srijeda, 24.12.2008.
OKO GOSPOĐE FAIR
«Gle što smo dobile», ciktale su moje ushićene kćeri svakom članu obitelji koji je htio slušati, «ukrase za bor!»
Da, jutros se u poštanskom sandučiću našla omotnica naslovljena na mlađu blizanku, a u njoj čestitka s potpisom izvjesnog Marka. I jedna stvarčica koja me posebno zaintrigirala – nevješto oblikovano ukrasno srdašce, prilično asimetrično i naopako okrenuto. Što znači 'srce, preokrenula si mi život za sto osamdeset stupnjeva'? Ili možda 'da nisam zaljubljen znao bih geometriju'? Ne, nego da je Marko strašno kuuul. Njegova mama podrijetlom je Francuskinja i doma ga zovu Marcel. I još nekako.
Hm, ako mu sastavci idu od ruke jednako kao likovno stvaralaštvo, bit će da ga zovu Marcel i još Proust.
Za razliku od galskog pjetlića, udvarač starije blizanke samo je Dominik, ali se također izvolio izraziti u glinamolu načinivši spljošteno, mračno čudovište koje ružičastim pipkom tjeskobno stiska, naravno, crveno srce. Naknadnom dedukcijom, nakon što smo zavirili na poleđinu gdje je pisalo 'mala maca', otkrili smo da se radi o crnoj mački s ružičastim repom. Koja, nažalost, svjedoči da će mladić cijeli život prtljati oko umjetnina, vjerojatno kao zaštitar u muzeju.
Zašto su moje kćeri tako neambiciozne? Kad bi se samo malo potrudile, zasigurno bi se dočepale budućih matematičara, fizičara, genetičara ili bar bankara. Ne bi se držale vjetropirastih landrpuha čija djela neće osvanuti niti na jednom respektabilnom izložbenom mjestu, uključujući moje božićno drvce.
Jer, iskreno, ja imam nos za prave vrijednosti i stvarno mi je dosta božićnog kičeraja.
Dakle, ako ljepota već stoji u oku promatrača, želim da protegne noge i prošeće mojim životnim prostorom, ne bi li se jasno vidjela estetska dostignuća svuda uokolo moje maglenkosti.
U to ime, poduzela sam nekidan odlučne korake u smjeru raskršća na kraju ulice, na čijem uglu stanuje moja frendica Marki.
«Marki!!!! Otvori vrata, neću tražit da mi vratiš sto eura, časna riječ!»
Kad sam napokon kročila unutra ostadoh zapanjena, premda nisam ugledala panj, nego drvo.
Dnevnu je sobu estetski i doslovno ispunjavalo rozo čudo. nažicano od benevolentnog znanca iz gay udruge, inače vlasnika staretinarnice.
Marki je ružičastom plastičnom drvetu nadjenula žensko ime Borka, jer djeluje raskošno i plastično i ružičasto, poput transvestitske plesačice u queer klubu, s tom razlikom što ne izvodi nikakve budalaštine.
«I ja želim nešto posebno», rekoh čeznutljivo.
Pola sata poslije sjedile smo u podrumu obližnje krčme, koji je imao nesvakidašnju čast da odigra ulogu božićnog art-salona. Svuda uokolo – umjetnine!
Prave artističke tvorevine, s potencijalom da tankoćutnom promatraču prenesu poruku, za razliku od moje demodirane božićne drekoracije, koja samo šuti i izgleda kao krama.
Željna značenjskih titranja odmah sam uočila semantičku čistoću konceptualističkih borića.
Jedan se sastojao od elegantne zelene letve u kombinaciji s četiri ukrasne vrpce i osam kuglica, a drugi je, s ingenioznom jednostavnošću, sveden na šturim kolažem protkanu skicu duž zelenog pak-papira. Prelijepo!
Odmah bih uzela oba, da mi pogled nije pao na suptilnu trodimenzionalnu konstrukciju od bodljikave žice, ukrašenu kaubojskom čizmom i iznošenim gaćicama. Došlo mi je da jauknem od siline ekspresivne prodornosti, osobito kad sam se suviše približila eksponatu. No, s druge strane, jednaku epistemološku oštrinu imao je politički naboj komunistički crvenog božićnog drvca.
A da ne govorimo o pro-life prozirnim kuglicama, a u svakoj se sćućurio plastični embrio, sićušan, ali veoma napredan i kao takav ima sve što mu treba za život – ruke, noge, glavu i puškomitraljez, da se zaštiti od eventualnog pobačaja.
I kad već spominjemo iskorak s onu stranu života, moram priznati da su me oduševile gotičke kositrene strukture načičkane mrtvačkim glavicama. No opet, želimo li malograđanštini dati pljusku od koje se mrači pred očima, valja nam zaviti drvce života u crno, a tako zahtjevan cilj postižu samo mali garavi totemi ili minijature zastrašujućih afričkih maski od ebanovine.
Međutim, pločice s majušnom reprodukcijom Munchovog Krika mogle bi, možda, polučiti jači efekt. Možda, kažem. Kad im ne bi konkurirala olovna artistička armatura od, brat bratu, deset kila, što je u smislu umjetničke težine ipak izvan svake konkurencije.
I kako u toj silnoj množini uzvišenih tvorbi izabrati samo jednu? Nikako.
Stoga, vratih se kući praznih ruku, s namjerom da prespavam dojmove i Badnjeg jutra donesem konačnu odluku. A ta glasi da je vani hladno i ne ide mi se nikamo. Osim toga, imam tri kutije pune božićnih ukrasa, a tu su i darovi mojih kćeri, dakle, hrpetina neukusnog šarenila. Pa što?
Uostalom, etimološki gledano, sintagma 'kićenje bora' otkriva da je posrijedi kič. No dobro, kić.
U skladu s time, sretan Božić želi vam
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 23:23 - Dodaj komentar
(23) - Print
- #
nedjelja, 21.12.2008.
CRVENA KRABULJA SMRTI
Kad-tad samozatajna će se građanka, izdosađena tmurnim jesenjim popodnevima i ženskim časopisima, iskreno zapitati: «Ima li išta zanimljivije od nasilja?» Na primjer ovakvog:
«Mlatnem je gedorom, strpam u gepek, ispilim ručnom pilom u šupi, stavim komade u vreću za smeće i zakopam u parku.»
Tim riječima izložila mi je Marki jednog tmurnog jesenjeg popodneva svoj brljantni plan. Iz kojeg je jasno proizlazilo da će nešto zabrljati, ne priskoči li joj upomoć ekspertni tim za ubojstva, koji dolazi kući na poziv. Kad okrenemo 92. Ali u ovom slučaju, to se neće desiti. Zato jer mi srce puca od bola pri pomisli da bi moju crvenokosu frendicu Maricu, zvanu Marki, mogli puknuti u crnu maricu, zvanu policijsko vozilo? Ne, nego mrzim tužibabe i tužakanje. Učiteljici, tati, mami, državnom organu i ostalim dragim ljudima, zaduženim za kažnjavanje.
Uostalom, zašto bih dopustila da Marki pendreči policija, kad to mogu i ja, s daleko većim entuzijazmom?
Kao da sluti što vrtim u glavi, stala me smirivati:
«Bez brige budi, nećeš biti umiješana. Ne moraš ništa raditi. Samo je pridrži da se ne otima i čuvaj stražu dok ja kopam jamu.»
«Ma zbilja?»
«Da. I dam ti sto eura.»
E, to je već drugi par zaštitnih rukavica. Nije isto zamazati ruke bez veze ili uz novčanu naknadu. Živimo u kapitalizmu. Ali kako se radi o evropskoj varijanti, stao me hvatati euro-skepticizam. U vezi obećanih sto eura.
«Čuj, Marki, kak misliš dati kad mi isti iznos već duguješ?»
«Pa tih sto ti dam!»
«Ajde, nek ti bude, bolje išta nego ništa.»
«Bravo, pametno razmišljanje! Za koje više nema potrebe, jer dalje radimo po mom planu. I vjeruj, nema šanse da nas itko skuži kad se vješto zakrabuljimo, evo ovako...»
Nakon kraćeg prtljanja po raznim praznim džepovima, Marki napokon izvuče otfikarene nogavice crvenih štramplica.
«Hm, ali rupe bi trebale služiti za vizualni nadzor, ne za zračenje vlasišta», primijetila sam, «osim toga, sve normalne psihopatske ubojice nose crne maske, ne?
«Imam i crne hulahopke, ali još nisu provirili krumpiri, pa ih je šteta.»
Kao što se jasno vidi kroz štrumfe pune rupa, Marki je opet dekintirana. Do prije tri mjeseca radila je u parapsihološkom savjetovalištu, na projektu profesionalnog laganja i varanja. Premda joj je išlo izvrsno, željna znanja dodatno se usavršavala muljajući šeficu pri obračunu utrška.
Budućnost se široko smiješila blještavim Plidenta osmijehom, a onda se odjednom pojavio karijes-kvarijes u vidu lude Anđe, Markine gejlezbo obožavateljice.
Inače, riječ je o ljubaznoj osobi, punoj emotivne topline uslijed gorljivog kršćanstva i trajnožareće perverznosti. U nastojanju da spoji svoje dvije velike ljubavi, Isusa i Marki, naumila je potonjoj spasiti dušu od pogibelji sređenih financija, predmnijevajući da će se okrenuti vjeri bude li siromašna poput crkvenog miša.
Stoga je putem anonimnog poziva bacila bubu u uho Markinoj šefici. A ova je bacila oko na blagajnu, Marki na cestu i šaku joj u oko.
Znajući da će, po primitku otkaza, ostati začuđena događajima i začađena kurenjem plastičnog otpada zbog nemogućnosti da plati plin, Anđa joj stade slati izljeve ljubavi preko svih sredstava komunikacije, da kad već u oskudici, ne živi i u nedoumici pitajući se koji li to demonski gnjus, okoćen od nakazne hijene u devetom krugu pakla Hieronymusa Boscha, stoji iza svega?
Jer Anđa, zbog sado-mazo usmjerenja, neizmjerno uživa kad je Marki naziva demonskim gnjusom, a još neizmjernije kad joj na telefonski poziv ne spusti odmah slušalicu, nego prvo pusti do daske Metallicu
I tko zna, možda bi uživala i u Markinim potezima gedorom i pilom, da sudbina nije htjela da ja hoću drukčije?
Kad me već plaća, želim obaviti likvidaciju profesionalno i samostalno.
Vjerna etičkim principima sažetim u filozofskoj maksimi 'brigo moja prijeđi na drugoga', Marki spremno prepusti stvar u moje ruke.
Nakon kraćeg proučavanja mete i njene dnevne rutine, zaskočila sam je tamo gdje se osjećala najsigurnijom, na Ženskom forumu kršćanske ljubavi. Jedan rafal iz tastature bio je dovoljan.
Ovaj:
Griješna dušo!
Znamo što si radila prošlog ljeta, što namjeravaš raditi sljedećeg i u međuvremenu.
Mane-tekel-fares! Izbrojeni su dani tvog surfanja, odvagnuta si i preteški su browseri tvoji.
Bludničila si na internetu, toj Sotoni za koju bogobojazni i ćudoredni muževi kažu da vodi u iskušenje:
>masturbacije,
zoofilije
i neumjerenosti u javnom WC-u.
Ali ni to ti nije bilo dosta, nego si i za đavolskim mobitelom posegnula i razgovarala s antikristom po imenu Marki.
