Nedavno sam sanjala usnulo lice crnog anđela kako se meškolji na tirkiznoj površini zjenice Božjeg oka. Nadrealno omotanog u zavoje koje je posudio od osakaćene Madridske Kraljice. „Život nikad nije bio mističniji“, izderao se dok je rukama bijesno pokušavao ukrotiti sive slonove iz podzemlja. Ubran i odgojen da bude identičan likovima iz sablasnog svijeta grozničavih snova i halucinacija, omotan u drugu kožu kraljice, odugovlačio je sa odgovorima o dolasku u moje snove. Uvjeravao me da ga nema i da je sve što osjećam samo tanka nit samouništenja. Kao loš skretničar na staroj pruzi za Kataloniju. Okrenula sam leđa da mi na njima nacrta kartu za bijeg iz ovog sna ali umjesto puta oslobođenja, crnom tintom i perom s krila napisao je "Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći." … Predstava je započela… Moj najdraži. Salvador Felipe Jacinto Dalí Domenech… crni anđeo zatočen u oku Najvećega. I nije me briga ako više nikad ne budem disala istom snagom, k' vragu sve. Sad dišem najjače. I možda… ako se pomolim svaki dan, ako ga budem željela svaki dan i ako sat ne izgubi minute u hodu… Možda se ponovno pojavi u išaranim i nespretno složenim snovima koji me svako malo uspiju žestoko iznenaditi...
Post je objavljen 04.10.2007. u 16:26 sati.