li siromašna poput crkvenog miša.
Stoga je putem anonimnog poziva bacila bubu u uho Markinoj šefici. A ova je bacila oko na blagajnu, Marki na cestu i šaku joj u oko.
Znajući da će, po primitku otkaza, ostati začuđena događajima i začađena kurenjem plastičnog otpada zbog nemogućnosti da plati plin, Anđa joj stade slati izljeve ljubavi preko svih sredstava komunikacije, da kad već u oskudici, ne živi i u nedoumici pitajući se koji li to demonski gnjus, okoćen od nakazne hijene u devetom krugu pakla Hieronymusa Boscha, stoji iza svega?
Jer Anđa, zbog sado-mazo usmjerenja, neizmjerno uživa kad je Marki naziva demonskim gnjusom, a još neizmjernije kad joj na telefonski poziv ne spusti odmah slušalicu, nego prvo pusti do daske Metallicu
I tko zna, možda bi uživala i u Markinim potezima gedorom i pilom, da sudbina nije htjela da ja hoću drukčije?
Kad me već plaća, želim obaviti likvidaciju profesionalno i samostalno.
Vjerna etičkim principima sažetim u filozofskoj maksimi 'brigo moja prijeđi na drugoga', Marki spremno prepusti stvar u moje ruke.
Nakon kraćeg proučavanja mete i njene dnevne rutine, zaskočila sam je tamo gdje se osjećala najsigurnijom, na Ženskom forumu kršćanske ljubavi. Jedan rafal iz tastature bio je dovoljan.
Ovaj:

Griješna dušo!
Znamo što si radila prošlog ljeta, što namjeravaš raditi sljedećeg i u međuvremenu.
Mane-tekel-fares! Izbrojeni su dani tvog surfanja, odvagnuta si i preteški su browseri tvoji.
Bludničila si na internetu, toj Sotoni za koju bogobojazni i ćudoredni muževi kažu da vodi u iskušenje:
>masturbacije,
zoofilije

i neumjerenosti u javnom WC-u.
Ali ni to ti nije bilo dosta, nego si i za đavolskim mobitelom posegnula i razgovarala s antikristom po imenu Marki.
Za to, kurvo, čuj riječ Gospodinovu! Ovako govori Gospodin: topla sestra tvoja Sodoma i još toplija Gomora nisu bludničile koliko ti i zato postidjet ćeš se i opomenuti putova Gospodnjih i nećeš više otvoriti usta od sramote, ni javiti se Marki, niti priključiti na net. Jer u suprotnom, tužit ćemo te tvom pravednom ocu, da internet ne koristiš za skupljanje svetih sličica i hagiografija. A onda će biti plač i škrgut zuba, razorit će tvoje mail-boxove kurvanjske i raskopati hardware i svući haljine s tebe i uzeti sve eure i ostavit će te golu nagu na cesti. A nakon toga ćeš ostati i bez posla.
Dakle, pazi što radiš, motrimo te. I nemoj misliti da smo bezazleni kao Opus Dei.
Bog ti pomogao, jer mi, Crvene krabulje, nećemo.

Istinabog, nisam smaknula, ali sam je maknula. S neta i iz Markinog života.
I zaista, nakon par dana Marki me nazvala i potvrdila da Anđe više nigdje nema, netragom je nestala. Kao mafijozi kad zaglave ispod betona ili u kadi punoj kiseline.
I tako smo ugodno ćaskale sve dok nisam spomenula mojih sto eura, nakon čega se veza naprasno prekinula.
I što da sad radim? Osim da stavim crvenu krabulju i pokucam Marki na vrata? S obzirom da misli kako sam već jednom ubila za novac, tim lakše ću je uvjeriti da mogu opet.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 17:29 - Dodaj komentar (21) - Print - #

nedjelja, 14.12.2008.

45.000 BUZDOVANA

Drage čitateljice, te sporadični čitatelji i čitala! Vašem omiljenom časopisu pripala je čast izvijestiti svekoliko čovjekoliko čitateljstvo o najvažnijem događaju na ovom našem predziđu Balkana. Kao što ne znate, jer ste neuki i indolentni, uredništvo Morone opet je organiziralo natječaj za specifični doprinos na polju književnosti. Ove godine radi se o dragocjenom pornografskom elementu.
Naime, stručnjacima (ali ne i vama) poznata je činjenica da su veliki književnici znali uspješno koristiti pornografiju u okviru satire. Ili kad bi pretjerali s erotikom, a ponekad naprosto iz gušta. No vama je to ionako svejedno, i stoga dovoljno vam je znati da se nagrada zove Buzdovan. Po besmrtnom djelu 'Les 11.000 verges' Guillaumea Apollinairea,
zamišljenom kao parodija 'Les Cent Vingt Journees de Sodome, ou l’Ecole du libertinage' iz pera markiza po imenu Donatien Alphonse Francois.
Premda se radi o francuskoj kulturi, vama su to španska sela, te ćemo zato brzo prijeći na razumljivi dio: nagrada je pozlaćeni kipić falusoidnog oblika, prikladno preuveličanih dimenzija. Rječju, pravi buzdovan!
Dakle, bacimo se na stvar tj. na Buzdovan, te dodjelu istog.

Nagradu za muško pismo primio je Boro Mrga, zahvaljujući naoko tvrdo kuhanoj, ali iznutra uzbudljivo sirovoj prozi '25,50 cm literarnog pregalaštva' ili skraćeno - '25,50'.
Na Buzdovana u kategoriji 'žensko pismo godine' naletjela je poznata spisateljica Nensi Fensi sa zbirkom pripovijedaka pod naslovom 'Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ne nadaj se književnom uspjehu'.
Za gay ostvarenje Buzdovana je veoma rado zgrabio Mikica Pakšu nježnom rukom koja je napisala junački ep 'Guzitanci ili Čitaj me odostraga, objavi me s ljubavlju'.
Najboljim piscem lezbijske tematike pokazala se Jagoda Šlag, čija je profinjena dnevnička proza 'Ližeš, Melita!', te nježna posveta dragoj urednici: 'uvijek na vrhu jezika i pera', ganula srca žirija, tako da je spisateljica na koncu, htjela - ne htjela, morala uzeti našeg Buzdovana u ruku.
Boje biseksualizma obranio je kolumnist Milo Duplo zbirkom eseja 'Potezi svestranog pera', a queer Buzdovan pripao je osobi umjetničkog imena Niki Glavnikolodvor za eksperimentalni roman 'Ja bih bio/bila pisac'.
U kategoriji 'grupne relacije' nagradu je zaslužila mlada debitantica Ivka Naivka zbirkom poezije 'U lošem Društvu književnika', a priznanje u podkategoriji 'gang-bang' Milka Nezasit novelom 'Trideset i tri kavalira gospođice Melanije'.
Nezahvalnu varijantu zvanu sadizam najuspješnije je zastupao enfant terrible naše kulturne scene, slavni Mile Stoka, postmodernističkom prozom 'Svoga stila gospodar ili Piču ti krv na slamćicu, lektore', za što mu je dotični razdragano proslijedio nagradni Buzdovan. U glavu.
Zbog dugih desetljeća ustrajnog mazohizma žiri se smilovao Jadanku Depri i nagradio elegiju 'Svakidašnja jadikovka na pragu izdavačke kuće', dok je kategoriju 'prostitucija' proslavio galantni Dominik pl.Geldbeutel komedijom 'Objavi me nabrzaka, sam snosim troškove'!
Mladom piscu u usponu, Vinku Čankolizu-Ulizici, njegova je ekipa radosno uvalila Buzdovana za pobjedu u kategoriji 'incest' s naslovom 'Jebi me, brate, koliko hoćeš, samo mi objavi knjigu', pod kojim se krije, kako autor kaže, 'hrpa prića'.
Kategorija 'masturbacija' omogućila je autoru zbirke eseja i klišeja 'Drkam po tastaturi, pa što ispadne', Narcisu Šakiću, da gladi svog Buzdovana pred publikom, što nije dobro primio dramatičar Jole Goli, čija je dramska trilogija 'Poker, ajnc i čovječe ne ljuti se na svlačenje' nagrađena za ekshibicionistička postignuća.
Sve čari munjevitog primanja cijelog Buzdovana, bez ostatka, osjetio je Rigoleto Ljiga, tvorac pedofilskog sonetnog vjenčića 'Ne samo jednoj djevojčici umjesto igračke', s
podnaslovom 'Dođi stričeku piscu, dobit ćeš nešto lijepo'. Na našoj dodjeli nagrada tako nešto dobio je, eto, pjesnik, a ni prozaist Pohotimir Kripta, autor epistolarnog romana 'Pokojniku nema tko da piše, jel' mogu ja?', nije ostao kratkih rukava. Naprotiv, navukli su mu bijeli sako sa veoma dugačkim, naopako krojenim rukavima, odmah po primitku Buzdovana za nekrofiliju .
Za to vrijeme glasna podrška članova udruge 'Prisni prijatelji životinja' bodrila je Jelenka Larvu, dok se uspinjao na pozornicu po nagradu u kategoriji 'zoofilija' za roman 'Patnje
mladog veterinara', a ovacije cijele dvorane skromnog Miška Drekslera, autora Buzdovanom nagrađene koprofilske autobiografije 'Znam da je sranje, ali daj objavi'.
U sferi gerontofilije iskazala se tankoćutna spisateljica Kolonada Čavlić kratkim romanom 'Starac i još more',a primajući nagradu uputila je javnu zahvalu direktoru izdavačke kuće, uz čestitke za njegov devedest osmi rođendan.
I napokon, posebni Buzdovan na baterije, izvan utvrđenih kategorija, kući je ponio bračni par Drndalo, za promičbu seksualnih pomagala self-help priručnikom 'Mi smo za spravicu'.

Premda je nakon zaključenja svečanosti dodjele nagrada uslijedio spektakularni tulum do jutra, sljedećeg je dana, nažalost, na cijeli događaj pala mračna sjena sumnje.
Naime, iz ne sasvim transparentnih razloga, žiri je naprasno odlučio ukinuti kategoriju 'pizdarija godine', zbog čega je pozlaćeni Buzdovan u zadnjem trenu iskliznuo iz ruku nesuđene laureatkinje Radojke Radijus-Gedžo, autorice, po veoma visokoj nakladi poznatog, romana 'Kroz sito i rešeto'.
U nastojanju da rasvijetlimo skandalozno opskurnu misteriju, donosimo transkript razgovora između glavne urednice Morone i predsjedavajućeg člana žirija:

PREDSJEDAVAJUĆI: Ne dolazi u obzir! Radije dajem ostavku.
UREDNICA: Ali zašto? Ako je itko ikad nadrljao tešku pizdariju, to je ona.
PREDSJEDAVAJUĆI: Pizdarija je, ali nije književnost, a bome ni pornografija.
UREDNICA: Ne bih se složila, svi članovi žirija postigli su erekciju prilikom čitanja udarnih ulomaka, što je službeni kriterij za dodjelu nagrade.
PREDSJEDAVAJUĆI: Ali samo zato jer je ona osobno čitala. Kasnije su priznali da sam tekst nema efekta, za razliku od autoričinog dekoltea.
UREDNICA: Svejedno, izbjegnimo skandal, dajmo joj tog Buzdovana, pa nek si ga stavi da ne velim kud...
PREDSJEDAVAJUĆI: Što će joj taj jedan Buzdovan, kad ih već ima na tisuće?
UREDNICA: Hehe, misliš na buzovane koje su joj mnogi uvalili?
PREDSJEDAVAJUĆI: Ne, mislim na buzdovane i buzdovanke kojima je ona uvalila. 45.000 primjeraka!!!


U ime uredništva Morone sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 07:30 - Dodaj komentar (28) - Print - #

ponedjeljak, 08.12.2008.

TAKO JE GOVORILA PRAVA MUSTRA

U jednom iznenadnom trenutku slabosti uslijed hormonske nadomjesne terapije, naša se etablirana spisateljica Nensi Fensi našla shrvana čovjekoljubljem.
Pogledavši s visina na prezrenu blogosferu, sažali se u srcu i odluči izliti blagoslov svog stvaralaštva na bijedni blogerski puk, ne bi li curriculumu dodala i 'sjajan odaziv publike na internetu'.
No, zle sile uplele su se u ostvarenje uzvišenog nauma.
Neupućeni informatičar, angažiran oko projekta otvaranja bloga, nije se dosjetio isključiti opciju 'komentari'.
I tako se ispod divotne zbirke ulomaka iz Nensinih djela našlo nešto toplih poruka u smislu 'tvoje knjige mogu poslužiti samo za potpalu'. Ipak, nisu sve bile tako vatreno emotivne, dvije su imale i izvjesnu intelektualnu težinu, a glasile su 'teška glupost', dok je autor zadnje postavio pitanje 'na koju je foru uspjela postići da državni otkup knjiga financijski pokrije 4950 od 5000 primjeraka njenog najnovijeg, nenadmašno bezveznog tzv. literarnog uratka' i zaključio komentar konstatacijom 'e, jesi prava mustra'!
Pročitavši rečene neljubaznosti, Nensi osvetnički zarine prste u tastaturu i ukuca 'marš u pičku materinu, idioti da idioti'!
No, umjesto da klikne 'pošalji', spisateljica zastane, pročačka nos svojim najmudrijim prstom, gurne noge u lavor za razmišljanje i odluči se na sofisticirani pristup.
Zašto da se spušta na prizemnu razinu internetske iskrene komunikacije, kad uz malo truda može odglumiti pravu intelektualku?
U tu svrhu dohvati sa police za brza nadahnuća knjigu svog omiljenog filozofa, prolista i sastavi sljedeće remek-djelo:

"Vi, mali ljudi!
Nekoć, u dobra stara vremena dok su milicajci čuvali red, anonimni se ološ poput vas smio glasati samo u novinskim rubrikama pod naslovom 'Pisma čitatelja'. Urednik bi preuredio pristigli tekst tako da ispadne što gluplji, a zatim bi pod pseudonimom izvrgnuo nadobudnog čitatelja ruglu i pokazao tko je gazda.
A onda je došla katastrofa informatičke revolucije i pokazalo se da je veliki filozof bio u pravu kad je rekao:"To da svatko smije naučiti čitati, upropastit će ne samo pisanje, nego i mišljenje!"
I zaista, mnoge uvažene osobe iz javnog života bile su u opasnosti da izgube dobro mišljenje o sebi, pročitavši što stoka zvana 'narod' piše o njihovom liku i djelu na nternetu.
Ali ne i ja!
Baš me briga jesam li vam po volji, vi amaterska piskarala i čitatelji-novinari koji bi nešto tamo snimali svojim jeftinim mobitelima! Sasvim ste nevažni, ionako vas nitko ne primjećuje, osim dva milijuna jadnika koji trate vrijeme na hrvatskim internetskim stranicama.
Što znači da pola Hrvatske surfa.
I? Vrlo važno koliko vas ima, mikrobi. Cijenili me vi ili ne, ja lijepo živim od novca poreskih obveznika, dakle na vašoj grbači, luzeri!
I kao takva imam puno pravo napisati da ste svi vi nepismena bagra, da predstavljate diktaturu idiota i ko vaš šiša?
Štoviše, objavit ću to u novinama i veoma originalno usporediti internet sa javnim zahodom, premda nemam pojma u čemu je sličnost, ali nema veze, važno je da zgodno zvuči.
Ispravnost svojih naprednih antidemokratskih stavova dokazat ću citirajući dvije-tri osobito umobolne rečenice sa foruma neliječenih alkoholičara oboljelih od Alzheimera i potrudit ću se da ih predstavim kao paradigmu umreženog diskursa. Ne uspijem li naći odgovarajuće primjere, s lakoćom ću ih izmisliti, meni to bar ide.
A znate li što je najljepše?
Na koncu ću za tekst dobiti honorar!
Ha, ha, ha, ha!!!

A ti, pametnjakoviću, koji si me nazvao 'pravom mustrom', čekaj samo dok saznam tvoju IP adresu, pa da vidiš tko sam i što sam!"


"Bubice, Bubice, vidi što sam lijepo sastavila", uzvikne Nensi stavljajući zadnju interpunkciju.
Bubica, inače zamjenik glavnog urednika u jednom uglednom časopisu za kulturna pitanja i umobolne odgovore, te ujedno muž glavne urednice i Nensine najbolje prijateljice, dogega se iz kupaonice u narančastim boksericama s uzorcima tropske flore i faune, iskrivi vrat i zaškilji u monitor.
A onda složi sućutnu facu i tužno reče:
"Ali draga, takav je tekst već napisan. I objavljen."
"Ma gdje???"
>"Na internetu."
"Psmtr...jbmu sunce digitalno", režala je Nensi brišući u nepovrat neprežaljeni plod svog dragocjenog nadahnuća. A onda se stušti na tipkovnicu, brzinom munje nakuca 'marš u pičku materinu, idioti, vi i vaš internet i tko ga smisli' i prije no što je Bubica stigao intervenirati, klikne 'pošalji'.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 01:02 - Dodaj komentar (12) - Print - #

ponedjeljak, 21.07.2008.

ČUVAJ SE DANČIKINE RUKE

Mala Dančika, inače zdravo dijete, u zadnje vrijeme pokazuje neobične simptome: ukočeno držanje, vrh nosa cilja u stratosferu i služi se samo jednom rukom. Druga je zauzeta držanjem knjige. I to ne bilo kakve, nego 'Čuvaj se senjske ruke'. A ta je posebna. Osim što je djelo našeg odavno mrtvog besmrtnika Šenoe, opremljena je posvetom ravnatelja škole i dijeli se u znak priznanja osobito nadarenim učenicima.
Bez pretjerivanja, Dančika je na nekim područjima pravi virtuoz. Npr. u smišljanju isprika za nenapisane zadaće nitko joj nije ravan. I znala se veoma isticati među ostalim učenicima, naročito kad bi došla u školu s torbom punom barbika, tužeći se na sestru studenticu, da je opet zabunom ponijela njezine knjige i bilježnice na faks.

Usprkos svemu tome, početkom drugog polugodišta napisala je sjajan sastavak na temu 'Znanje je moć'. Za čistu peticu. A istu ocjenu dobila je iz svih predmeta na kraju godine. Razumljivo, talentiranim učenicima treba malo progledati kroz prste u predmetima koji im baš ne idu, a u Dančikinom slučaju to su svi, osim tjelesnog. I odnedavno, hrvatskog.
Naravno, za očekivati je da se izvanserijski radovi malih literarnih genija čitaju naglas pred razredom, tako da običan učenički puk čuje kako se to radi.
I zaista, pripadnici bogomdane elite, glasićima drhtavim od ponosa, čitali su svoje nezdravo dosadne štreberske sklepotine. Svi, osim Dančike.
Istinabog, i moje su kćeri ostale lišene te privilegije, štoviše nisu ni predložene za nagradu, iz jednostavnog razloga što prosvjetni radnici imaju katastrofalno loš ukus i mrze prave talente.

No ipak, prešle smo preko rečene nepravde i prolistale školski list, ispunjen nagrađenim radovima.. Mora se priznati, bilo je zanimljivih stvari.
Mali Leo, član Mense i mutant čiji je mozak opremljen audio-rekorderom tako da nepogrešivo reproducira sve što se na nastavi čulo, prepredeno se dosjetio smjestiti znak jednakosti između znanja i znanosti, a svoje ime u srca svih članova nastavničkog vijeća:
«Znanost je izvela čovjeka iz špilje na pravi put. Omogućila nam je let na Mjesec i Internet, te stoga moramo biti zahvalni velikim izumiteljima. Kad odrastem postat ću znanstvenik. Bavit ću se mogućnostima alternativnog pogona ili ću tražiti lijek protiv raka...bla...bla...bla...»
Petra, njegova konkurentica u borbi za prvo mjesto na top-listi starmalih izroda, zaigrala je pak na sigurnu kartu direktnog ulizivanja:
«Volim ići u školu, to divno mjesto ostat će zauvijek u mom srcu. Tu stječem znanja, koja će mi trebati tokom cijelog života. Zbog toga, nastavnike doživljavam ne samo kao neiscrpan izvor informacija, već kao najbolje prijatelje...truć...truć...truć...»
Naravno da su neiscrpni izvori informacija istinoljubivoj autorici ozareno dodijelili nagradu i štampali njena trabunjanja u školskom listu, kome će ako ne svojoj best frendici?

Međutim, Dančikinog sastavka u toj divotnoj tiskovini nema i njene bi mudrolije ostale zauvijek prekrivene velom tajne, a možda i željeznom zavjesom, da investigativni tim sastavljen od mojih blizanačkih potomčica, nije napokon pronašao corpus delicti. Putem sofisticirane detektivske metode 'tko se nije skrio magarac je bio': dok se jedna blizanka s Dančikom zavlači u špajzu, podrum i ormare, druga umjesto da broji do sto vrijedno ruje po crnoj plastičnoj vreći. Onoj, u koju je Dančika utrpala školske stvari, u nadi da će se roditelji jednom zabuniti i odnijeti je pred kuću, gdje će zajedno s ostalim smećem dočekati kamion Gradske čistoće.
No zahvaljujući špijunskom špurijusu mojih kćeri, zgužvani papir duž kojeg je junačka Dančikina ruka naškrabala tajanstveni sastavak, umjesto na smetlištu, našao se pred mojim zadivljenim očima, koje se još ne mogu nasititi sljedećeg teksta:

Znanje je moč.
Ja nevolim baš učit i ič u školu nekat mi zna bit dosadno pa neču bit na satu Onda se Ja znam otšuljat u blagavaonu ispod pulta gdje pot odmorom djele hranu. Tu me niko ne vidi pase igram s barbikama ali dok se Ja igram Ja i vidim tam prekputa. Gdje je knjižnica i soba za odmor nastavnika kat su umorni, I Ja znam vidjet kat dodže bivša razrednica od moje sestre. i za njom onda dodže nastavnik informatike. i onda ih nema dugo van, A ponekat dodže nastavnik tjelesnog pa ćeka tamo dok dodže nastavnik vjerunauka, I isto se zakljućaju i isto ih nema dugo van A ponekat udžu u nutra skupa nastavnica iz engleskog i učiteljica od jednog trečeg razreda Pa im se onda u brzo pridrudži zamjenik ravnatelja. i isto se i oni zakljućaju A kat nema njega u školi onda im dodže naš zaštitar A sanjim su još dulje u nutra.
I šta oni to rade u nutra Ja mislim da znam i mogla bi nekom reč al ipak neču Ja ipak mislim nek za sad to samo Ja znam Jer znanje je moč.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 16:10 - Dodaj komentar (28) - Print - #

nedjelja, 13.07.2008.

KROZ PUSTINJU, PRAŠUMU, SITO I REŠETO

Drage i tobože cijenjene čitateljice, vaš omiljeni internet-časopis Morona u novom broju izvješćuje vas o kulturnom događaju sezone. Radojka Radijus-Gedžo, obilno sponzorirana umjetnica na području obnaženog rivanja u medije, nedavno se predstavila publici kao književnica.
Izalazak njenog književnog prvijenca, naslovljenog 'Kroz sito i rešeto', medijski je dobro pokriven, a poslovično razotkrivena autorica dovela je na promociju i svog ispovjednika, velečasnog Boženka Ćunka. Ćunko je autobiografski roman mlade spiskateljice pohvalio jer je spiskala oveću sumu, ne samo na troškove čašćenja urednika, nego i honorirajući podršku Crkve, a osim toga djelo je dokaz djelovanja providnosti. Uvijek u providnoj odjeći, skačući od jednog sponzora do drugog, medijska zvijezda Radijus-Gedžo ipak se uspjela koliko-toliko opismeniti, što je uistinu čudo božje.
I ne samo da znade sva slova, nego njezin uradak čak sadrži i hipotetske naznake natruha literarne vrijednosti. Uložimo li veći mentalni napor, možemo ga usporediti s klasikom 'Kroz pustinju i prašumu' uzoritog katolika Sienkiewicza i preporučiti za školsku lektiru.
Naime, oba romana obiluju dinamičnim radnjama, a likovi brode kroz bure i avanture da bi na koncu potonuli u bračnoj luci. Tako se i nekad nestašna, a uvijek rado razgolićena Radijus-Gedžo naposljetku udala za imućnog mladoženju i donijela na svijet ni pet, ni šest, nego dvoje djece. Aleluja!!!

S obzirom da je tiskan u nakladi ugledne izdavačke kuće Koprofil, čiji se urednici sigurno ne bi srozali dotle da izdaju kakvogod sranje ako im autor ubaci nešto eura u džep, nemamo razloga sumnjati u književnu vrijednost romana 'Kroz sito i rešeto'. Stoga smo angažirali renomiranu književnu teoretičarku.
Dr. Palinodija Bježi-Ideguja spremno se odazvala i rečenom djelu posvetila nadahnutu kritiku:


Vjerojatno najutjecajniji uzor modernog romana, Joyceov Uliks, građen je na ideji dekonstrukcije mita u banalnosti svakodnevice. Za razliku od Joycea, autorica romana 'Kroz sito i rešeto' banalnost fizičkih, u njenom slučaju istovremeno i poslovnih, odnosa uzdiže do paradigme, te tako postaje ishodište osebujne strukture, možda ne mita, ali svakako legende. Osobito u očima onih čitatelja koji redovite ili čak svakodnevne odnose smještaju u svijet bajke.
Jednosmjerno linijska naracija, lišena esejističkih digresija, ali zato prožeta fabularnom i općenitom retardacijom, prostosrdačno gradi masno tkivo ovog pusto-lovnog romana, u kojem pusta lova neoporezivo pada u džepove autoričinog alter-ega, nazvanog Rajka Radodajka.
Kako nas upozorava ruski strukturalist Lotman, jedan od temeljnih postupaka u izgradnji priče premještanje je likova u prostoru. U skladu s time, rečena Radodajka defilira kroz živopisne interijere, od svlačionica nogometnih momčadi do mnogih hotelskih soba, u kojima se po potrebi premješta s kreveta na pod, s bidea na lavabo, s balkona na ormar.
Bez obzira gdje se naša junakinja zatekla, svugdje se odigrava dinamična radnja, koja se uglavnom vrši na subjektu pripovijedanja, a ponekad i ispod.
Stepenasti tip razvijanja fabule vjerno slijedi Rajkin uspon, preko sve izdašnijih sponzora, do konačne bračne sreće, dajući pritom prostor dramaturškim obratima s leđa na trbuh i obratno.
Neumoran rad junakinje na sebi i drugima, uključujući članove uže obitelji, definira 'Kroz sito i rešeto' kao Bildungsroman, koji tematizira Rajkino odrastanje, te bujni razvoj njene osobnosti, s naglaskom na bildanju kružnih mišića.
Budući da su brojni muški likovi vođeni nesvakidašnje čvrstom i kruto samostojećom motivacijom, u ovom avan-turističkom romanu nitko u avan ne tura, već točno zna što hoće, a od glavne junakinje to i dobije.
Rezimirajmo zaključkom da nas ovo djelo vodi na mukotrpno putovanje kroz čudesne nakupine sirove građe iz intimnog dnevnika autorice. Ova se svojim pisanjem o privatnosti neopozivo afirmirala kao istaknuta javna osoba. Ženskog spola. Rječju – kao javna žena, koja svojim svijetlim primjerom čitatelju vraća pouzdanje u sferu individualne slobode, pod okriljem koje je dozvoljeno izvoditi i najsramotnije budalaštine, a tko ima dovoljno novca, može ih čak i ukoričiti! I s punim pravom računati na podršku medija, te državnih i vjerskih institucija.

U ime uredništva, sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 00:46 - Dodaj komentar (24) - Print - #

nedjelja, 06.07.2008.

POD BREMENOM LJUBAVI

Nije lako današnjim roditeljima, sve će poduzeti da usreće svoju djecu. Spremni su čak i dići ruku protiv fizičkog kažnjavanja . Neki je dižu nebrojeno puta zaredom. I puštaju da padne na pozadinu voljenog potomka. Što ne znači da su pristalice fizičkog kažnjavanja, nego samo za dobrobit djece sve od sebe daju. Po turu.
Ali to nije ono pravo premlaćivanje djece i žalosno je što nam zakone pišu ljudi posve neupućeni u terminologiju i problematiku.
Premda, u stvari, problema nema. Kakve god zakone donijeli, roditelji će ih jednostavno i dalje kršiti. Bar toliko mogu učiniti da osiguraju djeci bezbrižno djetinjstvo. Kad dobiju batine, nemaju više brige. Odgulili su svoje i mogu dalje raditi svinjarije.

Nitko nema tu moć da oduzme djeci pravo na kaznu. Ne boje se roditelji ni zakona, ni policije. Jedino od čega strepe je vrijeme.
Jer, vjerovali ili ne, jednom dođe vrijeme kad više nema smisla tući dijete.
I što onda? Već je veliko, ali još uvijek maloljetno. I potpuno oguglalo na batine!
Otac prijeti sinu šakom, a ovaj se smije. Kad dobije po labrdi, ceri se i dalje, samo što mu fali pokoji prednji zub.
Potpuni fijasko! Em odgojni cilj nije postignut, em treba platiti zubara.
Što u takvoj situaciji preostaje roditelju koji je svu pedagošku mudrost utemeljio na metodi batine i mrkve? Zapravo, uglavnom batine, jer mrkva može poslužiti u disciplinske svrhe samo ako je veoma tvrda i dugačka, takoreći – čudo od povrća.

Teška srca, prvi puta u životu, roditelj će nabaviti ubitačno sitnim slovima štampan i priglupom čitateljstvu nepodesan priručnik o odgoju, da bi ga već sljedećeg dana podmetnuo pod rasklimana vrata šupe.
Zbog svega toga, a vođena plemenitom namjerom da napaćenom hrvatskom roditeljstvu olakšam život, navest ću kraći popis veoma jednostavnih, psihologiji tupsona naviklih da mlate djecu prilagođenih, odgojnih postupaka. Prednost je što omogućuju da se na svom omiljenom adolescentu iživljavate do mile volje, a da pritom ne primijenite fizičku silu:

- Čekajte ga/ju pred školom, odjeveni u halje Hare-Krišne, lupajte u triangl i pjevajte 'išla majka s kolodvora'.

- Saznajte kamo je otišao/la na tulum i nenajavljeni banite na rečenu adresu. Priključite se društvu i zabavljajte prisutne prepričavajući meksičke sapunice glasom koji odaje duboku potresenost.

- Mjesecima mu/joj obećavajte prekrasnog kućnog ljubimca za rođendan, a onda donesite malog puža u glavici salate.

- Kriomice izlijte kriglu vode na njegovu/njenu plahtu, a kad mu /joj dođu prijatelji, stanite kopati po posteljini, te izvucite mokru plahtu uz panični uzvik: «Ups, noćas ti se opet dogodilo!»

- Kad god možete, javite se na njegov/njen mobitel i recite: «Dobili ste Centar za podupiranje predbračne čistoće, kako vam možemo pomoći?»

- Nabavite velike zvučnike i navijajte do daske hitove Zdenke Vučković i Ane Štefok.

- Zaspamajte mu/joj mail-box.

- Dok zajedno hodate ulicom, neopazice bacite na tlo novčanicu od 50 kn, a kad je mali gramzivac spazi i posegne za njom, pokupite je njemu/njoj ispred nosa.

- Zateknete li ga/ju u ljubakanju, ushićeno se nacerite, zatvorite vrata i ostavite ih nasamo. Curu/dečka zaskočite na odlasku, gurnite mu/joj 100 kn u džep i plačljivo procvilite: «Puno ti hvala što si izdržao/izdržala tako dugo. Svi prijašnji/prijašnje su pobjegli/e nakon pet minuta!»

- Kad na cesti spazite nekoga od njegove/njezine ekipe, zaletite se do prvog kontejnera i razvlačite otpad.

- Otvorite blog pod njegovim/njezinim punim imenom i pišite, narodnim poslovicama protkane, hvalospjeve školskim predmetima, profesorima i roditeljima. U svakom postu istaknite da treba slušati starije. Tekstovima pridružite vašem djetetu najomraženije fotografije iz obiteljskog albuma. Nikako nemojte zaboraviti onu gdje ima dvije godine i sjedi na tuti. Nju uvećajte i naslovite sa: Tko bi rekao da ću postati štreber?

- Iako u pubertetskoj dobi batine više nemaju svrhe, može se desiti da ga/ju kojiput izlemate, iz navike. Ako vas mala hulja tuži, narišite si crnu šljivu ispod oka i tvrdite da je on/ona prvi počeo/la.

- Padne li razred, recite da se ne ljutite i u znak dobre volje odvedite ga/ju na prekomorsko putovanje. U Sudan. Tamo ništariju prodajte u roblje. Pri kraju praznika se vratite i otkupite lijenu mrcinu. Ako imate volje.

- U slučaju da traži džeparac, zamolite profesora matematike da vam sastavi veoma tešku jednadžbu, u rangu onih na natjecanjima. Recite djetetu da će dobiti džeparac kad je riješi i to u iznosu koji odgovara rješenju. Za svaki slučaj, neka rješenje bude 1, što znači jednu kunu. Ipak, čak i da je 10.000, budite bez brige. Vaš potomak nikad neće vidjeti taj novac. Ako je od ranog djetinjstva redovito dobivao/la batine, nema šanse. Naime, neki psiholozi tvrde da fizičko kažnjavanje ometa razvoj inteligencije. Bar mislim tako. Odnosno, naišla sam na neke sajtove s područja razvojne psihologije i puni su tablica, grafikona, korelacija i raznih brojki, velikih i malih. Čini mi se da je riječ o odnosu između intelektualnog razvoja i odgojnih metoda, ali istini za volju - ne mogu se pohvaliti da sam puno skopčala. Mene su, znate, tukli.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 02:12 - Dodaj komentar (52) - Print - #

nedjelja, 17.06.2007.

