hocemocenzuru

četvrtak, 30.08.2012.

"Suvišne" pjesme

Postoje pjesme od kvalitetnih izvođača koje su jako popularne i gotovo bezrezervno prihvaćene od slušatelja, često i najveći hitovi pojedinih izvođača, a koje mi nikako ne leže, a neke od njih nikako ne mogu podnijeti, pojedine mogu poslušati, ali sam prema njima poprilično rezerviran. Razlog za to jer smatram da spadaju u lošiji dio u opusu pojedinog benda (a to nikako ne znači da su te pjesme nekvalitetne, tek da su mnogo poznatije nego desetine kvalitetnijih pjesama istog izvođača), ili su toliko loše da je bolje da nikad nisu ni nastale. U narednim redovima je moj popis takvih, suvišnih ili precijenjenih, pjesama u inače respektabilnim diskografijama nekih izvođača.

Zabranjeno pušenje – “Zenica blues“ & “Možeš imat’ moje tijelo“

“Zenica blues“ je duhovita i uspjela prerada San Quentina (Johnny Cash), koja nije ni trebala ući na prvi album, ali je izdavač (Jugoton) insistirao da uđe na ploču ili neće biti ni objavljena. Na kraju je postala možda i najveći hit Pušenja, nerijetko izvođena od hotelskih sastava koji obično sviraju narodnu muziku. “Das ist Walter“ je jak album, s puno jačim stvarima koje nisu ni izbliza popularne kao “Zenica blues“.
Slična stvar se desila sa “Možeš imat’ moje tijelo“, za koju je snimljen jako dobar i duhovit spot, uspjela zajebancija na sapunice, koje su tada harale, a to čine i sad. Iako za standarde Pušenja ispodprosječna pjesma je izabrana za najavni singl (tj. spot) albuma “Fildžan viška“, vjerojatno da se privuče pažnja što većeg dijela publike.
I “Zenica blues“ i “Možeš imat’ moje tijelo“ su neizostavni dio koncertnog repertoara Pušenja. To je meni jako drag bend, ali volio bih pogledati koncert na kojem ove dvije pjesme neće biti izvedene, a umjesto njih bi se mogle izvesti bilo koje dvije stvari i siguran sam da bi koncert, koji je kod Pušenja standardno dobar, bio još bolji.

Balašević – “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja“ & “Priča o Vasi Ladačkom“

Ove dvije pjesme se nalaze gotovo sigurno u top 10 najpoznatijih Đoletovih pjesama. Balaševića cijenim, čovjek zaista ima respektabilnu karijeru, rado ga pogledam kad imam priliku i dođem do karata, ali mi nije jasan fenomen pjesme u kojoj se njen junak vraća iz vojske taman na svatove svoje bivše, ali tu su naravno Cigani, koji ne šljive kuma, već sviraju samo za njega.
Ništa bolje ne mislim ni o pjesmi o Vasi Ladačkom, koji je umjesto ljubavi odabrao miraz i onda kukao cijeli život. No, moram priznati, da je na predlošku Vase Ladačkog (i još nekih pjesama) snimljen solidan film u produkciji obitelji Balašević.
Đole ima na desetine balada, koje su za koplje iznad ove dvije.

Partibrejkers – “Kreni prema meni“

Njihova najpoznatija stvar, Partibrejkersi je sviraju uvijek u “džuboks delu“ koncerta, kako to Cane kaže. Osim nje na trećem albumu Partibrejkersa se nalazi čitav niz sjajnih stvari kao što su “Hipnotisana gomila“, “Zemljotres“, “Ona sve zna“, “Ono što pokušavam“, “Najbolje se putuje“… Sve pobrojane pjesme nimalo ne zaostaju za “Kreni prema meni“.
Ovo je po meni daleko najbolja stvar od svih ovdje nabrojanih ”suvišnih” pjesama, i možda joj nije mjesto na ovom popisu, ali možda ne bi bilo loše koji put pogledati koncert Partibrejkersa bez nje, što god izaberu za zamjenu bit će dobro.

Bajaga – “Plavi safir“

I Bajagu cijenim, kao i ostale ovdje pobrojane autore, ali “Plavi safir“ je definitivno grozna stvar, tipični predstavnik pop folk hibrida, ni Tonči Huljić je se ne bi postidio. Tu su zlatni ključevi od tajnih odaja, hodanje po vodi i to je još donekle razumljivo, ali nikako ne kužim stih “duvaju promaje kroz vrata naroda“.

Hladno pivo – “Politika“

Sasvim dobra pjesma, ali album “Pobjeda“ ima gomilu jakih stvari (sad već postajem i sam sebi dosadan sa ovakvim rečenicama), a pjesmarica Hladnog piva pogotovo. Ono što je izbacilo ovu pjesmu u žižu je to što je “Pobjeda“ izašla 1999., neposredno prije parlamentarnih izbora, i to je ovu pjesmu ičinilo više nego aktuelnom. Vrtila se dosta po radio stanicama. Iako puna sjajnih pjesama, sa Pobjede se jedino po slušanosti uspjela približiti “Bačkizagre stuhpa šeja“. Kad je ne sviraju na koncertima (što se zna i dogoditi) ne plačem za njom.

Laufer – “Budi moja voda“

Isti slučaj kao i Plavi safir. Tipični narodnjak, i to ne bi bio problem da se ne rasi o lošem narodnjaku. Laufer nema veliku, ali ima sasvim solidnu diskografiju i ova pjesma je u njoj potpuno suvišna. I nažalost najveći hit te grupe. Uz “Plavi safir“ definitivno meni najiritantnija pjesma sa ovog popisa.

Znam da će se mnogima činiti da cjepidlačim, ali svako ima svoje mišljenje o pojedinim pjesmama, pa sam ovdje samo iznio svoje. A ovdje se radi o izvođačima koje (neke više neke manje) jako cijenim i gledao sam ih relativno dosta puta, pa osjećam potrebu da kažem što mislim o nekim popularnim pjesmama. Vjerujem da ima još dosta onih koji imaju svoje liste, slične ovoj mojoj, pjesama bez kojih se može.

I nije to ništa strašno na kraju krajeva, postoje bendovi koji imaju tek jednu ili dvije bolje stvari, pa čak i oni čiji je čitav opus suvišan, ali to nije tema ovog teksta.

30.08.2012. u 16:32 • 5 KomentaraPrint#

subota, 25.08.2012.

Borba za hrvatski jezik na zagrebačkom sveučilištu devedesetih

Bilo je to na prvoj ili drugoj godini na jednom od zagrebačkih tehničkih fakulteta sredinom devedesetih. Predmet se zvao “Programiranje” ili “Računala i programiranje” ili nešto slično tome. Bilo nas je dvadesetak studenata na auditornim vježbama. Asistent nam je izdiktirao zadatak u kome se između ostalog tražilo da se isprinta nadnevak. Gledali smo tupo jedni u druge, pitali se što mu dođe taj famozni nadnevak.

Muk je trajao minutu dvije, dok se jedan student, hrabriji od nas ostalih, nije usudio upitati: “oprostite, a što to znači nadnevak?”. Na licu asistenta se moglo vidjeti kako bijes raste dok nije rekao: “kako ne znate što je to nadnevak?!”, a zatim pitao nas ostale da li neko zna što je to. Opet muk, niko ne odgovara. Nakon toga je asistenr napokon eksplodirao: “pa vi kolege ne znate hrvatski jezik, sramota! Kome ja to predajem…” Na kraju se ipak smilovao i prosvijetlio nam i rekao da je nadnevak isto što i datum. Tada sam saznao da su datum i nadnevak sinonimi, ali više od 15 godina nakon toga, datum je višestruko češće korišten u svakodnevnom jeziku i medijima nego nadnevak.

To je bio jedan od mojih prvih susreta sa jezičnim problemima na jednom zagrebačkom tehničkom fakultetu. No bilo je i još zanimljivih situacija. Imali smo jednog drugog asistenta koji nas je ujedno sa tajnama predmeta za koji je bio zadužen, znao uputiti koja je riječ hrvatska tj. ispravna a koja srpska tj. neispravna.

A jednom zgodom sam trebao pisati pismeni iz jednog nastavnog predmeta i ugledao obavijest da se ispit neće održati taj dan, ugledao sam asistenta (ne radi se o nijednom od dvojice iz prethodnih primjera) koji nam je držao vježbe ta zaj kolegij i pitao ga da li možda zna za koliko je dana taj ispit pomjeren. Prije odgovora dobio sam lekciju da se ne kaže pomjeren već pomaknut, jer ovo prvo je naravno srpska riječ, a ovo drugo hrvatski. Tad sam pomislio: jebote, pa moj faks je pravi rasadnik nerealiziranih jezikoslovaca.

Uostalom kad su nas političari, TV voditelji, prodavači u trgovinama (oni su bili među gorljivijima) i mnogi drugi ubjeđivali da ne znamo govoriti vlastiti jezik i isticali nasilno stvorene razlike između hrvatskog i srpskog, zašto to ne bi radili i neki asistenti na tehničkim fakultetima. Ipak su i oni nekakvi odgovorni društveno-politički radnici, da se poslužim rječnikom bivšeg sistema, koji ozbiljno shvaćaju svoju ulogu, pa ako ih se sjete za koji državni praznik dobro, ako ne nikom ništa.

No zašto sve ovo pišem sada? Godinama kasnije mi je knjiga Snježane Kordić ”Jezik i nacionalizam” došla kao naručena i priznajem da sam je s uživanjem pročitao. U njoj je detaljno objašnjen utjecaj politike (koja je devedesetih bilo nacionalistička,a i sada nije puno bolje) na jezikoslovce i kako je struka udovoljila zahtjevima politike i stavila joj se na raspolaganje. Cvjetali su debeli razlikovni rječnici hrvatskog i srpskog jezika, umjetno su se stvarale razlike, radilo se na tome udarnički (pitam se, pitam se da li je udarnički hrvatska ili srpska riječ ili sačuvaj bože zajednička?). Dežurni domoljubi poput Hrvoja Hitreca ili Josipa Pavičića su Snježanu Kordić proglasili državnim neprijateljem, a sve zbog logične, znanstveno utemeljene tvrdnje da su hrvatski i srpski dva posebna standarda istog jezika. Zaista šokantno!

Danas nije baš kao u devedestima, ali navika ispravljanja je još uvijek prisutna, uticaj je još uvijek poguban i ljudi se nerijetko boje da govore svoj jezik zbog presinga koja je riječ “”naša a koja “njihova”. Sugovornik će te svakako razumjeti, ali to ne znači da te neće ispraviti. Osobno uvijek koristim riječ koja mi odgovara i jedino što je bitno je to da je sugovorniku razumljiva.

Zbog svega toga i danas se često sjetim nadnevka, pomaknutog a ne, daleko bilo, pomjerenog ispita. No, mi sa tehničkih fakulteta još smo dobro i prošli, kako je tek bilo onima koji su studirali hrvatski jezik i književnost? E oni su tek bili nastradali.

25.08.2012. u 11:09 • 8 KomentaraPrint#

petak, 24.08.2012.

Kiosci modernog doba

Približavam se kiosku Tiska, misija: kupiti novine. Trebalo bi biti jednostavno, zar ne? Dolazim do kioska, ispred mene su tri osobe, znači četvrti sam na redu, trebalo bi brzo ići, ipak je to samo kiosk.

Prva na redu je žena, pretpostavljam umirovljenica, daje desetak računa djelatnici Tiska. Sav sam u nevjerici, pa zar se i računi plaćaju na kioscima?! Nakon nekog vremena i to je gotovo, žena dobija nazad plaćene račune i kusur, račune sprema u torbicu, novac polako stavlja u novčanik, sačuvaj bože da bi se pomakla malo u stranu da sljedeći kupac obavi to po što je došao. Napokon odlazi.

Kupac broj dva je mladić u tridesetima, trebao bi staviti novac na ZET-ovu vrijednosnu kartu, ovo bi već trebalo ići brže. No nešto zapinje, djelatnica Tiska zove mobitelom nekoga i objašnjava da se nikako ne uspijeva nadoplatiti novac na ZET kartu, osoba s druge strane objašnjava što treba ukucati, napokon sve radi kako treba i Kupac broj 2 odlazi zadovoljan. Još je samo jedna osoba ispred mene u redu. Kupnja novina je napokon blizu.

Kupac broj 3 je muškarac u četrdesetima, i htio bi uplatiti par listića Lota. Ovo će sigurno potrajati. Definitivno gubim živce i idem potražiti najbliži kiosk da bih mogao kupiti jebene novine.

