Anchi, i to je život !
20.12.2008., subota
200. kaj je, je.
  Moj dvijestoti post. U ovoj blogosferi sam 21 mjesec i dva dana, a po Internetu šetam od 1997. Tada je veza bila spora, tada 70% ljudi nije znalo kaj je ICQ. Bio je to moj prvi dodir sa ljudima u virtuali, ljudima koji su na drugoj strani kugle zemaljske. Često sam na posao odlazila sa podočnjacima koje sam krila tamnim naočalama jer sam buljila u ekran do jutra. Bilo je to doba kad sam žurila s posla doma, brzo napravila ručak, brzo pospremila stan, brzo pomogla curama oko zadaća....brzo...brzo...da što prije mogu sjesti na svoju još čak i ne ohlađenu stolicu. Godine su prolazile, a ja sam ostajala ista...noćima sjedim za tipkovnicom, sve moram vidjeti, sve moram znati...tko...što...kada i zbog čega...baš sam blesava, ali neznam si pomoći. Volim komunikaciju, volim ljude upoznavati u virtualnom svijetu, ljude kojima nije bitno koliko tko kila ima viška, koji fax je završen, čime se tko bavi u privatnom životu. Internet nas spaja, ali i razdvaja...i to sam osjetila na svojoj koži. Ne, nije mi žao ni minute provedene za tipkovnicom, ne neću otići iz blog.hr, bit ću ovdje s Vama toliko dugo koliko me sami želite trpjeti...ma i nakon toga...jer ja sam Ančica koja ne priznaje poraze, koja voli izazove, ali koja ne trpi licemjerstvo, dvoličnost, varanje i laž. Naravno da volim i sve Vas koji me čitate i komentirate, volim ja i one koji me samo špijuniraju i odlaze bez komentara. Volim Internet, volim život. Do čitanja dragi moji virtualci   |
Savijeti i pomoć oboljelima od karcinoma