hocemocenzuru
ponedjeljak, 17.12.2012.
Nedelja uz HTV1
Depresivan i oblačan dan, kao i nedostatak ikakvih suvuslih planova, su rezultirali tim da sam veći dio ove nedelje proveo uz TV program, preciznije rečeno uz prvi program HTV-a. I imalo se dosta toga zanimljivoga za pogledati.
NU2 – Srđa Popović
U zadnje vrijeme ima dosta, uglavnom opravdanih, prigovora na emisiju “Nedeljom u 2” Aleksandra Stankovića. Uglavnom se radi o prigovorima za manjak entuzijazma, za izbjegavanje nezgodnih pitanja gostima (koja su mu zaštitni znak), te za neprovjeravanje osnovnih činjenica o gostu emisije (“slučaj” Mihajlović). Nakon desetak godina vođenja emisije logično je da dođe do zamora materijala, ali Stanković kod mene ima poveći kredit, jer mogu nabrojiti dosta izvrsnih emisija, prvenstveno se to odnosi na izbor gostiju, jer iskreno rečeno neki od tih gostiju bi se teško ikada pojavili u nekoj relevantnoj emisiji da nije bilo Stankovića, navest ću neke od njih: Jasmila Žbanić, Srđa Popović, sva trojica osnivača Ferala (Ivančić, Dežulović, Lucić), Ante Tomić, Damir Avdić, Mrle i Prlja iz LET3, Stipe Šuvar, Rambo Amadeus… Kad mu aktualni događaji ne diktiraju goste, Stanković zaista umije odabrati koga treba pozvati u emisiju.
Ove nedelje je po drugi put gost bio Srđa Popović, advokat iz Beograda, čovjek čvrstih principa (“ja sam po nacionalnosti advokat a ne Srbin”), antinacionalista, bez ijedne mrlje u karijeri, čovjek koji jedino zna govoriti jezikom argumenata, čovjek koji odudara od većine nazovi eksperata koji se pojavljuju u medijima. I bila je to sigurno jedna od najboljih NU2 emisija ikada. Pročitao sam desetine intervjua sa Popovićem i dosta njegovih članaka u regionalnim medijima, ali uprkos tome dosta toga se zanimljivoga se imalo za čuti od Popovića i ovaj put. Govorio je o dosezima Haškog tribunala, usponu nacionalizma u Srbiji pod Miloševićem i njegovoj agresivnoj politici, rehabilitaciji četnika u Srbiji, političkim procesima u Kraljevini Jugoslaviji (za vrijeme koje je njegov otac branio komuniste), kao i u socijalističkoj Jugoslaviji (kad je Srđa Popović branio između ostalih, također u politički motiviranim procesima, Tuđmana, Šeksa, Veselicu, Čička, Paragu, Šešelja, ali i ratnog zločinca Artukovića). Bilo je riječi i o patriotizmu, o katarzi u Njemačkoj nakon nacizma, kao i o jugoslavenskoj ideji i Popovićevom jugoslavenstvu: “Ideja Jugoslavije je velika, ali smo mi bili mali”.
Vjerojatno najzanimljiviji dijelovi hrvatskoj javnosti su vezani ut Popovićeve susrete sa Tuđmanom, Šeksom, Paragom i Čičkom. Tako smo mogli saznati da je još prije rata Tuđman imao ideje o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske (o tome piše i Predrag Matvejevič u pogovoru “Razgovora s Krležom”), kao i da je preko njega slao poruke Dobrici Ćosiću, jednom od zagovaratelja politike “humanog preseljenja”. Govorio je Popović i o tome kako je pisao samom Bakariću povodom suđenja Paragi, i o odgovoru koji je dobio. A bilo je zanimljivo i čuti to da je optužnica protiv Vladimira Šeksa podignuta zbog nečega što je ovaj neoprezno izrekao dok je bio pod utjecajem alkohola, i da se toga uopće ne sjeća.
Damin gambit – Daša Drndić
Kad sam prije nekoliko tjedana vidio u pregledu programa novu emisiju s nazivom “Damin gambit”, pomislio sam da se šahovski komentar opet vratio u večernje nedeljne sate. No, nije riječ o tome, radi se o emisiji Elizabete Gojan u kojoj gostuju, kako samo ime emisije kaže, dame po njenom izboru. Do sada sam pogledao tek dva “Damina Gambita” (Amira Medunjanin i Slavenka Drakulić) i u oba slučaja se radilo o zanimljim i netipčnim emisijama za HTV. Ove nedelje je gost bila spisateljica Daša Drndić.
Pričala o bijegu iz jednog nacionalizma u drugi (preselila se u Rijeku iz Beograda, iz kog je morala otići zbog pogrešne nacionalnosti, zbog toga jer ima “fizionomiju koja nije srpska”, kako su joj rekli na Radio Beogradu, gdje je bila zaposlena), o dvije godine u Torontu, o radu za UNHCR, o usvajanju djeteta, o nasilju nad jezikom i kapitalističkom fašizmu.
No, jedan detalj moram izdvojiti, na samom početku emisije Elizabeta Gojan je pročitala ulomak iz romana Daše Drndić “Belladonna”, koji nas podsjeća (da se ne zaboravi) na atmosferu devedesetih i na neke radove Paje Kanižaja:
…djeca u školi ne nauče ništa pametno o društvu i prirodi, odnosno ono što nauče prilično je nakaradno a ponekad i monstruozno, ali zato uče kako u molitvi klečati i kako šutjeti jer iz Leove čitanke iskače idiotski, debilni i ogavni pjesmuljak Paja Kanižaja i riče Zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve.
Taj Kanižaj objavljuje poslije još stravičnije uratke:
Kad Srbi prestanu lagat,
rodit će grožđe na vrbi!
Nisu svi Srbi Cigani,
ali Cigani su svi Srbi!
a onda taj Kanižaj nekako nestaje, možda upada u kakvu kanalizaciju gdje s ostalim raspamećenim hrvatskim štakorima otječe u rukavce hrvatske prošlosti i tamo osluškuje i čeka svoj čas.
Sjajan potez Elizabete Gojan, pogotovo jer se radi o HTV-u. To me podsjetilo na grafit iz devedesetih “mijenjaj ime Paji Kanižaju a ne Paji Patku”.
Elizabeti Gojan i Alekdandru Stankoviću, i naravno njihovim gostima, kapa dolje!
Dnevnik 3 – Mesić u Australiji 1992.
U trećem dnevniku smo vidjeli prilog u kom je pušten govor Stipe Mesića u Australiji 1992 u kome je optužio Milu Dedakovića za pronevjeru novca namijenjenog obrani Hrvatske, a izrekao je i to da je Dedaković pjevao “Druže Tito mi ti se kunemo” dok je bio u JNA, dok su on i drugi robijali. U prilogu su zamolili za komentar i Dedakovićevu suprugu Terezu, koja je s pravom tražila da se Mesić ispriča Dedakoviću, jer je dokazano da novac nije pronevjeren, a dodala je i to dok je njen muž branio Vukovar da je Mesić bio u Beogradu.
Moram napomenuti da Mesića jako cijenim, zbog njegovih pozitivnih učinaka u dva predsjednička mandata, zbog njegovog insistiranja na antifašizmu zadnjih petnaestak godina, a treba istaći da je znao reći ne i Amerikancima (rat u Iraku) što je dosek o kojem Milanović i Josipović mogu samo sanjati (primjer: glasanje o Palestini u UN-u). No, činjenica je da Mesić iz 1992, i Mesić od 1994. pa do sada nisu iste osobe. Činjenica je da je znao pričati gluposti, kao što je ova o o pjevanju “Druže Tito mi ti se kunemo”, ali je i činjenica da je Mesić sada jedan od onih koji priznaje Titove zasluge i protivi se mijenjanju imena Trga Maršala Tita. Kao što bi to on sam rekao, Mesić je doživio katarzu u ovih nekoliko godina. No gluposti su izrečene, i za izgovorene riječi se snosi odgovornost. Najmanje što se može učiniti je Mesićeva isprika Dedakoviću zbog lažnih optužbi, ma kako davno izrečene.
No moram ovdje dodati još nešto, opće je poznata stvar da su državne službe (nisam siguran, ako se ne varam radi se o sigurnosnim službama) batinale Dedakovića nakon pada Vukovara, i kao glavni krivac za to se najčešće spominje Manolić. Ovdje ne mogu a da ne postavim logično pitanje: da li s tim ima veze i sam Franjo Tuđman, i da li je nešto takvo moglo biti napravljeno bez njegovog znanja?
Mesić se sa Tuđmanom razišao 1994. zbog poolitike prema BiH, i isto tako je logično postaviti pitanje da li su i takvi vatreni govori za dijasporu 1992. amenovani od samog Tuđmana? Kad se već postavljaju pitanja treba ići do kraja, do najviše razine, a ne stati korak prije, da se ne bi slučajno dirale neupitne veličine.
A što se tiče Mesićevog boravka u Beogradu, tu je stvar jasna, on je bio predstavnik Hrvatske u predjedništvu Jugoslavije, i na to mjesto ga je izabrao Sabor (sigurno ne bez Tuđmanovog odobrenja) umjesto Stipe Šuvara, prije nego li je Šuvaru istekao mandat. Mesić je u Beogradu obavljao dužnost na koju je legalno izabran, i to je bila njegova dužnost.