Gore opisana scena se nije dogodila, ali nije nemoguća, jer se već neko vrijeme na kioscima mogu plaćati računi, odigrati Loto, Bingo i ostale igre Hrvatske lutrije, puniti ZET kartice i ko zna što još sve. Koliko čujem od prodavačica/prodavača na kioscima se najmanje kupuju novine, što zbog besparice, što zbog dostupnosti većine sadržaja na internetu.

Od djetinjstva su me privlačili kiosci, jer sam naprosto gutao stripove i kao odrastem želio sam raditi kao prodavač u kiosku, jer bih tako imao pristup svim stripovima. Od malena sam volio šarenilo ponude koju su kiosci nudili. Kiosci su služili za kupovinu novina, magazina, stripova, cigareta, upaljača, papirnatih maramica, žvakaćih guma...

No sada kiosci nude usluge za koje je logično ići u poštu ili u poslovnice Hrvatske lutrije. Za HL se ne bojim, oni će preživjeti, ali za pošte ne znam. Nakon pojave mailova ljudi sve manje šalju pisma, rođendani i praznici se uglavnom čestitaju sms-ovima, a moglo bi se desiti da im uskori uzmu i plaćanje računa, što se ionako može obaviti i preko interneta, a sada je i Tisak u igri.

Neću sada ulazizi u to kako je to Tisku omogućeno, jer nisam baš najbolje upućen. Kupiti novine još uvijek nije neki veliki problem ali bojim se kakve bi sve usluge u budućnosti mogli nuditi kiosci. Recimo zašto se ne bi na njima moglo učlaniti u HAK? Lijepo dođeš tamo, zatražis formular i uplatnicu, mošeš i uplatiti tamo, nema potrebe ići u poštu. Priznajte nije loša ideja?
Svakako ne treba zaboraviti da se zadnjih nekoliko godina na kioscima mogu kupiti knjige, CD-i i DVD-i. Teško se snaći u svemu tome.

Ili zašto ne bi mogli kupiti i fornette na kioscima, pa da jutarnja kupovina izgleda ovako nekako: novine, listić za Bingo, 15 deka čokolada, 15 deka višnja…
Uostalom, dajmo Tisku što više toga a ostale ko šljivi. A ljudi? Oni su ionako navikli na čekanje, već su dobro istrenirani.

A možda će za za desetak godina sve to ovako izgledati:
“Oprostite, kupio bih novine…”
“E dragi moj gospodine, ne držimo novine!”

24.08.2012. u 22:55 • 8 KomentaraPrint#

petak, 17.08.2012.

Josipović - još jedna bezlična kocka u mozaiku hrvatske demokracije

Na zadnjim predsjedničkim izborima glasao sam za Ivu Josipovića. Uh kakva je to greška bila! Jedan od razloga za glasanje za Josipovića bio je taj jer je alternativa bio Milan Bandić. No, ubrzo sam uvidio da nema smisla izlaziti i glasati protiv nekoga, tj. glasati za nekoga samo da njegov protivkandidat ne bi pobijedio. S vremenom sam sve sigurniji da je izlazak na te izbore bio pogrešan i danas čak mislim da su i Bandić i Josipović isti k.

Kad je došlo vrijeme parlamentarnih izbora srećom došao sam pameti i na iste nisam izišao. Nacionalistički HDZ, neoustaške pravaške stranke i kreature iz stranke ratnog zločinca Glavaša nikad nisu naravno ni bile opcija koju biram, ali brate mili nisu to ni domobranski kvaziljevičarski SDP, ni njegovi koalicioni bezlični partneri, koje mi se ne da ni nabrajati.

Ubrzo nakon stupanja na dužnost Josipović se pokazao kao tipični izdanak stranke čiji je kandidat i bio na izborima. Sterilnost, dodvoravanje većini, izbjegavanje sukoba i polemika, ako je ikako moguće, srdačni odnosi sa Tadićem, BH HDZ-om, Dodikom, a sačuvaj bože da bi se žešće zakačio sa vrhom Crkve u Hrvata. Ukratko rečeno rado viđen gost. Antifašizam mu je deklarativan, doziran da se previše ne uznemire neoustaški revizionisti, a obraćanja naciji za državne praznike puna praznih fraza kao što je najnovija o “da smo pobijedili u ratu i da ćemo pobijediti i u miru”. Pa ko još drži takve lažno optimistične govore, na koje se čovjek jedino može nasmijati?

Kao što je davni nemaštoviti slogan SDP-a glasio da su važna kocka u mozaiku hrvatske demokracije (ili tako nekako), tako je i Josipović još jedna kockica u nizu hrvatske političke bezličnosti i beznačajnosti. Ako je nešto mogao naučiti od Mesića, svog prethodnika, to je i da se često mora i treba ići protiv većine, pa i protiv interesa velikih, ovdje ću samo spomenuti Mesićevo umirovljenje generala i nepristajanje na slanje hrvatskih vojnika u misije koje nemaju pokroviteljstvo UN-a (rat u Iraku). Ali za to treba imati muda.

A i u slučajevima kad je Josipović i ulazio u sukobe s nekim, to je najčešće bilo jer je osjetio da bi mogao pogoditi žicu većine, pogotovo njenog nacionalističkog dijela, kao što je to bila polemila sa Mesićem oko financiranja ureda bivšeg predsjednika. A djelomično se tu radi u u najnovijem slučaju Josipovićevog napada na tjednik Novosti, a uz to se radi i o listu financiranog iz državnog proračuna.

Nemam nikakve dileme da je ovaj navedeni predsjednikom udar na Novosti motiviran isključivo pisanjem tog tjednika o dobiti njegovog prijatelja Marka Vojkovića u poslovima sa ZAMP-om. A to je otišlo toliko daleko da je odjednom Džakula poželjan partner a Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a (koji je i izdavač Novosti), nije. Pa na tome bi mu uskoro mogao čestitati i Tomislav Nikolić.

Osim toga, za pretpostaviti je da su Novosti trn u oku predsjednika RH i zbog toga jer iskaču iz zadanih poželjnih koordinata u kojima se kreću ogromna većina ostalih hrvatskih dnevnika i tjednika koji se rijetko ili nikako usuđuju propitivati dogme neoliberalnog kapitalizma, a finacirane su od strane države, koja je napravljena po mjeri krupnih poduzetnika. Tu su i tekstovi o međunarodnoj politici, koji dosta odskaču od hrvatskih i zapadnih mainstream medija i njihovom izvještavanju o političkom i vojnom djelovanju EU-a i SAD-a. A što tek reći za britke analize o hrvatskom društvu Viktora Ivančića? Takav tjednik je toliko čudna i iritarujuća pojava na našoj medijskoj sceni (Feral je nažalost ugašen prije 4 godine) da se na većini kioska nalazi odmah pored Hrvatskog slova?!

Još jednom moram ponoviti kako mi je jedan od većih zajeba u životu to što sam glasao za Josipovića u drugom krugu predsjedničkih izbora. Kad bih se mogao vratiti u prošlost na taj dan, svakako ne bih izišao na te izbore. Radio bih nešto puno suvuslije, recimo pogledao utakmicu HNL-a, dugo već nisam.

17.08.2012. u 23:34 • 5 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< kolovoz, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Listopad 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (4)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (5)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Komentiranje svega i svačega.

Kontakt mail :
hocemocenzuru@gmail.com

Linkovi

Hoćemo cenzuru - Kud Idijoti

Dosta je bilo splačina, pornića i drkačina
Dosta je bilo svakakvih lažnih informacija
Kako se živi kad se ne radi
Tko je u minusu, a tko u blokadi
Kao, lova ne vrijedi, ali dobro se kupuje
Ne znaš više kome da vjeruješ.

Dosta je bilo gluposti, šund stripova i ...
Propalih književnika i suludih pjesnika
Želim, želim nešto novo
Želim nešto pametno
Sistemski dotjerano
Moćno, moćno i nevidljivo.

Hoćemo, hoćemo cenzuru
Hoćemo, hoćemo cenzuru.

Fašisti i ljevičari
Treba sve očistiti
Od nemoralnih ljubavi
Što to sve ekran trpi
Našminkane bolnice
Novinarske kritike
Orgazam pred kamerom u vašim domovima
Potrebna je intervencija.

Hoćemo, hoćemo cenzuru
Hoćemo, hoćemo cenzuru.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se