...slažem koreografiju jer tako noći poprimaju glađu i topliju nijansu. Sumiram dan ispijajući dozu zadovoljavanja. Netko potpuno stran, meni nepoznat, slučajni prolaznik ili odvjetnik Boga sunca pored malog kreveta za jednu i pol osobu ostavio bi poruku punu nostalgije, a meni triba kvalitetna šutnja i čokoladne bombice prije odlaska u pamučne tunele šarenih lancuna. Moraš mi dozvoliti da budem podalje od vlastitih sigurnosnih zidina koje me brane kao staru tvrđavu jer zbilja se bojim da me jedno jutro nebo ne dočeka zasukanih rukava. Želim da me diraš iznad površine jer ne razumim više jezik jubavi. I kome telefonirati da kažem da sam okej? Toreadori i moja publika, pobunjeni patuljci viruju Dostojevskom koje je rekao da nastoji voljeti život više od njegova smisla. Večeras zato odbijam biti poslušna jer mjesečeva kabanica optočena dijamantima, krojena po meni, za kasne koncerte uz morske orgulje, žudi za toplim tijelom koji će joj udahnuti život. Koracima, nečujnim, poput hoda na mekanim mačjim šapama zaobilazim smislene rupe života jer jebiga besmislene stvari uvik nekako lakše dopiru do srca skitnice. A to sam ja. Bez smisla i poretka. Bez glave i repa. I nije mi bed. Tako sam tila… i tako je najbolje. Primiti me za ruku da se ne raspadnem, bilo bi možda logično, jer trčeći u novim ljubičastim čizmama nisam baš spretna. Ali uganuti gležanj neće biti nešto što bi me večeras moglo spriječiti da se napijem, zaplešem po trgu i poberem zvjezdani aplauz jer Frusciante upravo započinje svoju – Maybe.
|
