skaska

prosječnog hrvatskog lopova obično gledamo uvijek u besprijekornom odijelu kao prosječnog hrvatskog poduzetnika. godinama. on ne izaziva našu posebnu pozornost, jer zapravo u tom dijelu njegova životopisa njegova rabota je još uvijek tajna i on figurira kao jedan od stotinu prosječnih hrvatskih "poduzetnika". odjebimo sad s onim narodskim birc naklapanjima tipa: otkud mu ovo i ono, kak ima toliko a mi nemamo ništ i slično. kad mu se otkrije da je zapravo cijelo vrijeme poduzimao nečasne radnje, prosječni hrvatski lopov dobiva naslovnu stranicu dnevnog lista, naslovnu stranicu tjednika i naravno, desetak unutrašnjih u kojem dojučerašnji poduzetnik otkriva nakon svoje druge mračne strane i svoju treću, ljudsku. dakle, nakon što se otkrije koliko je otprilike popalio i pod uzeo, nama prosječnim kretenima otkriva se da taj poduzetnik osim odijela nosi i izlizane traperice, da se obično voli opustiti s prijateljima uz dobar roštilj i domaće vino koje proizvodi iz hobija, da sluša Pink Floyde kad se relaksira, da mu je žao što nije mogao češće na informacije u školi svojih klinaca jer je u isto vrijeme "poduzimao", da voli zagrebačku jesen i vruće kestene, a bogme da mu i Istra nije nedraga, al od svega da najviše voli osamu na nekom od jadranskih otočića, zurenje u pučinu i nekonvencionalno druženje sa svojim pajdašima u majica na krokodila. želite li birati ljudsko, nemojte ostati na dnevnim novinama, jer tamo će pretezati informacije o tome na koje je načine popaljivao, dok će u tjedniku težište biti na njegovoj "običnoj" ljudskoj strani, pa ćemo saznati i anegdotu kako je jednom prilikom popio bocu don perimenovca i potom na iskorištenu tramvajsku kartu (jednom prilikom vozio se tramvajem s narodom upražnjavajući svoju egzibicionističku stranu) upisao šifru sefa ušvicane banke, te istu ubacio u praznu bocu, metnul štopl i bacil je u valove. zašto? oh, pa to je on, spontan, neočekivan, ishitren, ponekad i lakomislen, tužan kad gleda bilo jednom u americi a završilo u remetincu. prosječni hrvatski lopov pokazat će u smajlu nisku iznadprosječnih nehrvatskih implantata, jer božemoj, čovjek u nekim zrelim godinama osim u banku mora i u organizam dodavati plemenite metale e kako bi opstao u svojoj ulozi koja je dobrodošla i nameće se sama po sebi u istoj količini kao i nama. dakle, da sad ne duljim jer mi kipi voda, taj prosječni phl ima obitelj, ženu koja je skromna i drži svih pet uglova kuće i ujedno radi 24 sata dnevno u upravi megatvrtke jednog od njegovih frendova, također prosječnih hrvatskih lopova, ima gospođu Baricu ili Maricu koja im je vjerna kao pas i malo pripomaže u kući i oko dopunskih obveza njihove djece do dana kad će ih phl poslati na školovanje u prestižne europske i vaneuropske centre, te nemojmo svakako zaboraviti, da obožava kućne ljubimce i da ima čak dva psa kojima dopušta da mu ližu obraze. stoga, nakon svega, prosječni hrvatski lopov ima uvijek čist obraz. i lijevi i desni.