Pregled posta

Ogledalce moje..., II.

Početkom nove godine zaželjeli smo sebi i svojim bližnjima ostvarenje mnogih želja. U ljudskoj je prirodi željeti. I kada pomislimo da imamo sve što se poželjeti može, iskoči nešto novo što može za oči i tijelo biti tako zamamno. Ponovno se nađemo u začaranom krugu htijenja, priželjkivanja, maštanja. Da, kao što rekoh, u prirodi nam je željeti. No, pitanje koje postavljam i sebi i svima onima koji ovo budu čitali je koliko smo zadovoljni i zahvalni s onim što već imamo? Cijenimo li najveći dar koji smo ikada dobili? Cijenimo li vlastiti život? Dar je to koji se ne dobiva nikakvim zaslugama ili postignućima. Život znači BITI.
Uskoro se bliži datum (4. veljače) kojim će se obilježiti Međunarodni dan borbe protiv raka. Dan je to kada se želi podići svijest o oboljenjima od ove vodeće bolesti u svijetu. Veli se da zdrav čovjek ima milijun želja, kao što sam već i ukazala na početku ovog teksta. No, bolestan čovjek ispred sebe ima samo jedan cilj. Želi ozdraviti. Već sam prijašnjim blogom dala na znanje da pisanjem želim obogatiti svoj život i raditi na osobnom razvoju. To je dio onoga što želim. Također bih voljela da moji tekstovi budu i poticaj svima koji su voljni zastati i istinski vidjeti koliko toga prekrasnoga imaju, sada, ovog trenutka.
Stoga, vođena mišlju kako se bliži Međunarodni dan borbe protiv raka, odlučila sam ispričati vam priču jedne hrabre žene. Hvala joj što me je dočekala na svom životnom pragu, otvorila mi vrata i ispričala svoju najbolniju životnu situaciju. Njezina želja je da ju se ne imenuje. Ime ovdje i nije poruka. Poruka je velika hrabrost u suočavanju s opakom bolešću koja ju je zadesila.
Evo njezine priče.
Ona je mlada žena sa svojih 30 godina. Jedna od onih sretnica koja je ljubav svoga života upoznala još za vrijeme srednjoškolskih dana. Završetkom faksa, vraća se u svoje rodno mjesto. Svojim trudom nastavila je izgrađivati svoj život. Zaposlila se. Jedanaestogodišnju vezu njezin partner i ona odlučili su okruniti brakom. Pripreme su krenule godinu dana prije vjenčanja, jer puno toga se moralo ugovoriti, rezervirati i kupiti. Rezervirali su salu, kupila je vjenčanicu i ozbiljno su tragali za domom u kojem će početi živjeti. Sve je išlo svojim tijekom. No, samo dva mjeseca prije vjenčanja, saznala je bolnu istinu koja je pauzirala ostvarenje njihovog sna.
Počeli su zdravstveni problemi za koje je mislila da su povezani s jednom operacijom koju je imala godinu dana prije. Izvršene su razne pretrage koje su eliminirale sve ono za što je mislila da je to možda problem zbog kojeg se loše osjećala. Nakon niza pretraga, ostala je još jedna pretraga. Ona pretraga koja je biopsijom pokazala da je njezino oboljenje vrlo teško. Dijagnosticiran joj je rak debelog crijeva.
Konačna dijagnoza joj je izrečena u Zagrebu u Klinici za tumore. Sjeća se kako je to ujedno bio i dan kada je njezin partner dao polog za kuću koju su namjeravali kupiti. Nevjerojatno kako život pred čovjeka stavi ogromnu vagu kojom čovjek silno pokušava izbalansirati taj isti život. Ali, u ovom slučaju uteg koji je prevagnuo bila je vijest o bolesti. Nastupilo je stanje šoka. Misli joj nisu bile usmjerene na bolest, već na vjenčanje koje se trebalo odviti za dva mjeseca.
Možda će nekima njezina reakcija biti čudna, možda ju neki neće moći razumjeti. No, svatko tko je bio u susretu s osobom koja je teško oboljela ili je i sam bio ta osoba, vrlo dobro zna da u stanju šoka čovjeku misli prolaze kroz različite faze. I ona je nijekala da je bolesna i da su liječnici možda pogriješili. Ona je izgledala dobro, izvana zdravo, nije ju ništa boljelo i otkuda, odjednom, taj podstanar u njezinom tijelu. Slijedile su razne pretrage prije same operacije. Liječnici su htjeli vidjeti je li se i koliko rak proširio. Pretrage su trajale mjesec dana. Mjesec dana neizvjesnosti sa slabim priljevom informacija. To joj je na neki način i odgovaralo, jer kako veli, to je bio njezin obrambeni mehanizam.
Riječi koje su ju trgnule i usmjerile njezine misli na umiranje i smrt bile su riječi njezinog liječnika koji ju je pitao je li ona svjesna situacije u kojoj se nalazi i koliko je ozbiljno bolesna. Um joj je počeo govoriti kako će umrijeti i da je sada to kraj. Svađala se i s Bogom. Nije mogla pojmiti kako je ona oboljela. Trudila se u životu donositi ispravne odluke, činila je dobro. I sada, nakon svega, događa joj se ovo, kao kazna za nešto što nije učinila. Izmjenjivale su se misli, od negativnih prema pozitivnima i obrnuto. Kako ona inače nije osoba koja je dozvoljavala da loše misli dugo ovladavaju njom, počela je, bez obzira na težinu situacije, pozitivnije razmišljati. Postavila si je cilj. Rak je doživljavala kao strano tijelo unutar svoga tijela. Odlučila je ne razmišljati o mogućim metastazama. Prošla je pet dana zračenja, prije nego su ju je operirali. Zračenje ju je znatno oslabilo. Povraćanje bi uslijedilo nakon svakog zračenja. Izgubila je na kilaži i oslabio joj je imunitet. Dvije stvari koje su bile vrlo bitne za daljnji oporavak.
Nakon tih mjesec dana borbe, zračenja, povraćanja, konačno je sebi osvijestila da se njezino vjenčanje neće dogoditi. Snovi su joj se urušili. Inače, nije tip osobe koja bi odbrojavala dane i sate do vjenčanja. Ne, nego ono što ju je slomilo oko te spoznaje je osjećaj da ju je ta prokleta bolest otrgnula od njezinog svakodnevnog i normalnog života. Vjenčanje je još bilo ono što je predstavljalo dodir sa svijetom izvan bolničke sobe. Svijet unutar bolničkih zidova sveo bi se na govor o raku, o umiranju, o bolestima. Ona je trebala vanjski svijet, željela je natrag svoju rutinu. Prolazila je kroz postoperativni oporavak koji je bio vrlo bolan i spor. Psihički vrlo težak za izdržati. No, izdržala je. Izdržala je sve.
Izdržala je uz ogromnu podršku svoje obitelji i svoga partnera. Naime, njezin partner radio je u gradiću blizu Zagreba. To ga nije sprječavalo da svaki dan dođe posjetiti ju. Strpljivo bi odgovarao na pozive svih onih ljudi koji bi ga zvali i pitali kako se ona osjeća. Pred njom nije pokazivao svoje teške trenutke koje je i on prolazio. Ljubav njegovog života vodila je najbitniju životnu bitku. On, njezin najbolji prijatelj bio je njezina stijena tijekom cijelog tog puta. Dolazio bi u bolnicu, legao kraj nje na bolnički krevet i jednostavno bio prisutan. Iako ljudi tijekom vjenčanja izgovaraju da će biti jedni uz druge i zdravlju i u bolesti, on je to učinio i puno prije. Nije joj dopustio da potone. Bio je i ostao pravi oslonac. Vjerujem da bi i njegova priča bila vrlo inspirativna i poticajna za mnoge, pogotovo za muškarce koji se nađu u takvoj situaciji.
A od te situacije prošle su četiri godine. Ona je danas u remisiji. Strah je i dalje prisutan, jer tijekom ovih godina, prošla je niz novih pretraga. Nakon svake pretrage sa dozom straha iščekuje što li će liječnik reći. No, vrlo je disciplinirana. Pazi na prehranu, bavi se sportom. Hrabrija je u donošenju novih odluka. Nema straha od neuspjeha, jer, veli, što joj se može najgore dogoditi ako ne uspije. Više uživa u sitnicama, više cijeni sebe. Ako s nečim i nije zadovoljna, pokušava u svemu naći nešto dobro i lijepo. Odvažnija je i u odijevanju. Odijeva veselije boje. Ne razmišlja kako će ju drugi doživljavati. Toga se oslobodila. Okružena je ljudima koji ju prihvaćaju i vole. Radi posao koji voli i u kojem uživa. Češće se rasplače, ali od sreće.
Zahvalna je za svaki dan u kojem živi. Molitva upućena Bogu joj uvijek počinje sa zahvalom – hvala ti Bože što sam živa. Obećala je i Bogu i sebi da će pokušati što bolje i kvalitetnije živjeti. To i čini. Također, nada se (bez obzira na strah) da je najgore iza nje.
A njezina stijena, njezin najbolji prijatelj, danas je njezin suprug. Vjenčali su se godinu dana poslije predviđenog. Kao što rekoh, on je puno prije samog sakramenta braka pokazao svoju ljubav i potporu. A kuća za koju su dali polog onog dana kada joj je postavljena dijagnoza, danas je njihov dom koji s ljubavlju uređuju.


Post je objavljen 17.01.2017. u 00:06 sati.