Pogled u...

nedjelja, 31.12.2017.

Želim si...odvažnost



Približava se ponoć. Ne, još uvijek ne spavam. Sitno brojim do posljednjeg dana u godini. Uz svjetlost svijeće i lampica na boru, osluškujem meditativnu glazbu koju si volim pustiti dok pišem. Sav taj proces pisanja i stvaranja popraćen takvim mojim ritualom, odvodi me u moj svijet. Svijet u kojem mogu izreći ono što osjećam, što me muči, što me raduje. Te uvjete stvorila sam si putem. Kad kažem putem, mislim na svoj razvojni put pisanja. U početku, nije bilo lako prenijeti osjećaje na papir. Negdje, u mislima, imala bih druge na umu. Što će oni reći kada pročitaju ono što osjećam, kako dišem, što me rastužuje. Otvoriti se na papiru nije daleko od onoga kada se otvaramo ljudskom biću. Naime, ono što ja pišem, objavim. Stavim u eter, pa tko pročita. I čitalo se i čita se. Neizmjerno sam zahvalna svima koji su odvojili svoje dragocjeno vrijeme, sjeli pred svoje ekrane i čitali ono što sam iskreno iz srca stvarala.
I uistinu je bilo tako. Iz srca. Vođena sobom. Velim, nije bilo lako otvoriti se, ali pomake sam napravila. Napisala sam dosta intimnih blogova. Otvorila svoju dušu, otkrila svoje rane, pokazala se svijetu. Ogolila se. Podijelila svoje snove, nadanja, strahove. Svi moji tekstovi prvenstveno su djelovali na mene. Imali su i još uvijek imaju terapijski učinak. Svi oni gluhi trenutci koji su me znali okružiti, nisu me učinili nijemom. Svoj glas pronašla sam prebirući na tipkovnici svog laptopa. Pišući, stvarajući, dijeleći. Sve to, mijenjalo je mene. Promijenilo je mene, a i neke moje odnose. Kako prema stvarima, situacijama, tako i prema osobama. Kao i sve u životu i pisanje je postalo jedan od mojih velikih učitelja.
Stoga, odlučila sam napisati nešto i za kraj ove godine. Koliko vidim i čitam, nastaju mnogi tekstovi o ciljevima koji su si ljudi postavili u nadolazećoj godini. Ja, pak, neću pisati nikakvu listu svega onoga što želim napraviti. Ne želim uzimati komad papira, stavljati na papir ciljeve, pa uz njih kvačice ako se ciljevi ostvare. Ne želim si stvarati više takve pritiske. Čemu? Vrlo dobro svi mi znamo što bismo htjeli, zar ne? Prije ću staviti opis puta kojim treba ići da bi se do tog cilja došlo. Ipak, treba imati na umu kako se neki ciljevi neće ostvariti. Treba imati na umu kako je bitan upravo taj put kojim ćemo hoditi da bismo taj cilj ostvarili. Na tom putu su lekcije, na tom putu će se iskristalizirati je li naš zamišljeni cilj uopće dobar za nas.
Iz tog razloga, poželjela bih si ODVAŽNOST. Odvažnost iskusiti sve ono što me čini sretnom. Odvažnost uživanja u trenutku u kojem živim, ne razmišljajući o dalekoj budućnosti. Odvažnost u još boljem izricanju onoga što u sebi nosim. Odvažnost u kreativnosti u kojoj želim pomjeriti i pokoju granicu. Granicu koja bi druge potaknula na činjenje, djelovanje, voljenje.
Da, želim si odvažnost koja nikako ne ide bez hrabrosti. Odvažnost osloboditi se strahova. Odvažnost priznati si mnoge stvari. Odvažnost da znam prepoznati kada upotrijebiti tu odvažnost.
Sve bi to bila zrnca koja bih skupljala i stvorila svoju ogrlicu životnih mudrosti. U trenutku, dan za danom, odvažno.
Stoga, dragi moji, svi oni koji ste mi poklonili svoje vrijeme i svi oni za koje se nadam da ćete mi tek pokloniti svoje vrijeme, želim sretnu i blagoslovljenu Novu 2018. godinu. Budite mi odvažni, hrabri i nadasve mudri. Sve to začinite s onim što uvijek naglašavam (iako i sama o njoj učim), a to je LJUBAV.
Vrijeme je za BITI ODVAŽAN, zar ne?!

Šaljem veliki topli zagrljaj :)!

Oznake: odvažnost, ljubav, hrabrost, pisanje, nova godina

31.12.2017. u 00:37 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 17.12.2017.

Slobodno osjećaj



U moru životnih trenera, novih metoda koje nam svakodnevno iskaču da bi nas usmjerili, negdje, primjećujem da smo podosta izgubljeni. Novi val "duhovnosti" čini nerijetko opasne stvari. Govore nam da je potrebno pozitivno razmišljati. Posežući za raznim rješenjima bivamo sve gladniji sebe. Želimo sebe u svoj svojoj veličini, ali se nametnula teorija o pozitivnom razmišljanju. Nekako mi to izgleda kao izvršavanje ambicija nekih drugih, a sebe smo negdje duboko zakopali. Zakopali smo se unutar posla kojeg ne volimo, braka u kojem nismo voljeni, prijateljstva koja su neiskrena i puna uvjeta. Utihnuli smo glas u sebi, stavili ga na opciju - bešumno. Stvorili smo naviku življenja, ali ne dajemo si pravo osjećati.
Moji osjećaji su raznoliki. Ponekad sam usamljena, ponekad želim biti osamljena, ponekad poželim reći nekome koliko me tuga i brige izjedaju. Sretna sam i tužna, zahvalna i ljuta, voljena i usamljena, volim i odbačena sam. Svi ti osjećaji u meni stvaraju koktel emocija. I to je prirodno. No, ono što nije u cijeloj toj priči dobro je povratna informacija drugih kada poželim verbalizirati svoje unutarnje stanje. Znala se dogoditi situacija koja bi za mene postajala nepodnošljiva. Tada ja, ljudsko biće kao i sva druga, započela bih govoriti o onome što me tišti. Naišla sam na puno toga, što me samo još više odgurnulo u moj tajni svijet. Kao da moja stanja nisu validna usporedo s drugima. Zaustavili bi me s riječima kako nisam bolesna, kako nisam majka (pa ne moram brinuti za djecu), kako nemam budalu od muža, kako imam vremena za sve (jer sam single), te što mi nedostaje. Budi zahvalna, govorili bi mi. Hm!
Da su mi dozvolili da započeto završim, onda bi i saznali da više zahvaljujem nego što tražim. Saznali bi da bolujem. Možda bolest nije tjelesna, ne izjeda moje stanice tijela, ali hrani se onim esencijalnim. Hrani se mojim bićem koje kao i svi drugi pokušava živjeti ispunjenim životom. Saznali bi da kao i oni želim ljubav, obitelj koju želim stvoriti. Saznali bi da single život, koliko je lijep, poprilično je gluh. Prostor u kojem živim ispunjavam glazbom i nježnim disanjem svoje curice, maltezerice Amelie. Saznali bi kako je moja bol također legitimna. No, obavijeni vlastitim životima (za koje ne govorim da nisu teški), nesmotreno, a ponekad i bešćutno znaju odaslati rečenicu koja čovjeka stavi na margine onih koji kao da nemaju pravo osjećati.
Da, nemamo svi iste živote. Priča svakog od nas je posebna, jedinstvena, teška i laka, sretna i tužna na svoje načine. Ipak, pitam se, jesu li svi ti ljudi koji svoje probleme stavljaju na vrh piramide onih koje bi se stalno trebalo slušati, tješiti (pod cijenu vlastitog neosjećanja) svjesni da postoje oni čiji životi su još teži od njihovih? Ako ćemo razmišljati globalno i gledati nevjerojatnu i pretešku ljudsku patnju, tko onda ima pravo išta reći o svojim osjećajima.
Odgovor bi trebao biti jasan. Svi imamo pravo. Svi imamo unutarnji svijet koji je tijekom života prošao kroz toliko transformacija koje su nas itekako obilježile. Osjećaji svih su valjani, legitimni. Osjećaji su bitni od našeg samog početka. Od trenutka kada smo stupili na tlo života, do trenutka kada ćemo odvojiti svoje duše od ovozemaljskog i krenuti nekim drugim putem. Svaka, pa i najmanja bol ima svoju važnost, jer s razlogom se zove bol. Jačina boli nije ljudsko nadmetanje čiji će intenzitet reći tko ima prednost pri otvaranju emocionalnih vrata svijetu. Moja emocija je važna, tvoja emocija je važna, emocija cijelog svijeta je važna.



Rasipamo se naučenim preseratorskim novonastalim teorijama. Smjernice koje su nam dane u literaturi selfhelpa kao da zaboravljaju krenuti od glave, a ne od trupa ili još gore od repa. Ismijavaju se pshilozi, psihijatri, psihoterapeuti, a veličaju su oni koji govore kako treba pozitivno razmišljati. Govore kako je potrebno voljeti sebe, a ne govore kako se to voli sebe. Govore koje tehnike pomažu, ne imajući na umu kako je svaki čovjek biće za sebe. Kako moj background nije jednak backgroundima drugih. Govore ti da se moliš, a ne naučete kako se moliti. Koketiraju sa svim religijama svijeta, izabirući ono što njima odgovara, stvarajući neko novo doba. Neki new age New Agea. Vrijeme nam prolazi, a da se nismo pitali osnovno. Tko smo?

Tko sam?


pitanje za svakog ponaosob

Tko si?

Hoće li nam reći oni koji hodaju naokolo s teorijom, a da ni sami ne znaju tko su? Hoće li itko zastati, pogledati čovjeka, mene, u oči, sjesti i samo slušati? Zaboravili smo slušati. Kada bismo na kratko ne stavljali svoju bol ispred onoga koji je odlučio stati ispred vas i reći vam svoju, učinili bismo najdragocjeniju stvar ikada. Čuj me prvo. Čujmo se. Poznavanjem sebe, osluškivanjem drugoga, polako ćemo krenuti prema tom pozitivnom razmišljanju. Ipak, imajte na umu kako ni tada dani neće biti ispunjeni pozitivom, već će biti ispunjeni svim životnim bojama. Ono što će biti drukčije jest naše ponašanje. Znat ćemo drukčije. Ako i pogriješimo, reći ćemo na glas, ispričati se. Poznavat ćemo jedni druge. Nećemo se povlačiti u svoje privatne odaje, već ćemo brisati svu tu silnu otuđenost. Postat ćemo jedni drugima bitni, davajući važnost tuđim radostima i bolima. Dozvolimo si biti autentični, dozvolimo si izgovoriti ono što osjećamo.



Dugo već razmišljam o ovome, jer primjećujem kako sam i sama, pred drugima zatvorila vrata svoga svijeta. Nekako sam se i uljuljala u svoj svemir. Naravno da imam TE ljude kojima mogu verbalizirati i bol i radost i tugu i sreću. Nemam ih mnogo, ali su zlata vrijedni. No, ono što želim jest mijenjanje klime općenito. Nisu TI moji ljudi uvijek oni kojima želim reći svoje emocije. Nekada poželim da to bude i netko drugi. Iz razloga što je i sam prošao kroz određene transformacije. Ali tada, voljela bih da se uistinu čujemo. Da se ne ušutkavamo i ne poklapamo riječima koje bi bol jednoga uzvisili nad boli drugoga. Dajte ljudi, pa ljudi smo.



U biti bojim se ovih blagdana. Ne poradi sebe. Nego poradi onih koji sami lutaju, iako su okruženi ljudima. Bojim se za one koji će tijekom blagdanskih dana vrlo vjerojatno prolaziti kalvariju života, koji će stjerani u tamni kut čekati maleni tračak svjetlosti da ugrije njihove ranjene živote. Također, bit će i onih koji će se aktivirati, pa će u blagdanskom raspoloženju rasipati priču o zajedništvu. Koje će, eto, Božić kao potaknuti da bi mogli javiti se nekome koga nisu dugo čuli ni vidjeli. Vjerojatno od prošlog Božića. Iskreno, sačuvaj me Bože takvih koji u jednom tjednu žele ispraviti odnose koji se ne održavaju mjesecima, godinama (no, neću se oglušiti na njihovu bol ako ju žele podijeliti). Poigravati se s osjećajima drugoga također nije prihvatljivo ponašanje. Stoga, prije nego krenete prebirati po mobitelu, stavljajući prst na kontakt osobu koju niste dugo čuli, pitajte se, činite li to iz ispravnih razloga. Želite li odnosu dati drugu priliku? Ako da, onda se počnite i ponašati u skladu onoga što (ne)biste htjeli da se vama čini.
Završila bih blog riječima kojima je i naslovljen. Slobodno osjećaj!!! Saznaj tko si!!! I sama radim na tome. Saznaj tko su i ljudi preko puta tebe. Dozvoli si biti iskren prema sebi. Završi ono što vodi propasti, a hrani ono što ti svakim danom donosi sve više plodova. Presjeci pupčanu vrpcu koja te ne održava na životu. Ali, ne ignoriraj čovjeka u patnji. Nemoj ti biti onaj koji jedino vide svoju bol, a pred tuđom zatvara oči. Sve to polako će postati jasno otkrivanjem sebe, živeći slobodno. Slobodno i u ljubavi.



ŠTO DUŠU BOLI

Drhtimo misleći da u nepostojanju ćemo nestati,
ali nepostojanje se još i više boji
da će ljudski oblik dobiti!

Ljubav prema Bogu jedini je užitak.
Sve se druge naslade užegnu.
Što dušu boli?

Živjeti bez okusa vode vlastite srži.
Ljudi znaju samo za smrt i ovaj svijet.
Sumnjaju u vodu duše.

Te sumnje mogu se umanjiti. Iskoristiti noć za buđenje.
Tama i živuća voda ljubavnici su.
Neka ostanu budni zajedno.

Kada trgovci svoje obilne večere smažu
i usnu svoj besvjesni san,
mi, noćni kradljivci, idemo na posao.


Rumi

Oznake: Bol, usamljenost, potpora, Božić, ljubav

17.12.2017. u 17:12 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.11.2017.

On



Pojavio mi se u snu. Odjednom. Banuo. Nije se najavio. Došao je da me podsjeti na prošla vremena. U snu je čak bio i dobar. Otvorio mi je vrata svoga doma, upoznao me sa svojom obitelji. Pomogao mi je. Nije pravio problem oko ničega. Bio je osoba koju sam u javi priželjkivala. Bio je čovjek, topao, suosjećajan. Konačno, u snu, osjetila sam da pripadam, da imam mjesto, da sam sigurna. Imala sam osjećaj da je san paralelni svijet koji mi je pokazao kako je moglo biti. Ali nije. Nije bilo tako. On je bio sve, samo ne topao i suosjećajan.
Napatili smo se. Napatili jedno drugo. U dugim godinama ovisnosti jedno o drugome, mučili smo svoje duše i svoja tijela. Ranjavali se. Te rane lizala sam godinama kako bi zacijelile. Ne izgledaju više svježe, ali ožiljci su tu. Ožiljci koji me podsjećaju na duge izgubljene godine. Godine traženja ljubavi, nadanja da će se stvari promijeniti. No, nisu. Iako su izgubljene, upisale su u moju knjigu života veliko i bitno poglavlje. Kad god posegnem za tom knjigom (svjesno ili me drugi na to "natjeraju"), podsjetim samu sebe što više ne smijem činiti. Danas odmah mogu dešifrirati poruku koja mi se jasno nametnula na našem samom početku. Tada nisam imala snage, ni volje čuti što mi poruka želi reći. Crvene zastave koje su se tako očito vijorile ispred mojih očiju, ja bih pretvarala u bijele. Predavala sam se njemu, jer sam vjerovala u bajke. Jedna godina, pretvorila se u dvije, tri, četiri, pet. Dozvolila sam si biti emocionalno zlostavljana. Bila sam mazohist koji se naviknuo na patnju, udarce, bol. To mi je bilo poznato. To mi je bilo poznato od malih nogu. Poznato mi bude i dan danas, ali brže zacijelim. Naučila sam izdržati. Ne uvijek, ali daleko bolje od prije.
Bila sam mišljenja da ga i volim. To sam mu čak i rekla. Nije uzvratio. Nije ni otišao. I dalje smo se primali u svoje tada izvrnute svjetove. Želudac mi se okreće kada danas na to pomislim. To je jedan od onih dubokih ožiljaka, koji ne voli da ga se dira. No, kada ga se dirne, pojave se slike iz nekog prošlog života, iz nekih davnih dana u kojima se ne prepoznajem. Očito je svatko imao svoj motiv zbog kojeg se tako jadno prodavao. Zbog kojeg je tako dugo ostajao u nečemu što nije vodilo nigdje. Skriveni od drugih, okruženi zidovima smrdljivog prostora. Prostor u kojem smo oboje nanosili sebi novu ranu kao da želimo imati odvratnu kolekciju patnje i boli. Da, bila sam mišljenja da ga volim. Danas znam da to nije bila ljubav, čak ni mrvica ljubavi. Bilo je to parazitstvo, osjećaj da nisam sama. Hm, da, osjećaj da nisam sama, a bila sam usamljenija nego ikada. Osim što sam emocionalno propadala (a možda je to bio početak moga rasta za dalje), propadala sam i intelektualno. Naše misli i shvaćanja o životu nisu se podudarala. Njegove spoznaje, njegove ideje, njegove misli nisu bile hranjive. Bila sam gladna za shvaćanjem, razmjenom bilo kakvih mudrosti. To je izostalo. Nakon određenog vremena, zašutjela sam. Pristala sam i na to. Taj nedostatak kompenzirala bih sa svima drugima, samo ne s njim. Odbacila sam svoju vrijednost. Apsurd za apsurdom u potrazi za ljubavi. U potrazi za onim što mi je cijelog života nedostajalo. Željela sam da me muško konačno voli. Bila sam odrasla osoba odjevena u pretijesnu dječju odjeću. Sve je na meni bilo pretijesno, a ja sam mislila kako će doći vrijeme kada će odjeća biti udobna i ugodna. Trebala sam skinuti sa sebe te male krpice, riješiti se stare kože, odjenuti novo i po mjeri, ali nisam. Ostajala sam i ostajala. Lažući sebi i drugima, ali najviše sebi. Analizirajući događaje, na tako pogrešan način. Bile su to moje fantazije. Za mrvu ljubavi. Sranje! Čisto sranje!



Zašto je on bio takav, mislim da on to nikada neće znati, jer ne zna si priznati. Njegov duhovni svijet nikada nisam doživjela. Mislim da ga je stavio negdje na čekanje. Ono malo informacija koje posjedujem o njegovim životnim početcima daju mu tek djelić onoga što bi moglo biti njegova priča.
Nekoć mi je njegov svijet bio toliko bitan. Htjela sam ga znati. Maštala o tome stotinama puta. Danas, ne želim ga ni sresti. Da ga i sretnem, ne bi se pozdravili. Jadno, ali istinito. Danas više nisam ljuta, ni na njega, ni na sebe. Ali, eto, san mi ga je dovukao u misli, pa mi se sve nekako vratilo. Čovjek sam.
Stoga, danas kada mi netko govori o ljubavi, kada se preserava u postavljanju i davanju svojih definicija, ne pušim to. Ne govori mi da me voliš, ne govori mi da je ljubav najbitnija, ako to ne znaš i pokazati. Od riječi se ne živi. One se tako lako prevale preko usta, puste u zrak. Drugi pak očajnički hvata te riječi, guta ih, misleći da se nahranio čudesnim eliksirom. Nije. Ostat će gladan. Onaj tko o ljubavi samo govori, a ne pokazuje ju, čisti je prevarant. Više me ne zanima "ljubavna elokventnost". Zanima me volja, odluka, čin. Sve ostalo je samo šuplja priča. Takve rane i ožiljci mi se više ne skupljaju.
Dišem. Rastem. Živim. Volim. Tu sam.






Oznake: ljubav, loša veza, on, rast

19.11.2017. u 19:06 • 8 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.05.2017.

Pogled u...moju godinu



Iako su oči mnogih uprte u TV ekrane (razlog-lokalni izbori), moj pogled se usmjerio i na godinu koju ostavljam iza sebe. I sama sam iščekivala rezultate izbora, ali odlučih osvrnuti se na svoju proživljenu godinu. Razlog? Sutra mi je rođendan. I kako mnogi prave određene liste životnih odluka na Silvestrovo, ja volim rezonirati, uvidjeti, primijetiti što se sve dogodilo dan prije 22. svibnja.
Svjesna sam svojih dogodovština i prije ovog dana, ali nekako volim baciti još jedan pogled, prije nego ušetam u svoju novu, biološku godinu.
Ne želim na dugo i na široko o tome što se sve odvijalo. Ostavljam određene situacije i spoznaje za neke od nadolazećih blogova. Želim nekako pogledom prijeći na svoja osjećanja. Na ono kako sam unutar sebe doživjela sve ono što ostavljam iza sebe. Vrlo sam zahvalna na prošloj godini dana svoga života. Imala sam priliku cijelo ljeto provesti u prekrasnom gradu, u Londonu. Ogromni grad na koji se treba naviknuti. Onog trenutka kada se dogodi klik, otvore se oči i srce i um i on postaje najljepši grad u kojem sam ikada bila. Bio je to grad u kojem sam i najduže bila. Ono što posebno pamtim dok sam tamo boravila (uz svoju rodbinu i prekrasne trenutke s njima) je osjećaj sreće. Sjećam se kako sam se vozila u autobusu, krećući se prema jednom od must see mjesta, slušajući glazbu koja je dopirala do mene preko slušalica, promatrajući sve te silne ljude i osjetila onu sreću. Onu za koju ne trebaš nikakav poseban razlog. Sreća se događala u tom trenutku, ona je jednostavno bila. Ja sam ta koja sam osjećala sebe u potpunosti, koja se osjećala slobodna od bilo kakvih opravdavanja ljudima, od toga da moram biti nešto što nisam, od toga da se moram siliti da bih bila negdje gdje ne želim biti. Bila sam svoja, bila sam u trenutku, bila sam opuštena, prihvaćala sam sebe u potpunosti, bila sam sretna. Mnogi misle kako nemaju pravo na tu sreću, da je ona luksuz. No, meni se nije događalo ništa senzacionalno tog trenutka da bih uprla prst u to i rekla da je to razlog zbog kojeg sam osjećala sreću. Ne. Samo sam si dozvolila. Dozvolila sam si biti prisutna cijelim svojim bićem, u tom trenutku, ne razmišljajući o tome što slijedi. Znala sam da će slijediti dobro. I slijedilo je. I to je ono što mi danas nedostaje. Nedostaje mi taj osjećaj, to dozvoljavanje sebi da budem svoja. To što još uvijek krenem s pravdanjem ili silim sebe biti negdje gdje tog trenutka ne želim biti. Želim taj osjećaj sreće kojeg sam osjećala prošlog ljeta. Samo se moram podsjetiti, prisjetiti i ponovno si dozvoliti. I tu nema ništa loše. To nije sebičan osjećaj, to je osjećaj ljubavi prema samom sebi. A kada počnemo voljeti sebe, tek tada znat ćemo što je to iskreno voljeti i druge. Pišem ovo, jer bih nekako htjela i sebi i drugima poručiti da je sasvim u redu željeti sebi sreću, željeti sebi najbolje i voljeti se. Ako to znači, udaljiti se od određenih ljudi, stišati zvukove oko sebe koji su preglasni, odmaknuti se u osamu i čuti sebe, onda neka tako bude. I u tome nema ništa loše. Kao što velim, to je nešto što i samu sebe moram podsjećati i dati si za pravo. Jer time volim sebe. U suprotnom se ranjavam i stvaram si nemir. Ne želim više TE nemire. Ne želim više TE rane. Stoga, želju koju sam uputila u nebo, sebi za rođendan je da se počnem voljeti. Voljeti takvu kakva jesam. To znači puno rada kako bih dozvolila svemu onome što treba doći da uistinu i dođe. Trebam se odvažiti zatvoriti poneka vratašca i otvoriti ona koja cijelo vrijeme čekaju da budu otvorena. Trentuno su odškrinuta, nije da su u potpunosti zatvorena ili zaključana. O ne! Ali, treba će još tu snage kako bi se otvorila i pustila ono čisto unutra. Kako god to išlo, a već nekako i ide, veselim se tome.
Zahvalna sam za svaki događaj, bio on dobar ili manje dobar. Zahvalna sam i za one bolne tjedne i sva ona stanja koja je trebalo izdržati. Tijekom godine dana, život nanese puno toga. Krivih ljudi, krivih riječi, krivih izbora. Nema veze, koliko god da su i oni bili previše za izdržati i to ojača. Stoga, zahvalna sam i za to. Zahvalna sam što sam zdrava. Iako određene stvari uzimamo svi zdravo za gotovo, potrebno je podsjetiti se na sve ono što imamo. Ne razmišljati o onome što nemamo. Zahvalna sam i za sve dobre tulume, a i za sve one ljude koji su me u teškim trenutcima saslušali i uistinu mi bili pravi oslonac. Zahvalna sam svojoj mami što me jednog tamo, ne baš tako davnog utorka, donijela na svijet.
Sada je sve na meni, zar ne? Njemu pak poručujem da se polako vraćam. On zna tko je ON. I želim uspjeti i dozvoliti si biti svoja. Ona koja se bezuvjetno voli. To želim cijelom našem čovječanstvu. No, svatko odrađuje svoj put kako zavoljeti sebe. Ipak, postoji alat, što suosjećanje se zove. Bez korištenja tog alata, teško da možemo živjeti ono za što smo i poslani.
Dolazim sebi na red. Nadam se da će mnogi koji ovo čitaju i sami posegnuti za onim što je jedino bitno. Ako se krene od ljubavi i ono teško, postaje lakše.
Još pola sata do ponoći. Ostavljam svoju godinicu i dobrodošla nova. Budi dobra. Budi jaaakooo dobra.

Oznake: rođendan, ljubav, voljeti sebe

21.05.2017. u 23:38 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 25.04.2017.

Zar baš sve po zaslugama?



Zar baš sve mora po zaslugama? Od samoga početka, otkako stupimo na zemaljsko tlo, dresiraju nas da ako izvršimo nešto, nešto što oni od nas žele, zaslužit ćemo. Zaslužit ćemo igračku, bicikl, sva čuda moderne tehnologije, najbolju odjeću, riječi ponosa, zagrljaj, ljubav. Ljubav, zaslužit ćemo i nju.
I naučiše nas da ona nije sama po sebi dovoljna i bezuvjetna, već da se za nju treba vraški naraditi da bismo ju dobili, da bismo ju osjetili. U nekim pak slučajevima dovoljno je biti lijep/a i evo, vrata ljubavnog raja otvoriše se sama od sebe. Velim, tako nas barem uče i tako nam pokazuju. Jer i njih netko tako odgoji i njima netko tako pokaza. Učini to, to što želim od tebe i voljet ću te. Voljet ću te do onog trenutka kada ponovno ne budem zaželio da učiniš nešto zbog čega ću biti ponosan. Kao da postojanje samo po sebi nije dovoljno da si sa mnom ponosan/a. Kao da moj dolazak na svijet i moj prvi osmijeh i napor kojim su moji tek rođeni prstići čvrsto omotali tvoj kažiprst nisu dovoljni.
Silna su očekivanja od onih čiju ljubav priželjkujemo. A ako ju ne dobijemo, ako oni koji očekuju naša čuda ne opipaju ostvarenje svojih očekivanja, ostajemo prikraćeni za toplu, nježnu riječ. I onda u nedostatku svega onoga što smo mi priželjkivali, u nedostatku ljubavi, odrastamo u uvjerenju da možda ljubav ni ne zaslužujemo.
Tada krenemo zavoditi. Zavoditi ili lijepim riječima, ili intelektom, ili izgledom ili sexom, misleći kako ćemo konačno dobiti priznanje i kako ćemo konačno čuti riječi koje tako očajno želimo čuti cijeli život. Volim te, taj netko će reći. I voljet će nas, voljet će nas dok ne isplivaju naše nesavršenosti. I gle čuda, nesavršeni smo. No, nismo si to dozvoljavali, jer, eto, htjeli smo biti voljeni. I onda, naša nesavršenost, pogodi njihovu i oni shvatiše da nas više ne vole i da nas istinski nisu ni voljeli. Oni su samo naišli na nas koji smo im dali ono što nisu imali u prethodnome, usporedivši nas s prošlim ljubavima, prošlim prijateljima. Mi smo ih uveli u naše živote tako što smo puno toga učinili, pa zaslužili dio njihovog nesređenog svemira ili smo se poslužili zavodljivošću kako bi ih primakli k sebi i učinili ih dio našeg nesređenog svemira.
Da, začarani je to krug, koji u sebe uvuče slične. Ljude gladne ljubavi, usamljenike koji suzama ispunjavaju noćne sate i mole gospodara svemira da barem ovoga puta usliši njihovu molitvu.
Ne čuju ništa, doli tišinu koja ih polako uspavljuje i odvodi ih u neki drugi svijet. Svijet u kojem se nadaju da barem snovi će biti obećavajući, pa će možda tamo, barem kratko, barem na tren, osjetiti što znači voljeti i voljen biti.
I jutra svanu. Svane i mogućnost da od ovog dana možemo drukčije. I što mi onda učinimo???
Nastavak te priče svatko piše za sebe.

Oznake: zasluga, ljubav, usamljenost, nada

25.04.2017. u 20:49 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 28.02.2017.

I...što smo odlučili?


Čovjek, homo sapiens, umno biće koje ima nevjerojatne sposobnosti predane mu u ruke života kojim je pozvan živjeti i obogatiti ovaj planet. Sva ta umna bića stigoše ovdje s razlogom, stigoše sa svrhom, koliko god se nekada činilo da odgovora na svrhovitost života nema. Izmigoljivši se iz majčine utrobe, nježno nas priviše na majčine grudi. Već tada osjetili smo sigurnost, iako nas odvojiše od našeg devetomjesečnog balona. Početci naših života bijahu zaštićeni.
Život nam je tekao, prilagođavali smo se različitim uvjetima, učili iz šarolikog iskustva, jer misaona smo bića. Promatrali smo svijet oko sebe. Istraživali ga na sigurne, a i na ne tako sigurne načine. Apstraktno postalo nam je poznato i skupljanjem znanja mislili smo da smo si i da ćemo si uvelike olakšati živote. U našim susretima, prvo s roditeljima, a onda i s ostatkom svijeta, spoznali smo novi sloj koji nam je nesebično darovan. Shvatili smo da imamo osjećaje i da nismo otoci, već da žarko želimo pripadati. Kako u obitelj, tako i u širi krug onih koji su na istom životnom putu kao i mi sami. U tim susretima, naučili smo da uz radost, postoji i tuga, postoji i bol. Naučili smo da stvari nisu vječne i da ovozemaljsko nije apsolutno. Naučili smo da smo smrtni. Počeli smo doživljavati gubitke, dragi ljudi počeli su nestajati, gasila se njihova opstojnost. To je samo djelić onoga kroz što čovjek, društveno, misaono, emotivno i tjelesno biće prolazi.
No, što je s našim osobnim djelovanjem? Što je s onim što čovjeka održava na životu kao biće koje je sposobno razlikovati dobro od lošega i da pri tome donese ispravnu odluku? Što je s čovjekom koji svjestan da je društveno biće, odluči ipak sebe gledati kao jedinku koja je najbitnija i koja će učiniti sve kako bi nahranila svoju sebičnost? Što kada očima kojima gledamo i promatramo svijet, odlučimo glumiti sljepoću? Odglumimo kako naše oči nisu uočile tako evidentnu i bolnu situaciju koja se odvija tik uz nas?
Razmišljajući o čovjeku i svoj njegovoj kompleksnosti, jedini odgovor koji mi se u vezi svih ovih pitanje daje jest postojanje straha. Strah je nešto o čemu pišem već neko vrijeme. Vjerojatno kako bih svom pisanju dala iscjeljujuću moć i kako bi mi taj prokleti strah počeo bivati jasniji, a samim time udaljeniji. Shvaćam da je strah obuzeo naše živote, upravlja našom golom egzistencijom, postavio se za robovlasnika. No, imam osjećaj da mali postotak je onih koji bi priznali da smo mi ti koji smo strahu dozvolili da tako djeluje, mi smo dozvolili da on postane glavni kirurg koji će operirati nad našim bolesnim dijelovima. Dozvolili smo da postane glavni pokretač naših prijateljskih, ljubavnih, poslovnih odnosa. I sve uz izgovor kako se drukčije ne može i kako treba šutjeti da se ne bi još veća nedaća spustila nad ove ionako preplašene živote.
I onda su se stvorile struje ljudi kojima se kreću oni koji drugima upravljaju, i oni koji daju da se njima upravlja. Time smo se kao društvo našli u sadomazohističkom ambijentu. Društvu u kojem ćemo gorljivo podizati glasove tamo gdje bismo ih trebali stišavati, ili potpuno utihnuti tamo gdje je očito da bi trebali ustati, zaštiti sebe, bližnjega, društvo. Žustro ćemo reagirati ako netko glasno sluša glazbu kojom si možda uljepšava ionako stresan dan, a stavit ćemo čepiće u uši kako ne bi čuli obiteljsko nasilje. Razumjet ćemo nasilnika tako što ćemo pokušati doznati njegovu životnu priču, njegov teški uzrok koji je oblikovao njegovo ponašanje, a za žrtvu ćemo olako reći da je glupa što si je takvo što dozvolila. Prolazit ćemo pored vršnjačkog nasilja, vješto pognutih glava ili zapiljenih pogleda u suprotnu stranu, pod izgovorom da ionako imamo svoje teške živote i da nemamo vremena baviti se još i tuđim nasilnim odnosima.
Ali, ti životi kojima živimo, promatraju naša djeca, naši partneri, naše kolege. I takvim, letargičnim ponašanjem, nažalost učimo naše promatrače kako se prepustiti strahu, a ne kako shvatiti da voljeti i biti voljen je primarna zadaća svakog od nas. Erich Fromm je to jako lijepo rekao u svojoj knjizi Zdravo društvo –u doživljavanju ljubavi leži jedini odgovor na pitanje kako se postaje čovjek, kako se postiže zdravlje“. Napominje da produktivna ljubav uključuje brigu, odgovornost, poštovanje i poznavanje. Drugim riječima, ako volimo, sebe i druge, onda se i brinemo. Nismo samo promatrači. Ono što mene osobno tješi, bez obzira na strah koji isto tako zna biti moj gospodar (jer mu ja to dozvolim), jest da postoji još jedna struja ljudi. Ona koja djeluje, ona koja ne samo da govori o ljubavi, ona ljubav i živi. Povijest čovječanstva nam je podarila mnoge koji su se usudili progovoriti, napraviti promjene, mijenjati trule zakone, potaknuti druge na djelovanje. No, ne moramo ih samo tražiti u nekoj dalekoj ili bližoj prošlosti. Vjerujem da svatko od nas ima svoje osobne heroje. Heroje koji svakodnevno, svojim primjerom, pokazuju da ljubav ne samo da pobjeđuje mržnju, već pobjeđuje sebičnost. Pokazuju kako ima smisla boriti se, bez obzira na dugotrajnost bitke ili rata. Volim takve heroje, koji svojim primjerom svjedoče da je moguće reći da je car gol i time vratiti vid slijepima, otvoriti usta nijemima, osnažiti duh onima koji su se kao ranjene životinje povukli u osamu i čekaju kosca da ih povede u smrt.
Bit će trenutaka za odustajanje, ali ako odustanemo, tko će se onda pobrinuti za sav onaj ljudski sadizam koji zbog svojih osobnih demona ne zna drukčije. Tko drugi će se za to pobrinuti, nego mi. Počnimo od onog pored nas. Ne treba krenuti na kraj svijeta kako bismo počeli s ljubavlju prema sebi i bližnjemu. Naša obitelj, prijatelji, susjedi…trebaju nas, vas, da budemo njihovi osobni heroji, da im rasplinimo njihovu usamljenost, osamljenost, bol i oživimo zamrlu nadu. Ne odustajati, ma što god drugi o tome mislili, ili odmahivali rukom i nazivali nas budalama. Toga je uvijek bilo i toga će uvijek biti.
A mi, što ćemo mi odlučiti?

Oznake: ljubav, strah, letargija, djelovanje, osobni heroji

28.02.2017. u 16:15 • 6 KomentaraPrint#

petak, 24.02.2017.

Depresija, II. dio (Njezina Priča)


Njezin dolazak na svijet dugo se čekao. Nakon dugi niz godina i nekoliko neuspjelih trudnoća kroz koje je njezina majka prošla, konačno se rodila ona. Došla je kao prvo dijete, a život je htio da i ostane jedino dijete svojim roditeljima. Na početku svog životnog puta, ta djevojčica već je upoznala velikog ljudskog neprijatelja. Upoznala je bolest. Nije to bila njezina bolest. Bila je to bolest njezine majke. Bolje rečeno bile su to bolesti. Majka joj je bila osjetljivog zdravlja od svoje dvadeset i prve godine života. Bolest je bila sastavni dio njezine svakodnevice.
A ona, njezina djevojčica, kojoj je uistinu darovano sretno djetinjstvo, nije tek tako mogla ostati zaštićena od onoga što je tako vjerno pratilo njezinu majku. Nije mogla biti zaštićena od bolesti, od straha koje maleno dijete nije u mogućnosti procesuirati. U razgovoru s njom, govori mi da se ne sjeća vremena kada njezina majka nije bila bolesna. Njezino djetinjstvo su uvelike obilježili liječnici i bolnica. Kao jedino dijete, koje je imalo ljubav svojih roditelja, nije se mogla othrvati strahu koji je paralelno hodao s roditeljskom ljubavi. Za maleno dijete to je ipak previše, no djeca imaju nevjerojatnu snagu izdrživosti. I ona je kroz sve to prolazila. Da, bilo je trenutaka kada se osjećala usamljena kao jedino dijete bez sestre i brata. Bila je ona i osoba koja se nerijetko znala skrivati iza humora kako bi prikrila svoje slabosti. Rekla bih, iz neke svoje perspektive, da je ona bila osoba koja je našla neki svoj način kako rukovoditi svojom životnom situacijom.
No, bez obzira koliko dobro rukovodili i upravljali raznim životnim datotekama, dođe trenutak kada tijelo i um klonu. Kada se počnu urušavati naši obrasci ponašanja koji su nam tako dobro služili. Dođe trenutak za prekretnicu, koja nas uhvati nespremne, jer tko je još spreman za teški anksiozni napad. Njezin teški napad panike dogodio se kada je već zakoračila u sedamnaestu godinu života. Bilo je ljeto i spremala se na maturalac. Maturalac je nešto čemu se srednjoškolci itekako vesele i jedva ga čekaju. Mnogi će po prvi puta doživjeti čari slobode u odsutnosti roditelja. No, njezin susret s takvom slobodom donio je njezin prvi, snažni anksiozni napad. Odvojena od doma, od roditelja, našla se u Beču, u dvorcu Schönbrunn, zarobljena zidovima, kada su počeli snažni osjećaji gušenja, osjećaj ogromne knedle u grlu, slabost u nogama, mučnina, lupanje srca, te misao da umire, da odlazi. Panika se povećala onog trenutka kada je shvatila da obilazak dvorca znači isključivo ići naprijed po njegovim ogromnim hodnicima, bez mogućnosti vraćanja prema ulazu. A onaj tko je obišao taj dvorac, zna da njegov obilazak traje satima. Na svu sreću, imala je profesore koji su odmah reagirali i uspjeli ju izvesti iz dvorca. Od tog trenutka njezin maturalac nastavio se odvijati prema takvom scenariju. Dok su drugi tulumarili, njezin susret s europskih gradovima koji su bili na listi maturalnog putovanja, provedeni su unutar hotelskih soba u kojima je ostajala, jer ju je obuzimala misao da će joj se nešto loše dogoditi. U tom velikom strahu, boravak u sobi olakšavala joj je neprestana molitva.
Maturalno putovanje se završilo i vratila se kući. Njezini roditelji nisu u početku imali sluha za takve napade, misleći da je to nešto što je prolazno. Ovakva reakcija često zna biti reakcija zbog neznanja o tome što uopće jest napad panike. Takav napad panike kao da ju je jedno vrijeme poštedio i nije ju „posjećivao“ takvim intenzitetom. Opisuje kako je više imala strah hoće li joj se takvo nešto ponovno dogoditi, imala je strah od straha. U međuvremenu, njezina majka ponovno se razbolijeva. No, ovog puta, bilo je puno ozbiljnije. Ovog puta bio je to rak. Majka ju je štedjela informacija o svom stanju. Već upoznata s mnogim majčinim bolestima, vjerovala je da će se i ova izliječiti. Ono čemu je ona usmjerila svoju pažnju bio je upis na željeni fakultet. I uspjela je. Iz manjeg slavonskog grada, odlazi studirati u jedan dalmatinski grad. Prva godina fakulteta lagano prolazi. Ali, anksioznost ponovno je provirila i odlučila krenuti u nova osvajanja. Simptomi su se ponovno vratili. Njezin svakodnevni život postaje uvelike otežan. Odlasci u kafiće, trgovinu, obavljanje bilo kakvih uobičajenih radnji, u njoj su stvarali osjećaj zarobljenosti. Jedino što je ona željela, bilo je pobjeći. Ljudi u njezinoj bližoj okolini govorili bi joj upravo ono što sam pisala u prethodnom blogu. Govorili bi joj da je sve to u njezinoj glavi i da treba razmišljati pozitivno.
Odlučila je proći kroz određene pretrage i saznati je li njezino stanje somatsko. No, kako to već biva, nalazi su bili uredni, savršeni. Ali, ona nije bila u savršenom stanju. Ona se raspadala. Iako je imala potporu cimerice koja je činila ono što je ona najbolje umjela i znala, ona i dalje nije bila dobro. Budila se sa strahom i odlazila lijegati sa strahom. Situacija je iz dana u dan postajala sve teža i teško izdrživa. Postala je otresita i prema prijateljici, jer nije znala kako biti dobra za sebe, a kamoli i za druge. Odlasci na polaganje ispita za nju su bili noćna mora. Sjeća se kako je pristupila jednom ispitu. Pitala je prijateljicu izgleda li blijedo. Nakon što joj je prijateljica potvrdno odgovorila, u njezinoj glavi se odmah iskonstruirala scena kako će joj se nešto loše dogoditi. Pogledala je zatvorene prozore i ponovno osjetila onaj teški anksiozni napad, onu zarobljenost. Ja ovo ne mogu, ja ovo ne mogu – bilo je kao mantra koju je neprestano izgovarala. Tijekom besanih noći razgovarala bi telefonski sa svojim roditeljima i po nekoliko sati. Iako su razgovori trajali satima, ona je postajala sebi sve udaljenija. Ništa joj više nije bilo bitno. Plakanje je postalo sastavni dio njezinog tadašnjeg života. Pomisao na drage ljude, slušanje omiljene glazbe, uređivanje same sebe, sve je postalo nebitno. Ona se osjećala kao ljuštura koja sebe više nije prepoznavala.
I onda, dogodila se ta noć. Noć, kada je nakon višesatnog razgovora sa svojim roditeljima mislila da je doživjela nervni slom popraćenim, kako ona kaže, nenormalnim plačem. Njezina jedina želja u tom trenutku bila je vratiti se kući. Vratiti se svojim roditeljima. Kako je imala nekakvih anksiolitika i drugih tableta, kroz glavu prošla joj je i ona najgora misao od svih. Prošla joj je misao kako bi jednim gutljajem tableta sve bilo gotovo. Ipak, prevagnula je želja za životom. Shvativši da je misao otišla predaleko i da je ovo alarmantno stanje, nazvala je svoga oca i rekla da želi kući. Njihovo jedino dijete koje su toliko dugo čekali, nazvalo ih je u teškoj boli. Nazvalo ih je u prijelomnom trenutku, trenutku pitanja života ili smrti. Njezin otac istog trena krenuo je iz Slavonije put Dalmacije.
Vrativši se kući, u Slavoniju, ponovno je prošla kroz mnoge pretrage, čiji su rezultati opet bili uredni. I konačno, na kraju, netko u onoj gomili ljudi predloži kako bi možda bilo dobro da posjeti psihijatra. Kako dolazi iz omanjeg slavonskog grada, prisutan je bio strah od stigmatizacije. Danas, kada je depresija toliko učestala i toliko se o njoj zna, nažalost, postoji mišljenje ljudi koji depresiju izjednačavaju s ludošću. Ignorancija u ovom slučaju može biti vrlo opasna, jer ovdje govorimo o krhkim ljudskim dušama koje prolaze svoju bolnu školu.
U razgovoru s psihijatrom njezino stanje konačno je dobilo ime, a dobilo je i antidepresive. Njezino stanje bila je anksioznost s depresijom. Razgovori koji je vodila s psihijatrom, polako su ju vraćali u život. Izlazak s prijateljicama, odlasci u kafić, više nisu predstavljali napor. Život je počeo ponovno dobivati boje. Polako je ulazila u prijateljski odnos sa životom. No, pri završetku faksa, njezina majka izgubila je bitku s teškom bolesti. Njezina smrt zadala joj je novi udarac, novu bol. Sjeća se kako su ona i njezini kolege položili zadnji ispit. Svi su zvali svoje roditelje kako bi im javili radosnu vijest. Njezin otac, tada je bio na poslovnom putu, izvan Hrvatske, a majka je preminula. Nije imala s nikim podijeliti taj uspjeh. Bio je to trenutak koji ju naučio da čovjek ipak može izdržati. Prošla je kroz tugovanje, ali ovog puta tugovanje nije bilo popraćeno anksioznim napadima. Uspijevala je živjeti život. Kod psihijatra nije više odlazila (iako i dalje ima želju otkriti uzrok raznih situacija) , jer se na pregled čekalo mjesecima. A za privatni posjet terapeutu potrebna je i izvjesna suma novca, koju si ne može svatko priuštiti.
Vrijeme je prolazilo, stabilnije i mirnije. Završila je fakultet, ubrzo našla i posao, a u život joj je ušetao i dečko. Nakon zasnivanja radnog odnosa, počeli su se ponovno javljati napadi panike, ali ovog puta, ona je bila spremna. Znala je kako ih dočekati i kako se s njima boriti. Njezino iskustvo naučilo ju je ispravno upravljati ovom životnom datotekom. Dečku s kojim je tada započela vezu, ispričala je svoju borbu s anksioznošću i depresijom. Tijekom veze, on joj postaje velika potpora. Osoba kraj koje može biti i jaka i slaba. Kraj koje se može slomiti u tri ujutro i koji će biti uz nju, bez obzira na nedostatak iskustva kroz koje je ona prošla. Osjeća se slobodno pored njega. Nisu se izgubili u međusobnim životnim pričama, već oboje, zasebno, njeguju i vlastiti duhovni svijet. I upravo zbog toga, ta osoba uskoro će postati njezin životni suputnik, njezin suprug.
A njezina priča, nije samo njezina. To je priča koju je ona hrabro predala meni u ruke da ju ispričam. Njezina priča svakodnevno se događa i svakodnevno akteri tih priča bivaju bombardirani komentarima onih koji kroz to uopće nisu prošli. Komentatori koji se prave da ju znaju, da znaju sve one koji se svakodnevno tjeraju da i ovog dana, upravo sada, pogledaju strahu u oči i kažu: „Danas, nećeš biti gospodar moga života“.
Hvala joj, hvala kruščiću koji nas je spojio (jer miješanje sastojaka za pečenje kruha je jedan od načina kako se boriti s depresijom) – ovo je nešto interno i naše, a opet slatki način da joj zahvalim što je ovu priču sa mnom podijelila. I ono najbitnije, što je ovu priču podijelila sa svima onima koji će ovo pročitati. A danas, njezina priča je zahvalnost i za iskustvo i za mogućnost da živi.

Oznake: strah, anksioznost, depresija, ljubav, zahvalnost, život

24.02.2017. u 23:24 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 14.02.2017.

Ljubav je volja...

Razmišljam o ljubavi, govorim o ljubavi, učim o ljubavi, čitam o ljubavi, trebam ljubav. Toliko puta sam filozofirala o njoj, davala joj razne boje, nijansirala ju kako bi meni osobno odgovaralo (kao u želji da se zaštitim od boli). Ne želeći si priznati kako se uopće ne radi o ljubavi, već o zaluđenosti ili pak navezanosti.
Promatrala sam druge u njihovim „ljubavima“ na temelju kojih sam stvarala bajkovite i romantične priče. Bivala šokirana kada bi te priče završile, jer bi im naišao novi princ, nova princeza i novi ushit. Kao maleno dijete, promatrala sam ih iz žablje perspektive. Bili su mi veliki, a ja sam vjerovala da oni razumiju što to grade, kakve odnose trenutno njeguju. U tuđim ljubavnim pričama, tražila sam uzor, nekakvo polazište koje bi mi razotkrilo tu famoznu pojavu. Vjerojatno se mnogi od njih danas ili nasmiješe na svoje prošle odnose ili pak osjete gorak okus koji je ostao nakon dvoje ljudi koji su u svom neznanju pokušavali saznati što to ljubav uopće jest. I sama pripadam onima koji se nasmiješe i onima koji još uvijek osjete gorčinu u svojim ustima. No, svatko je činio kako je najbolje znao i umio. Svatko je sa sobom donio svoju osobnost, svoje strahove, ono čime su ga oblikovali.
Čak nam i Boga predstaviše kao nekoga čiju ljubav moramo zaslužiti. Od malih nogu nas uče pojmovima grijeh i kazna. Filaju nas naredbama ovo se ne smije, Bog će te kazniti, Bog je jako tužan što si ovo učinila, to je Božja kazna. I tako netko tko nas voli samim time što smo njegovi, postaje netko s kime nas počinju plašiti. U svom neznanju, iz svojih rigidnih odgoja, prenesu opasan obrazac i na svoje partnere, potomke, učenike (slobodno nastavite niz). Svi se tako izmiješaše i izgubiše u moru glasova, odgoja, kazni, zasluga, nagradi. A ja sam i dalje stajala, očiju podignutih prema gore, prema velikima i pitala se što je od svega toga LJUBAV? Toliko definicija za nešto što nam je najpotrebnije. Toliko definicija za glavni životni pokretač. Naše ranjenosti, ružne riječi kojih smo se tijekom života naslušali i koje peku kao udarci tankom šibom, odrastanja bez jednog ili oba roditelja, odrastanja s roditeljima koji ni sebe nisu voljeli, odrastanja s bogom koji kažnjava i čiju ljubav MORAMO zaslužiti, ostavlja iza sebe čovjeka s neprobojnim oklopom (tako barem on misli) ili pak nekoga koji očajnički pokušava pronaći da ga netko voli.
No, te ranjenosti i te boli ne moraju biti konačni način sadašnjeg i budućeg odnošenja prema ljubavi. Bića smo koja evoluiramo, koja imamo sposobnost uvidjeti da naša stvarnost ne mora biti oblikovana našom prošlošću. Prošlost je učinila ono što je trebala, a to je da je bila veliki učitelj (ponekad i previše znanja nam usadi, hehe). A što sada s tim silnim znanjem? Pa, hajdemo ga primijeniti, hajdemo suprotno od onoga što nam je donosilo patnju, bol, duge noći provedene u suzama. Nije jednostavno, pogotovo ako je sve to dobilo i svoje dijagnoze, poput depresije, napada panike, anksioznosti (o tome ću također pisati u postovima koji slijede). Nije jednostavno, ali je moguće. Moguće je pronaći uzrok naših boli, zavoljeti sebe, zavoljeti drugoga, i u konačnici pojmiti da Božju ljubav ne zaslužujemo, već da je ona tu, od samog početka, samim time što smo njegovi.
Kao što rekoh volim o ljubavi i čitati. I tako u moru knjiga, različitih žanrova, pronađoh jednu definiciju ljubavi koja mi je nekako najbolje sjela. Definiciju je dao M. Scott Peck u knjizi „Put kojim se rjeđe ide“, a glasi – LJUBAV JE VOLJA ZA PROŠIRIVANJEM SEBE U SVRHU NJEGOVANJA VLASTITOG I TUĐEG DUHOVNOG RAZVOJA. Ova definicija nije lako razumljiva, iz niza gore navedenih razloga. To je definicija koja zahtjeva dublje razmišljanje, meditiranje nad njom i o njoj, duboko poniranje u sebe kako bi se shvatilo ono najbitnije u životu. A razmišljanje o ovome ne bi trebao biti problem, ili… Već sam puno puta u svojim blogovima napisala da se i sama nalazim na tom putu, i da još uvijek propitkujem samu sebe i da još uvijek razgovaram s onim ljudima od kojih mogu dosta naučiti. Iako bih da se proces ubrza, jer po prirodi sam nestrpljiva (tako mi rekoše), vjerujem da je vrijedilo i da vrijedi svakog proživljenog trenutka, kako god da je bio obojen.
Stoga, treba slaviti ljubav svaki dan, dozvati u misli ono što je bitno i razdvojiti od onoga što je nebitno. A bitno je da za početak imamo volju.
Rado bih da podijelite svoj doživljaj ljubavi, kako ju vi vidite – uvijek je lijepo slušati kada netko govori jezikom ljubavi, zar ne?!

Oznake: ljubav, razumijevanje, razvoj

14.02.2017. u 00:33 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 08.02.2017.

Ogledalce moje..., III. (dugi oproštaji)



Opet uzeh svoje ogledalce. Ne ono u kojem vidim odraz svojeg lica, već ono u kojem vidim odraz kompleksnijeg dijela svoje osobnosti. Ono od čega sam satkana. Može se reći da otvaram i zatvaram svoj osobni Joharijev prozor. I tako naizmjence. Situacija, ljudi, moj mir ili nemir pomiče moju ruku prema onom dijelu prozora kojeg otvaram kako bih pogledala i kvalitetnije istražila što se upravo sa mnom događa. Nije mi uvijek jasno u što to konkretno gledam i kako bih tada trebala djelovati. I to je u redu. U redu je i ne znati, u redu je i ne djelovati i čekati da se odgovor polako iskristalizira. Mutnost situacije izoštrit će se. Prstom će nas pipnuti po ramenu kao da nas želi obavijestiti da je potrazi došao kraj. Toj potrazi je došao kraj. No, toliko potraga je još pred nama. Ako smo dovoljno otvorenog uma i željni uvidjeti što se krije ispod površine, to je odličan put za svakoga tko se odlučio na takvo putovanje.
No, što je s onim situacijama za koje dobijemo odgovor, koji stane ispred nas gol i jasan. I stoji takav precizan, zatim nam se lagano primakne i tiho u uho nam šapne kako bi najbolje bilo otići. I čujemo ga. Tijelo počinje dobivati iste signale i poručuje nam da krenemo, trčimo, možda čak i pobjegnemo. Ali, ne, mi stojimo upravo na onom mjestu na kojem nam se odgovor obratio. Stojimo ukopani. Ukopani u lošim vezama, bilo ljubavnim, bilo prijateljskim, bilo poslovnim, kakvim god.
Zatim počnemo izmišljati izgovore. Govorimo si kako je to ipak ljubav, jer učili su nas kako, eto, ljubav zna i boljeti. Preuzimamo ulogu žrtve i dozvoljavamo prijateljima, ljubavnicima, poslodavcima da postanu gospodari naše psihe. Takvi ranjeni dajemo svoje živote u ruke onih koji su evidentno isto napaćeni. Zapitajte se, tko bi sretan i miran uživao u ulozi nanošenja boli ljudima oko sebe. Tako oni koji su tzv. žrtve i oni koji su tzv. nasilnici imaju svoju priču, svoj uzrok. Iako je lakše razumjeti žrtvu nego nasilnika, vjerujem da se nitko od nas nije rodio s takvom predispozicijom. Žrtva i nasilnik nikako nije naše prirodno stanje. Kaljuža u kojoj smo se tijekom života puno puta uvaljali, zaprljala nas je. Zaprljala je naše čisto srce s kojim smo poslani na ovaj svijet. I onda takvi, otvorenih rana ili slabo zacijeljenih, tražimo ljubav. Tražimo ju pod svaku cijenu. Tražimo ju u drugima, a da ni sami ne znamo što to ljubav uistinu jest. Da ni sami ne znamo kako je ljubav čista i da ona nikako nije manipulativna, bolna, pa čak ni smrtno opasna. Postanemo navezani, ovisni. Veze nas se održavaju zbog straha od samoće, usamljenosti. Rađaju se i stockholmski sindromi, a takve veze se još teže prekidaju. Dugi su to oproštaji dok ne odemo. S koje god strane da stojimo i tko god da jesmo u takvim vezama, radosti nema. Održavaju se prividi. To je lažan život, potraćen život. Koliko još dugo želimo biti akteri takve predstave? Postavljam to pitanje i sebi i vama. Sve što pišem, pišem i sebi. Pišem iz proživljenih iskustava i onih koje još uvijek proživljavam.
Svjesna sam da ljudi danas nemaju vremena razmišljati što će s odnosima u kojima se nalaze. Kako ih riješiti, završiti i zatvoriti ona poglavlja koja su donijela više boli, nego radosti? Kako završiti jedan period, ili silna desetljeća s nekim s kim smo ih proživjeli? Na ta pitanja ne odgovaram ja za druge, nego drugi za sebe. Ja odgovaram na pitanja koja se tiču mojih odnosa sa svijetom oko mene. Pokušavam, tražim, pronalazim razne tehnike, razmišljam, radim na sebi. I ono najbitnije, učim voljeti sebe. Tu je start, ono polazište kako bismo došli do odgovora. Ako samu sebe ne volim, ako ne njegujem svoje emocije i zagrlim se kada je to potrebno, ako nisam nježna prema sebi, kako onda mogu očekivati od drugih da to budu. Na druge ljude ne želim biti navezana, ne želim imati od njih očekivanja, jer svatko gradi svoj mali univerzum. Želim naučiti korelirati s njihovim univerzumima. Ako mi unutarnji glas prišapne u uho da je vrijeme otići ili otpustiti, da učinim to bez grižnje savjesti ili tuge. Ispraznit će se mjesta koja su određeni ljudi zauzimali u našim životima, ali i to treba prihvatiti. I stojim iza svoje spoznaje, da se to jedino može prihvatiti, ako iskreno i prvo volimo sebe.

Naučiti voljeti sebe je proces, ali je itekako moguć. O tom ću procesu još pisati kada ponovno dohvatim svoje „ogledalce“.


„…Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!...“
Mk 12, 31

Oznake: ljubav, voljeti sebe, žrtva, Zapovijed ljubavi

08.02.2017. u 01:12 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2018  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se