Prije nekoliko minuta ušla sam u blogerski svijet. Običaj je da se pri ulasku u bilo koji objekt (bio on stvaran ili cyberski) pozdravi. Stoga, pozdravljam sve one koji su na bilo koji način dio ovoga svijeta. Želim svima sretnu i uistinu blagoslovljenu godinu.
Već dugo vremena (popriličan dio svoga života) razmišljam kako želim pisati. Željela jesam, ali odvažila se nisam. Bilo je tu nekakvih početaka, nakucanih riječi koje bi čamile na nekoliko kartica teksta. Tekst bi strpljivo čekao da ga se nadogradi. Kostur riječi čekao bi svoju putenost. No, negdje, na putu, na mom životnom putu, ulijenila bih se, ili bih dopustila strahu da me sabotira. Nisam sebi dala priliku. Samo to. Priliku. Priliku da pišem, do kraja. Priliku da s ljubavlju pristupim onome što je iz mene željelo biti izliveno na papir. Sigurna sam da je mnogima poznat osjećaj ukopanosti i uljuljanosti u ono u čemu jesmo. Čak i kada to u čemu jesmo nije dobro.
Imam 37 godina. Spoznaje, iskustva, doživljaje koje sam prikupila i još uvijek prikupljam, počinjem stavljati na papir. Počinjem danas, s ovim malim uvodom. Odvažih se i govorim sama sebi da je vrijeme. Vrijeme za biti hrabar, vrijeme je za osluškivanje sebe, vrijeme je za pomake, za male i velike korake.
Pisanjem, u ovom slučaju pisanjem bloga, želim sebi putovanje u svoja i tuđa iskustva koja će me, sigurna sam još više obogatiti.
Nadam se da će još netko u ovom cyber svijetu biti voljan ponekad putovati sa mnom ili uz mene.