::LUCY FAIR::

srijeda, 24.12.2008.

OKO GOSPOĐE FAIR

«Gle što smo dobile», ciktale su moje ushićene kćeri svakom članu obitelji koji je htio slušati, «ukrase za bor!»
Da, jutros se u poštanskom sandučiću našla omotnica naslovljena na mlađu blizanku, a u njoj čestitka s potpisom izvjesnog Marka. I jedna stvarčica koja me posebno zaintrigirala – nevješto oblikovano ukrasno srdašce, prilično asimetrično i naopako okrenuto. Što znači 'srce, preokrenula si mi život za sto osamdeset stupnjeva'? Ili možda 'da nisam zaljubljen znao bih geometriju'? Ne, nego da je Marko strašno kuuul. Njegova mama podrijetlom je Francuskinja i doma ga zovu Marcel. I još nekako.
Hm, ako mu sastavci idu od ruke jednako kao likovno stvaralaštvo, bit će da ga zovu Marcel i još Proust.
Za razliku od galskog pjetlića, udvarač starije blizanke samo je Dominik, ali se također izvolio izraziti u glinamolu načinivši spljošteno, mračno čudovište koje ružičastim pipkom tjeskobno stiska, naravno, crveno srce. Naknadnom dedukcijom, nakon što smo zavirili na poleđinu gdje je pisalo 'mala maca', otkrili smo da se radi o crnoj mački s ružičastim repom. Koja, nažalost, svjedoči da će mladić cijeli život prtljati oko umjetnina, vjerojatno kao zaštitar u muzeju.
Zašto su moje kćeri tako neambiciozne? Kad bi se samo malo potrudile, zasigurno bi se dočepale budućih matematičara, fizičara, genetičara ili bar bankara. Ne bi se držale vjetropirastih landrpuha čija djela neće osvanuti niti na jednom respektabilnom izložbenom mjestu, uključujući moje božićno drvce.
Jer, iskreno, ja imam nos za prave vrijednosti i stvarno mi je dosta božićnog kičeraja.
Dakle, ako ljepota već stoji u oku promatrača, želim da protegne noge i prošeće mojim životnim prostorom, ne bi li se jasno vidjela estetska dostignuća svuda uokolo moje maglenkosti.
U to ime, poduzela sam nekidan odlučne korake u smjeru raskršća na kraju ulice, na čijem uglu stanuje moja frendica Marki.
«Marki!!!! Otvori vrata, neću tražit da mi vratiš sto eura, časna riječ!»
Kad sam napokon kročila unutra ostadoh zapanjena, premda nisam ugledala panj, nego drvo.
Dnevnu je sobu estetski i doslovno ispunjavalo rozo čudo. nažicano od benevolentnog znanca iz gay udruge, inače vlasnika staretinarnice.
Marki je ružičastom plastičnom drvetu nadjenula žensko ime Borka, jer djeluje raskošno i plastično i ružičasto, poput transvestitske plesačice u queer klubu, s tom razlikom što ne izvodi nikakve budalaštine.
«I ja želim nešto posebno», rekoh čeznutljivo.
Pola sata poslije sjedile smo u podrumu obližnje krčme, koji je imao nesvakidašnju čast da odigra ulogu božićnog art-salona. Svuda uokolo – umjetnine!
Prave artističke tvorevine, s potencijalom da tankoćutnom promatraču prenesu poruku, za razliku od moje demodirane božićne drekoracije, koja samo šuti i izgleda kao krama.
Željna značenjskih titranja odmah sam uočila semantičku čistoću konceptualističkih borića.
Jedan se sastojao od elegantne zelene letve u kombinaciji s četiri ukrasne vrpce i osam kuglica, a drugi je, s ingenioznom jednostavnošću, sveden na šturim kolažem protkanu skicu duž zelenog pak-papira. Prelijepo!
Odmah bih uzela oba, da mi pogled nije pao na suptilnu trodimenzionalnu konstrukciju od bodljikave žice, ukrašenu kaubojskom čizmom i iznošenim gaćicama. Došlo mi je da jauknem od siline ekspresivne prodornosti, osobito kad sam se suviše približila eksponatu. No, s druge strane, jednaku epistemološku oštrinu imao je politički naboj komunistički crvenog božićnog drvca.
A da ne govorimo o pro-life prozirnim kuglicama, a u svakoj se sćućurio plastični embrio, sićušan, ali veoma napredan i kao takav ima sve što mu treba za život – ruke, noge, glavu i puškomitraljez, da se zaštiti od eventualnog pobačaja.
I kad već spominjemo iskorak s onu stranu života, moram priznati da su me oduševile gotičke kositrene strukture načičkane mrtvačkim glavicama. No opet, želimo li malograđanštini dati pljusku od koje se mrači pred očima, valja nam zaviti drvce života u crno, a tako zahtjevan cilj postižu samo mali garavi totemi ili minijature zastrašujućih afričkih maski od ebanovine.
Međutim, pločice s majušnom reprodukcijom Munchovog Krika mogle bi, možda, polučiti jači efekt. Možda, kažem. Kad im ne bi konkurirala olovna artistička armatura od, brat bratu, deset kila, što je u smislu umjetničke težine ipak izvan svake konkurencije.
I kako u toj silnoj množini uzvišenih tvorbi izabrati samo jednu? Nikako.
Stoga, vratih se kući praznih ruku, s namjerom da prespavam dojmove i Badnjeg jutra donesem konačnu odluku. A ta glasi da je vani hladno i ne ide mi se nikamo. Osim toga, imam tri kutije pune božićnih ukrasa, a tu su i darovi mojih kćeri, dakle, hrpetina neukusnog šarenila. Pa što?
Uostalom, etimološki gledano, sintagma 'kićenje bora' otkriva da je posrijedi kič. No dobro, kić.

U skladu s time, sretan Božić želi vam
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka