::LUCY FAIR::

petak, 03.07.2009.

KAD DUŠE ZAMIRU

Ako je politika umijeće mogućeg, zašto je toliko nemoguća? Meni, primjerice, teško sjeda na želudac, te je uglavnom nastojim izbjeći. Vjerojatno bih, uz nešto vježbe, u apolitičkom naumu uspjela, kad to ne bi bilo nemoguće. Naime, moji ukućani prate vijesti. I ne samo da znaju za premijerovu ostavku, nego ih ova osobno pogađa. Kao da su zajedno kuhani i pečeni, pa ih sad čudi sirova gesta pokazivanja dugog nosa. No dobro, nije se kliberio, ali kao da je. Otišao je bez najave i valjanog obrazloženja. Naprasno je raskinuo vezu s biračkim tijelom. Pa što? Ionako je bila platonska i bazirala se na interesima. Ali, ljudi ne vole dobiti nogu u tur. Kažu da udara na ego, koliko god bilo anatomski neobično. I otuda zbunjenost, razočaranje, tuga i potreba da se priča o osobnom promašaju. O tomu kako nismo uspjeli zadovoljiti šefa vlade.

Iskreno, fućka mi se za to i ne želim trošiti riječi na političke gluposti. Meni je dan kao i svaki drugi. U skladu sa svakodnevnom rutinom, krenula sam u dućan i tek što sam izišla iz kuće, začula sam uobičajnu svađu kod susjeda, a mala je Dančika, kao i svakog jutra, šmugnula iz nezdrave obiteljske atmosfere i zaputila se k mojim curama, da se poigraju. Njena majka i starija sestra, ne primjećujući da im fali član obitelji, nastavile su s deračinom. Koliko mi je poznato, inicijator je stara, koja se ne može suzdržati, a da već punoljetnoj kćeri ne predbacuje da ‘kako joj pada na pamet izaći u ponoć van i vratiti se ujutro, što će reć’ ljudi’?
Vjerojatno ne bi rekli ništa, da nemaju prilike kroz prozor čuti majčino urlanje i tako saznati za kćerkine noćne izlaske. Ova, izmučena od neispavanosti, običava odgovarati staroj tek kratkim, jasnim i veoma glasnim uputama neka gleda svoja posla.
Jutros je uobičajni dijalog tekao malo drukčije.
“Kako mu je palo na pamet otići samo tako i reći da se više ne vraća, šta će sad ljudi?’’, uzrujavala se majka, a kćerka je odvraćala ‘ma, gledaj, to su ti mutna posla’, na opće odobravanje slučajnih prolaznika.

Susjeda Klopotec klipsala je s vrećicama u obje ruke, namrštena i tiho psujući. Pomislivši da teret špeceraja prevazilazi njene penzionerske snage, ponudila sam pomoć, ali uzalud. Jer, nju je mučio problem za koji nema rješenja. Naime, ‘kaj bumo sad kad nam je premjer otišel’?
Nisam znala reći kaj bude ona, ali za sebe sam bila prilično sigurna da mislim svratiti do pekare.
Tamo, u repu za svježa peciva, ljudi su prilikom nehotičnog okrznuća laktom ili gaženja tuđe noge u gužvi, umjesto uvriježenog ‘pardon’, izgovarali ‘otišao je’, a prodavačica je sućutno opraštala dugovanja sitniša, manja od kune.
Peko puta pekare, u Konzumu, kupci su obazrivo pomagali jedni drugima spremiti namirnice u vrećice, a kad je žena u poodmakloj trudnoći iznenada vrisnula, krenuli su joj u pomoć i oni koji se inače onesvijeste dok gledaju vađenje rasklimanog mliječnog zuba. Nakon što je objasnila da nema trudove, nego je tek sad, iz netom kupljenih novina, saznala da je čelni čovjek države dao ostavku, posjeli su je na klupicu iza kase i donijeli joj vode s ledom.
U improviziranom kriznom centru na parkiralištu, davali su onemoćalima kekse utjehe i hipnoterapijske seanse protiv suicidalnih tendencija.
Vozači su nastojali smanjiti brzinu, da izbjegnu prometne nezgode, ali zbog problema s parkirnim mjestima, dva su se terenca, tko zna čijom krivnjom, iznenada okrznula i činilo se da će doći do kavge. Međutim, premda su u bijesu izletjeli iz vozila i krenuli jedan prema drugom stisnutih šaka, poskakujući kao u ringu, vozači su u jednom momentu stali kao gromom pogođeni i sa suzama u očima pali u bratski zagrljaj. Za to vrijeme mnoštvo, okupljeno oko njih, ljuljalo se u ritmu sa zastavicama u rukama, nakon što su spontano zapjevali ‘Bože, čuvaj Hrvatsku’.

Pri povratku kući naletjela sam na svoju frendicu Marki i našla se, za promjenu, oduševljena njenom šeretski nacerenom muževnom facom. Za razliku od drugih, ona se nije nimalo uznemiravala zbog političke situacije, nego je zračila srećom, jer je protekle večeri, u gejlezbo klubu, upoznala curu koja je pristala imati s njom nešto više od uobičajnog ‘idemo na piće, ti plaćaš’ aranžmana. I naravno, odmah je krenula k meni, da se pohvali i usput na mom novom kompjutoru prosurfa netom, ne bi li našla sve podatke o premijerovoj ostavci, jer njena novopečena cura studira politologiju, pa nema smisla da ispadne neinformirana.
Odlučila sam to vrijeme provesti u društvu svoje djece. No, umjesto da preskaču gumi-gumi u dvorištu, moje kćeri i mala Dančika dreždale su u sobi, buljeći u monitor i tužno nagađale je li otišao zbog bolesti? Ili je bio pod utjecajem droge, a možda je ipak uzrok svega zla snimanje onog nesretnog videa s vatrenim scenama?
Iako me pogodila činjenica da ni djeca nisu pošteđena pornografskog otrova politike, smogla sam snage da se umiješam u razgovor, ne bih li spasila ono malo djetinjih iluzija koliko je ostalo u njihovim lijepim glavicama.

“Cure, novinari izmišljaju. Nema razloga da se u takvoj situaciji zataji bolest, a drogirao se nije, premda je na zadnjoj press-konferenciji djelovao veoma čudno. I na koncu, ne vjerujem da su ga ucijenili snimkom punom vatrenih scena. Jer, kako bi se iole odgovoran čovjek uopće doveo u situaciju da ga netko snimi u toku seksualnog odnosa? I to s osobom istog spola? A zašto je otišao? Tko zna?”

“Mama, koga su snimali dok je imao seks?”
“S gejem???”

“Navodno bivšeg premijera, ali to je samo zlobna izmišljotina.”

“Baš nas briga za njega, mi pričamo o Michaelu Jacksonu.”




Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka