Rekli su mi da je kucao sinoć kasno po mojim vratima i šapatom vrištao kroz friško namirisan vrat isprepleten svijetlo plavim venama. Da je imao na sebi tamno plave rabatinke, maslinasto zelenu majicu sa likom Che Guevare i ruksak sa avionskom naljepnicom. Nisam ga čula, majke mi... „Evo draga, ostavio ti je i pismo, zamolio me da ti ga ujutro dam što prije pa sorry ako sam te probudila ali rekao je da je važno“ piskutala je mini susjeda iz velikog veselog vrta preko puta moje gajbe. Znači vratio se. I došao mi je reći da je tu. Lipo od njega... „Jube, nemoj niti pomišljati da sam došao da ti kažem da te volim, ne budi blesava. Tu sam i puka sam od velike nesanice ko u onoj pismi od Faithlessa: Došao sam po tebe ako si voljna napustiti ovo svoje slatko leglo buhica i nastaniti se sa mnom kao arheološka figura u iskopinama dnevnog boravka civilizacije Inka. Žvakat ćemo listove koke kao i njihovi svećenici pri svetim obredima. Filing je nenadjebiv. Sad napokon kontam i Freudovu filozofiju. On ju je trošio sve dok se nije navukao i stao, pa pao... 1887 godine. Prije točno 120 godina... Ma gle neću te nagovarati, samo te pozivam da skupa napišemo naša imena na jednoj pješčanoj plaži po tvom izboru sunshine. Što kažeš? Aj javi se kad otvoriš krmeljave oke. Znam da sad još uvik ne kužiš ni kurca što ti pišem. Čekam odgovor. Živila!“
|
