subota, 30.05.2009.
LJUBAV JE SJE*ANA
Što tjera naše ljude da nakon što kupe kompjutor, namole malog od kuma da digne Windowse, spoje MAXadsl, opet zovu malog da objasni što i kako dalje i dakle, nakon svega toga dođu na net i istovare hrpu nepismenih, frustriranih, agresivnih i psovačkih upisa? Zašto to rade, pitale su se tankoćutne duše, između ostalih i ja. Sve dok nisam shvatila zašto. Zato jer vole internet. A ljubav je sje*ana, kaže portugalski javni intelektualac i pisac Miguel Esteves Cardoso. Samo što on to tvrdi bez zvjezdice umjesto cenzuriranog slova, a ja ću ipak izbjeći najvulgarniji suglasnik, da ne povrijedim koju osjetljivu dušu.
Dakle, mnogi su ljudi blokirani pri iskazivanju pozitivnih osjećaja, te stoga posežu za negativnima. Osim toga, ne umiju se precizno izraziti, pogotovo kad požele dočarati koliko nečija majka voli svog kućnog ljubimca, pa radije koriste psovku.
Pokušajmo ih razumjeti, nisu svi rođeni pod sretnom zvijezom, ni usrećeni darom za milozvučnu i odmjerenu riječ, poput kakvog vrhunskog književnika, čija nas profinjenost ostavlja bez daha.
Možemo ih, kažem, pokušati shvatiti. Ali ne uspijevamo. Jer su, kratko i jasno, stoka! A stoka nema mogućnost da se artikulirano glasuje. Nego je njeno cjelokupno općenje u općenitom smislu odvratno.
Srećom, ne družim se s takvima. Ne poznajem niti jednu osobu koja bi pisala svinjarije na webu. Čak ni moja, za kurtoaziju sasma nenadarena, frendica Marki nije toliko vulgarna. Ona koristi net za upoznavanje sebi sličnih gejlezbo dama i vođenje romantične prepiske.
Eto, baš joj se nedavno javila mala Ćići, djevojka za kojom Marki već dulje vrijeme tiho pati, s pozivom na Facebook. Ima li išta nevinije od razmjene poruka i sličica na jednom socijalnom servisu? Ima, oglasna ploča na opali_me_brzo.com, shvatila je Marki kad je zavirila u Ćićine javno izložene foto albume, pune umjetničkih rakursa i prirodnih resursa. Doživjevši rečene ekshibicije kao izazov, došla je do zaključka da mora i sama poneki sloj odjeće svući, želi li odvući predmet svoje žudnje na chat i nagovoriti je na susret uživo.
Nakon što se prikazala u boksericama i potkošulji s motivima iz Disneyevih crtića, dobila je nekoliko vragolastih Ćićinih komentara, ali kad ju je napokon zatekla na chatu, ništa se nije razvijalo u smjeru željene konkretizacije. Nije se imalo vremena razviti, jer je cura brzo odlepršala, izvlačeći se na mnoštvo obaveza. O kojim je obavezama bila riječ Marki je saznala kliknuvši na listu Ćićinih kontakata. Tamo je vidjela slike koje inače vrijede tisuću riječi, ali ovog puta ograničile su se na samo jednu: »Kvragu!» Zavapila je, dok joj je pred očima promicao mali milijun žena s kojima se izabranica njenog srca danonoćno domunđavala. A među svima njima blaženo se cerekao jedan simpatični mladić, četvrtaste glave.
Iz priloženih komentara moglo se razabrati da se za dotičnog Ćići kroz koji tjedan, dovraga i bestraga, udaje!
Markina dovitljivost brzo je posložila kockice oko zaručnikove kockaste tikve i slagalica je otkrila prizor kojim dominira muška požuda usmjerena na biseksualne žene, sukladno čemu mala Ćići neumorno skuplja sličice raspojasanih prijateljica, uz poneku razgaćenu. I vodi odgovarajuću konverzaciju. A sve u svrhu zadovoljenja nekog tamo falusara.
Oćutjevši se iskorištenom poput krpe i to, da stvar bude gora, samo u virtualnom smislu, Marki baci pogled na nježni lik male Ćići u tangama, shrvana dubokim osjećajima. Depresije i agresije. Bila bi joj najradije skresala sve što je ide, ali kako, kad ova chata s nekom drugom?
Gonjena nezadrživom potrebom da si nekako dade oduška, Marki se skine s Facebooka i ode na forum, u namjeri da se posvađa s prvim nickom na koji naleti. Na krilima bijesa uletjela je u nesmiljenu kavgu između pobornika slobodnog i vezanog stiha na zloglasnom Literarnom kutiću i stala ružiti poeziju kao takvu, dajući prednost proznom izričaju. Ali nitko nije reagirao. Napokon, poslije petanestak minuta pojavila se osoba pod nickom Dekonstruktivizam i – dala joj za pravo!
Na Uređenju interijera uspjela je polučiti tek mlaki prigovor tvrdnji da samo demodirane budale vješaju zavjese na prozore, a kad je, ugazivši u Gastronomiju, poslala u vražju mater idiote koji stavljaju tikvice u sataraš, umjesto kvalitetne svađe dobila je ban!
No srećom, postoje i sajtovi na kojima nema moderatora. To su, nekim čudom, novinski portali. I nije čudo da se Marki obrela pod jednim političko-satiričkim tekstom, sipajući provokativno bezumne komentare. Ali nitko se nije nadovezao i od sukoba ne bi bilo ništa, da se nije dosjetila ulogirati pod još dva nicka, koji su zastupali oprečne stavove na zadane teme: SFRJ; ustaše; partizani; juriš, drugovi i ubij bandu!
Kad joj je ponestalo prigodne političke frazeologije, razjareno se prebacila na sport, brutalno psujući majku i oca samoj sebi, podijeljenoj u dvadesetak navijački različito svrstanih nickova.
I naposljetku, našla se pod nekom nikad-čula-nikad-vidjela literarnom temom, prosipajući na tridesetak stranica urnebesno nepismeni dijalog blago retardiranog ljubavnog para, u maniri Vladimira i Estragona, koji bi i u izvornom tekstu vjerojatno zvučali tako da ih je, umjesto Becketta, napisao netko zaista jako nadaren. Mokrom krpom po glavi.
Neću ni pokušati opravdati Markino ponašanje, samo bih napomenula da je možda bolje što svinji po netu, nego da dođe k meni i probija mi uši ljubavnim žalopojkama i navijanjem tugaljivih ljubavnih pjesmica.
Kad se njen bijes napokon donekle stišao, hladne glave je razmislila, otišla na blog rumunjskih body-buildera, skinula desetak fotografija jednog, u svakom pogledu veoma razvijenog momka, te ih smjestila na svoju Facebook stranicu, prethodno promijenvši ime i spol. A onda je zaručniku male Ćići poslala pravu mušku buddy-buddy poruku:»Hej stari, kad već trošimo istog komada, hajde da budemo frendovi!»
I naravno, nakon toga je došla k meni i stala navijati tugaljive ljubavne pjesmice na mom playeru. Točnije, samo jednu, pod naslovom Srce od leda. Što uopće nije loše, nimalo. U stvari, pjesma je sasvim dobra. A kad je prisilno slušate trideset puta za redom, ako vam je srce i ledeno, zagrijat će se. Od bijesa i jarosti! Najradije bih se posvađala. Ali s kime? Marki se već ispucala i sad apatično bulji u točku na zidu, moj zakoniti Debeli je na poslu, djeca u školi, a ako se usudim nešto prigovoriti majci, mogla bi me zviznuti za uho.
Jedino mi preostaje da odem na net. Znam da nije u redu iskaljivati se na forumima i blogovima, ali stvarno ne znam koliko ću još dugo moći izdržati?
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 22:13 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
nedjelja, 24.05.2009.
POLJUBAC ŽENE I PAUKA
Iako gaji sasvim neznatne osjećaje spram školskih obaveza, za malu se Dančiku iz petog ce ne može reći da baš ni o čemu ne vodi računa. Dan prije najavljenog ispitivanja iz geografije satima je proračunavala nagib ženske glave prilikom filmskog poljupca, gledajući edukativne snimke na YouTubeu, a ostalo vrijeme posvetila je provjeri brojnog stanja paukova u uzgajalištu ispod kreveta. No zato je pod malim odmorom vrijedno prolistala tri zadnje lekcije u udžbeniku i čim se namrgođeni nastavnik nacrtao za katedrom, poletno digla ruku, te dobivši riječ stala rešetati:
“Kae to dijagram? Spominje se u knjizi i nacrtane su nekakve sličke, ali kae to u stvari?”
“Zar nije razumljivo iz samih primjera? Dijagram je grafički prikaz brojčanih odnosa, u našem slučaju podataka obrađenih metodom meteorološke statistike…”
“A kae statistika?”
“Grana matematike koja se bavi analizom tojest raščlambom brojčanih podataka.”
“Raščalambu nismo učili, tek smo na razlomcima. Isto tak, omjer plinova u zraku mi niš ne znači, nemam blage koja je razlika između kisika i dušika i kaj se mene tiče sve mi je to jedno te isto.”
“Hm, ali nije jedno te isto. Kemijski su različiti…”
“Mi još nemamo kemiju. I by the way, za moj pojam zrak opće nema nikakvu težinu, a tu nekaj pile o težini i volumenu. I tlaku. Zraka? Kakav božji tlak zraka, koji je to Isus?”
“Pojam iz fizike…”
“Nemamo fiziku.”
“Gle, zrak je smjesa plinova, a plinovi imaju težinu…”
“Ma, kak to?”
“Hehe, plinovi su kemijski elementi ili spojevi i svaki ima težinu, koja ovisi o masi subatomskih čestic…”
“Sub…what the fuck???”
“E, sad bi bilo dosta! Treba naučiti kako piše u knjizi i bok!”
“Znači, da štrebamo napamet, bez razumijevanja?”
“Da! A ti, mlada damo, s obzirom da si nam samoinicijativno predočila svu raskoš svog neznanja, sjedni – jedan!”
“Čekajte, nemojte tak, dajte da se dogovorimo!”
“Može! Evo dogovora – do sljedećeg sata dobro mućneš glavom i ispraviš jedinicu na peticu!”
Ushićena nježnim tonovima pedagoške virtuoznosti, Dančika se nije mogla suzdržati, a da zvuku ne pridoda sliku, te kriomice snimi nastavnika mobitelom za uspomenu, dugo sjećanje i prigodne fotomontaže. Koje bi sigurno mjesecima uveseljavale škvadru s Facebooka, da je ulizica Vesna Mesna Okruglica nije istog momenta otkucala, a zgranuti geograf oteo mobitel i zapisao u informativku neka majka dođe u školu.
Međutim, majka nikako nije dolazila, a bijes nastavnika zvanog Tektonski Poremećaj potmulo je bujao zajedno s količinom teksta predodređenog za uši Dančikine nehajne roditeljice, aktivirajući se na svaki spomen gadne sprave zvane mobitel. Ipak, ne može se reći da je Tektonski Poremećaj bio sasvim poremećeno stvorenje, nesposobno uočiti išta pozitivno i lijepo u svijetu koji nas okružuje. Naprotiv, par dana poslije incidenta, okružen kvartovskim pijancima, bacao je željne poglede sa terase kafića u prizemlju svoje zgrade na djevojke koje su promicale trotoarom, zibajući simpatične obline ispod pripijenih ljetnih haljinica. Pažnju mu je posebno zaokupila jedna dugonoga i dugokosa. Polako je šetala, zagledaući parkirane automobile i razgovarala, grrrrr, arghhh, mobitelom. Što je nastavnika u trenu podsjetilo na nezavidnu sudbinu prosvjetnog radnika i on defetistički pomisli: “Ah, kad bih samo imao novog Jaguara umjesto rashodovane Škode, ova bi djevojka ušla u kafić, pitala tko je vlasnik i već ove večeri razgledala bi kolekciju sinoptičkih karata u mome stanu. Ali to se neće desiti. Ona će samo proći dalje, u potrazi za boljim plijenom.”
Ali to se nije desilo. Naprotiv, djevojka je odlučno ušla u kafić i nakon kraćeg razgovora s pipničarkom, zaputila se ravno prema stolu za kojim je sjedio zaprepašteni Tektonski Poremećaj.
“Dobar dan, vi ste profesor taj-i-taj?”
“Daaa?”
“Da se predstavim, ja sam Verica, sestra male Dančike.”
“Oooo! Drago mi je! Veoma! Silno! Uh! Eh!”
“Čujem da je moja sestra bila veoma bezobrazna!”
“Tko? Mala Dančika? Ma ne, radilo se o uobičajnoj dječjoj šali. Snime nastavnika, pa rade fotomonataže, hehe, ništa strašno!”
“Da. No s druge strane, tko ne bi poželio imati sliku jednog mladog, šarmantnog intelektualca, kao što ste vi? Eto, ja bih je rado imala!”
“Woow!!! Ništa lakše od toga! Možemo se uslikati zajedno, odmah!”, klikne Tektonski Poremećaj, preskačući stolac ne bi li se što ljepše stisnuo uz djevojku. Hitro izvadi iz džepa Dančikin mobitel, ispruži ruku, snimi dražesni prizor, pa spremno spusti spravicu u Veričinu otvorenu torbicu.
“Hvala, baš ste zlatni!”
“Hehe!”
“Nego, sudeći po onome što sam čula, Dančika je zaista pokazivala znakove krajnje neodgojenosti!”
“Ha gledajte, to je više, onako, semantičko pitanje. Postoje znakovi, ali postoje i interpretacije. Na primjer – poljubac! Je znak ljubavi…i ovaj, hm.”, prtljao je Tektonski Poremećaj smeteno, izgubivši nit od nježnosti Veričinog umilnog pogleda.
“I kad bih vas ja poljubila, vi biste s pravom pomislili da vas volim, zar ne?”
“Da…ovaj…hoću reći…bilo bi to sjajno! Mislim, zašto ne?”
“Pa da! Ali da se vratimo na temu. Dančika ne samo da je drska, nego i pokazuje posvemašnju nezainteresiranost za gradivo!”
“Ah to, vidite, nije jednostavno. Znate, možda je građa izložena u udžbeniku ponešto prekomplicirana za djecu u petom osnovne. Ali uz malo dobre volje i pomoći starijih, može se svladati.”
“Nudite instrukcije?”
“Ne, ni govora. Da uzmam novac od svojih učenika? Ne bih ja to mogao, ne…”
“Drago mi je čuti. A kako ste zamislili rečenu pomoć?”
“Pa eto, vi biste mogli raditi sa sestricom. A ja bih prethodno prošao gradivo s vama, sasvim besplatno, jasno.”
“Vi ste divni!”
“He, hvala! Možemo početi već večeras, u mome stanu!”
“Fenomenalno! I kažete, predmet je u izvjesnom smislu neprilagođen uzrastu učenika?”
“Nažalost, da! Ali program je odobren od nadležnih i tko sam ja da kritiziram njihov rad? Dobro, možda bih i mogao, ali na čelu ministarstva je ipak jedan, recimo, čovjek od povjerenja. Sad, nije da nema određenih kritičkih tonova povodom nekih odluka, ali naš ministar slovi kao znanstveni radnik i…”
“Gle, pauk!”, odjednom će Verica, pokazujući manikiranim kažiprstom u smjeru parkiranih automobila, kraj kojih se ugnijezdilo najnepopularnije gradsko vozilo, podižući svoj ubogi teret na platformu.
“Moja Škoda!”, vrisne Tektonski Poremećaj i poleti na cestu, ali bilo je već kasno. Tip za volanom pauka galantno mu je, kroz prozor zamusane kabine, otpuhnuo posprdni poljubac niz mesnati dlan dlakave ručetine i vjerojatno jednako mesnatom i dlakavom nožurdom oštro nagazio na gas.
“Indolentni blesan!!! Umobolnik! Majmun! Seljačina! Dotepenac! Čoban! Idiot! Troglodit! Ma tko li ga je samo postavio na to mjesto, stoku psihopatsku?”, bjesnio je mladi geograf nasred ulice.
“Oh, k vragu, ostao sam bez prijevoza i opet ću zakasniti na posao”, potužio se potom Verici koja ga je slijedila u stopu, ”kakva neugodnost!”
“Da, ali svakako manja od ove”, reče ona i pusti zvučnu snimku, zabilježenu mobitelom.
A zvučala je zaista neugodno. Naime, ovako:
“I kažete, predmet je u izvjesnom smislu neprilagođen uzrastu učenika?”
“Nažalost, da! Ali program je odobren od nadležnih i tko sam ja da kritiziram njihov rad? Dobro, možda bih i mogao, ali na čelu ministarstva je ipak jedan, recimo, čovjek od povjerenja. Sad, nije da nema određenih kritičkih tonova povodom nekih odluka, ali naš ministar slovi kao znanstveni radnik i… indolentni blesan!!! Umobolnik! Majmun! Seljačina! Dotepenac! Čoban! Idiot! Troglodit! Ma tko li ga je samo postavio na to mjesto, stoku psihopatsku?”
Ruka Tektonskog Poremećaja rutinski je poletjela u smjeru vražje spravice, ali se zaustavila na pola puta, intervencijom visokog, zgodnog prometnog policajca, inače Veričinog dečka.
“A ne, nismo u razredu da otimamo mobitele!”, podrugljivo će ona, “ali morate priznati, bilo bi veoma neugodno kad bi snimka dospjela u javnost. U stvari, dovoljno je da dođe samo do ušiju ravnateljice, a kamoli da je netko slučajno pošalje u ministarstvo!”
“Čekajte, nemojte tako, dajte da se dogovorimo!”, kumio je nastavnik.
“Može! Evo dogovora – do sljedećeg sata dobro mućnete glavom i prepravite Dančikinu jedinicu u peticu, a potom joj istu ocjenu zaokružite za kraj školske godine!”
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 18:48 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
|
|
|