TRI MIŠKETIRA

Od samog početka tri su voluhara obitavala u atmosferi sukoba. Vlasnik pat-shopa svađao se sa ženom, koja ih je nesmotreno preuzela od lažljivog dobavljača kao hrčke, žena je ružila pomoćnicu u dućanu, jer ih nikome nije uspijevala uvaliti, a ova je tužakala vlasnikovog sina da ne želi poslušati oca i baciti male smutljivce u kanalizaciju. Umjesto da se riješi štetočina, sam se uvrstio među iste, maznuvši luksuzni kavez za glodavce sa skladišta.
Smjestio je srcu mu priraslu trojku u novo obitavalište i sve skupa povjerio na čuvanje najistaknutoj ljubiteljici životinja u svom razredu i ujedno mojoj nećakinji. No, tek što je prenijela novopečene štićenike preko praga, naše se dvorište pretvorilo u ratnu zonu. Zrak su parali urlici mačaka lutalica u borbi za prevlast na novom lovnom području, a voluhari su pokazivali simptome prijetećeg nervnog sloma. Shvativši da vape za moćnom zaštitom, a vođena krilaticom 'znanje je moć', ponijela ih je u školu.
Srećom, profesor biologije pokazao je duboko razumijevanje za problem. Taj, da će ga učenici snimiti mobitelima i staviti na internet, ako malu žgadiju zgrabi za šijice i frkne kroz prozor. Stoga je velikodušno dozvolio da ostanu u kabinetu za biologiju, koji je ionako služio za sve i svašta.
Pored poduke iz prirodoslovlja, tu su se održavali tečajevi prve pomoći i satovi vjeronauka. Sasvim logičan raspored, jer kad poznavanje prirode i medicinska skrb iscrpe svoje mogućnosti, ostaje samo vjera u čudo.
Osim toga, u ministarstvu školstva tvrde da je vjeronauk 'kičmeni stup našeg obrazovanja', pa se tim zgodnije uklapa među anatomske prikaze na zidovima kabineta. I najvažnije od svega, vjeroučitelj nije imao ništa protiv. Prirodu je doživljavao kao božju kreaciju, vrijednu divljenja. Sve dok mu se nisu ukazala tri miša u svoj svojoj gadosti.
Što se i kako desilo?
Dobronamjerni je kateheta ulagao nemali napor ne bi li pripremio učenike na teška iskušenja koja ih očekuju. Na nepravde, korupciju, mogućnost da će ih profesori rušiti zbog beznačajnih sitnica, a davati prolaz mulcima koji 'you tube' čitaju kao 'jubitu'? Ma, ne! Društvene su devijacije tek beznačajna sitnica u usporedbi sa pravim, istinskim zlom. A to je predbračni seks!
Ali, kako pubertetlije pune hormona uvjeriti da je prekrasno, zabavno i blaženo biti nevin u dvadeset sedmoj godini, dok Han, Luka i Zigi rade đigi-đigi?
Tri hahara – voluhara, premda okrštena uzvišenim nebeskim imenima: Han Solo, Luke Skywalker i Ziggy Stardust, provodili su vrijeme u najprizemnijim aktivnostima – skačući jedan na drugog i izvodeći ritmičke pokrete! Izvanbračne! Promiskuitetne i homoseksualne! A tako pune veselja! Kako je to moguće? Zašto ih bog ne ubije? Ili bar pokvari učenicima mobitele, tako da ne mogu snimiti vjeroučitelja dok puni pojilicu svetom vodicom i davi ih, jednog po jednog?
Ali, ništa od toga. Svjestan da bi se našao na internetu u roku 'ciju', vjeroučitelj se odlučio na studiozni pristup. Izvest će znanstveni eksperiment, koji će dokazati točnost njegovih teza.
U tu svrhu, o svom je trošku nabavio još dva kaveza, izolirao posrnule miševe od uzajamnih loših utjecaja i objavio učenicima da će za desetak dana biti izliječeni od nezdravih navika, pomoću molitve za okrijepu, koju će on osobno svakodnevno upućivati svevišnjem..
Odlučan u svom naumu, vjeroučitelj je uistinu molio. Ponekad, kad mu se dalo. Možda jednom tjedno. No, zato je svakodnevno obilazio kaveze i ubacivao mrvice Apaurina u hranilice.
I zaista, došlo je do promjene u ponašanju.
Od živahnih, druželjubivih životinjica preobrazili su se u letargične autiste. Posredstvom božje volje, jasno. Jer, sve na ovom svijetu zbiva se po božjem planu, pa i proizvodnja sedativa.
Napokon, kad je vjeroučitelj otvorio vratašca i smjestio male pospance u jedan kavez – što se desilo? Ništa. Novo, ni neobično. Već sasvim uvriježeni postupak. Čim su se našli na okupu, postrojili su se u veseli vlakić i krenuli punom parom naprijed, u svijetlu i ekstatičnu budućnost. Na ushićenje učenika i užas vjeroučitelja, uvjerenog da se tu upleo sam nečastivi.
A nije!
Nego je profesor biologije tog jutra zamijetio da su glodavci prilično tromi i bezvoljni, pa se sažalio nad jadničcima i dao im malo poticaja. Jedinim poticajnim sredstvom koje je imao pri ruci. Viagrom.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 22:48 - Dodaj komentar (45) - Print - #

ponedjeljak, 07.05.2007.

SJAJ I BIJEDA MILOGLEDA

Cijenjene i nadasve štovane čitateljice, ovaj broj ženskog internet-časopisa Morona posvećen je vama najdražem predmetu. Dakle, mućnite svojim ispraznim glavicama i razmislite – u koje izloge najradije zijate, dok vam se pogled puni neizrecivom milinom?
Što smatrate posebnom vrijednošću, veoma pogodnom za darivanje?
Često je žuto, ponekad bijelo, sjaji se i neodoljivo privlači svrake, maloumnike i čitateljice ženskih časopisa...
Bravo, pogodili ste, riječ je o zlatu!
Kako vam je veoma draga i mila, vi o toj plemenitoj kovini, naravno, znate sve, osim atomske težine, kemijskih svojstava, te finesa prerade, obrade i tržišnih kretanja. Ali, zato vam je jasno da nije zlato sve što sija, da mora imati pečat i da puno košta.
Zaista, lančić s privješčićem, osamnaest-karatni, od kojih pet grama, stoji oko tisuću tristo kuna. Ako je privjesak oblikovan u latinski križ, vi ćete ga smatrati idealnim poklonom za krstitke, prve pričesti i krizme. Taman s mladim slavljenikom ne imao nikakve veze, jer će ga oprezna majka još iste večeri spremiti u škrinjicu skrivenu na dnu ormara, ispod posteljine i donjeg veša. No, vi ste ipak dobro izabrali, trajnu vrijednost, ne?
Ma nemojte? Hajde, uzmite taj komad tzv. nakita i prošećite ulicu – dvije dalje, do drugog zlatara. I pitajte po kojoj bi cijeni otkupio? Znate li što će vam reći? Osamnaest-karatno zlato – četrdeset jedna kuna po gramu!
Čuli ste priču o kralju Midi? Taj se naivno spetljao s bogom Dionizom i dobio dar – da sve što takne, pretvori u zlato. Nije nam poznato s kime ste se vi spetljali, ali izgleda da ste bili još naivniji, jer vam se desilo upravo suprotno. Istog trena kad taknete zlato i spremite ga u torbicu, ono se pretvara u dreck, merde, shit. Gnoj! Zapravo, boca od dvije litre folijarnog gnojiva za uzgoj ukrasnog bilja, vrijedi dvjesto pedeset kuna. Dakle, više od lančića kojeg ste odlučili kupiti, riješeni da zadivite rodbinu i prijatelje prekrasnim poklonom od tisuću tristo kuna. E sad, kad smo vam objasnili kako stvari stoje i kako izvise, jasno vam je da ćete pokloniti tek ružno, žuto smećence od ciglih dvjesto pet kuna!
Da niste zinuli od čuđenja, zacjelo biste pitali – kako je to moguće i odakle tolika razlika u cijeni?
Eto, vidite, moguće je jer nije zabranjeno, a cijene u izlozima zlatarnica su nebulozne, ali ne zbog bolesnih mozgova, nego zbog zdravih ruku. Vrijednih, majstorskih ruku koje virtuozno okreću ručice mašinica i tako štancaju lančiće, križiće, kružiće s majčicama božjim, polumjesečiće, Davidove zvjezdice, djeteliničice, potkovičice, a zamislite samo, ima i majušnih loptica, te teniskih reketića.
Topite se od milja, zar ne? I napokon uviđate da je takvo bogomdano umijeće vrijedno vašeg novca. Nije?!? A što kažete na kompletnu ručnu izradu, u maniri venecijanskog kovanja? Zvuči zanimljivo? Četrnaest-karatna ogrlica od sedam – osam grama, za samo sedam tisuća petsto kuna! Naravno, kad je ponudite na otkup, ne prepoznaju ni dizajn, ni Veneciju, ni majstorsku ruku.
Nego dobijete trideset kuna po gramu i nogu u stražnjicu.
Ne pomaže ni predočivanje podataka s Newyorške burze, gdje kilogram neobrađenog zlata cijene nešto više od šesnaest tisuća eura, što bi, preračunato, iznosilo minimum sto dvadeset kuna po gramu.
Ali, koje bjelosvjetske burze, kakvi bakrači, ne zanima to naše zlatare, nego trideset kuna za četrnaest, četrdeset jedna za osamnaest karata i bježi!
I vi bježite. Od same pomisli da kupite zlato.
Upoznati sa razmjerima prevare, radije biste za krstitke poklonili multifunkcionalnu tutu, s ugrađenim zvečkama, slagalicama i video-igricama, za dugo i ugodno sjedenje.
Međutim, osim vas i ukakanog slavljenika, tu su i brojne članice obiteljsko-prijateljskog kruga, te pridružene susjede i ostale tračibabe. A sve odreda žive u uvjerenju da je zlato prava stvar. Usto, vjeruju i da sanjati opaticu na romobilu donosi nesreću, a titranje lijevog uha sreću, ali potonje dogme nisu relevantne za vaš problem. Taj, da svi očekuju da donesete zlato!
Stoga, teška srca otići ćete do zlatarnice.
Tamo ćete dugo razgledati izloške u vitrinama, glumeći neodlučnost. Budete li dovoljno ustrajni, na koncu ćete dočekati trenutak u kojem nailazi neupućeni jadničak, s komadom od deset grama!
Nekad davno, tu mu je krasotu poklonila neuračunjiva strina, nakon pijanke kojom je proslavila dobitak na lutriji, a on je trenutno u grdnom škripcu i hitno treba novac.
Prije razgovora o cijenama, majstor će odnijeti lanac u radnu prostoriju, na procjenu kakvoće, a vi iskoristite trenutak i vlasniku nakita obećajte pedeset posto više od zlatarove ponude.
Nakon što vani obavite transakciju, vratite se u radnju, izaberite najjadniju sitnicu od nečistog srebra, za sedamdeset – osamdeset kuna i tražite da ju, zbog estetskog dojma, stavi u veliku kutiju. Sad, kad imate pravu ambalažu sa službenom oznakom, unutra umetnite zlato i čim se pojavite na proslavi, otvorite gurajući svima pod nos, tako da prisutne zvanice zinu od divljenja i zavisti. Tek što ubacite dragocjenost u kolijevku, iz džepa izvadite srebro i svečano uručite slavljenikovoj majci, koja će vas odmah posjesti na čelo stola i cijelu večer častiti pogledima punim dragosti i miline!

Namjeravate li poslušati navedene savjete, javite nam kolike ste uštede ostvarili, bit će nam drago čuti. A uplatite li dio tog iznosa na naš račun, bit će nam još draže. I milije!

U međuvremenu, u ime uredništva sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 15:50 - Dodaj komentar (38) - Print - #

ponedjeljak, 30.04.2007.

LIJEVI MARŠ

Marki su nedavno nazvali iz Sindikata prekognicista, iscjelitelja, te astralnih vodiča, šofera i špeditera. Iznenadili su je ljubaznom ponudom da izvoli platiti članarinu i pridružiti se prvomajskoj proslavi gatanja iz graha s kobasicom.
Drugarski razdragana, Marki ih obdari jednim gromkim 'marš'!
Bio je to sasvim proleterski, lijevi 'marš', jer je tog jutra zbog nagomilanih poslova veoma rano ustala i to na lijevu nogu.
Osim toga, imala je masu klijenata i nimalo vremena za telefonska čavrljanja.
Otkako se zaposlila, Marki je razvila zavidnu radnu etiku i posvemašnju predanost radu. Taj se sakrosanktni marksistički pojam, u njenom slučaju, svodi na lupetanja nečuvenih gluposti dezorijentiranim jadnicima koji posjećuju parapsihološko savjetovalište, da bi tamo bili preveslani. I što traže, to i dobiju, po sasvim povoljnim cijenama. Marki je spremno na usluzi, osam sati dnevno. Bila. Sve dok se nije javio glas savjesti i pitao: «Zarađuješ li zaista dolično svoj novac?»
Da, drugi djelatnici rade daleko poštenije. I petkom i svetkom i više od osam sati. Liječnici, taksisti, šverceri, šibicari, džepari. A tek prijateljice noći, portiri i provalnici, dok konstantno odrađuju treću smjenu? Da ne spominjemo zaposlenike u medijima, političare, državne službenike, tobožnje eksperte i kvaziintelektualna naklapala. Svi oni neumorno obmanjuju građane, izmišljajući nove i nove laži, danonoćno i bez predaha.
Usporedivši svoje s njihovim pregalaštvom, Marki se nađe posramljenom. Pa stane dolaziti na posao pola sata ranije i ukine si pauzu. Impresionirana viđenim, šefica je spremno ukazala povjerenje vrijednoj suradnici, tako što joj je nesebično utrpala svoj dio posla. Umjesto da se gnjavi sa strankama, čita štampu i surfa netom u zasebnoj kancelariji, improviziranoj od odlagališta za metle, sve do pauze, a poslije se pokupi kući. Marki ostaje, ne do kraja radnog vremena, nego sve dok ima klijenata. Čak nedjeljom i praznicima samoinicijativno dolazi, otvara ured i poziva s prozora dokone šetače da navrate.
Premda posve samostalna, nije uvodila značajnije promjene u radni proces, nego sasvim neznatne. Povisila je tarifu usluga za samo pedeset posto. A da bi izbjegla nepotrebne birokratske procedure, koje se gomilaju na uštrb efektivnog rada, tu razliku usmjerava tako da se direktno u njenu privatnu kasicu slijeva. Lijeva! Lijeva!
Realiziravši se rečenom praksom kao ljevičarka i manuelna radnica, u smislu 'lijeva ruka – desni džep', Marki se na radnom mjestu napokon oćutjela kao svoja na svome.
I zadnje što joj treba su sindikalna povjerenstva, koja guraju nos u tuđe poslove. A ne, takvo otuđenje rada Marki neće dopustiti. Suviše je odana lijevim idejama.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 22:32 - Dodaj komentar (24) - Print - #

nedjelja, 22.04.2007.

ZLATNO TELE

Ne, ljudi nisu površni i glupi i ne, ne padaju na prizemne trikove. Nego samo na one iza kojih stoji sjajna zamisao. Kao što je, primjerice, blog. To što je razrada ideje zapela u fazi puke djetinjarije i bezveznog gubljenja vremena, samo po sebi nije totalno jadno. Puno je gore što sam svo to vrijeme mogla raditi nešto zaista pametno – pisati reklame za anticelulitne let-lampe, predavati vjeronauk, baviti se prostitucijom. Ili bilo kojom cijenjenom aktivnošću, koja donosi novac.
Glasila je dobrohotna primjedba moje frendice Marki, i nije mi bilo druge nego složiti se s njom. Jer ona u zadnje vrijeme djeluje veoma autoritativno. Nosi poslovno odijelo, aktovku i srce puno prezira spram beskorisnih budalaština, kao što je blog.
I to sve otkako se zaposlila. Na radnom mjestu profesionalne varalice.
Snima naivce Kirlijanovom kamerom i onda im priča beskorisne budalaštine o mističnom značenju tzv. aure.
Zahvaljujući prirodnoj nadarenosti za mutna područja, uspješno je zadovoljila sve klijente, osim jednog sa specijalnim potrebama. Riječ je o izvjesnom, u narodu veoma omiljenom političaru, čiji identitet Marki ne želi otkriti. Recimo da se zove Ostap Bender.
I da je veoma pozitivan lik, riješen da nas izvede iz srednjovjekovne zaostalosti. U to ime, naumio je porušiti sve stare, trule građevine iz davno prohujalih stoljeća, a njegovi će poslovni partneri izgraditi velebna betonska zdanja, tako da se turisti imaju čemu diviti, kad zabunom navrate.
Svjestan da ga zbog naprednih ideja svi strahovito vole, dosjetio se kako da ljubav glasača dovede do savršenstva. Uz pomoć Kirlijanove kamere. Koja bi trebala jasno pokazati sjaj i veličinu njegovog vizionarskog duha. A pokazala je jednu sasvim osrednju auru, nešto jaču nego kod normalne stjenice, ali slabiju od one retardiranog štakora.
Shvativši u kako se opasnoj situaciji našla, Marki je smjesta uništila inkriminirajući foto, uguravši ga u bespuća svog donjeg veša, objasnila uvaženom klijentu da se uređaj pokvario i zakazala drugi termin, nadajući se da će dotad već nešto smisliti.
Kako su je vile u kolijevci obdarile dosjetljivošću, skovala je genijalan plan da dođe k meni i zamoli me da se podmetnem. Pod gospodina Bendera.
Jer imam dobru auru, koja bi lijepo pristajala njegovom liku. Samo, trebalo bi još tehnički razraditi uzgredne detalje – kako da mu tokom snimanja neopazice sjednem u krilo ili izvedem štogod iz Houdinijevog repertoara, s ciljem ostvarenja oku nezamjetnog fizičkog kontakta?
Zanimljivog li prijedloga! Veoma zgodno, ne računamo li neke sitne poteškoće, primjerice te da bih radije ostvarila fizički kontakt sa svim buhama psećeg azila nego sa dotičnim političarem, zatim da se iz principa ne bavim gnusnim poslovima i da stoga moram uskratiti svoju pomoć, ali mogu dati jednu prskalicu, boju za novogodišnje ukrase, staru polaroid kameru i kantu pokvarene elektronike.
U krajnjem očaju, Marki uzme sve ponuđeno i poštrca objektiv polaroida zlatnom bojom.
Kad se Bender namjestio za snimanje, zapalila je prskalicu zataknutu u stativ i zavapila: «Oh, imate prejaku auru! Sve je pregorjelo! Ali, nekim nevjerojatnim čudom, vaša fotografija ostala je netaknuta.»
Kako je prethodno izvadila opremu iz glomaznog kućišta Kirlijanove kamere i praznu kutiju ispunila hrpom pregorjelih tranzistora, a na mjesto objektiva uglavila pozlaćeni polaroid, jasno je o kakvom se čudu radilo.
Ali, ljudi vole vjerovati u čuda, a osobito kad im kažu: «Vi ste čudesni! Pogledajte – zlatna aura!»
«Stvarno je zlatna!», zijao je Bender u svoj nježni, teleći pogled, oko kojeg su se širili gusti snopovi zlatnih zraka.
«Inače, spiritualne osobe imaju bijelu ili plavu auru. Zlatna može značiti samo jedno – avataru!»
«A...vata? A šta to?»
«Utjelovljenje božanstva. Nešto kao Sai Baba, samo s boljom frizurom.»
«E, super! Baš sam si mislio dat pramenove za predizbornu kampanju.»
«Bilo bi lijepo da mogu snimiti još koju, u pozi Nea iz Matrixa ili Micka Jaggera, ali kamera je uništena, a za tako moćnu auru kao što je vaša trebala bih daleko jaču aparaturu. I prilično skupu!»
«Nema problema, platit ćemo iz proračuna!»
Koliki god iznos Marki tražila, bit će to sitan trošak za golemo zadovoljstvo koje će očima birača pružiti sjajni predizborni plakati. Nimalo ne sumnjam da će presudno utjecati na rezultate izbora. Opće je poznato da ljudi padaju na prizemne trikove, osobito kad iza njih stoji sjajna zamisao.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka

- 18:52 - Dodaj komentar (21) - Print - #
< studeni, 2013  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Komentari On/Off

OPIS BLOGA

Svi samo tražimo svoje mjesto pod suncem.

Image and video hosting by TinyPic

Linkovi

cunterview

Forum.hr Monitor.hr

moja adresa-vedra nebesa

naruci!

svakako procitati!



BACI OKO:

FILOLOG
MOLJAC
BIGG
BUGI
BOOKALETA
SISA
JEZDI
OSVETNIK
ANE
ISPOVJEDNIK
LUCE
DOME
NYMPHEA
TEPLJUH
K***C
ZLI
STRINA
DIZAJNER
















































































































































...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se