Za to, kurvo, čuj riječ Gospodinovu! Ovako govori Gospodin: topla sestra tvoja Sodoma i još toplija Gomora nisu bludničile koliko ti i zato postidjet ćeš se i opomenuti putova Gospodnjih i nećeš više otvoriti usta od sramote, ni javiti se Marki, niti priključiti na net. Jer u suprotnom, tužit ćemo te tvom pravednom ocu, da internet ne koristiš za skupljanje svetih sličica i hagiografija. A onda će biti plač i škrgut zuba, razorit će tvoje mail-boxove kurvanjske i raskopati hardware i svući haljine s tebe i uzeti sve eure i ostavit će te golu nagu na cesti. A nakon toga ćeš ostati i bez posla.
Dakle, pazi što radiš, motrimo te. I nemoj misliti da smo bezazleni kao Opus Dei.
Bog ti pomogao, jer mi, Crvene krabulje, nećemo.
Istinabog, nisam smaknula, ali sam je maknula. S neta i iz Markinog života.
I zaista, nakon par dana Marki me nazvala i potvrdila da Anđe više nigdje nema, netragom je nestala. Kao mafijozi kad zaglave ispod betona ili u kadi punoj kiseline.
I tako smo ugodno ćaskale sve dok nisam spomenula mojih sto eura, nakon čega se veza naprasno prekinula.
I što da sad radim? Osim da stavim crvenu krabulju i pokucam Marki na vrata? S obzirom da misli kako sam već jednom ubila za novac, tim lakše ću je uvjeriti da mogu opet.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 17:29 - Dodaj komentar
(21) - Print
- #
nedjelja, 14.12.2008.
45.000 BUZDOVANA
Drage čitateljice, te sporadični čitatelji i čitala! Vašem omiljenom časopisu pripala je čast izvijestiti svekoliko čovjekoliko čitateljstvo o najvažnijem događaju na ovom našem predziđu Balkana. Kao što ne znate, jer ste neuki i indolentni, uredništvo Morone opet je organiziralo natječaj za specifični doprinos na polju književnosti. Ove godine radi se o dragocjenom pornografskom elementu.
Naime, stručnjacima (ali ne i vama) poznata je činjenica da su veliki književnici znali uspješno koristiti pornografiju u okviru satire. Ili kad bi pretjerali s erotikom, a ponekad naprosto iz gušta. No vama je to ionako svejedno, i stoga dovoljno vam je znati da se nagrada zove Buzdovan. Po besmrtnom djelu 'Les 11.000 verges' Guillaumea Apollinairea,
zamišljenom kao parodija 'Les Cent Vingt Journees de Sodome, ou l’Ecole du libertinage' iz pera markiza po imenu Donatien Alphonse Francois.
Premda se radi o francuskoj kulturi, vama su to španska sela, te ćemo zato brzo prijeći na razumljivi dio: nagrada je pozlaćeni kipić falusoidnog oblika, prikladno preuveličanih dimenzija. Rječju, pravi buzdovan!
Dakle, bacimo se na stvar tj. na Buzdovan, te dodjelu istog.
Nagradu za muško pismo primio je Boro Mrga, zahvaljujući naoko tvrdo kuhanoj, ali iznutra uzbudljivo sirovoj prozi '25,50 cm literarnog pregalaštva' ili skraćeno - '25,50'.
Na Buzdovana u kategoriji 'žensko pismo godine' naletjela je poznata spisateljica Nensi Fensi sa zbirkom pripovijedaka pod naslovom 'Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ne nadaj se književnom uspjehu'.
Za gay ostvarenje Buzdovana je veoma rado zgrabio Mikica Pakšu nježnom rukom koja je napisala junački ep 'Guzitanci ili Čitaj me odostraga, objavi me s ljubavlju'.
Najboljim piscem lezbijske tematike pokazala se Jagoda Šlag, čija je profinjena dnevnička proza 'Ližeš, Melita!', te nježna posveta dragoj urednici: 'uvijek na vrhu jezika i pera', ganula srca žirija, tako da je spisateljica na koncu, htjela - ne htjela, morala uzeti našeg Buzdovana u ruku.
Boje biseksualizma obranio je kolumnist Milo Duplo zbirkom eseja 'Potezi svestranog pera', a queer Buzdovan pripao je osobi umjetničkog imena Niki Glavnikolodvor za eksperimentalni roman 'Ja bih bio/bila pisac'.
U kategoriji 'grupne relacije' nagradu je zaslužila mlada debitantica Ivka Naivka zbirkom poezije 'U lošem Društvu književnika', a priznanje u podkategoriji 'gang-bang' Milka Nezasit novelom 'Trideset i tri kavalira gospođice Melanije'.
Nezahvalnu varijantu zvanu sadizam najuspješnije je zastupao enfant terrible naše kulturne scene, slavni Mile Stoka, postmodernističkom prozom 'Svoga stila gospodar ili Piču ti krv na slamćicu, lektore', za što mu je dotični razdragano proslijedio nagradni Buzdovan. U glavu.
Zbog dugih desetljeća ustrajnog mazohizma žiri se smilovao Jadanku Depri i nagradio elegiju 'Svakidašnja jadikovka na pragu izdavačke kuće', dok je kategoriju 'prostitucija' proslavio galantni Dominik pl.Geldbeutel komedijom 'Objavi me nabrzaka, sam snosim troškove'!
Mladom piscu u usponu, Vinku Čankolizu-Ulizici, njegova je ekipa radosno uvalila Buzdovana za pobjedu u kategoriji 'incest' s naslovom 'Jebi me, brate, koliko hoćeš, samo mi objavi knjigu', pod kojim se krije, kako autor kaže, 'hrpa prića'.
Kategorija 'masturbacija' omogućila je autoru zbirke eseja i klišeja 'Drkam po tastaturi, pa što ispadne', Narcisu Šakiću, da gladi svog Buzdovana pred publikom, što nije dobro primio dramatičar Jole Goli, čija je dramska trilogija 'Poker, ajnc i čovječe ne ljuti se na svlačenje' nagrađena za ekshibicionistička postignuća.
Sve čari munjevitog primanja cijelog Buzdovana, bez ostatka, osjetio je Rigoleto Ljiga, tvorac pedofilskog sonetnog vjenčića 'Ne samo jednoj djevojčici umjesto igračke', s
podnaslovom 'Dođi stričeku piscu, dobit ćeš nešto lijepo'. Na našoj dodjeli nagrada tako nešto dobio je, eto, pjesnik, a ni prozaist Pohotimir Kripta, autor epistolarnog romana 'Pokojniku nema tko da piše, jel' mogu ja?', nije ostao kratkih rukava. Naprotiv, navukli su mu bijeli sako sa veoma dugačkim, naopako krojenim rukavima, odmah po primitku Buzdovana za nekrofiliju .
Za to vrijeme glasna podrška članova udruge 'Prisni prijatelji životinja' bodrila je Jelenka Larvu, dok se uspinjao na pozornicu po nagradu u kategoriji 'zoofilija' za roman 'Patnje
mladog veterinara', a ovacije cijele dvorane skromnog Miška Drekslera, autora Buzdovanom nagrađene koprofilske autobiografije 'Znam da je sranje, ali daj objavi'.
U sferi gerontofilije iskazala se tankoćutna spisateljica Kolonada Čavlić kratkim romanom 'Starac i još more',a primajući nagradu uputila je javnu zahvalu direktoru izdavačke kuće, uz čestitke za njegov devedest osmi rođendan.
I napokon, posebni Buzdovan na baterije, izvan utvrđenih kategorija, kući je ponio bračni par Drndalo, za promičbu seksualnih pomagala self-help priručnikom 'Mi smo za spravicu'.
Premda je nakon zaključenja svečanosti dodjele nagrada uslijedio spektakularni tulum do jutra, sljedećeg je dana, nažalost, na cijeli događaj pala mračna sjena sumnje.
Naime, iz ne sasvim transparentnih razloga, žiri je naprasno odlučio ukinuti kategoriju 'pizdarija godine', zbog čega je pozlaćeni Buzdovan u zadnjem trenu iskliznuo iz ruku nesuđene laureatkinje Radojke Radijus-Gedžo, autorice, po veoma visokoj nakladi poznatog, romana 'Kroz sito i rešeto'.
U nastojanju da rasvijetlimo skandalozno opskurnu misteriju, donosimo transkript razgovora između glavne urednice Morone i predsjedavajućeg člana žirija:
PREDSJEDAVAJUĆI: Ne dolazi u obzir! Radije dajem ostavku.
UREDNICA: Ali zašto? Ako je itko ikad nadrljao tešku pizdariju, to je ona.
PREDSJEDAVAJUĆI: Pizdarija je, ali nije književnost, a bome ni pornografija.
UREDNICA: Ne bih se složila, svi članovi žirija postigli su erekciju prilikom čitanja udarnih ulomaka, što je službeni kriterij za dodjelu nagrade.
PREDSJEDAVAJUĆI: Ali samo zato jer je ona osobno čitala. Kasnije su priznali da sam tekst nema efekta, za razliku od autoričinog dekoltea.
UREDNICA: Svejedno, izbjegnimo skandal, dajmo joj tog Buzdovana, pa nek si ga stavi da ne velim kud...
PREDSJEDAVAJUĆI: Što će joj taj jedan Buzdovan, kad ih već ima na tisuće?
UREDNICA: Hehe, misliš na buzovane koje su joj mnogi uvalili?
PREDSJEDAVAJUĆI: Ne, mislim na buzdovane i buzdovanke kojima je ona uvalila. 45.000 primjeraka!!!
U ime uredništva Morone sprdačno vas pozdravlja
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 07:30 - Dodaj komentar
(28) - Print
- #
ponedjeljak, 08.12.2008.
TAKO JE GOVORILA PRAVA MUSTRA
U jednom iznenadnom trenutku slabosti uslijed hormonske nadomjesne terapije, naša se etablirana spisateljica Nensi Fensi našla shrvana čovjekoljubljem.
Pogledavši s visina na prezrenu blogosferu, sažali se u srcu i odluči izliti blagoslov svog stvaralaštva na bijedni blogerski puk, ne bi li curriculumu dodala i 'sjajan odaziv publike na internetu'.
No, zle sile uplele su se u ostvarenje uzvišenog nauma.
Neupućeni informatičar, angažiran oko projekta otvaranja bloga, nije se dosjetio isključiti opciju 'komentari'.
I tako se ispod divotne zbirke ulomaka iz Nensinih djela našlo nešto toplih poruka u smislu 'tvoje knjige mogu poslužiti samo za potpalu'. Ipak, nisu sve bile tako vatreno emotivne, dvije su imale i izvjesnu intelektualnu težinu, a glasile su 'teška glupost', dok je autor zadnje postavio pitanje 'na koju je foru uspjela postići da državni otkup knjiga financijski pokrije 4950 od 5000 primjeraka njenog najnovijeg, nenadmašno bezveznog tzv. literarnog uratka' i zaključio komentar konstatacijom 'e, jesi prava mustra'!
Pročitavši rečene neljubaznosti, Nensi osvetnički zarine prste u tastaturu i ukuca 'marš u pičku materinu, idioti da idioti'!
No, umjesto da klikne 'pošalji', spisateljica zastane, pročačka nos svojim najmudrijim prstom, gurne noge u lavor za razmišljanje i odluči se na sofisticirani pristup.
Zašto da se spušta na prizemnu razinu internetske iskrene komunikacije, kad uz malo truda može odglumiti pravu intelektualku?
U tu svrhu dohvati sa police za brza nadahnuća knjigu svog omiljenog filozofa, prolista i sastavi sljedeće remek-djelo:
"Vi, mali ljudi!
Nekoć, u dobra stara vremena dok su milicajci čuvali red, anonimni se ološ poput vas smio glasati samo u novinskim rubrikama pod naslovom 'Pisma čitatelja'. Urednik bi preuredio pristigli tekst tako da ispadne što gluplji, a zatim bi pod pseudonimom izvrgnuo nadobudnog čitatelja ruglu i pokazao tko je gazda.
A onda je došla katastrofa informatičke revolucije i pokazalo se da je veliki filozof bio u pravu kad je rekao:"To da svatko smije naučiti čitati, upropastit će ne samo pisanje, nego i mišljenje!"
I zaista, mnoge uvažene osobe iz javnog života bile su u opasnosti da izgube dobro mišljenje o sebi, pročitavši što stoka zvana 'narod' piše o njihovom liku i djelu na nternetu.
Ali ne i ja!
Baš me briga jesam li vam po volji, vi amaterska piskarala i čitatelji-novinari koji bi nešto tamo snimali svojim jeftinim mobitelima! Sasvim ste nevažni, ionako vas nitko ne primjećuje, osim dva milijuna jadnika koji trate vrijeme na hrvatskim internetskim stranicama.
Što znači da pola Hrvatske surfa.
I? Vrlo važno koliko vas ima, mikrobi. Cijenili me vi ili ne, ja lijepo živim od novca poreskih obveznika, dakle na vašoj grbači, luzeri!
I kao takva imam puno pravo napisati da ste svi vi nepismena bagra, da predstavljate diktaturu idiota i ko vaš šiša?
Štoviše, objavit ću to u novinama i veoma originalno usporediti internet sa javnim zahodom, premda nemam pojma u čemu je sličnost, ali nema veze, važno je da zgodno zvuči.
Ispravnost svojih naprednih antidemokratskih stavova dokazat ću citirajući dvije-tri osobito umobolne rečenice sa foruma neliječenih alkoholičara oboljelih od Alzheimera i potrudit ću se da ih predstavim kao paradigmu umreženog diskursa. Ne uspijem li naći odgovarajuće primjere, s lakoćom ću ih izmisliti, meni to bar ide.
A znate li što je najljepše?
Na koncu ću za tekst dobiti honorar!
Ha, ha, ha, ha!!!
A ti, pametnjakoviću, koji si me nazvao 'pravom mustrom', čekaj samo dok saznam tvoju IP adresu, pa da vidiš tko sam i što sam!"
"Bubice, Bubice, vidi što sam lijepo sastavila", uzvikne Nensi stavljajući zadnju interpunkciju.
Bubica, inače zamjenik glavnog urednika u jednom uglednom časopisu za kulturna pitanja i umobolne odgovore, te ujedno muž glavne urednice i Nensine najbolje prijateljice, dogega se iz kupaonice u narančastim boksericama s uzorcima tropske flore i faune, iskrivi vrat i zaškilji u monitor.
A onda složi sućutnu facu i tužno reče:
"Ali draga, takav je tekst već napisan. I objavljen."
"Ma gdje???"
>"Na internetu."
"Psmtr...jbmu sunce digitalno", režala je Nensi brišući u nepovrat neprežaljeni plod svog dragocjenog nadahnuća. A onda se stušti na tipkovnicu, brzinom munje nakuca 'marš u pičku materinu, idioti, vi i vaš internet i tko ga smisli' i prije no što je Bubica stigao intervenirati, klikne 'pošalji'.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
- 01:02 - Dodaj komentar
(12) - Print
- #
|
|
|
