::LUCY FAIR::

subota, 30.11.2013.

MIRISI, ZLATO I TRAMVAJ (SKLISKE VJEŽBE)

EKSKREMENTNO

Tog jutra, prilično zadovoljan sobom što sam napokon krenuo na vrijeme, strateški sam se izolirao u tramvajskom kutu i vrijedno zabrijao po lektiri na ajfonu. Možda bude plodonosno, ponadao sam se, a i tramvaj je odisao plodovima. Zemlje, u smislu obilnog gnojenja.
Ali drek! Jer, što je pisac htio reći kad je prosrao da ‘svaka stvar postane dobra kad poumru oni koje je stresla i kad se zaboravi početak’? Znači, ta knjiga bi mogla postati dobra tek ako bi autor možda jednom napokon umro, ali samo djelomično dobra, s obzirom da je nemoguće zaboraviti njezin početak? Jer, ona počinje nezaboravno golemim sranjem, a završava također istim. Ono između ispunjeno je knjiškim i intelektualnim spreseravanjem i brabonjanjem, bez imalo smisla i razuma, od čega me počeo obuzimati jak osjećaj propuha u glavi.

Tomu je pridonijela i navala hladnog zraka prilikom otvaranja vrata na stanici, što je djelomično neutraliziralo prije spomenutu aromu gnoja. No zato se pojavila agresivna ponuda novih mirisa, iz svježe linije pljesnivoće i ustajalosti. Donijela ih je na sebi ekipa s gerijatrije, a širili su se od njihovih kaputa, kupljenih na rasprodaji u robnoj kući Marije Terezije.
Odmah su izveli munjeviti udar na škvadru iz moje škole, da im se dignu, na što su ovi ponosno uzvratili bezuvjetnom kapitulacijom, usravši se ko grlice.
Kad su zavalili pobjedničke guzice oklopljene staračkim pelenama u otete sjedalice, počeli su tiho mrmljati listajući molitvenike, valjda da zahvale na dobivenoj bitci.
Neki tip i treba, onak stariji, preko dvajst godina, zabundani ko sibirske nindže, ustupili su im mjesta samoinicijativno i onda prošli cijeli tramvaj tegleći teško sranje u obliku plastičnog kanistra. Smrdilo je pregadno na naftu iliti crno zlato, iako je boja više vukla na masno govnastu.
Izgleda da je kanistar obilno propuštao, jer su zasrali kompletni tramvaj, skroz-naskroz i čim su se otvorila vrata zgiljali van u vidu magle, valjda svjesni da su usrali motku, pa da ih ne bi zaskočio netko nadležan za nešto.

Gerijatrija je isto skočila na noge da bi van, ali su u istom trenu svi složno popadali po zamašćenom podu, uz prateću zvučnu podlogu krikova, jauka i psovki upućenih bogu, Isusu i poštovanoj mu gospođi mami.
Ja sam se u jednom brzometno elegantnom potezu odsklizao kroz otvorena vrata i odlučno uzeo pravac do škole, da me ne bi tko upregnuo u posao razgrtanja i pridizanja seniorskog kolepleta s tramvajskog poda. Kad već vjeruju u boga, neka im dotični i pomogne. Meni ne treba još jedan neopravdani, imam ih već dosta. A osim toga, obuzimao me sve jači predosjećaj nadolazeće kulje iz lektire, ako ne i dviju, a koji se kasnije u toku tog dana pokazao kao izdašno točan. Šit! Drek! Sranje!


KATASTROFIČNO

Tramvaj je bazdio, ma katastrofa jedna! Bit će da se tokom noći uvukla kakva životinjica i ispustila tu svoj probavni produkt, a potom i dušu. I kao da ta živa katastrofa od krepane crkotine nije dosta, dvoje mladih, dečko i cura, napenalili se s kanistrom lož-ulja. Da, stisla zima, ljubav ne grije dovoljno, jadničci zauzlani u kape, šalove i dignute ovratnike, tako da im se samo oči vide, a očito – nema se za osobni prijevoz.
No bar imaju politički stav, bedževe s oznakom ‘protiv’.

I odjednom, eto moćne gomilice iz obližnjeg staračkog doma, njih desetak, krenuli izgleda u crkvu na politički miting, puni sebe kao da je cio svijet njihov. Više je nego jasno da stoje uz opciju ‘za’.
Napetost je rasla, hoće li doći do otvorenog sukoba i ubitačne katastrofe?
Ali ne, oni ignoriraju ravnopravne protivnike i ustremljuju se na srednjoškolsku sitnež, zahtijevajući sjedaća mjesta.
Naša zlatna tramvajska mladež spremno im je izašla u susret, a zajedno s njima, premda neupitan, ustaje i protivnički par, s neočekivanom ljubaznošću.

Katastrofa! Kao da je jedina svrha mladih na ovom svijetu da ispunjavaju želje klimave starčadi i ostalih uzvanika na balu vampira, pa gdje toga ima?
I to krajnje bahate i bezobrazne želje, jer pokazalo se da izlaze odmah na sljedećoj stanici. To jest, izašli bi oni van, da se nije desilo ono što se desilo. Ni više, ni manje, nego katastrofa!
Naime, ljubavni se par, onaj kontraprotivni, u kompletu sa svojim katastrofalno bazdećim ogrijevom, povukao na suprotni kraj tramvaja I tek što je ovaj stao, isparili su u nepoznatom pravcu.
Ali su, slučajno ili namjerno, tko bi ga znao, ostavili iza sebe znatan trag, debelu emulziju skliskog lož-ulja, aha!
I kad se molitvena skupina uzdigla iz transa, nastao je krkljanac, lom, drž-nedaj i bog-pomagaj! Bila je to katastrofa epskih razmjera, zastoj tramvaja od dobrih pola sata, dok nije stigao konvoj ambulatnih vozila i odvezao ih onakve polomljene, uganute i zgranute.
E, oni bome neće izaći na predstojeći referndum. Koji je, u stvari, budimo iskreni, čista katastrofa!


TEONOMIČNO

Ako u Bibliji stoji da je Bog stvorio i ženu i muškarca na sliku i priliku svoju, moramo zaključiti da je stvoritelj hermafrodit. I u tom je smislu referendumski prijedlog ustavne odredbe o braku kao zajednici žene i muškarca duboko bezbožan.
Hermafrodit je brutalno izbačen iz igre, zajedno s interseksualcem, homoseksualcem, lezbijkom i svim sličnim božjim dušama.
Kao da se zamjera Bogu što je stvorio taj ljudski škart, a najviše se ljute i zamjeraju upravo vjernici. S punim pravom, jer oni od Boga očekuju čisto savršenstvo, dok ostali mogu biti opušteniji u kriterijima.
Osim toga, vjernici su u većini i samim time uvijek su u pravu, a posebno onda kad su u krivu. U toj stvari imaju dugu tradiciju i spremni su ju njegovati i pronositi gdje god da dođu.

Konkretno, tog jutra u tramvaju branili su svoje bogomdano pravo na sjedaća mjesta. Kao da Bog zapovijeda da u javnom prijevozu mladi trebaju ustati starijima. Tako što ne piše nigdje u Bibliji.
Uostalom, kad bi Bog htio da starci sjede u tramvajima i autobusima, dao bi im gipke i hitre noge, tako da mogu prvi zauzeti sjedala.
A kad bi htio da se gejevi žene, dao bi im sposobnost razmnožavanja, zar ne?

Ali, Bog je velikodušan, on daje!
Tako da ne samo da već imamo istospolne parove koji zajedno podižu djecu, nego čak i starce koji povremeno sjednu u javnom prijevozu.
Hoćeš sjesti? Nema problema, sjedni! Štoviše, evo ti, pa i lezi. Ma, možeš se slobodno i valjati po podu.
Bezgranična je milost i nepoznati su putovi Božji. A neki znadu biti i vraški klizavi.


STRUKTURIRANO

MJESTO: Tramvaj, ispunjen odioznim mirisima

VRIJEME: Jutarnji sati

KARAKTERI: Grupa srednjoškolaca
Skupina umirovljenika
Nekoliko putnika srednje dobi
Jedan mlađi ljubavni par

MOTIVACIJA: Umirovljenici žele da im učenici ustupe mjesta.
Srednjoškolci izbjegavaju sukob.
Ljubavni par nastoji transportirati naftni derivat namijenjen
grijanju stana.
Ostali se putnici ponašaju poput nevažnih osoba

ZAPLET: Solidarizirajući se s napadnutim adolescentima, mladić i djevojka
također ustupaju svoja mjesta starcima i premještaju se na drugi
kraj tramvaja. Pritom se izvjesna količina namjenskog naftnog
derivata izlije na pod.

KULMINACIJA: Prilikom ustajanja sa sjedala, umirovljenici uslijed stupanja
na sklisku podlogu nisu u mogućnosti održati ravnotežu.

RASPLET: Nakon kraćeg tramvajskog zastoja, u pomoć pristižu vozila
Hitne pomoći.

POANTA: U političkom nadmetanju sa zastarjelom i glomaznom glasačkom
mašinom, ponekad može doći do obilnog podmazivanja.


Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka