Pogled u...

subota, 28.01.2017.

Amelie !




Oduvijek sam bila okružena kućnim ljubimcima. Bili su to psi, mačke, ptice, čak i hrčak. I mišljenja sam da bi bilo lijepo djecu okružiti tim prekrasnim stvorenjima i time ih naučiti kako se odnositi i prema prirodi. No, nije to jedini razlog zašto bi dijete trebalo imati kućnog ljubimca. Životinje pomažu djetetu (uz sve ostalo što bi djetetu trebalo biti osigurano) da razvija svoje emocionalne i motoričke vještine, štiti ga od tjeskobe i moguće depresije, uči dijete kako biti odgovoran prema biću koje neizmjerno treba čovjekovu pažnju. A postoji i ona izreka da je pas čovjeku najbolji prijatelj. Naravno, potrebno je dobro pripremiti obitelj i kućni teren za novog člana. Kućni ljubimac se ne nabavlja ako mu se neće pružiti skrb i ljubav koje su mu potrebne.
Ovaj tekst ne namjeravam pretvoriti u savjetodavaonicu koja će davati smjernice i striktne upute kako se nabavlja kućni ljubimac. Ovim tekstom želim ispričati priču kako sam dobila svoju Amelie, malu krznenopufastu maltezericu od tri kilograma.
Prije nekih pet godina kupila sam stan. Kad kažem kupila, mislim na 25-godišnji brak koji sam potpisala s PBZ-om (samo jackpot nas može razvesti). Nakon što sam ga opremila, uselila sam i započela novo poglavlje svoga života. I tijekom te svoje nove samostalnosti počela se u meni rađati ideja za još nečim živim i po mogućnosti četveronožnim. Počela sam kopati po internetu, naišla na jedan azil u Zagrebu i ugledala jednu preslatku kujicu. No, taj azil nije bio baš raspoložen darovati pse koji će živjeti udaljeni od Zagreba. Kao da je Slavonski Brod na kraj svijeta, ali eto. Svoju želju za psom podijelila sam i sa svojom najboljom prijateljicom, koja inače živi i radi u Zagrebu. Ozbiljno me počela shvaćati kada je uvidjela da intenzivno prčkam po netu i tražim psa kojeg bih udomila. Ona je zatim počela kovati svoj plan. Jedan dan me nazvala i rekla mi kako bi mi za rođendan kupila maltezera. Pitala me slažem li se s tim i ja potvrdno odgovorih. Moj rođendan je u svibnju, ali ona je u realizaciju krenula odmah nakon mog potvrdnog odgovora. Naravno, ja nisam imala pojma koja se operacija odvija meni iza leđa.

Utorak, 24. ožujka, 2015. godine, moja BFF zove mene na mobitel i veli kako će njezin prijatelj navratiti u Slavonski Brod i nešto donijeti. Više se ni ne sjećam koju mi je priču prodala u vezi toga što će mi donijeti. Bitno je da sam na sve to nasjela. I ništa, čekala sam da mi se on pojavi pred vratima. U međuvremenu, ona mi se javlja prije odlaska na posao. Inače, radi u jednoj srednjoj školi u Zagrebu. Imamo običaj jedna drugu nazvati dok smo na putu prema poslu. Sjećam se da je taj dan nakon posla imala i sjednicu, jer mi je poslala fotku na kojoj pozorno slušaju predavanje (upravo je tako bilo, jelte).
Prolazili su sati, noć je polako padala, ali njenog prijatelja nigdje. U trenutku kada sam obavlja telefonski razgovor, a zidni sat pokazivao 10 sati, netko je pokucao na vrata. Inače, da bi se uopće ušlo u moju zgradu, potrebno je pozvoniti onome kod koga se dolazi i onda mu vlasnik stana pritiskom na gumbić otvara ulazna vrata. Blago rečeno da mi nije bilo svejedno kada sam čula da netko se već nalazi pred mojim vratima. Oprezno se došuljah do vrata i upitah tko je. Odgovor je glasio – MAMA.
Nemam pojma što mi je prostrujalo kroz glavu. Njezin ton mi je zvučao zabrinjavajući i vjerojatno sam pomislila da se nešto dogodilo. I krenula sam otvarati vrata, a iz mrklog mraka u kojem se stepenište moje zgrade nalazilo, izronilo je malo, slatko, bijelo, čupavo stvorenje s krupnim crnim očima, koje je oko svoga vrata imalo crvenu mašnicu. Nalazilo se u rukama moje mame, koja ju je visoko uzdignula tako da je cijela situacija dobila onaj TADAAA moment. Iza mame su se nalazile moja najbolja prijateljica, moja draga Zagorka Petra i njihov zajednički pas Žuna. Čula sam svoju BFF kako govori – SRETAN ROĐENDAN. Reakcija koja uslijedila nakon toga bila je iznenađenje, čista sreća, radost, smijeh, i mahanje malog bijelog repića. U zraku se osjećala ljubav koja nas je sve ispunila.


Godina iza mene bila je poprilično emotivno teška. Dogodile su se situacije na koje nisam mogla utjecati. I kako inače biva s teškim situacijama, donesu određene boli, tjeskobu. Sve to i puno više, moja prijateljica je to znala. Svojim toplim srcem krenula je u potragu za četveronožnom curicom. Naišla je na ljude iz Virovitice koji uzgajaju maltezere. Nazvala ih i saznala da imaju malene maltezere stare dva mjeseca. Taman vrijeme kada se mogu odvojiti od svoje majke. U to vrijeme još jedna njezina poznanica odlučila je isto kupiti maltezera. Tako da su dva mala maltezera (braco i seka) sa svojim tadašnjim vlasnikom krenuli iz Virovitice, a moja prijateljica s hrpom drugih ljudi koji su bili uključeni u cijelu ovu GET THE DOG operaciju, krenuli iz Zagreba put Bjelovara. Bjelovar im je svima bio na pola puta. Nekoliko dana moja maltezerica bila ja član obitelji Žune, Petre i moje prijateljice. Ovim putem još jednom zahvaljujem Petri, koja je, iako je u to vrijeme bila ne baš tako pokretna (jelte), strpljivo bdjela nad bijelom knedlicom koja je kakila i piškila na sve strane. Petra, volim te. Legendo.
I sada, da se vratim na famozni utorak koji mi je tako slatko promijenio život. Dakle, nakon završene sjednice, moja prijateljica i ekipica su krenuli iz Zagreba za Slavonski Brod. Dogovorili se mojom mamom da će doći i po nju. Ona je bila ta koja im je otvorila ulazna vrata moje zgrade. I tako, dok sam ja čekala sasvim nekog drugog pojavila se najbolja ekipa s najljepšim darom. Taj dar nije previše narastao u ove dvije godine, ali je unio veliku radost i ljubav koja svakim danom sve više raste. Ne samo meni, već i mojoj mami (kod koje provodi vrijeme dok sam ja na poslu) i mojim susjedima koji žive preko puta mene. Tako da volim reći da su i oni njezina obitelj. Naime, damica nonšalantno zna s moje terase doći do njihove terase ili iz mog stana ušeta u njihov, naravno kada su nam ulazna vrata stana otvorena. Prije sam govorila kako nikada ne bih dozvolila da pas spava u mom krevetu. To mi je danas tako normalno i ne mogu više zamisliti drukčije. Kada imate kućnog psa, spona je još jača. Pas je cijelo vrijeme u vašem životnom prostoru, prati svaki vaš korak, naviknuo je na vašu stalnu prisutnost. Pažnju koju ona dobiva je uistinu velika. I bez ikakvog ustručavanja mogu reći da je ona najljepši maltezer na svijetu, za koju samo čekam dan kada će i progovoriti, hehe. Vjerujem da se svi veselimo stvaranju novih uspomena s njom.
I za kraj ove priče, hvala mojoj Ljubici, mojoj prijateljici bez koje ovo sve ne bi bilo moguće. Kao krunu cijelom ovom događaju, nadjenuh svojoj maltezerici ime Amelie, jer to je inačica imena Ljubica. Ime je bilo šlag na ovoj tzv. rođendanskoj torti. I da, Amelie je definitivno broj jedan među rođendanskim darovima koje sam ikada dobila.

Oznake: prijateljstvo, maltezer, kućni ljubimci

28.01.2017. u 19:40 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.01.2017.

Keep calm and ASMR!




Živimo u stresnom vremenu. To nije novost. Nije ni novost da sav taj stres donosi nam niz problema, što psihičkih, što fizičkih. Svakodnevno smo u žurbi koja nam ostavlja jako malo vremena posvetiti se sebi. Nalazimo se u raznim životnim kolonama, u kojima se vučemo i koje znaju biti obojane tamnijim bojama. Nedostatak životne svjetlosti dovodi do depresije, tjeskobe, snažne introvertiranosti. No, ovdje neću pisati o tim teškim temama. Ostavljam to za neku drugu priliku. Ovdje ću govoriti o jednoj tehnici koju sam otkrila prije nekoliko godina.
Inače, imam problem sa spavanjem. Vjerujem da danas mnogi imaju taj problem. Meni san na oči ne dolazi brzo. Stoga, počela sam tražiti način kako da se što prije uspavam. U početku je to bila opuštajuća glazba koja djeluje na mozak tako da ga opušta i dovodi u stanje sna. To utječe na djelovanje moždanih valova. Inače postoje četiri najvažnija raspona moždanih valova: alfa, beta, delta i theta. Navodim ovo iz razloga ako netko nakon ovog teksta poželi istražiti i raspon moždanih valova i pomoći si s onom vrstom glazbe koja bi njega opustila.
U mom slučaju, trebala sam ipak nešto drukčije. Polako sam počela kopati po You tube – izvoru SVEGA. I ono na što sam ja naišla, bilo je fenomenalno. E, sad, ovo će mnogima izgledati ili smiješno ili čudno ili bezveze ili pravo otkriće (kao i meni). Voljela bih da ovo ipak pročitate otvorenog uma. O ovome pišem, vođena svojim iskustvom. Iskustvo je ipak najvjerodostojnije od automatskog stavljanja u ladicu, predrasude i slično. Dakle, ono što sam ja otkrila bio je ASMR (Autonomous sensory meridian response).

Sjetite se djetinjstva i kako vam je majka čitala priče svojim mekanim glasom. Sjetite se kako vam je dugo češljala kosu. Ili ste već tada voljeli druge zvukove, poput zvuka olovke dok netko piše po papiru ili kada bi vam netko na leđima svojim prstom pisao slova koja ste morali pogoditi. Svi ti razni zvuci, pokreti, radnje uzrokovale bi žmarce koje bi svoj start imali u lubanji i širili bi se niz vrat prema kralježnici i nogama. To nas je dovodilo u stanje opuštenosti.
Kad god nekome govorim o ASMR-u pomislim kako će ljudi čudno reagirati, no, tada počnu nabrajati što njih opušta. Opušta ih kada netko tipka na tipkovnici, ili mu je nečiji glas toliko ugodan, ili ih smiruje kada netko tiho pjeva (kao nekoć što su nam pjevali uspavanke). Znači, svi smo prošli kroz ovo iskustvo i ono najzanimljivije, još uvijek prolazimo. Netko ima intenzivnija iskustva, netko manjeg intenziteta.
Djedom ASMR-a smatra se američki slikar Bob Ross. Bio je domaćin emisije kojom je učio kako slikati. Tijekom emisije govorio bi mekanim glasom. Nije to činio namjerno kako bi ljude opustio. Njega je takav glas krasio i time je ASMR zajednici još posebniji. Slobodno provjerite kako je to zvučalo.
Krenula sam u svoje istraživanje i tijekom vremena povećao se broj ASMR umjetnika koje volim poslušati. Moja najomiljenija, bez premca je Gentle Whispering. To je žena koja svojim uradcima ne samo što opušta, nego iskreno govori i o svom životu. Žena od koje se može puno toga i naučiti. Doživljavam ju vrlo suosjećajnu i nježnu. Nadalje, tu su: Ashely Unicorn, WhispersRed, Tony Bomboni i novo otkriveni Ephemeral RIft sretan. Želim napomenuti da rezultat nije uvijek isti. Ne uspijeva uvijek isti trigger (okidač). Ponekad me opušta meki glas, ponekad tema koju osoba na videu prezentira, ponekad nešto što tijekom videa čini (npr. šminkanje, slaganje ručnika, crtanje). Također, rezultat je još bolji ako stavite slušalice i slušate pomoću njih. Svatko ima svoje želje i svoju listu ASMR triggera. Nekoga će određeni trigger strašno iritirati, dok drugi će biti upravo taj koji će ga totalno opustiti. Htjela bih ovdje napomenuti kako je i dr. Oz u jednoj od svojih emisija predstavio ovu tehniku. Tako da ASMR sve više dobiva na pozornosti i zajednica svakim danom postaje sve veća. Čak postoji i Međunarodni dan ASMR-a (9. travnja). ASMR je uistinu pozitivan način da se čovjek današnjeg vremena, današnjeg stresnog vremena opusti. Oni umjetnici koji redovito snimaju ovakve vlogove, ozbiljno su pristupili svojoj misiji. Pomoći ljudima da se opuste. Stoga, ako ćete krenuti kopati po You tube-u kao i ja, gore navedeni umjetnici su dobar početak. Možete ih slušati kada god poželite. Ako ih želite gledati kako kuhaju, jedu, govore o svome životu, češljaju kosu, pričaju priče, slažu ručnike, šminkaju se, prodaju razne proizvode i pri tome to čine na onaj način koji vama odgovara, slobodno pristupite i opustite se.
I sama sam otkrila jednu osobu iz svoje okoline koja bi bila savršeni ASMR umjetnik. Na svom Facebook profilu objavljuje snimke onoga što u slobodno vrijeme izrađuje. I vjerujte mi, dok ju slušam, to je to. Povratnu informaciju nije dobila samo od mene. Eto, prve obožavatelje već ima. Mi ju čekamo da otvori svoj kanal i ozbiljno prione da opušta i veće mase. Ima vas i više koji biste to mogli. Stoga, istražite, kupite dobar mikrofon, otvorite kanal i krenite. ASMR zajednica vas čeka. sretan

Oznake: ASMR, opuštanje, trigger, Bob Ross

22.01.2017. u 15:03 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 17.01.2017.

Ogledalce moje..., II.




Početkom nove godine zaželjeli smo sebi i svojim bližnjima ostvarenje mnogih želja. U ljudskoj je prirodi željeti. I kada pomislimo da imamo sve što se poželjeti može, iskoči nešto novo što može za oči i tijelo biti tako zamamno. Ponovno se nađemo u začaranom krugu htijenja, priželjkivanja, maštanja. Da, kao što rekoh, u prirodi nam je željeti. No, pitanje koje postavljam i sebi i svima onima koji ovo budu čitali je koliko smo zadovoljni i zahvalni s onim što već imamo? Cijenimo li najveći dar koji smo ikada dobili? Cijenimo li vlastiti život? Dar je to koji se ne dobiva nikakvim zaslugama ili postignućima. Život znači BITI.
Uskoro se bliži datum (4. veljače) kojim će se obilježiti Međunarodni dan borbe protiv raka. Dan je to kada se želi podići svijest o oboljenjima od ove vodeće bolesti u svijetu. Veli se da zdrav čovjek ima milijun želja, kao što sam već i ukazala na početku ovog teksta. No, bolestan čovjek ispred sebe ima samo jedan cilj. Želi ozdraviti. Već sam prijašnjim blogom dala na znanje da pisanjem želim obogatiti svoj život i raditi na osobnom razvoju. To je dio onoga što želim. Također bih voljela da moji tekstovi budu i poticaj svima koji su voljni zastati i istinski vidjeti koliko toga prekrasnoga imaju, sada, ovog trenutka.
Stoga, vođena mišlju kako se bliži Međunarodni dan borbe protiv raka, odlučila sam ispričati vam priču jedne hrabre žene. Hvala joj što me je dočekala na svom životnom pragu, otvorila mi vrata i ispričala svoju najbolniju životnu situaciju. Njezina želja je da ju se ne imenuje. Ime ovdje i nije poruka. Poruka je velika hrabrost u suočavanju s opakom bolešću koja ju je zadesila.
Evo njezine priče.
Ona je mlada žena sa svojih 30 godina. Jedna od onih sretnica koja je ljubav svoga života upoznala još za vrijeme srednjoškolskih dana. Završetkom faksa, vraća se u svoje rodno mjesto. Svojim trudom nastavila je izgrađivati svoj život. Zaposlila se. Jedanaestogodišnju vezu njezin partner i ona odlučili su okruniti brakom. Pripreme su krenule godinu dana prije vjenčanja, jer puno toga se moralo ugovoriti, rezervirati i kupiti. Rezervirali su salu, kupila je vjenčanicu i ozbiljno su tragali za domom u kojem će početi živjeti. Sve je išlo svojim tijekom. No, samo dva mjeseca prije vjenčanja, saznala je bolnu istinu koja je pauzirala ostvarenje njihovog sna.
Počeli su zdravstveni problemi za koje je mislila da su povezani s jednom operacijom koju je imala godinu dana prije. Izvršene su razne pretrage koje su eliminirale sve ono za što je mislila da je to možda problem zbog kojeg se loše osjećala. Nakon niza pretraga, ostala je još jedna pretraga. Ona pretraga koja je biopsijom pokazala da je njezino oboljenje vrlo teško. Dijagnosticiran joj je rak debelog crijeva.
Konačna dijagnoza joj je izrečena u Zagrebu u Klinici za tumore. Sjeća se kako je to ujedno bio i dan kada je njezin partner dao polog za kuću koju su namjeravali kupiti. Nevjerojatno kako život pred čovjeka stavi ogromnu vagu kojom čovjek silno pokušava izbalansirati taj isti život. Ali, u ovom slučaju uteg koji je prevagnuo bila je vijest o bolesti. Nastupilo je stanje šoka. Misli joj nisu bile usmjerene na bolest, već na vjenčanje koje se trebalo odviti za dva mjeseca.
Možda će nekima njezina reakcija biti čudna, možda ju neki neće moći razumjeti. No, svatko tko je bio u susretu s osobom koja je teško oboljela ili je i sam bio ta osoba, vrlo dobro zna da u stanju šoka čovjeku misli prolaze kroz različite faze. I ona je nijekala da je bolesna i da su liječnici možda pogriješili. Ona je izgledala dobro, izvana zdravo, nije ju ništa boljelo i otkuda, odjednom, taj podstanar u njezinom tijelu. Slijedile su razne pretrage prije same operacije. Liječnici su htjeli vidjeti je li se i koliko rak proširio. Pretrage su trajale mjesec dana. Mjesec dana neizvjesnosti sa slabim priljevom informacija. To joj je na neki način i odgovaralo, jer kako veli, to je bio njezin obrambeni mehanizam.
Riječi koje su ju trgnule i usmjerile njezine misli na umiranje i smrt bile su riječi njezinog liječnika koji ju je pitao je li ona svjesna situacije u kojoj se nalazi i koliko je ozbiljno bolesna. Um joj je počeo govoriti kako će umrijeti i da je sada to kraj. Svađala se i s Bogom. Nije mogla pojmiti kako je ona oboljela. Trudila se u životu donositi ispravne odluke, činila je dobro. I sada, nakon svega, događa joj se ovo, kao kazna za nešto što nije učinila. Izmjenjivale su se misli, od negativnih prema pozitivnima i obrnuto. Kako ona inače nije osoba koja je dozvoljavala da loše misli dugo ovladavaju njom, počela je, bez obzira na težinu situacije, pozitivnije razmišljati. Postavila si je cilj. Rak je doživljavala kao strano tijelo unutar svoga tijela. Odlučila je ne razmišljati o mogućim metastazama. Prošla je pet dana zračenja, prije nego su ju je operirali. Zračenje ju je znatno oslabilo. Povraćanje bi uslijedilo nakon svakog zračenja. Izgubila je na kilaži i oslabio joj je imunitet. Dvije stvari koje su bile vrlo bitne za daljnji oporavak.
Nakon tih mjesec dana borbe, zračenja, povraćanja, konačno je sebi osvijestila da se njezino vjenčanje neće dogoditi. Snovi su joj se urušili. Inače, nije tip osobe koja bi odbrojavala dane i sate do vjenčanja. Ne, nego ono što ju je slomilo oko te spoznaje je osjećaj da ju je ta prokleta bolest otrgnula od njezinog svakodnevnog i normalnog života. Vjenčanje je još bilo ono što je predstavljalo dodir sa svijetom izvan bolničke sobe. Svijet unutar bolničkih zidova sveo bi se na govor o raku, o umiranju, o bolestima. Ona je trebala vanjski svijet, željela je natrag svoju rutinu. Prolazila je kroz postoperativni oporavak koji je bio vrlo bolan i spor. Psihički vrlo težak za izdržati. No, izdržala je. Izdržala je sve.
Izdržala je uz ogromnu podršku svoje obitelji i svoga partnera. Naime, njezin partner radio je u gradiću blizu Zagreba. To ga nije sprječavalo da svaki dan dođe posjetiti ju. Strpljivo bi odgovarao na pozive svih onih ljudi koji bi ga zvali i pitali kako se ona osjeća. Pred njom nije pokazivao svoje teške trenutke koje je i on prolazio. Ljubav njegovog života vodila je najbitniju životnu bitku. On, njezin najbolji prijatelj bio je njezina stijena tijekom cijelog tog puta. Dolazio bi u bolnicu, legao kraj nje na bolnički krevet i jednostavno bio prisutan. Iako ljudi tijekom vjenčanja izgovaraju da će biti jedni uz druge i zdravlju i u bolesti, on je to učinio i puno prije. Nije joj dopustio da potone. Bio je i ostao pravi oslonac. Vjerujem da bi i njegova priča bila vrlo inspirativna i poticajna za mnoge, pogotovo za muškarce koji se nađu u takvoj situaciji.
A od te situacije prošle su četiri godine. Ona je danas u remisiji. Strah je i dalje prisutan, jer tijekom ovih godina, prošla je niz novih pretraga. Nakon svake pretrage sa dozom straha iščekuje što li će liječnik reći. No, vrlo je disciplinirana. Pazi na prehranu, bavi se sportom. Hrabrija je u donošenju novih odluka. Nema straha od neuspjeha, jer, veli, što joj se može najgore dogoditi ako ne uspije. Više uživa u sitnicama, više cijeni sebe. Ako s nečim i nije zadovoljna, pokušava u svemu naći nešto dobro i lijepo. Odvažnija je i u odijevanju. Odijeva veselije boje. Ne razmišlja kako će ju drugi doživljavati. Toga se oslobodila. Okružena je ljudima koji ju prihvaćaju i vole. Radi posao koji voli i u kojem uživa. Češće se rasplače, ali od sreće.
Zahvalna je za svaki dan u kojem živi. Molitva upućena Bogu joj uvijek počinje sa zahvalom – hvala ti Bože što sam živa. Obećala je i Bogu i sebi da će pokušati što bolje i kvalitetnije živjeti. To i čini. Također, nada se (bez obzira na strah) da je najgore iza nje.
A njezina stijena, njezin najbolji prijatelj, danas je njezin suprug. Vjenčali su se godinu dana poslije predviđenog. Kao što rekoh, on je puno prije samog sakramenta braka pokazao svoju ljubav i potporu. A kuća za koju su dali polog onog dana kada joj je postavljena dijagnoza, danas je njihov dom koji s ljubavlju uređuju.

Oznake: rak debelog crijeva, Zdravlje, nada

17.01.2017. u 00:06 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.01.2017.

Ogledalce moje..., I.




Ovim naslovom nemam namjeru govoriti o tome tko je najljepši na svijetu. Time neka se bave modni časopisi i one grane showbizz industrije kojima je to imperativ. Ovim naslovom želim potaknuti sebe na razmišljanje tko sam. Iskreno, ovo i pišem za svoju dušu. Jedan od razloga zašto sam ušla u ovaj blogerski svijet (uz onaj da volim pisati) je moj osobni razvoj.
Svjesna sam da na pitanje „tko sam“ nema univerzalnog odgovora. Nema tog jednog jedinog odgovora koji bi zaustavio moje traganje za samom sobom. Proces je to koji traje cijeli život. Vjerojatno ga to i čini jednim od najzanimljivijih i najintrigantnijih životnih putovanja. Također sam svjesna da je to jedno od najkompleksnijih pitanja kojim se čovječanstvo bavi od trenutka nastanka (barem se nadam da se bavimo tim pitanjem).
Stoga, ovu temu ću protezati u više dijelova. Današnjim blogom ću samo načeti priču. Uzet ću svoje „ogledalce“ i početi. Odlučila sam za kamen temeljac uzeti tehniku Joharijevog prozora. To je tehnika koja pomaže ljudima bolje razumijeti odnos sa samim sobom i s drugima. Tehnika je to koju su kreirali psiholozi Joseph Luft i Harrington Ingham. Oni su ga i nazvali Johari prozor, kombinirajući svoja imena Joe i Harry.
Taj prozor sam ja. Taj prozor smo svi mi. Podijeljen na četiri dijela.
Baviti se svim dijelovima iziskuje napor, iskrenost, stišavanje ega, toleranciju, prihvaćanje, otpuštanje.
Znači, nije lako. Nije nikako lako. Ali, sada kada sam već krenula, nema odustajanja, jelte sretan . Pošto sam o ovome odlučila i pisati (osim što o tome i intenzivno razmišljam), nadam se da će nekad, nekome, nekako ovo moje pisanje i pomoći.
Da se razumijemo, ovim pisanjem ne namjeravam dati dušu ili ogoliti se do te mjere da mi blog postane nova verzija Trumanovog showa. Nema potrebe za takvim spektaklima. Kao što napisah u prvom blogu, krenula sam na putovanje. Ako netko poželi ukrcati se na ovo cybersko prijevozno sredstvo, slobodno. Ima mjesta.



Evo kako se veliki „prozor“ otvara. Jedinstveni smo, neponovljivi, prekrasni, lijepi, ali i napaćeni, ranjeni, obilježeni. Joharijev prozor svojim konceptom želi pokazati što se to sve u nama odvija. Veliki prozor podijeljen je na četiri prozorčića. Prvi dio je otvoreni dio naše osobnosti. Ono što je poznato i nama i drugima. Znači, to uključuje naše ponašanje, znanje, vještine, stavove, itd. Drugi dio osobnosti je slijepi dio. To je onaj dio koji je poznat drugim ljudima oko nas, ali mi ga nismo svjesni. Treći dio je skriveni dio. Meni osobno (uz četvrti dio) najzanimljiviji sretan . To su one stvari koje mi o sebi znamo, ali drugi o nama ne znaju. I četvrti dio je nepoznato područje. To je ono što nitko ne zna. Ni mi sami o sebi, ni drugi o nama.
Cilj je da prvi dio, otvoreni dio, postane još otvoreniji. Time bi nam odnosi postali produktivniji, komunikacija zdravija, životi ljepši.



Raditi na proširenju otvorenog dijela izgleda teško. I jest teško. Ali, moja zamisao ovog pisanja je iskreno pristupiti temama o kojima ću pisati. Ni sama ne znam kako će se sve to odvijati. U tome i jest čar i ljepota svega nepoznatoga što mi dolazi u susret.
Stoga, bring it on sretan.

Oznake: osobnost, jedinstvenost, Joharijev prozor

12.01.2017. u 21:29 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 10.01.2017.

Vjera - javna stvar društva






Ovaj tekst napisala sam prije par godina. Objavljen je na jednom slavonskobrodskom portalu koji nije imao dugi vijek trajanja. Stoga, odlučila sam kopirati taj tekst i zalijepiti ga ovdje. Napisan je u vrijeme došašća. Iako je vrijeme došašća iza nas, bitna je poruka koju sam ovim tekstom htjela prenijeti.


VJERA - JAVNA STVAR DRUŠTVA










Koliko je uistinu vjera, kao osobni odnos sa Stvoriteljem, javno zastupljena u društvu? Koliko je ta zastupljenost (ako je uopće prisutna) zdrava i poticajna? Odgovore na ta i još neka usko povezana pitanja, pokušat ću dati govoreći iz perspektive kršćanina, što i jesam. No, neću biti isključiva i govoriti o vjeri koja je samo kršćanska, nego će se govor o vjeri odnositi na univerzalni odnos čovjekove usmjerenosti i povezanosti s Bićem koje je Vrhovno.
Vjera je osobni odnos s Bogom, s Nadnaravnim Bićem koji ima apsolutnu vrijednost pred čovjekom. Ta apsolutna istina, Trojedini Bog, Alah, Jahve ili kako Ga već zvali nije ograničen niti vremenom niti prostorom. No, prožima osobu od samoga početka do samoga kraja (smrti), a ostaje s njim u vječnosti. Čovjekov odnos sa Stvoriteljem je bitan dio čovjekovog identiteta. Kao što pripadnost određenoj naciji, kulturi, političkim stavovima, apolitičnosti i svemu onome čime pojedinac gradi i njeguje sebe, čini njegovu/ njezinu osobu i osobnost, tako i vjera ulazi među slojeve navedenog. Stoga, ako je i vjera ta koja uz sve navedeno čini čovjekov identitet (a čovjek je društveno biće), onda bi itekako trebala biti javna stvar društva i o njoj bi se trebalo govoriti. Naravno, ne govorim ovdje o agresivnom, nasilnom ili manipulativnom govoru, nego govorim upravo o Kristovskom govoru (ali i govoru svih vodećih svjetskih religija), a to je čisti govor ljubavi. Vjera se nikako ne bi trebala predstavljati kao bolesna ideologija zbog kojih jedni bivaju spašeni, a drugi bivaju stavljeni na margine društva (ili ne daj Bože, nešto puno tragičnije). Nikako se ne bi trebala nametnuti određena vjera kao jedina i prihvatljiva, jer upravo tada, ona sama dolazi do proturječnosti sa sobom. Ono što bi društvo, a i država trebali je poštivati osnovna prava koja među ostalima omogućuju pojedincu da bez ometanja i diskriminativnih radnji živi svoju vjeru i njeguje pripadnost svojoj religiji (bez obzira kojoj religiji on/ona pripadao/la).
Poznato je da je Opća deklaracija o ljudskim pravima izdana 1948. godine. To je nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Naravno, da je zbog narušenih međuljudskih odnosa, zbog ogromnog krvoprolića, zbog poljuljanosti temeljnih ljudskih vrijednosti, ovakva deklaracija bila prijeko potrebna. Stoga, ako su u Deklaraciji utkane one moralne vrijednosti koje su prijeko potrebne za kvalitetan moralno-etički život, onda bi se kao takve trebale i poštivati. One države koje usvajaju ova prava, moraju ta ista prava poštivati i brinuti se da se duhovni i moralni svijet društva ne ruši, ne gazi, ne vrijeđa, ne uništava. Država nikako sebe ne smije dovesti u ulogu one koja ušutkuje onaj dio društva koji živi svoju vjeru i one koji konačno u demokraciji imaju pravo jasno i glasno reći: "Ja sam kršćanin. Ja sam musliman. Ja sam židov. Ja sam..." (slobodno nadopunite kojoj vjeroispovijesti pripadate). Država (a pod ovim pojmom države mislim na nekolicinu njih koji ju vode) ne bi smjela biti ta koja uspostavlja volju i izvršava ciljeve pri kojima vjernici te iste države ne smiju glasno izgovarati molitvu svome Bogu, već moraju potiho uspostavljati svoj odnos s Bogom. Vrijeme kada je vjera bila privatna stvar pojedinca mora zauvijek biti stvar prošlosti. Čovjek uz to što je društveno, tjelesno, misaono biće, je i duhovno biće. Kao takvo, ima pravo njegovati sve dijelove svoje osobnosti, jer sve ga to čini izuzetnim, neponovljivim i kao takvim neprocijenjivim blagom za čovječanstvo. Čovjek (bez obzira bio vjernik ili ne) pozvan je sve razine svoje osobnosti razvijati i na taj način sve više buditi svijest o sebi. Samim time, ako intenzivno i zdravo radi na njegovanju i razvijanju svoje duhovne svijesti, definitivno će ostaviti dubok trag na ljude oko sebe, a ja se uvijek nadam i šire.
Prva stanica s koje krećemo u svijet i koja nam usađuje (a nekada nažalost i ne usađuje) te duhovne i moralne vrijednosti je naša obitelj. Obitelj ima mogućnost duhovno, moralno, intelektualno oblikovati svoje članove za budućnost. Obitelj sebi treba staviti takvu zadaću kao imperativ i od nje nikako ne odstupati. Svjesna sam da današnja definicija obitelji biva uvelike promijenjena zbog stanja u kojem se suvremeni svijet nalazi. Pomišljajući na takve obitelji koje pripadaju takvoj kategoriji, sjetim se rečenice koju sam davno negdje čula, a to je - ŽIVE ISPOD ISTOGA KROVA, A NIKADA SE NISU SRELI. Ova tužna izjava u suvremenom svijetu postaje sve bliže istini. Alijenacija postaje bolest suvremene obitelji, jer vrijeme kada je obitelj nekoć satima sjedila za obiteljskim stolom, ručala i razgovarala, nažalost jenjava i kopni. Upravo tu, kada obitelji osjete da otuđenje uzima sve više maha i sve više prostora, upravo tu, obitelj treba spoznati da je to alarmantno stanje kada bi se mogla u potpunosti raspasti. Od onoga trenutka, kada su dvoje odlučili stvoriti temeljnu društvenu jedinicu koja se zove obitelj, trebaju jedni druge podsjećati da su pozvani na budnost. Biti budan, biti duhovno budan, jer brak sklopljen u ljubavi na to ljude i poziva.
Stoga, u ovo vrijeme došašća, kada Bog poziva na budnost, jer On dolazi, prisjetimo se tko smo, što smo, gdje idemo, što smo do sada učinili, koliko smisla u svemu do sada učinjenome smo spoznali. Sjetimo se da smo bića kojima je darovan besplatni dar od Boga, a to je vjera. No, ne ona isprazna ili ona koju samo lako izgovorimo, ali ju ne živimo. Vjera je krjepost koju nam nitko ne može oduzeti. Stoga, nemojmo ju ni mi sami "stavljati u ladicu", a vaditi ju po potrebi. Božić nije praznik, nije dan kada materijalno treba biti primarno. Božić je blagdan Isusova rođenja i kao takav treba se dostojanstveno i proslaviti. Iako slavimo dolazak Kralja, taj Kralj ne očekuje izvanjske darove. Daleko od toga. Očekuje da svojom dušom Njega žudimo, a duhom svojim Ga tražimo. Otvorimo i um i srce i dušu, razmislimo o svemu onome što imamo, a ne o onome što nemamo. Iako je život i težak i bolan, radost ipak postoji. Dok je vjere, dok god se o njoj govori, dok god s poštovanjem pristupamo čovjeku i slavimo život, dok god dozvolimo da ljudi kliču koliko je Bog velik, ima nade i za ovo čovječanstvo. Na nama je da uspostavimo dijalog, budemo tolerantni i prihvatimo različitosti. Možemo li? Svi smo pozvani na odgovor i djelovanje.
Navijam za sve nas.

Oznake: vjera, obitelj, društvo

10.01.2017. u 00:07 • 0 KomentaraPrint#

petak, 06.01.2017.

Vrijeme je za...




Prije nekoliko minuta ušla sam u blogerski svijet. Običaj je da se pri ulasku u bilo koji objekt (bio on stvaran ili cyberski) pozdravi. Stoga, pozdravljam sve one koji su na bilo koji način dio ovoga svijeta. Želim svima sretnu i uistinu blagoslovljenu godinu.
Već dugo vremena (popriličan dio svoga života) razmišljam kako želim pisati. Željela jesam, ali odvažila se nisam. Bilo je tu nekakvih početaka, nakucanih riječi koje bi čamile na nekoliko kartica teksta. Tekst bi strpljivo čekao da ga se nadogradi. Kostur riječi čekao bi svoju putenost. No, negdje, na putu, na mom životnom putu, ulijenila bih se, ili bih dopustila strahu da me sabotira. Nisam sebi dala priliku. Samo to. Priliku. Priliku da pišem, do kraja. Priliku da s ljubavlju pristupim onome što je iz mene željelo biti izliveno na papir. Sigurna sam da je mnogima poznat osjećaj ukopanosti i uljuljanosti u ono u čemu jesmo. Čak i kada to u čemu jesmo nije dobro.

Imam 37 godina. Spoznaje, iskustva, doživljaje koje sam prikupila i još uvijek prikupljam, počinjem stavljati na papir. Počinjem danas, s ovim malim uvodom. Odvažih se i govorim sama sebi da je vrijeme. Vrijeme za biti hrabar, vrijeme je za osluškivanje sebe, vrijeme je za pomake, za male i velike korake.

Pisanjem, u ovom slučaju pisanjem bloga, želim sebi putovanje u svoja i tuđa iskustva koja će me, sigurna sam još više obogatiti.
Nadam se da će još netko u ovom cyber svijetu biti voljan ponekad putovati sa mnom ili uz mene.

Pa krenimo…

Oznake: hrabrost, vrijeme, iskustvo

06.01.2017. u 17:05 • 0 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  siječanj, 2017 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (6)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (9)
Siječanj 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pogled u...je blog kojim želim zabilježiti svoj doživljaj onoga što se oko mene odvija, događa, raste, pa i umire. Pogled u...moj svijet i šire...
Moje blogove i općenito ono što me inspirira, možete pročitati i na mojoj Facebook stranici - Pogled u-by Tajchee. Slobodno me možete i tamo pratiti. sretansretansretan

Linkovi

Tajana Tajchee

sretan

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se