Marketing
Amelie !
Oduvijek sam bila okružena kućnim ljubimcima. Bili su to psi, mačke, ptice, čak i hrčak. I mišljenja sam da bi bilo lijepo djecu okružiti tim prekrasnim stvorenjima i time ih naučiti kako se odnositi i prema prirodi. No, nije to jedini razlog zašto bi dijete trebalo imati kućnog ljubimca. Životinje pomažu djetetu (uz sve ostalo što bi djetetu trebalo biti osigurano) da razvija svoje emocionalne i motoričke vještine, štiti ga od tjeskobe i moguće depresije, uči dijete kako biti odgovoran prema biću koje neizmjerno treba čovjekovu pažnju. A postoji i ona izreka da je pas čovjeku najbolji prijatelj. Naravno, potrebno je dobro pripremiti obitelj i kućni teren za novog člana. Kućni ljubimac se ne nabavlja ako mu se neće pružiti skrb i ljubav koje su mu potrebne.
Ovaj tekst ne namjeravam pretvoriti u savjetodavaonicu koja će davati smjernice i striktne upute kako se nabavlja kućni ljubimac. Ovim tekstom želim ispričati priču kako sam dobila svoju Amelie, malu krznenopufastu maltezericu od tri kilograma.
Prije nekih pet godina kupila sam stan. Kad kažem kupila, mislim na 25-godišnji brak koji sam potpisala s PBZ-om (samo jackpot nas može razvesti). Nakon što sam ga opremila, uselila sam i započela novo poglavlje svoga života. I tijekom te svoje nove samostalnosti počela se u meni rađati ideja za još nečim živim i po mogućnosti četveronožnim. Počela sam kopati po internetu, naišla na jedan azil u Zagrebu i ugledala jednu preslatku kujicu. No, taj azil nije bio baš raspoložen darovati pse koji će živjeti udaljeni od Zagreba. Kao da je Slavonski Brod na kraj svijeta, ali eto. Svoju želju za psom podijelila sam i sa svojom najboljom prijateljicom, koja inače živi i radi u Zagrebu. Ozbiljno me počela shvaćati kada je uvidjela da intenzivno prčkam po netu i tražim psa kojeg bih udomila. Ona je zatim počela kovati svoj plan. Jedan dan me nazvala i rekla mi kako bi mi za rođendan kupila maltezera. Pitala me slažem li se s tim i ja potvrdno odgovorih. Moj rođendan je u svibnju, ali ona je u realizaciju krenula odmah nakon mog potvrdnog odgovora. Naravno, ja nisam imala pojma koja se operacija odvija meni iza leđa.
Utorak, 24. ožujka, 2015. godine, moja BFF zove mene na mobitel i veli kako će njezin prijatelj navratiti u Slavonski Brod i nešto donijeti. Više se ni ne sjećam koju mi je priču prodala u vezi toga što će mi donijeti. Bitno je da sam na sve to nasjela. I ništa, čekala sam da mi se on pojavi pred vratima. U međuvremenu, ona mi se javlja prije odlaska na posao. Inače, radi u jednoj srednjoj školi u Zagrebu. Imamo običaj jedna drugu nazvati dok smo na putu prema poslu. Sjećam se da je taj dan nakon posla imala i sjednicu, jer mi je poslala fotku na kojoj pozorno slušaju predavanje (upravo je tako bilo, jelte).
Prolazili su sati, noć je polako padala, ali njenog prijatelja nigdje. U trenutku kada sam obavlja telefonski razgovor, a zidni sat pokazivao 10 sati, netko je pokucao na vrata. Inače, da bi se uopće ušlo u moju zgradu, potrebno je pozvoniti onome kod koga se dolazi i onda mu vlasnik stana pritiskom na gumbić otvara ulazna vrata. Blago rečeno da mi nije bilo svejedno kada sam čula da netko se već nalazi pred mojim vratima. Oprezno se došuljah do vrata i upitah tko je. Odgovor je glasio – MAMA.
Nemam pojma što mi je prostrujalo kroz glavu. Njezin ton mi je zvučao zabrinjavajući i vjerojatno sam pomislila da se nešto dogodilo. I krenula sam otvarati vrata, a iz mrklog mraka u kojem se stepenište moje zgrade nalazilo, izronilo je malo, slatko, bijelo, čupavo stvorenje s krupnim crnim očima, koje je oko svoga vrata imalo crvenu mašnicu. Nalazilo se u rukama moje mame, koja ju je visoko uzdignula tako da je cijela situacija dobila onaj TADAAA moment. Iza mame su se nalazile moja najbolja prijateljica, moja draga Zagorka Petra i njihov zajednički pas Žuna. Čula sam svoju BFF kako govori – SRETAN ROĐENDAN. Reakcija koja uslijedila nakon toga bila je iznenađenje, čista sreća, radost, smijeh, i mahanje malog bijelog repića. U zraku se osjećala ljubav koja nas je sve ispunila.
Godina iza mene bila je poprilično emotivno teška. Dogodile su se situacije na koje nisam mogla utjecati. I kako inače biva s teškim situacijama, donesu određene boli, tjeskobu. Sve to i puno više, moja prijateljica je to znala. Svojim toplim srcem krenula je u potragu za četveronožnom curicom. Naišla je na ljude iz Virovitice koji uzgajaju maltezere. Nazvala ih i saznala da imaju malene maltezere stare dva mjeseca. Taman vrijeme kada se mogu odvojiti od svoje majke. U to vrijeme još jedna njezina poznanica odlučila je isto kupiti maltezera. Tako da su dva mala maltezera (braco i seka) sa svojim tadašnjim vlasnikom krenuli iz Virovitice, a moja prijateljica s hrpom drugih ljudi koji su bili uključeni u cijelu ovu GET THE DOG operaciju, krenuli iz Zagreba put Bjelovara. Bjelovar im je svima bio na pola puta. Nekoliko dana moja maltezerica bila ja član obitelji Žune, Petre i moje prijateljice. Ovim putem još jednom zahvaljujem Petri, koja je, iako je u to vrijeme bila ne baš tako pokretna (jelte), strpljivo bdjela nad bijelom knedlicom koja je kakila i piškila na sve strane. Petra, volim te. Legendo.
I sada, da se vratim na famozni utorak koji mi je tako slatko promijenio život. Dakle, nakon završene sjednice, moja prijateljica i ekipica su krenuli iz Zagreba za Slavonski Brod. Dogovorili se mojom mamom da će doći i po nju. Ona je bila ta koja im je otvorila ulazna vrata moje zgrade. I tako, dok sam ja čekala sasvim nekog drugog pojavila se najbolja ekipa s najljepšim darom. Taj dar nije previše narastao u ove dvije godine, ali je unio veliku radost i ljubav koja svakim danom sve više raste. Ne samo meni, već i mojoj mami (kod koje provodi vrijeme dok sam ja na poslu) i mojim susjedima koji žive preko puta mene. Tako da volim reći da su i oni njezina obitelj. Naime, damica nonšalantno zna s moje terase doći do njihove terase ili iz mog stana ušeta u njihov, naravno kada su nam ulazna vrata stana otvorena. Prije sam govorila kako nikada ne bih dozvolila da pas spava u mom krevetu. To mi je danas tako normalno i ne mogu više zamisliti drukčije. Kada imate kućnog psa, spona je još jača. Pas je cijelo vrijeme u vašem životnom prostoru, prati svaki vaš korak, naviknuo je na vašu stalnu prisutnost. Pažnju koju ona dobiva je uistinu velika. I bez ikakvog ustručavanja mogu reći da je ona najljepši maltezer na svijetu, za koju samo čekam dan kada će i progovoriti, hehe. Vjerujem da se svi veselimo stvaranju novih uspomena s njom.
I za kraj ove priče, hvala mojoj Ljubici, mojoj prijateljici bez koje ovo sve ne bi bilo moguće. Kao krunu cijelom ovom događaju, nadjenuh svojoj maltezerici ime Amelie, jer to je inačica imena Ljubica. Ime je bilo šlag na ovoj tzv. rođendanskoj torti. I da, Amelie je definitivno broj jedan među rođendanskim darovima koje sam ikada dobila.
Post je objavljen 28.01.2017. u 19:40 sati.