I što kad si tako daleko da ne možeš nikoga pogledati u oči. I što kad bi najradije zaplovila venama na jebeni ringišpil života, da se izokrenem u očima i izađem kroz crveni nokat. I znam da ne pripadam ovdje i da moj pogled sumanute skitnice nije nadopuna za dan sa osmijehom, ali nije me briga. Posadit ću svoje plastično drvo života u dječju kanticu za igranje u pijesku da nikad ne uvene u tom pitaru boje ciklame i pričat ću mu svaki dan o okruženju, jer mada ne vide biljke osjećaju. Živit ću s njim pokraj puknutog prozora da osjeti lagani meštral na svom mlado propupalom lišću kao skupa Bonsai maslina u Kineskoj porculanskoj posudi. Je istina je, pamtim i bolje dane ali kad petljaš po sivim stanicama i daješ zadnje kapi sna kroz kapaljku otvora igle, e onda zaglaviš. Koprcaš se sumanuto jer noge su prošle i bokovi su se suzili ali glava ne ide kroz otvor... i jebiga sad sam ni tu ni tamo. I što sad, pitam te što sad...?... Mogu dramiti... ili pokušati prispavati napola presječena... Ne idem dok drvo ne oživi, čekajući vrtne patuljke iz one glupe reklame. U svakom slučaju muvat ću se još malo...
Post je objavljen 09.05.2007. u 15:28 sati.