::LUCY FAIR::

srijeda, 29.04.2009.

ZVONARICA CRKVE BLAŽENE DJEVICE MARIJE U SUHOJ MLAKI

“Gledam i plačem… Ne, nešto fali. Po tisućiti puta gledam, svejednako ridajući… Ne valja! Plačući gledam, već tisuću puta… I tisuću bogova vam jebem svima u redakciji!”, drekne Nensi Fensi i baci diktafon u vražju mater, po tisućiti puta. No, kako vražje matere u njenom kabinetu trenutno nije bilo, spravica se s puno ukusa opredijelila penetrirati u lijepu kristalnu vazicu, koja od ushićenja ne samo da se raspametila, nego je kompletno prolupala.
“Micikaaa, imamo situaciju!”, zazvala je rezolutno Nensi.
“Nemrem gospa, na lojtri sam, perem prozore!”, oglasila se Micika iz hodnika u prizemlju.
“Micika, hiljadu vam bogova jebem, skidajte se s lojtre i dolazite!”
“Dobro, puf, puf”, puhala je Micika, “jel’ mala il velika situjacija?”
“Hm”, odmjerila je Nensi radijus razasutih krhotina, “čini se da nije veća od dva metra.”
Sukladno navedenim tehničkim podacima Micika se nacrtala pred poslodavkom opremljena malom metlom i malim mitšaflom, te ekspresno uklonila posmrtne ostatke male vaze i svoju minornu osobnost iz radne sobe.
“Čekajte, Micika, vratite se”, izvoljela je neočekivano Nensi, “želim se posavjetovati s vama.”
“Sa menom???”
“Da, voljela bih čuti vaše mišljenje o jednoj stvari.”
“Moje mišlenje”, zaprepašteno ponovi Micika i smrznuta od ponosa stane kraj gazdaričinog stola, svečano stežući držak metle, kao da drži generalsku sablju u ruci.
“Recite, kako vam se čini ovo?”, upitala je Nensi kliknuvši mišem na snimku Susan Boyle.
“I kaj s tim?”, zbunjeno će Micika.
“Žena pjeva, ne? I? Što kažete?”, gubeći strpljenje zakriješti Nensi.
“A kaj da velim? Feš žemska, lepo se drži… Ima fajn opravu. Zgledi kakti moja kuma, a ona je bila najlepša cura v selu.”
Zinuvši od iznenađenja, Nensi se zapilji u bedinericu kao u transcendentno, ako ne i transcendentalno otkrovenje, te klikne: “Bravo, Micika! Svaka čast!”
Interpretiravši navedeno priznanje kao dobru osnovu za cjenjkanje oko tarife, Micika se sva sretna vratila pranju prozora, a Nensi je napokon znala kako će napisati novinski tekst o fenomenu koji je potresao cio svijet, uključujući i njenu bešćutnu dušu. Zaista, kad se posredstvom YouTube servisa prvi puta susrela sa miss Boyle, Nensi je plakala kao ljuta godina. Od bijesa, očaja i zavisti. A kako i ne bi? Besramno derutna škotska seljanka napenalila se na song Hugoove plavokose ljepotice Fantine i da stvar bude gora – ne samo da dobro pjeva, nego i svi plješću! Tom urnebesno stupidnom stvoru, podesnom za radno mjesto zvonarice crkve Notre-Dame u Parizu. A nju, urnebesno inteligentnu Nensi nitko ne primjećuje.
U zadnje vrijeme više je ne zovu na televiziju, niti traže intervjue, a čak se i njen stalni izdavač stao nećkati oko tiskanja nove knjige, jer da je prezauzet uređivanjem manekenskih self-help priručnika i memoara nogometnih supruga.
Da, zub vremena stao je opasno nagrizati Nensin fizički lik i samim time i literarno djelo. Svatko iole upoznat s postmodernističkom teorijom diskursa uvažava činjenicu da tzv. žensko pismo ne može sadržavati ni natruhe literarne vrijednosti ako autorica nije u stanju pozirati za naslovnice visokotiražnih časopisa u ekstremno dekoltiranoj haljinici.
Nensi, dobro upućena u neumitne zakonitosti suvremene književne teorije, znala je da se njezin srozani rejting može podići samo prvoklasnim liftingom u švicarskoj klinici. U nastojanju da zatvori financijsku konstrukciju otvorila se tržištu, pišući o čemu god treba i ne treba za tiskovine, web portale, zidne novine, te pošiljatelje anonimnih dojava i ucjenjivačkih pisama. Nijedan se zadatak nije činio neizvedivim, sve dok se nije pojavila gđica Boyle sa svojom izvedbom. Nensi je studiozno iščitala sve nadahnuto plačljive upise na forumima i blogovima, te novinske osvrte ispunjene nadahnutim prepisivanjem iz spomenutih upisa. I vjerojatno bi se i njen tekst sveo na limunadu od krokodilskih suza, da nije naišla na izvor osvježavajuće originalnosti, koji se odaziva na ime Micika.
“Micika!”, zazvala je opet Nensi.
Tak što se bacila na rad, prikazujući Boylovu kao jednu pristalu ženu, koja bi pristala na sve, samo da se probije u medije, uši joj stadoše probijati prodorni zvuci iz prizemlja. Bit će da je Micika uključila tranzistor i njena poslodavka umalo da nije zaurlala neka ugasi to odvratno čudo, kadli shvati da čudo ne samo da nije baš tako odvratno, nego je njena draga, simpatična spremačica i najinspirativnija sugovornica, Micika.
“Jel situjacija mala il velika?”, interesirala se Nensina novopečena družbenica iz prizemlja.
“Grandiozna!”
“Gr...kaj???”
“Ništa, ništa, samo dođite, ne morate nositi metlu!”
“Nije niš razbito”, iznenađeno primijeti Micika nahrupivši u sobu.
“Ha, zar mislite da vas trebam samo zbog čišćenja? Netočno, draga moja. Mnogi poslovni suradnici privatno su dobri prijatelji, baš kao nas dvije. Dajte sjednite da popijemo u to ime!”
Osupnuta ljubaznostima, spremačica se stušti u fotelju s čašicom likera u desnici.
“Nego Micika, da vas pitam, jeste li vi ono pjevali maloprije?”
“Je, nego ko drugi?”
“Vi… kako to hladno zvuči, hajde da prijeđemo na ‘ti’. Dakle, ti raspolažeš silnim potencijalom, draga prijateljice. I trebaš menadžera”, zaključi Nensi upirući prstom u sebe i zamišljajući sve divote plastične kirurgije koje će si priuštiti kad zgrne novac na hrvatskoj Susan Boyle.
“A za kaj bu mi menađer?”
“Za karijeru svjetski poznate i slavne pjevačice.”
“Joj, gospa…ovaj…ti, Nensi, ko bi htel gledati staru babu kakti sam ja? A i ti si tu negde, hehe.”
“He. Bez brige budi. Ja ću se pobrinuti za publiku, čim potpišemo ugovor. Snimit ću te i staviti na internet, kad se skupi dovoljno posjeta snimku će preuzeti televizija i…”
“A ne, ja sam poštena žemska, ja nikad nis prevarila muža, ono kaj pripovedaju za lugara su se zmislili.”
“Znam da si ti super! Zato ću te staviti na internet…”
“Nejdem ja tam. Velečasni veliju da se na enternetu svi kurvaju, kaj bi selo reklo?”
“Ma jebeš selo!”
“Je, tak buju i rekli da delam.”
“Ali, Micika, ali tvoja karijera…”
“Moja karjera je tak da bi molila novce za današnji posel plus deset posto gore po novoj tarifi i više ne bum mogla dojti sim. Moram iti pospremati stan kod staroga velečasnoga, čistiti crkvu i zvoniti za misu, jer on više nemre.”
“A? O čemu ti to? Kakva crkva?”
“Blažene Device Marije, pri Suhoj Mlaki.”
“O Isuse!”
“Bez Isusa, samo Marije.”
“Svejedno! Ali, Micika! Što ću ja bez tebe???”
“Bum ti poslala malu od kume, hoće delati.”
“A jel’ zna pjevati?”
“Ne zna. Ali ima enternet!”


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone Sumraka