::LUCY FAIR::

utorak, 23.02.2010.

IGRA S ĐAVOLOVIM REPOM

Svatko se kad-tad mora suočiti s teškim životnim pitanjima, pa tako i mala Dančika. Premda bi se moglo pomisliti da je zahvaljujući školskim provjerama već oguglala na mučnu težinu svih ikad postavljenih joj pitanja, ipak se našla pogođenom kad ju je majka suočila s dilemom ‘odluči jel’ budeš popravila ocjene il’ radila po kući’?
Kako se ocjene mogu ispraviti preko noći samo putem provale u zaključanu školu i odgovarajuće intervencije korektorom u imeniku, Dančika je za početak dobila zaduženje da svaki dan opere posuđe.
I premda se još nitko nije našao posebno inspiriran pogledom u sudoper, našoj je maloj susjedi to ipak dalo misliti. Shvatila je da hitno mora smisliti izlaz iz situacije pozicionirane u neuglednom kutu kuhinje. Ubrzo je došla do zaključka da je mišljenje daleko teže nego kopanje, ali usprkos tomu odlučila je da se neće dati pokolebati dok ne iskopa odgovarajuće rješenje.
Kad su je jučer, nakon škole, moje cure pozvale da se poigraju igrice Devil May Cry na play stationu, nadljudskim naporom volje oduprla se đavolskom iskušenju i otperjala ravno kući.

Nakon što je čalabrcnula pola kutije keksa i bacila dio cuspajza u WC, kako bi majka pomislila da je ručala, vrijedno je oprala posuđe koje su članovi obitelji okrutno nagomilali, a zatim se zatvorila u sobu.
Otvorila je knjigu iz engleskog pitajući se bi li počela učiti ili ne bi? Što, mora se priznati, pomalo čudno zvuči, s obzirom da se za ispravak ocjena oduvijek preporuča učiti, učiti i samo učiti, što bi rekao drug Lenjin.
Međutim, Dančika je dijete rođeno u demokraciji i ne gaji razumijevanje za marksističke ideje, kao ni za ruralne mudrosti tipa ‘zagrij stolicu’. Štoviše, uvijek se čudila kad bi dotičnu preporuku čula iz usta nastavnika, pitajući se doživljavaju li oni učenje kao nešto što se radi glavom ili suprotim dijelom tijela?
No, kako je ipak premlada da bi izvela utemeljenu kritiku našeg školskog sustava u kojem nitko ne smatra da je nužno naučiti djecu kako se uči, morala se zadovoljiti konstatacijom da nema blagog pojma što nastavnici zapravo misle. I to ju je, u jednom odsutnom trenutku glavinjanja nad udžbenikom iz engleskog, stalo silno kopkati.
Dosjetivši se jadu, poletno je odgurnula mrsku joj knjigu i uključila se na net s namjerom da upozna neprijatelja. Možda zvuči kao pretjerivanje, ali dvanaestogodišnja Dančika zaista doživljava naše slabo plaćene prosvjetne radnike kao opasne neprijatelje, koji nemaju nimalo smisla za fair play i igraju krajnje prljavo. Toliko prljavo da je načisto pala u očaj, kad je u nedavnom pokušaju da se dokopa solidne ocjene iz biologije dobila dva plus, premda se potrudila i naučila za čistu četvorku. Prije nego je nastavnik upisao ocjenu, dvoumila se bi li zatražila da još malo odgovara, ali joj je glas intuicije šapnuo da radije ne povlači vraga za rep. I pokazalo se da je zaista imala dobar nos, premda je kod kuće dobila od majke po istom. Jer je revna roditeljica, bezrezervno vjerujući nastavnikovoj procjeni, pogrešno zaključila da je Dančika, umjesto da uči, surfala netom u potrazi za glupostima.
Pa kad već majka tako misli, onda će i tražiti gluposti po netu. A tko traži, taj i nađe. Naišla je na mali forum na kojem se okupljaju nastavnici i pročitala sljedeće:

Svi poludimo kad se balavci počnu petljati u naš posao i donositi procjenu o tome za koju su ocjenu znali. Ja ne znam kako bih reagirala, ali bih joj vjerojatno postavila još koje pitanje.
Uvijek možemo postaviti još koje pitanje, zar ne? A ako smo savjesni radnici i ako smo sigurni u svoj rad i da gradivo solidno ili dobro objašnjavamo, nema problema. Svi možemo uvijek postaviti pitanje na koje učenik neće znati odgovor ili barem neće biti siguran u to što govori. Ja sam znala to napraviti kad mi se netko zainati za ocjenu. I da vidiš kako splasne odmah raspoloženje i borbeni duh.
Znam da ovo i nije baš pedagoški, ali ionako su nam kriteriji na rezervi...

- Dakle, tako se radi? – pomislila je gorko Dančika. U uvjerenju da učenje i ocjene ne moraju nužno biti u uzročno-posljedičnoj vezi, učvrstila ju je ispovijest profesorice koja se ljubazno odazvala pozivu na seminar, gdje je trebala nešto naučiti o objektivnom ocjenjivanju.
Ali joj se ta ideja nije dopala, pa je dobivene edukativne materijale bacila u smeće. Jer, zašto bi uopće radila u slabo plaćenoj prosvjeti, ako ne može ocjenjivati kako joj padne na pamet?

A da nastavnicima stvarno svašta pada na pamet, shvatila je kad je pročitala kako se postupa s učenicima koji jedan od predmeta polaze po prilagođenom programu.
Njima se slabe ocjene tovare lopatom, pa taman bili genijaci na nekom drugom području. Premda je njena genijalost na bilo kojem području prilično upitna, Dančika je ipak uspješno zaključila da ju je obilno poslužila sreća kad je svojedobno izbjegla etiketu prilagođenog programa iz matematike, jer u suprotnom ne bi mogla ni pomišljati na popravljanje prosjeka. A ovako može pomišljati do mile volje, premda je pitanje hoće li se njene čeznutljive pomisli realizirati?
Eto na primjer, čak i ako počne luđački učiti, kao onaj zahireni štreber Leo zvani Mutant, pitanje je hoće li doći do željenih rezultata? Jer, neki nastavnici ne vole štrebere.

- O, Isusa ti milog, pa koga oni uopće vole? – pitala se izbezumljeno Dančika, ne nalazeći odgovor. Ali zato je saznala da nikako ne vole one koji imaju drukčije mišljenje od njih. Čak i ako su prošli veoma visoke škole, nastavnici ih bez pardona proglase za budale. Naružili su na pasja kola psihijatra koji je predlagao ukidanje matematike kao obaveznog predmeta na maturi.

A ni doktori pedagogije, koji su, u nastojanju da prilagode naše školstvo evropskim standardima, osmislili prijedlog novog pravilnika o ocjenjivanju nisu ništa bolje prošli.

- Pa oni su ko egipacki faraoni da njima niko ništ’ ne može. – pomislila je slomljeno Dančika o ljudima koji su je uspješno poučili da je nekad postojao nekakav Egipat i pripadajući mu faraoni, te nešto manje uspješno gramatiku.
Stavovi koji su se u nježnoj dobi formirali u njenoj glavici sada su podvrgnuti odlučnoj reviziji. Dok je bila mala i neiskusna smatrala je da samo političari i mafijaši mogu vrijeđati koga god žele bez posljedica. Sad je uvidjela da su i prosvjetni radnici u toj skupini.
I da očito raspolažu nekom neobjašnjivom moći, utemeljnom na čistom zlu. Jer, oni su puni mržnje. I otvoreno to priznaju. Na primjer, da mrze razgovore s roditeljima.

A neki nemaju lijepih osjećaja niti za djecu. Ili kao što jedna nastavnica kratko i jasno kaže: - Ja ne volim djecu. Ona mene ne vole nazad. Mi se ne volimo.
Ali je s vremenom, nekim čudom, zavoljela podučavanje. – Kako je to moguće? – dumala je Dančika – voljeti nastavu, a ne voljeti djecu?
Igrom slučaja, ubrzo je naletjela na pravi odgovor:

Da, u profesore idu oni koji vole djecu... Mo'š mislit'... U profesore idu oni koji vole pametovati! To je osnovni preduvjet. Posjeda pred mene trideset neznalica i SAD ĆU JA NJIMA OBJASNITI KAKO STVARI STOJE!

- A tako! – napokon je sinulo Dančiki – oni vole kad ispadnu jako pametni, aha!
Sad je napokon znala što treba raditi. A to nije naprosto i samo učenje, nikako. Nego usto mora sjesti u prvu klupu i smješkati se osobi za katedrom, pridržati joj vrata dok ulazi u razred, cupkati za njom kad izađe van i mantrati nešto u stilu ‘divim se vašem znanju, vaš sat je bio predivan, tako ste dobro objasnili gradivo da sam izvan sebe od sreće, otvorili ste mi nove vidike bla-bla-bla’.
Dakle, uporno se ljigavo i besramno ulizivati, na opće zgražanje cijelog razreda i kvariti si društveni život. Jer, nakon toga više joj nitko živ neće biti prijatelj, svi će se praviti kao da ne postoji, a ako je slučajno tko spomene bit će to u sklopu prigodne rugalice: ‘Dančika i Leo zaljubljeni par, kad se budu ženili dat ćemo im dar’. Da, svrstat će je u isti koš sa zahirenim Mutantom, a kad se to desi više joj neće trebati dobre ocjene. Jer će se od srama baciti s Ciboninog tornja, a mrtvima ne treba ništa osim rupe u zemlji. Tako je u sebi tugovala Dančika, oplakujući svoju pretužnu sudbinu i mladi život skršen kobnim djelovanjem mračnog sotonskog zla, ironično zvanog prosvjetni kadar.

Kad je nakon pet minuta iscrpila sve zalihe suza, ukucala je, bez puno nade, u Google pitanje ‘kako se osvetiti mračnom sotonskom zlu’, na engleskom i bez većih grešaka. I dobri se stari Google, po tko zna koji put, uslužno pokazao kao prijatelj, čak i onima koji, poput male Dančike, imaju moćne neprijatelje.
Pred njezinim željnim očima ukazale su se cijele stranice s naslovima kao što su Spells For Revenge ili Osvetničke magijske čini.

Uz tek sporadično korištenje rječničkog softwarea i s nevjerojatnom brzinom, posebno za nekoga tko ima klimavu trojku iz engleskog, Dančika je stala upijati nova znanja. Kad bi u udžbeniku umjesto slaboumnih tekstova stajale ništa pametnije, ali ipak znatno efektnije okultne recepture, tko zna, možda bi pokoja mala vještica imala bolju ocjenu?
Ovako, ostaje im samo znanje. A znanje je moć, čvrsto je vjerovala loša učenica Dančika i slijedeći online naputak izvela pravi magijski ritual s crnom mirišljavom svijećom u koju je urezala imena omraženih nastavnika.
Tko zna što će im se sad desiti? Iako nikad nije čula za mudrog pisca, onog koji citirajući svoju svetu knjigu kaže ‘da je svaki čovjek uvijek na gubitku’, imala je jak predosjećaj da ih u životu ne čeka ništa dobro.
A ona je tek na početku i nju čeka sve. Između ostalog i telefonski poziv mojih cura da već jednom dođe na igricu. Na što će se spremno odazvati. Jer, neće valjda dopustiti da frendice pomisle kako sjedi u sobi i štreba engleski?


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka