Koraljni obrazi...

27.02.2009., petak

Moji lipi demoni

Plan i nije bio obećavajući. Počela sam grintati bez da sam zbrojila daske u glavi. Lipi moji demoni. Prolupali ste godinama, znam sve mi je jasno i stoga vam se duboko ispričavam. Ubojiti scenarij u vlastitoj režiji započinje sa apokaliptičnim crvenim jutrom i propupalim Japanskim trešnjama. Da li imam šanse da vas prigrlim i nakon toga snažno odgurnem od sebe jer ližete moja ranjena koljena i čuvate moje skrivene tajne? Ponekad kad krvarim osjećam da ste tu. Danju skupa spavamo, noću zajedno plešemo zaboravljajući kako izgledaju podočnjaci na umornom licu jer kad sunce zaspe, lice poprima tamniju nijansu i sve je opet lipo, ispeglano, glatko. Bez Botoxa i bez noža. Znam da sam teška ali voljeti vas ne može bilo tko. Jubiti može ama baš svatko. Vodim vas večeras vani na apsolutno veličanstveni party. Po grubim zidovima ljetne dvorane crnim ugljenom crtat ću rečenice koje nikako ne mogu izreći na glas jer se strašno bojim potresa i podizanja mora, a ne želim na sebe natirati gnjev Bogova. Moji lipi demoni... I sad dok ovo prtljam smirujete me čajem od kamilice. Pari mi se da ćete mi ipak oprostiti mada je praštanje samo štorija u koju prestaješ virovati nakon trinaeste godine života kad sve ružne momente guraš ispod lijeve klijetke i duplo množiš sve dok ne pukneš i gruneš sve iz sebe.

08.12.2008., ponedjeljak

On miriše na noć i ukradeno zlato pospanog naroda. Njegova koža je najlipša i svakim danom sve mlađa. Bojim se da će nestati ako mu se približim jer dodir je zabranjen i ruke su oduzete dok stojim i volim ga kao more. Bili slon koji je ušao kroz Mayinu maternicu donio ga je kao što sritni snovi donose smijeh i ostavio putnike u međuzemlji da sami izbore svoje postojanje. „Samo bi luđak ponio splav sa sobom nakon što stigne na obalu slobode“ zapisao je na ruci tankim crnim slovima. Odstupam jer sam sritna ali teško dišem i lebdim dok percipiram svit u bojama koje sjaje. Da me sad razrežeš s najtanjim žiletom ne bi prolila ni kap krvi. Sve je čvrsto stisnuto u žilama i ne dam da ide van. Ne odvajam se više Boga mi.

16.11.2008., nedjelja

Na petoj stepenici Wat Aruna

Prodisala sam daleko od svih. Popila beskrajno puno kiše jer su mi Thai ljudi pričali o duhovima koji se pohvataju na kapi koje padaju direktno iz njegove najlipše palače. Sa središnjeg tornja prvo pošalje zeleno ljubičaste zmajeve da pokucaju na zlatna vrata koja vode prema svetoj planini Meru. Čuvari njegovog postojanja imaju tirkizne oči i blijedu porculasnku put. Ne smiju se jer balzamirana lica pucaju kad se pomaknu mišići. Stojim na petoj stepenici Wat Aruna i čekam molitvu zmajeva i dopuštenje čuvara za prelazak preko šiljastog tornja sa svetim spisima. Beskonačni nizovi demona svojim očnjacima tjeraju zle sile a razlomljena kineska keramika sa pijata iz 19 stoljeća prekriva svaki centimetar veličanstvenog hrama zore. Nebo se valja preko kapaka i crta živote koje mozak upija i pohranjuje u radnu memoriju za neke buduće dane. Priznajem, teško je ali kad znaš da je tamo gore ful mirno nekako ti nije bed. Čekam dopuštenje, zmajeve, bilo što. Čekam olakšanje dok se oblaci poigravaju sa zdravim razumom i isčekujem pomicanje zemlje. Zlatne cigle padaju i pokrivaju svaki komad moje nove grobnice, ne lomeći pritom ni jedno rebro. Ležim i mirno promatram savršeni niz koji se slaže ostavljajući otvoreni krov jer jebote ovo je tako savršeni kraj. Smijem se jer me kišne kapi luđački udaraju dok zmajevi otvaraju moju vilicu u koju ulazi beskrajno puno vode zajedno sa duhovima iz njegove najlipše palače. I nema više oblaka, nema ni zmajeva... samo poruka u ruci na drvenoj pločici urezana noktom zelenog zmaja. „Njoj danas najviše triba. Probudite sve duhove sa očnjacima! Neka pije iz moga pehara“

15.02.2008., petak

Boja krvi

Crveni ruž na usnama, malo maskare i friško ubrani mirisni mango. Crne cipele na visoku petu, crveni lak na noktima, dugi kaputić i želim te pa vrištim na vratima lifta. Put do krova zgrade nikad nije bio kraći. Tvoje usne nisu nikad bile mekše, oružje nikad napetije, srećo. Pretvrd si da bi te mogla ignorirati, svjestan si toga. Ne poznaješ me dugo ali ne postoje granice koje se ne mogu proširiti jer razbila sam jutros afrodizijak i kapljice su se raspale u tisuće skrivenih želja koje izbijaju kroz pore svaki put kad mi se približiš dovoljno blizu i šapneš, hej mala, tvoje su oči boje čokolade. Neću samo tako nestati, biram ostati pored tebe i ako baš želiš svaki dan ću te buditi s crvenim otiscima mirisnog ruža. Jedan tu, jedan tamo, jedan na rame, jedan na guzu, jedan na pišu, dva u sneno oko, jedan na tatoo, sto oko aure života da počisti sve ružno i uspori život na moment ili dva. Nemamo vrimena za gubiti se po skrivenim tjesnacima krcatim pandama, bambusovim granama i razvratnim, prelijepim seksi prostitutkama. Između pojasa nevinosti i seksa otraga, kad me primiš za bedra i uđeš u mene, stoji samo crni gavran s ključem u kljunu koji je jutros baš tu, na prozoru. Tribaš biti dovoljno pokvaren da prevariš prokletu beštiju. Meka je srca samo ponekad grakne iz pizdarije. Ne brini, stavi naočale jer generacije su ga učile da strancima kopa oči. Pari da je zločest ali u biti ima dijamantno srce koje kuca tu-du, tu-du... Večeras želim plesati oko šipke jer pali me otisak usne na tvom obrazu i tvoje oči koje me gledaju kao božicu u trenutku kad padam na podij i jezikom nježno dodirnem njezinu bradavicu. Žena je to, ne čini probleme iz nevine djevojačke jubavi. Samo za tebe, od sad pa na dalje, nosim crveni ruž. Samo ću tebe jezikom lizati gdje god hoćeš. Kad god želiš. Zaustavimo vrime i ostani uvijek u meni.

04.01.2008., petak

U Amsterdamu si moj, u Berlinu sam tvoja...

Zabavljala bih te pričama o ludim kvartovima Amsterdama sve dok ne bi popizdio i jedan petak ujutro otišao sam do mog stana, spakirao me i odvukao s posla trubeći na sav glas o veličanstvenim kolačićima koji će blagosloviti moje nepce dok budem jubila tvoja usta. Uz Caveov „Babe, I'm on fire“ iz iPoda, tebi liva, meni desna slušalica, najdraži trčali bi ko dica ispod duge. Sloboda nije ono što mi daješ dok me gledaš ispod oka guleći minutažu pod velom šutnje. Slobodna sam kad se ne opirem tvojim prstima koji ulaze u mene u bilo kojem momentu puta. U Amsterdamu ćeš biti samo moj. Muzej Van Gogha bit će kretensko zaljubljivanje u boje i mirise ulja na platnu jednako želji za seksom ispod crvene ulične lampe. U Berlinu sam tvoja. U Amsterdamu ćemo hodati po pukotinama seksa jer tako ću te jače osjetiti u sebi. Hvatat ću te za prste sve dok mi ne dopustiš da te pojubim onako jako glasno pred svima u kući starih punkera. U Berlinu ćemo snimati kratke filmove sa filmskim režiserom porijeklom iz Sarajeva i pušiti skunk iz vesele radionice njegove predivne gluhonijeme žene koja rukama voli čakulati o jednom životu i pravim odlukama zbog kojih gubimo osjećaj odgovornosti ali dišemo kao nikada do sada. Želiš li se ponovno roditi? Biti žena? Biti muškarac? Želiš li se jebati ili biti jeben? Želiš li lizati lizalicu od višnje kako bi okusio slatko kiseli filing? Želiš li biti dite? Debeo? Mršav? Želiš li živiti? Opak? Naopak? Krivi? Tko uopće ima pravo izbora? Sve stane u jedan život… jel' da? Samo triba stisnuti dupe i zube odjednom. U Berlinu ja sam samo tvoja. Na sredini kluba „Maria am Ostbahnhof“ sredit ćemo zajednički 3P za putovanje u starim old school Adidaskama. Obećao si mi sinoć da krećemo za Berlin čim snijeg nestane u porama zemlje. Pletem nam zajedničku torbu u koju ćemo ugurati najdraže ljude i odvesti ih na veličanstvenu izložbu tvoje prijateljice kojoj si zaboravio ime. Imaš pravo, imena nisu važna. Bitan je osjećaj pripadnosti. Idem u postelju zamoliti ovog gori da od sutra počne raditi na suncu jer ne mogu sama potirati snijeg, a zbilja moram što prije do Berlina da mi prodaješ priče. Znaš i sam da ne mogu preživiti dan bez one tvoje „Tamo pored mista di srce najjače kuca uvik će stajati stanica za tebe malena“, budalo, blesava.

30.12.2007., nedjelja

Jutro je i popodne ako sam tada otvorila oči…

Buđenje. Ja sam mašta. I što je sve ovo oko tebe? Trebam li kucnuti potpeticama da se malo oraspoložiš ili ćeš bez obzira ne mene tu stajati ka drvena Marija. Mislim heloooo! Poslali su me da ti zbrojim daske u glavi, mada mi se to čini kao nemoguća misija. Daj što si mene došla pilati? Jutrima, ne očekujem podršku ni razumijevanje jer samo želim disati tišinu. I nemoj mi tu skakutati oko ramena, puhnit ću i razletit ćeš se ko sitni pijesak. Ne gledaj me tako ispod oka, moj jutarnji ritual je tišina i šuš od mene ako to nije u skladu sa tvojim maštovitim dijelovima dana. Ko te jebe? Kod mene je jutro jednako tišina i nema mašte koja bi to mogla prominiti. Ali, ali, ali… Ma nema „Ali“ mrš van na ledaru pa tamo učini nešto maštovito. Ja ću te gledati s prozora i polako dolaziti sebi. Ajde sigurna sam da ćeš se dobro zabaviti, pa ti si Mašta. Smisli nešto. Boli me briga. Samo zatvori vrata za sobom i nemoj da te čujem kako vrištiš od sriće jer ću te polit vrućom vodom. Fala lipa na posjetu i zbilja se ne moraš truditi više dolaziti jutrima. Viruj mi ništa se neće prominiti koliko god uporna bila. E, i sritna ti Nova godina mila. Super su ti namjere ali loš odabir izvedbe. Ajde jubin te… Famozna si mi s tim velikim okicama.

P.s. Posudiš mi krila barem na po ure? Aj please...


15.12.2007., subota

I trgovci snovima znaju zajebati...

Noseći samo dobre vijesti za neke potpuno nepoznate i može biti zločeste ljude platneni lutak je od trgovca snovima dobivao po sniženim cijenama torbe pune sriće. Nekad vlasnik najpoznatije tvornice viskija, danas marioneta i najluđa lutka u povijesti čovječanstva svakog je jutra sa džepovima punim šalabahtera obilazio sitne duše ne bi li im barem kroz zamagljena stakla toplih stanova prstom napisao poruke na prozorima. Različiti karakteri ljudi znali su u malom meštru izazvati nepodnošljive momente u kojima je gubio samog sebe pa je često znao trčati svom trgovcu snovima po još osmijeha. Nabaviti čarobni štapić i sve odjednom poslati u pičku materinu je bilo sto put lakše nego natirati grintala da se nasmiju i kažu jedni drugima volim te. Ako ta glupa rič uopće više ima smisla. A nekad je stvarno imala. Govore mu da su dobro i da čini ridikula od sebe muvajući se oko njihovih nogu jer im se stalno negdi žuri. Kažu mu i da nije stvar u njihovim pogreškama jer vide se samo tuđe šporke misli. Ponekad se site kako je bilo lipo nekoga voliti svom snagom, do sunca, zvizda, miseca… planina velikih i malih… Ponekad se pitam di je moja greška u cilom ovom sjebanom vrimenu. Ponekad se pitam da li je sad kad me nema popravio ono što sam mu razbila ramenom prije nekoliko lita, na posuđenoj teraci u iznajmljenoj memoriji. Teracu nismo platili, a ovo drugo tek sad dolazi na naplatu. Bojim se da me boli. Jako me još boli, a sad se već godinama propuštamo i one najšire ulice postaju pretijesne za nas dvoje. Oni krpeni lutak s početka štorije nikad neće biti u stanju skontati kako je teško zaboraviti nekog koga si sam raznija u milijun točkica. Kao kad toplomjer tresne na pod i otrovna živa poskače po podu. Svi trgovci snovima, sve lude lutke, cirkusanti, klaunovi, skupi dragulji, dijamanti i kišne ljubičaste kapi… sve je to ništa dragi moj. Preuzimam krivnju… Jebiga, tko mi je kriv?

25.11.2007., nedjelja

Svlačeći se, prstima...

...slažem koreografiju jer tako noći poprimaju glađu i topliju nijansu. Sumiram dan ispijajući dozu zadovoljavanja. Netko potpuno stran, meni nepoznat, slučajni prolaznik ili odvjetnik Boga sunca pored malog kreveta za jednu i pol osobu ostavio bi poruku punu nostalgije, a meni triba kvalitetna šutnja i čokoladne bombice prije odlaska u pamučne tunele šarenih lancuna. Moraš mi dozvoliti da budem podalje od vlastitih sigurnosnih zidina koje me brane kao staru tvrđavu jer zbilja se bojim da me jedno jutro nebo ne dočeka zasukanih rukava. Želim da me diraš iznad površine jer ne razumim više jezik jubavi. I kome telefonirati da kažem da sam okej? Toreadori i moja publika, pobunjeni patuljci viruju Dostojevskom koje je rekao da nastoji voljeti život više od njegova smisla. Večeras zato odbijam biti poslušna jer mjesečeva kabanica optočena dijamantima, krojena po meni, za kasne koncerte uz morske orgulje, žudi za toplim tijelom koji će joj udahnuti život. Koracima, nečujnim, poput hoda na mekanim mačjim šapama zaobilazim smislene rupe života jer jebiga besmislene stvari uvik nekako lakše dopiru do srca skitnice. A to sam ja. Bez smisla i poretka. Bez glave i repa. I nije mi bed. Tako sam tila… i tako je najbolje. Primiti me za ruku da se ne raspadnem, bilo bi možda logično, jer trčeći u novim ljubičastim čizmama nisam baš spretna. Ali uganuti gležanj neće biti nešto što bi me večeras moglo spriječiti da se napijem, zaplešem po trgu i poberem zvjezdani aplauz jer Frusciante upravo započinje svoju – Maybe.

14.11.2007., srijeda

Mirisno evanđelje moga Marčela

Ne piše se Marčelo s Č, ali lipše zvuči. Pravo domaće. Ne moš starim ljudima sad prodavati priču o gramatici. A ne moš ni Briškulu nazivati Briscolom, igra se s kupom, špadom, dinarom i baštonom i drugačije ne ide. Baba i dido su liti satima znali visiti na teraci i igrati briškulu za marendu ili pečenu ribu uz dobru beštimu ka vragtisrićuodnija. Dido je umra devedeset i prve, a baba je iz dišpeta šta je otiša ća bez nje prvi put skinula crninu i nikad više nije odigrala partiju niti napravila bilu kavu s biškotinom. Bila san mala i nisan kontala zašto više ne tepli mliko u onom bilom potiću i supa u njih biškotine da postanu mekani za novo dobro jutro. Takvoj ženi s umornim sivim očima sad ne možeš objašnjavati da je moj Marčelo u biti strejnđer i da ona nikad neće moći razumiti moje potrebe. Nikad ga neće niti nazvati imenom. On je njoj samo „đava kojem ne zna ni ime“. Kad jednom odjebeš smisao, jer ne mora sve biti logika, stvari oko tebe poprime potpuno novu dimenziju i sritan si jer znaš da ti siječanja nitko ne može ukrasti. Ubaciš sve u neku kutiju, gurneš je na ormar i ne diraš godinama, pogotovo ne po noći. Ne želim više sama zbrajati zvizde po nebu i hvatati ih za krakove kad beštije odluče okončati život padajući. Nije mi nimalo vesela ta scena na koju svi zažmire i zažele želju jer ja imam filing da slijedi apokalipsa. Svoje strahove prenila sam na njega, a nisam tila, majke mi. Kao žgoljavi pinčevi drhturili smo ispod zvizda čekajući jutro u bojama. Pa kad bi se plavo nebo spojilo s modrim morem i poprimilo zelene flekice oko otoka, kad bi meštral zapuha i raznija oblake u milijardu oblika u kojima svatko može pronaći nešto za sebe očarani smo brali lavandu za kekse. Umisto biškotina za mog najdražeg dida Andru misili smo sirni namaz u maslac, dodavali puno cukra, šaku punu lavandinog cvita, jedno jaje, dvi žlice brašna i puno marmelade od lavandinog cvita. Ubacili to u špaker, čekali 20 minuta, posuli orasima, legli ispod zelene masline i guštali. Mirisno evanđelje moga Marčela kojem Anka nikad neće naučiti ime bilo je godinama jedini izlaz u svit skitnica, ljudi bez imena, bez opterećenja. Di su žene hodale gole u visokim bijelim lakiranim i ljubičastim štiklama od brušene kože. Di su muškarci pušili lule od tikovine sa srebrnim nastavkom za usta i trčali do pijace po limune za večernje koktele. Stari ljudi to ne bi razumili. Neću ih ni opterećivati, bojim se samo da se stareći i ja ne probudim u crno bilom svitu, bez boja i mirisa.

I nemoj više jutrima nestajati jubice, jubavi, i daj me pojubi prije nego odeš s mog ljubičastog kušina.

17.10.2007., srijeda

Stajao je nasred otvorene rupe u zidini Metelkove. Na udaru znatiželjnih pohotnica sa dugim crvenim noktima i lažnim trepavicama. Moljci su već izili dobar komad platna kojim je skrivao genitalije od pogleda dama starije životne dobi. Nije da se sramio, ali godinama čovik povisuje kriterije i nije dovoljan samo žestok pogled kao motivacija za rast. Danas je sunce padalo drito na njegova koljena. Danas me prvi put pitao da li može svršiti u mene. Mozaikom složenih od dijelova prošlosti nacrtala sam jubav na vratima njegova uma, čistu i jednostavnu, obojanu u ljubičasto, s mirisom lavande. Na donjoj usnici je napisao kako obećava da će večeras nakon devet uri oživiti i doći do mene. Zamolio me da ga ne ispitujem o prošlim životima i ožiljima na bradi. Da pripremim hladni Mojito s puno bijelog ruma, limete i mente i na njegovo kuc, kuc, da ne pitam tko je, samo da otvorim škure jer ne želi ući kroz vrata. Loša karma, šapnuo je moj hladni veliki čovik, sa malim erotičnim srcem…

11.10.2007., četvrtak

Za samo jednu sitnu dušu...

Kad su započele svoj strastveni ples, Nimfe su znale da su ljudi stvorili Bogove kako bi barem donekle mogli isposlovati produženi život za obične smrtnike koji su skoro svaki dan slinili iz zadnjih redova kazališta, skriveni iza svojih naivnih bijelih halja dočekivali su orgazme na samoj granici di se nebo spajalo sa istrošenom zemljom. Dioniz se cerekao do bola gledajući kako im kroz prste bježe njihovi nesuđeni potomci. Dušu su čuvale u malenim bočicama u kojima su majke skrivale otrov za buduće preljubnice svojih sinova. Na istrošenim daskama, povezane s Bogovima, lude nimfe su se divljim plesom svog djetinjstva predstavljale pred ushićenim Grčkim građanima. Okrunjene bršljanom radoznalo su gurale prste u rasplesane polugole sestre. Prije svake predstave Dioniz bi cijedio kapljice njihova razuma u srebrni kalež koji bi popio uvijek kad bi najljepša Menada izmamila uzdah publike, milujući svoj klitoris ispod prozirne lanene haljine. Čekajući svoje Bogove na koljenima, njihala je putenim bokovima zamišljajući da će baš Rein sin Posejdon postići da ovog puta i ona uzdahne prije nego svrši. Snaga prirode, utjelovljena u prekrasnom polubožanskom tijelu, garantirala je nimfama zabavu dugu 100 000 godina u zamjenu za samo jednu sitnu dušu.

04.10.2007., četvrtak

Nedavno sam sanjala usnulo lice crnog anđela kako se meškolji na tirkiznoj površini zjenice Božjeg oka. Nadrealno omotanog u zavoje koje je posudio od osakaćene Madridske Kraljice. „Život nikad nije bio mističniji“, izderao se dok je rukama bijesno pokušavao ukrotiti sive slonove iz podzemlja. Ubran i odgojen da bude identičan likovima iz sablasnog svijeta grozničavih snova i halucinacija, omotan u drugu kožu kraljice, odugovlačio je sa odgovorima o dolasku u moje snove. Uvjeravao me da ga nema i da je sve što osjećam samo tanka nit samouništenja. Kao loš skretničar na staroj pruzi za Kataloniju. Okrenula sam leđa da mi na njima nacrta kartu za bijeg iz ovog sna ali umjesto puta oslobođenja, crnom tintom i perom s krila napisao je "Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći." … Predstava je započela… Moj najdraži. Salvador Felipe Jacinto Dalí Domenech… crni anđeo zatočen u oku Najvećega. I nije me briga ako više nikad ne budem disala istom snagom, k' vragu sve. Sad dišem najjače. I možda… ako se pomolim svaki dan, ako ga budem željela svaki dan i ako sat ne izgubi minute u hodu… Možda se ponovno pojavi u išaranim i nespretno složenim snovima koji me svako malo uspiju žestoko iznenaditi...

11.09.2007., utorak

Alo ekipa, kad će više ta selidba... Patuljci u glavi su se ponovno nešto pobunili, čujem ih kako se pomiču i razmještaju okolo po glavi. Sve mislim, stvaraju si prostora za party. Jedan se probudi, poškaklja drugog po tabanima, pa se on strza i probudi trećeg… i jebiga nastane ludnica. Smeta im kad kišem jer kašu kuća im se trese, smeta im kad jedem kažu zubi mi škripe… Alo ekipa, kad će više ta selidba. Premalo je mista za vas sedmero unutra. Vratite se više vražjoj Snjeguljici, neka Vas udomi, ona je dobra. Peći će Vam kolače i pitu od mirisnih šumskih jagoda, tetošit će Vas ko male Whiskas mačkice… Meni se to nekako ne da. Ja sam aljkava i to mi je tlaka. Ne dam im dovoljno prostora za zajebanciju. I uvik ih smirujem baš onda kad je njima super… ali nema ništa otmjenijeg od duše boje indiga, zato ću večeras umisto vode popiti puno tinte, kako bi riči poprimile smisao u bojama. A onda ih napadam sa štorijama o boji ljudskih misli koja postaje tamnija što je duša naizgled čišća. Samo varka lipi moji, nema tu promjene, vukovi će uvik ostati vukovi, a janjci gotovo svaki put završe na ražnju.

07.08.2007., utorak

Samo usputni jubac u mekano tijelo krijesnice

Penjala sam se noćas po skliskim krovovima posuđenog grada dok su susjedi čakulali o potrošenom vrimenu kojeg je magla odnijela sve do Visa, di su divlje godine, stari ljudi znali čuvati u malim bočicama duboko u špiljama. Znali su da ih slušam pa su svaku rič dodatno naglašavali sa „razumiš“ i dva, tri uskličnika u zraku. Može bit da je svaki moj uzdah samo budio krijesnice i jednu po jednu slao drito u moju kosu da je zapetlja, pretvori u čvorove, napravi čvrstu mrižu kojom će me na svojim krhkim krilima oteti i baciti tamo negdi di su masline zabranile ljudima da ih beru. A izvor nazvan po Posejdonovoj ljubavnici Alopi čuvao je moje tilo od dehidriranja na plus 40. Bilo je neke čudne energije u toj friškoj vodi, ko da je duša živo zakopane Alope jedrila iznad potoka i mržnjom spram oca koji ju je zakopao hladila svaku kapljicu. Veliki ljudi su molili masline da rastu sve do neba jer kad je svit podijeljen na tri dijela Posejdon koji je dobio more poželio je Vis nazvati svojim. Zeus je dobio nebo i zemlju, a Had podzemlje u kojem je Asdofel - cviće smrti pustilo svoje korijene sve do mojih maslina koje su iz čistog dišpeta zabranile ljudima berbu - kao pokora za sva ružna dijela koja su gnojila Asdofel. Samo rijeka zaborava mogla je oprati moje ruke, šporke od crvene piture, da se ne spizdim s krova i završim kao slučajna fleka razvaljena na asfaltu posuđenog grada ili kao štorija, samo usputna vijest u Slobodnoj Dalmaciji na dnu jeftinog papira. Sad te samo lipo molim, vodi me ća odavde, veži me lancima, nije mi bitno... samo me spasi da ne padnem i da još ovu godinu mogu mirno ležati u hladu ispod maslina. Navući ću na sebe veštin za banjat se i sa smajlom na licu jubiti mekane krijesnice. Obećavam, više ih nikad ne ću skupljati u tegli da mi glume lampu. Od danas pa na dalje, samo ću ih nježno jubit.

27.07.2007., petak

Kao što se ne možeš spustiti bez krize, tako ne možeš ni uljepšavati put koji te skida do gola, bacajući u očaj svaki puta kad proviriš nosom izvan okvira svoje palače od sunca, pretvarajući se da je svijet sastavljen od blago retardiranih spodoba, jer nije... Pretvorit ću te u kip od soli, da te mogu lizati svako jutro prije odlaska iz stana. Obećavam ti, vodit ću te u duge noćne šetnje po Milky Wayu, i na koncert Pepersa uz sto milijuna zvjezdanih obožavatelja. Časna pionirska. Ma kupit ću ti i galaksiju za privatne tulume bejbe, sa posebnim putokazima od tikovine da možeš svaku noć bauljati kroz vrijeme, a da ipak ne izgubiš dio sebe. Možda sam glupa, naivna šeprtlja jer ne razumim kad triba stati, možda nikad nisam ni postojala kako sam tila. Jbg. Ali jube, kad kažeš da me ne voliš, riči ispare poput dima marihuane kojom me opuštaš u kasnim noćnim satima pretvarajući se da me ne čuješ kad ti u uho šapnem... Laku noć...

09.07.2007., ponedjeljak

Pari mi se ko da sam stoljećima bila zakračunata i polivena armiranim betonom. I ko da moje oči više nisu navikle gledati drito u sunce pa puštaju slane kapljice iz mekanih kanala. Bilo je zanimljivo spuštati se niz strme stine i guliti tanke mlade minute. Vrime doli prolazi brže nego pogled kojim sam okovala kamenje prije spuštanja u dubinu koja je oduvijek bila primamljiva, a unutrašnji zvuk nevjerojatan. Kažu da likovi iz jasnih vizija nisu tako ljubazni kao zamagljene face iz snova koje se bistre danima nakon buđenja. I evo me, budna sam. Cila krmeljava. Grintava i kriva. Čekajući lobotomiju nadam se da neće iskopati neke ružne, već viđene likove... Moja linija divljaštva, očitana iz desnog dlana ruke je poprilično duga. Stara kurbetina kaže da isprid mene vidi ogroman smajl od uha do uha... Uz malu napomenu; linija života mi je nešto kratka, ali ništa za to... Pamtim i gore dane.

15.05.2007., utorak

Naplata

„...Ako obećaš da ćeš me držati za ruku pred svim svojim jednorogim duhovima otići ću s tobom i na kraj svita...“ I nije se javio odmah, mada sam čekala njegovu poruku i molila Boga da još jednom u svojim očima ne ispadnem naivno pile. Sunčala sam se ispod drvene police sa knjigama dok je Fabric Live tresao cilu zgradu, da ne čujem ni vlastite misli. Sve dok nije zavibriralo pokraj glave... „Doći ću po tebe dok kažeš keks“ Skočila sam sa poda, tresnula glavom od policu, stišala muziku i skakala po stanu ka malo dite. Riba je zagrizla ješku. Sigurno se nasmijao sa svojim rijetko šesnim zubima. Papir i olovku u ruke... „Lipi moj, sićaš li se kad sam te prije nekoliko godina čekala dvi ure na plaži sa vrićom za spavanje i parama koje sam ukrala ćaći jer smo smislili pakleni plan da obiđemo cilu Evropu stopirajući, ja & ti, sami, mladi i ludi... sićaš li se i da se nisi tada pojavio a ja sam ostala siditi cili dan na pijesku smišljajući kako da sve to pregrizem i ne dam ti do znanja da me boli... E, a znaš ono kad si me držao za ruku dok smo gledali Buena Vista Social Club u KIC-u i šapta mi da će mo skupa ostariti ko oni i dočekati penziju u Havani pa si to isto sutradan ponovio sa nekom drugom, na isti način... Koja nemaštovita pička. Hvala Bogu da si mi uvijek bio rezervni jer da si mi bio jedini odavno bih prošvikala. Sam si me naučio tome jubavi. Uz tebe sam naučila biti đubre jer drugačije nismo mogli. Jebiga, maske na našim licima su nam oduvijek davale onu strahovitu privlačnost jer baš nikad nisam znala što se krije ispod tvoje, a ja upravo sada skidam svoju i naplaćujem ti sve one dane kad si mislio da si centar mog svita. Čekala sam ovo godinama... Najdraži, jebe se meni za tvoje pješčane plaže koje si otkrio u kasnim tridesetima, imena ionako nisu važna, a virujem i da bi moje sigurno napisao krivo. Toliko dugo se poznajemo, a ti me još uvik pitaš da li se moje ime piše sa J ili bez njega. Zbilja si glup za popizditi. Sad se lipo digni sa tog kauča, ne da mi te se više gledati, i ne lupaj vratima jer nisu tvoja. A moje ime se piše s J, virujem da ćeš ga sada zapamtiti.“ Otvorila sam mu vrata i skočila na njega tako sritna što je napokon tu. Pričao mi je narančastom nebu i suncu okupanom u krvi, kaže – prekrasno je. O plavim leptirima sa bijelim točkama koji te gledaju drito u oči. O obojenim snovima i drhtavoj stvarnosti koja svakodnevno nagrađuje posebne i odabrane. "Idemo?“ Naravno, samo da se otuširam... na stolu je nešto za tebe, pročitaj dok se ja spremim. Hoćeš možda soka? Svježe iscijeđena duša, 100 % prirodno...

10.05.2007., četvrtak

Prvo popit kavu, pa zarakijati i onda bi tribala odgovorit SMS-om

Rekli su mi da je kucao sinoć kasno po mojim vratima i šapatom vrištao kroz friško namirisan vrat isprepleten svijetlo plavim venama. Da je imao na sebi tamno plave rabatinke, maslinasto zelenu majicu sa likom Che Guevare i ruksak sa avionskom naljepnicom. Nisam ga čula, majke mi... „Evo draga, ostavio ti je i pismo, zamolio me da ti ga ujutro dam što prije pa sorry ako sam te probudila ali rekao je da je važno“ piskutala je mini susjeda iz velikog veselog vrta preko puta moje gajbe. Znači vratio se. I došao mi je reći da je tu. Lipo od njega... „Jube, nemoj niti pomišljati da sam došao da ti kažem da te volim, ne budi blesava. Tu sam i puka sam od velike nesanice ko u onoj pismi od Faithlessa: Došao sam po tebe ako si voljna napustiti ovo svoje slatko leglo buhica i nastaniti se sa mnom kao arheološka figura u iskopinama dnevnog boravka civilizacije Inka. Žvakat ćemo listove koke kao i njihovi svećenici pri svetim obredima. Filing je nenadjebiv. Sad napokon kontam i Freudovu filozofiju. On ju je trošio sve dok se nije navukao i stao, pa pao... 1887 godine. Prije točno 120 godina... Ma gle neću te nagovarati, samo te pozivam da skupa napišemo naša imena na jednoj pješčanoj plaži po tvom izboru sunshine. Što kažeš? Aj javi se kad otvoriš krmeljave oke. Znam da sad još uvik ne kužiš ni kurca što ti pišem. Čekam odgovor. Živila!“

09.05.2007., srijeda

I što kad si tako daleko da ne možeš nikoga pogledati u oči. I što kad bi najradije zaplovila venama na jebeni ringišpil života, da se izokrenem u očima i izađem kroz crveni nokat. I znam da ne pripadam ovdje i da moj pogled sumanute skitnice nije nadopuna za dan sa osmijehom, ali nije me briga. Posadit ću svoje plastično drvo života u dječju kanticu za igranje u pijesku da nikad ne uvene u tom pitaru boje ciklame i pričat ću mu svaki dan o okruženju, jer mada ne vide biljke osjećaju. Živit ću s njim pokraj puknutog prozora da osjeti lagani meštral na svom mlado propupalom lišću kao skupa Bonsai maslina u Kineskoj porculanskoj posudi. Je istina je, pamtim i bolje dane ali kad petljaš po sivim stanicama i daješ zadnje kapi sna kroz kapaljku otvora igle, e onda zaglaviš. Koprcaš se sumanuto jer noge su prošle i bokovi su se suzili ali glava ne ide kroz otvor... i jebiga sad sam ni tu ni tamo. I što sad, pitam te što sad...?... Mogu dramiti... ili pokušati prispavati napola presječena... Ne idem dok drvo ne oživi, čekajući vrtne patuljke iz one glupe reklame. U svakom slučaju muvat ću se još malo...

25.04.2007., srijeda

Na -196

Vjerovanje u nešto kao „bolje bit će, nemoj brinut“ ispod progresivne crno bijele opne očnog živca je stvar prošlosti. I neće te vrijeđati samo usputni prolaznici na crvenom tepihu, i nećeš biti povrijeđen svaki put kad te iskritiziraju do bola. Kad otvorim usta riječi postaju brutalno istinite i ispolirane poput srebra. A krivnja ne dobiva na težini, i nećeš se slomiti samo tako. Smrtonosne crne rupe su isto tu i prijete nam ali nitko od nas ne zbraja ostatak života. Živimo, jebiga, bez obzira na okolnosti. I sva vjerovanja ovog svita neće biti dostatna za veliki rastanak. Valjalo bi ponovno otići u Moskvu, po besmrtnost. U naselju Albino u iznajmljenoj zgradi bivše škole, mirišem provalu života. U crnom Bossovom strukiranom odijelu, kolekcija za nadolazeće lito 07, šešir, štikle 15 cm, naočale, crveni ruž, molim lijepo, srebrna aktovka sa specijalnom šifrom u desnoj ruci i 45.000 dolara u njoj. Za zamrzavanje mozga su me tražili 9.000 dolara ali jebeš mozak, tijelo je bitnije. Stoga 45-ica teška ko život u desnoj ruci maršira u skladu sa lijevom nogom. Malena šansa za jedan veći život, Koraljna. Prvo po ure objašnjavanja, ali hej bejb, nisam ja tu da me pumpaš informacijama. Donosim ti pare mada još nisam mrtva, zvuči ludo, ali lista čekanja je duža od one za presađivanje bubrega. Kažu, čuvat će me dobro, na minus stodevedesetšest celzijusa, sve dok napredni mozgovi sadašnjice ne skontaju kako da postanemo besmrtni. Ili to ili se budim za 50 godina. Biznis je biznis raja moja, do sada u svitu imamo 20 krio banki, u njima oko 200 pacijenata, plus oko 1000 onih koji skupljaju pare i stoje u redu. Fala bogu na Sergeju koji ima para i da me živu zakopa. To mora da je jubav.

24.04.2007., utorak

"Ti moraš biti promjena koju želiš vidjeti u svijetu"
Mohandas Karamchand Gandhi

02.04.2007., ponedjeljak

Žedne Transilvanijske godine

S obzirom na sve pizdarije kojima sam bila izložena u posljednje vrime mislim da sam još i dobro prošla. Sergej je luđak, totalni psihotični seksi luđak koji se nalipio na mene ko prilipak na kamen. Nakon što su me njegove životinje pokupile preplašenu u onoj pripizdini bila sam uvjerena da će sve nakon toga biti okej. Ponekad je lakše virovati nekom drugome nego samom sebi, ženski instinkt mi je govorio da malo oladim, smirim krilca i zaputim se doma, skuvam si paštašutu, sidnem na prozor jer balkona nemam i da će se situacija smiriti sama od sebe...ali ne, glupo žensko... Scena dočeka u njegovom apartmanu je bila prejebena. Stavio mi je prst na usta kao psssttttt... budi tiha i uživaj. Skinuo mi jaketu, otkopčao rabatinke, jednom rukom mi skidao majicu, drugom me dirao po preponama i lagano kružio dok srednjim prstom nije ušao u mene. Božanstveni doček, nema što. Spustio se na kolina i jubio me kao Ares svoju Afroditu, skriveno od očiju Bogova. Šapnuo mi je da me vodi tamo di nikad sigurno nisam bila i već nakon po ure privatnim avionom njegovog brata putovali smo prema Transilvaniji preko Karpata i Transilvanskih alpi, putevima ilegalaca i vampira drito u krvavi zamak Poenari na vrhu brda iznad rijeke Arges. Vlad Tepeš bi bio ponosan kad bi vidio moje širom otvorene oči kad sam skontala di sam jebate sletila. A ispod dvorca 1500 fucking stepenica, pa ti biži ako imaš volje. Na jednoj od njih ćeš sigurno tresnuti. Vampiri su legende, vampiri ne postoje, sve je to u tvojoj glavi, ne, ne, ne, ne postoje. Uostalom Sergej će ih sve ubiti. Da? Ručak nas je čekao na ogromnom drvenom stolu. Taman sam stavljala žlicu juhe u usta kad se moj najdraži popeo na stol, rukama sve pobacao i na koljenima dopuzao do mene, a ne nisam se napalila! Ko u filmovima, kažem Vam. Dahtao mi je na uho, lizao mi vrat, vodio jubav s mojom kosom, stiskao me do boli, nježno prstima prelazio preko kože, svakog živca, mirisao me kao zvijer svoj plijen, jebeno... Nije me dirao, samo osjećao, jebao preko zraka. Da nisam doživjela ne bi virovala... Ali može se to, može. I prejako je. Legla sam na pod, raširila ruke i noge i upijala svaku njegovu rič. Opaki lik. Stajao je kraj mene prekriženih nogu i na ruskom šaptao o Drakulama, Rumunjskim provincijama iza kojih cvjeta prostitucija, mučnim nabijanjima na kolac, ubojstvima, lakoći postojanja gledano kroz oči blijedih vampira, predugim žednim godinama i naivnim slatkicama kojima se hrane... Baš poput tebe jube, pomazio me po licu i pojubio nekako zaštitnički, ko da mi je time htio reći da će me za par sekundi ispiti do zadnje kapi krvi...

16.03.2007., petak

Cili svit na dohvat ruke / Dan četvrti

Kažu – Da onaj koji naruči ubojstvo prvi pošalje vijenac na sprovod. Tko li je onda. Mojsije ili Obelix? Možda Obelix? Prema njemu sam ka štikadenta pa me više nije moga gledati. Pari balon. Naime, jutros se isprid mojih vrata našao pogrebni vijenac sa ljubičastom trakom, bijelim tulipanima, bez potpisa. Zasrala sam se priznajem, pošteno. Ne znam za Vas judi moji, ali mene nekako straše takve zajebancije, ako je zajebancija posrijedi. Jer ako nije onda sam nekom gadno stala na živac. Nije pizdarija. Jebiga ne preostaje mi ništa drugo nego hitan poziv sa crnog telefona drito u ured bivšeg ljubavnika Sergeja, trenutno stacioniranog u Moskvi. Mmmm... Sergej je bio izrazito ružan ali tako seksi, strastven i privlačan. Veliki osvajač i zavodnik. Sa hladnim oružjem zataknutim oko bokova. Kod njega nije bilo sivog. Samo crno i bilo, nema sredine, krivci su jasni, a on nepogrešiv. Ciljao je tako dobro. Di god. Naravno... Mislim da me volio samo zato što sam bila Škorpion, kao i on. Stalno je pričao kako škorpije imaju razornu snagu, ja sam šutila. Kako imaju borbeni duh koji ne poznaje granice ili zabrane. Ja sam šutila. Kako pravi škorpion uvik odgovara na svaki izazov i da ste naivni ako mislite da ga možete isprovocirati i ne biti spremni na moguće posljedice. Srao je kako se on nikada ne štedi i da se njegov cili život reflektira u dva pravca, jednom koji obožava i jednom koji uništava. Ja sam i dalje šutila. Dugo me gledao, nešto kontao, nasmiješio se, jedva, nekako... i zamolio da ga nekako isprovociram. Kemijskom sam mu na leđima nacrtala škorpiona i šapnula da mi krade misli... Ispraznili smo crni Makarov i mazili se njime po golom tijelu. Nepeto... Uglavnom da se vratim... Rekao je bejb, ne brini, Sergej već poslao ljude po tebe. A onda te vodim za ruku po svitu. Di da prvo odemo???

02.03.2007., petak

Maroko i naranče za Mojsija / Dan treći

O Bože koji dan! Glava me ubija za poluditi. Pri kraju sam sa benzinom u letjelici i nekako sam skeptična prema svemu. Loš dan i ništa više od toga. Poglavica me već čeka u Alžiru da mu dam cigare i poruku od el Comandantea, a meni vrag nije dao mira da ne škicnem što piše unutra. Frulica da me opusti prije leta i psihička priprema za tajnu poruku. „Revolucija sa 22 kata“ pisalo je unutra – Kakve su to gluposti jebote!!! Poglavica me ili zajebava ili mu zbilja nije dobro. Palim za Maroko dok još imam volje. Ovaj put obavezno idem do Gibraltarskog prolaza. Uvik ga nekako uspijem zaobići. Kažu da je Maroko kao drvo koje pupa u Africi, a hrani se europskim zrakom. Izbacujem pošiljku na dogovoreno mjesto i sad se već radujem pustinji i opijenim devama na vrhovima pješčanih dina. Svijet je čudesno mjesto za proživjeti život samo ga triba dobro protumbati. Fosilni ostaci predaka tribaju počivati na početnoj poziciji ali dok god ti kuca taj sat unutra nemoj imati mira. Ja ga barem nemam. Čim malo usporim, vrime poprima miris plijesni. Evo me... napokon na svojim nogama. Danas me puca da budem glumica. Šaljem svoje dupe tik do pustinje u Quarzazat jer ako su Asterix i Obelix tamo mogli postati face, mogu i ja. Na castingu sam prošla totalno nezapaženo, ali kaže moja baba „Sinko, ne daj se umesti“... Izvadila sam takuin, pružila pare i za godinu dana moje ime će vrištati sa svih plakata u Maroku. Jebiga, možda je ružno ali činjenica je da pare pokreću svit, i šta bi ja sad tribala glumiti da to nije tako? Ajde molim te... Zamaraš me glupostima sestro. I daj please odi po naranče na pijacu, fali mi vitamina, rekao mi je i zalupio vratima crne limuzine. Zatamnjena stakla?! E moj Mojsije, loša kamuflaža. I varaš se ako misliš da ću sad bauljati po pijaci u potrazi za vočem. Kupi tablete pa se kljukaj vitaminima. Prošlo je vrime zdravog života. Imam i ja pametnijih stvari za obavljati. „It's the end of the world as we know it, and it feels fine“

15.02.2007., četvrtak

Dupli rum za Ernesta Hemingwaya i potraga za suhim smokvama. Smirivanje ega / Dan drugi

Uglavnom; ja i poglavica smo sinoć ozbiljno razgovarali i zamolio me da odjebem sa idejom o kupnji oceana jer ću samo navući bijes Indijaca pa me uputio prema Kubi. Stara škrtica mi je dala par milijuna dolara i papirić sa imenom „El Floridite“. Ne znam što mu je bilo, oprala ga nostalgija. Letim ja tako preko Karipskog mora, zujim okolo preko Guatanama, Sante Clare... i zakačim se na Havanu. Joj kako sam mu bila zahvalna što me isprašio iz Zanzibara. Dobri moj poglavica. Ma nema tog mjesta na svijetu gdje bi se bolje osjećala. Tamo sam ja bila JA. Najuzbudljiviji grad na svijetu je Havana i to pod hitno treba uvesti u sve enciklopedije svijeta. Odmah!!! Prvo sam obavila šoping za šefa. Jebiga, nije me poslao na Kubu zato što imam lipe oči. Prije par godina je nešto zajebao s Castrom i od tada ne smije ni prismrditi Havani. Ali se navukao na cigare pa sam otišla do Portagasa po pošiljku. Vau, koja je to čarolija mirisa!!! Rečeno mi je da se ne zadržavam previše u Partagasu pa sam elegantno odbila osobno kušanje najnovijih cigara i sa starom Ladom otpiljenog krova otišla do El Floridite gdje je najdraži Hemingway svakodnevno u sebe točio Daiquiri pojačan duplim rumom. Nakon tri runde zakucala sam se za šank i zaljubila u Bolero. Bilo je šest popodne, a u osam me na Plazi de la Revolucione osobno čekao el Comadante sa porukom za poglavicu. U maslinasto zelenom mantilu prišao mi je čvrsto držeći crvenu komunističku kovertu. Cmoknuo me u obraz i pitao što sam tako ukočena. Nemam pojma stari, još se nisam otrijeznila!!! Tražila sam autogram da ga nabijem Bushu na nos ali naravno da ga nisam dobila. Dat ću ti ga samo ako se potpišem na mekani unutrašnji dio bedre, šapnuo mi je. Tada sam bila valjda jedina žena koja je povratila Daiquiri po Fidelovim čizmama. Uostalom šta mu nije vruće u tim bakanđama. Fu! Koji dan. Trebaju mi punjene suhe smokve. Panika! Sutra palim dalje.

13.02.2007., utorak

Ego protiv britvice / Dan prvi

Moje ime je Serengetia, imam stopedesetsedam psećih godina, ne znam koliko je to ljudskih, osjećam se mladom pa me ne zanima. Kažu da u meni sigurno živi duh nekog poglavice koji me obožava i daruje suhim smokvama napunjenim prvoklasnim kokainom. Ime sam dobila po krateru koji se nalazi na otoku Zanzibaru u famoznom zagrljaju Indijskog oceana. Popenješ li se na Kilimanjaro doživjet ćeš orgazam pri prvom udisaju. Nezaboravno...
Lutam... Vječna sam skitnica, stalno bježim... jebiga... Ali svako malo zapnem o svoj ego, koji je u kombinaciji sa suhim smokvama pre bolestan. Međutim znalo je biti i sentimentalnih momenata koji bi me prikovali za sitni bijeli pijesak. Ponekad sam satima znala čeznuti za samo jednim valom kojeg nije bilo. A plaža bez valova je kao... kao recimo... Hm... Savršeno sjajni, crveni, predivni Ferrari – sa plastičnim ratkapama. Helooooo... Razumiješ!!! Nije loše, ali nije ni savršeno. Zanzibarski kralj Fred Mercury je svoj bar nasrao baš na plažu koju sam je nakon onog koktela viška nekako nazvala svojom. Jebote totalno su znali gnjaviti sa Queenom. Sad kad je dobri Fred dva metra ispod zemlje nekako mi dođe žao što sam prijetila da ću im baciti bombu u bar ako ne promijene ploču. Ali u stvari sam se bojala da ne navale turisti sa svojim dosadnim škljocalicama i unište moj raj. Ego je najveći neprijatelj. A da, sad znate i zašto na leđima imam istetoviran cijeli jebeni otok. Zato ću sutra otići u banku u Dar es Saalam po pare da kupim cijeli ocean. Pa da vidimo...

01.02.2007., četvrtak

Albert Camus- (Mondovi, 7. studenoga 1913. - Pariz, 4. siječnja 1960.), francuski književnik i filozof. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom... Godinama, sjajni lak otpadne, oguli se, ruvina... i ostane samo ona temeljna strana, čista ogoljena duša s kojom smo nekada tako vješto manipulirali, a tijelo kao knjiga poziva pisca da je dovrši. I to sunce koje se probija kroz prošlogodišnja lastavičja gnijezda neće ugrijati ulice da bi našim nogama bilo malo toplije. Jer „...s onima koji ne umiru slučajno stvari stoje ovako; prerezanih žila umiru žene i homoseksualci. Metak u glavu ispale vojnici i grubijani. Tabletama se dokrajče glumci i romantičari. U srce pucaju nespretnjakovići i neurotici. Vješaju se neobaviješteni i slabići. S krova i katova skaču očajnici i teoretičari... (A.Camus)“

26.01.2007., petak

Čarobnjak, šarmer, ljubavnik, frend...

Pepito je bio mali lik iz podzemnih tunela iskopanih ispod mojih začaranih maslina. Zajedno sa suncem znali smo umirati od smijeha njegovim stopalima koja su naspram tijela bili kao dva kanua zataknuta na mršavim nogama mog malog čarobnjaka. I sve bajke svita i svi oni nestabilni pisci koji su se skrivali po tavanima nisu mu bili ni sjena. Mali je smišljao priče dok kažeš keks. Bez zamuckivanja, bez pauza… Samo je pričao i pričao i pričao… Kažem Vam, nešto nevjerojatno. Po zimi bi nestao na par mjeseci pod zemlju jer se bojao bure koja mu je ljuštila obraze i vračao se čim bi zatoplilo sav natečen od spavanja i blijed ko krpa. A onda su započinjali naši najduži razgovori. Ja sam samo mučala i upijala njegov duh kao spužva dok se on rastezao po toploj zemlji ko zmijica. Ručali smo zajedno pomidore iz vrta mog dida koje ga je jednom prilikom slučajno zgazio. Bidan je zarežao ko bisna lisica i po ure se previjao po podu. Skoro mi je tada i utekao jer sam se upišala od smiha, ali nije moga da mi ne ispriča sve svoje snove u bojama. Dok smo se mi svakodnevno skrivali od granata on je hodao ispod duge i kupao se u toplom moru Indijskog oceana. Spominjao je i svete krave koje su mu donosile krafne punjene čokoladom. Šarmirao je sve ljepotice šarolikog Bombaya svojim pričama o Mediteranskom suncu i mojim lipim maslinama. Ma da se nije rodio na isti dan kad i ja mislila bi da je izmišljen, da postoji samo u mojoj glavi i baš zbog njega, na naš rođendan ja sam mu se zaklela da nikad neću odrasti. I iako je prošlo već sto godina od kada sam ga zadnji puta vidila znam da je još uvijek negdi doli ispod moje masline i fali mi, jebote kako mi fali…

23.01.2007., utorak

Pas tragač... i dva tri mušketira...

Sad sam tu i čekam te, mašem repićem, veselim ti se, zar ne vidiš budalo... Njuškat ću kao pas tragač svaku cestu kojom si prošao. Veselo mašući mali repićem svaki puta kada osjetim da sam ti bliže. Pronaći ću te, ne brinem se oko toga, do sada sam uvijek uspijevala pa se ne zabrinjavam previše. Trenutno sam na Kingston Bridgeu i osjećam te tu negdi. Možda dišeš u Thamesi ispod ovog ljubičastog betona kraljevske nepouzdanosti. Slaba sam s parama ali prodat ću i dušu vragu samo da me pojubiš tu na ovoj ogradi dok Phantom bude bježao iz Opere pod budnim okom kraljice. Neka sam gladna i bosa... Bilo je i gorih dana... Sad sam tu i čekam te, mašem repićem, veselim ti se, zar ne vidiš budalo. Oduvijek si bio slijep za takve stvari ali sada se ne mičem dok ti ne kažem da nije cili svit tvoja igraonica, ali ja te volim i bila sam klaun u rukama tvojih pički koje si huškao na mene svaki puta kad bi ti dosadile. Ne želim te natrag, ne budi lud. Ja sam tu samo radi dobrog provoda a cila ova spika je samo lipi način da ti kažem da te volim, jebeno te volim... ali i da je moja disco kugla sada okrenuta prema novom DJ-u koji ima oči boje slonovače i velike dugačke trepavice kojima me zaklanja od radoznalih pogleda. I još nešto; samo nesretni ljudi loše plešu, a ti si zbilja bio grozan.

15.01.2007., ponedjeljak

Tickling...

Osjetila sam sinoć škakljanje po tabanima i nečiji smijeh umjesto mojega. Mirisni dodir vatre spojen u cvjetnoj noti s toplim začinom cimeta. Tako zavodljiv i strastven kao Samba u južnoj zoni Ria. Pakiram se, ma nije me briga za posao, nema veze, čekat će me moji ljudi. Snovi ti uvik nešto žele reći, a ovaj moj mi sad govori da je vrime da malo mrdnem dupe i pravac Brazil. Uzimam žute Havainas japanke, one mi jedine ne nabiju žulj na noge, kostim boje sniga, povratnu kartu na 6 rata i zarobljena između polijepljenih pera predivnog, ručno izrađenog jeftinog kostima švercam se na tvom ramenu bez karte, ali sritna ko guzica na Karnevalu života. Upijam mirise zgodnih preplanulih tijela tvojih sestara i ka japanski turist škljocam aparatom bez prestanka. Predivna si... tako tajanstvena i senzualna, divlja i čvrsta, ma, da te i sam Michelangelo klesao svojim božanskim prstima ne bi bila tako lipa... SamBa Di JaNeIRo i na, na, na, na, na, na, na, na... Idem ća tek kad prokližem kao kapljica između ovih čvrstih sisa...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se