Svašta se može reći o Nensi Fensi, da je umišljeni snob, loša spisateljica i još gora novinarka, ali ne može se poreći da ima svoje ja. Štoviše, ima ona često i svoje ‘ja pa ja’, ali se usto drži i nekih principa. Primjerice, odana je ideji feminizma. I spremna je boriti se protiv mrskog neprijatelja, bez obzira na cijenu. Čak i onima koji plaćaju mizerno, uvijek će rado isporučiti tekst prepun zgražanja nad seksističkim ispadima u prostoru javne komunikacije.
Srećom, ovog puta angažirali su je iz uglednog, pristojno dotiranog časopisa za kulturu. Da napiše štogod. O čemu god. A njoj se baš pisalo o muškom šovinizmu. Ali što? Otkako se bloger Brat Falokrat samoinicijativno artistički upokojio, nakon što je snimljen na transvestitskom partyju, ničeg interesantnog više nije bilo. I kad se već pomirila s tužnom činjenicom da joj preostaje samo seciranje beskrajno umobolnih reklama, slučajno je naišla na pravu, a istovremeno i onu, stvar. Rječju, na vaginu. I to ne bilo kakvu, nego ‘golemu balkansku vaginu, vjernu pratilju svih genocida i ratnih pobjeda’. Dotična se bez kompleksa širila na stranicama jednog književnog natječaja, u sklopu prvonagrađene priče. Naslovljene sa Vjetrokaz, iz čega se bez većih problema može zaključiti da siže ne proizlazi samo iz spomenute vagine, nego se pored ginekološke materije našlo mjesta i za meteorologiju. Koja nas uči zašto i odakle, ali ne i kako vjetar puše. To moramo sami dokučiti i po potrebi se okrenuti u poželjnom smjeru. Kao vjetrokaz. Baš tako se okretao glavni lik priče, i bio bi uspješno prebrodio vjetrove rata, da se nije zaljubio u zlu, vulgarnu prostakušu koja ga je odvukla na krivu stranu krive Drine, čije se ispravljanje kasnije odvijalo u dvoranama Haaškog suda.
Priča o balkanskoj lady Macbeth ili vagini vulgaris domestica koja bi, poput biblijske Eve, morala preuzeti dio krivice na sebe i to onaj veći dio, silno je obradovao Nensi, tako da je potcikivala od veselja sastavljajući sljedeći kritički osvrt:
“Polupismeni autor besmislene sklepotine pod naslovom Vjetrokaz sasuo je pred ni krivo, ni dužno čitateljstvo neprobavljivu hrpu književnog diletantizma protkanu brabonjcima dvostrukog morala. Onog, koji od pamtivjeka krasi prirodno i samorazumljivo laprdanje seksističkih gnoma. Naravno da iza svakog rata zjapi ponor nečije vagine, to svi znaju. Od Troje do Falklanda, ratovi se vode isključivo zbog ženskih hirova, a ne zbog ratnog plijena i teritorija. Bogomdana istina o herojskoj prirodi muškarca i kurvinskoj ulozi žene stoljećima se gusli uz pastirsku vatru i blejanje ovaca, pa zašto taj iskonski, čobanski zov divljine ne bi našao svoje mjesto u sklopu jednog književnog natječaja? Itd..itd…”
Ne gubeći vrijeme na ispravke odmah je poslala uradak urednici, poznatoj po poštenom odnosu spram suradnika. Nakon lektorskih i redaktorskih zahvata običavala je proslijediti tekst autoru, koji bi potvrdio da se slaže s objavljivanjem konačne verzije. Osim toga, pazila je da se honorari isplaćuju na vrijeme. I Nensi bi zacjelo bezbrižno legla na počinak, da je nije stalo kopkati jedno interesantno pitanje – kako je seljo uspio osvojiti prvu nagradu? Srećom, na msn-u je odmah naletjela na jednu od dežurnih tračibaba iz kulturnjačko-medijskih krugova i ta joj je, u najstrožem povjerenju, otkrila da je Janko Krpica, autor prvonagrađene priče, vanbračni sin jednog visokopozicioniranog djelatnika ministarstva. Onog ministarstva, koje je redovito odobravalo sredstva za otkup njenih knjiga. Nakon kraćeg razmišljanja Nensi zaključi da je prenaglila u procjeni djela i brzometno nakuca novi tekst:
“Premda bi minuciozni kritičar mogao uočiti pokoju početničku grešku, priča Vjetrokaz nesumnjivo otkriva značajan literarni potencijal mladog autora. Neobično razmatranje ratne problematike predstavnika poslijeratne generacije suočava nas s mitskom građom, kao paradigmatskom strukturom svake predaje. A patrijarhalni klišeji javljaju se, nerijetko s izvjesnom nespretnošću, kao nametnuti toposi postmodernističke kombinatorike. O piscu Krpici svakako ćemo još čuti, jer njegov će eruptivni talent bez sumnje u sljedećim djelima naći sretnije teme, kongruentne sa suvremenim, urbanim svjetonazorom…itd…itd…”
Promptno je poslala ispravak, opravdavajući se prezaposlenošću, zbog koje je pobrkala par sitnih detalja. I tek što je korigirala potencijalno fatalnu grešku, pojavio se prozorčić msn-a s porukom: “Sorry, greška!”
Koja sad opet greška?
“Moja”, otpisala je tračibaba, “jer baš sam maloprije razgovarala s nekim ljudima. I znaš kaj? Janko Krpica je pseudonim, jasno. Ko živ bi se tako zvao? A znaš čiji?”
Saznavši čiji, Nensi je problijedila. Kao krpa. Jer iza male krpice od pseudonima skrivao se veliki glavonja, proslavljeni autor i član mnogih žirija i odbora. A priču je poslao kao anonimus, za pozamašnu okladu. I onda se pobrinuo da informacija o njegovom autorstvu procuri, tako da dobije nagradu, a time i okladu.
Ne časeći časa, Nensi zarije prste u tastaturu i brzinom munje stane nizati briljantno munjene rečenice. Ove:
“Izvanredno je iskustvo suočiti se s kratkom formom, a koja u svojoj jezgrovitosti nosi zgusnutu problematiku kompletnog filozofijskog propitivanja epohe. U više nego lucidnoj maniri dostojnoj jednog Jacquesa Derride, autor priče Vjetrokaz propituje fenomenologiju tjelesnosti, postavljajući dihotomiju tijelo-um u relaciju čin-virtualno, da bi istovremeno s virtuoznošću univerzalnog naratora problematizirao postmoderno stanje izmještene taktilnosti, metastazu osobnog doživljaja i deteritorijalizaciju fizikaliteta. Ovo nesumnjivo remek-djelo, s onu stranu metafizike distance i kaotičnosti rodnih značenja, nadilazeći trivijalne odrednice općeg i tipskog kroz neponovljivost individualiteta, zaslužuje mjesto u svim suvremenim antologijama kratke priče…itd…itd”
Nakon što je poslala konačnu veziju uz koloplet smušenih isprika, stuštila se na krevet, ne gaseći kompjutor. Na čijem je zaslonu ujutro ugledala mail iz uredništva:
“Primili smo vaš tekst. Objavit ćemo prvu verziju. Našem novom uredniku ta se najviše svidjela, jer zbog smanjenih dotacija moramo prijeći na tržišno poslovanje, a vaš bespoštedno kritički osvrt ima potencijala razviti se u sjajnu polemiku, koja bi mogla zainteresirati širu publiku. Nadamo se da ćete i ubuduće surađivati s nama. Pozdrav!”
Novi vjetrovi iz uredništva bacili su Nensi u stanje šoka. Kad je vjetar zalepršao zavjesama i stao kovitlati listove njenog netom završenog romana duž radnog stola, raznoseći ih preko balkona na ulicu, nije poduzela ništa. Čemu? Pisala ga je s namjerom da se visoko plasira na predstojećem natječaju za roman sezone, a to se neće desiti. Jer žirijem predsjeda autor Vjetrokaza.
Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka
Post je objavljen 13.06.2009. u 13:09 sati.