Penjala sam se noćas po skliskim krovovima posuđenog grada dok su susjedi čakulali o potrošenom vrimenu kojeg je magla odnijela sve do Visa, di su divlje godine, stari ljudi znali čuvati u malim bočicama duboko u špiljama. Znali su da ih slušam pa su svaku rič dodatno naglašavali sa „razumiš“ i dva, tri uskličnika u zraku. Može bit da je svaki moj uzdah samo budio krijesnice i jednu po jednu slao drito u moju kosu da je zapetlja, pretvori u čvorove, napravi čvrstu mrižu kojom će me na svojim krhkim krilima oteti i baciti tamo negdi di su masline zabranile ljudima da ih beru. A izvor nazvan po Posejdonovoj ljubavnici Alopi čuvao je moje tilo od dehidriranja na plus 40. Bilo je neke čudne energije u toj friškoj vodi, ko da je duša živo zakopane Alope jedrila iznad potoka i mržnjom spram oca koji ju je zakopao hladila svaku kapljicu. Veliki ljudi su molili masline da rastu sve do neba jer kad je svit podijeljen na tri dijela Posejdon koji je dobio more poželio je Vis nazvati svojim. Zeus je dobio nebo i zemlju, a Had podzemlje u kojem je Asdofel - cviće smrti pustilo svoje korijene sve do mojih maslina koje su iz čistog dišpeta zabranile ljudima berbu - kao pokora za sva ružna dijela koja su gnojila Asdofel. Samo rijeka zaborava mogla je oprati moje ruke, šporke od crvene piture, da se ne spizdim s krova i završim kao slučajna fleka razvaljena na asfaltu posuđenog grada ili kao štorija, samo usputna vijest u Slobodnoj Dalmaciji na dnu jeftinog papira. Sad te samo lipo molim, vodi me ća odavde, veži me lancima, nije mi bitno... samo me spasi da ne padnem i da još ovu godinu mogu mirno ležati u hladu ispod maslina. Navući ću na sebe veštin za banjat se i sa smajlom na licu jubiti mekane krijesnice. Obećavam, više ih nikad ne ću skupljati u tegli da mi glume lampu. Od danas pa na dalje, samo ću ih nježno jubit.
Post je objavljen 07.08.2007. u 15:54 sati.