G2G

nedjelja, 26.06.2005.

Zastave (X)

PortoVikend je iza nas.
Bio je neopterećen, lagan, ugodan.
Neradan, naravno.
Bio je sunčan, bio je popunjen svime i svačime, a ponekad i ničime, ali i to je tada bilo poželjno.
Dopustio sam si veči komad spavanja, dopustio sam si i lutanja garadom. Šetao sam sam, ali i sa dečkima. Smješio se ljudima nisam ( barem slobodnim danima) da odmorim mišiće lica, ali to ne znači da se smijao nisam!!
Nadam se da si ti u redu i da neće biti problema sa ispitom!!!
Recept za prolaz znaš – podsjeti me na ispit i ja ću misliti na tebe. Znaš da to uvijek pali!
Isto tako, joj, nadam se da ti tvoja budala ne trga živce i mladost!!


Samo raspoloženje u grupi nije sjajno, ali ponekad uspijemo uzmaknuti tome i zaboraviti.... trenutka-dva.
Iako je vikend i nismo imali priliku raditi ni da smo htjeli Idioto i Saša sve su gore.
Bilo bi pomalo okrutno napisati da oni najviše kvare prosijek raspoloženja grupe, ali........ Za njih se ne brinu oni sami. Njihov problem nekako je i naš zajednički, a pogotovo postaje problem 'team leadera'.
Sašu je pokušao baciti u 'bolje zone'. Važno je da on sam ne posustane.

Idioto, skužili smo, ima problema sa pristupom ljudima i sam toga pomalo postaje svjestan, a time i svjestan problema manjkavih mogućnosti komunikacije.
Kako da ti objasnim....... Prodaje na način nešto kao, 'Dob'r dan! Ja,...slike,...Hrvatska,.....kupiti???,....daj,uzmi, uzmi!!!', mješajući nepravilni engleski i još nepravilniji portugalski i kod onih nekoliko riječi koje zna.

Da, ima problema i nitko ne zna kako popraviti stvar kod njega.
Ali, biser, otiči i uputiti se u bilo koju zemlju (a ne ići samo u shopping) bez znanja bilo kojeg stranog jezika jedna je ludost! Elementarni dio trgovine je komunikacija! Bože, kako je on to mislio. A ja sam si razbijao glavu kako ću i kako će biti s obzirom da ne znam portugalski ili neki srodniji jezik.

Jučer je bilo i svađe. Dosta žestoke!
Kao i obićno, Idioto i Saša slobodne dane provode i dalje u krevetu uglavnom. Tako je bilo i danas. Mislim, malo mi to smeta, ali nemam prava nekoga dizati iz kreveta samo jer to meni smeta i jer bi ja radije da nešta drugo rade – bilo što. Takvi samo stvaraju neku lergičnu atmosferu i sve je fuj!
Stoga to ni ne spominjem – nemam prava – svoj su krevet platili (iako ne svojim novcem).
Ja se krećem svojim poslom, a oni će možda naučiti što od portugalskog kad toliko bleje u TV (za razliku od Španjolske gdje je sve sinhronizirano u Portugalu tome nije tako – titl je zakon)?!?!
U sobi postoji jedna,....kako bi ju imenovao(??)... pa nešto kao vitrina, neiskorištena, a imamo i pisaći stol.
Sam bog zna zašto TV ne stoji na jebenoj vitrini (a može) već čući na pisaćem stolu na kojeg sam jučer odlučio iskoristiti za 'pisaću podlogu', tj. za ono čemu je i namjenjen.

No gospoda iz keveta oštro su se pobunila jer u tom slučaju oni ne vide ekran, naravno.
Željeli nikako nisu TV staviti na vitrinu jer...šta bi to oni ......... njima je savršeno i ovako, a ja......koji ja kurac stalno imam pisati.
Sad, kako jednako plačamo tu sobu i kako je ovo bio prvi puta da sam sjeo za taj stol na kojeg imam pravo kao i dotična lijenoguza gospoda (a sjeo sam da konačno pišem kao čovjek, mislim...bez improvizacije pisanja na krilu i ostalo) ja sam odštekao TV, uzeo ga pod ruku i odnio na recepciju s izlikom da je pokvaren i da ga jednostavno takvog ne želimo imati u sobi.
Pa ti sada drrrrkaj jer više ne mo'š jebat, a budi sretan i dok drkat' možeš.
Fino!!!
Nakon toga ja sam pisao,a oni su TV donjeli natrag, ali......stol je već bio zauzet.
E onda smo se počeli vrijeđati, e onda je meni dopizdilo,....
Eee, spustile mi se rolete i ....
Eee, bilo je gotovo.
TV mi je opet već bio u rukma sa nepovratno kartom «kroz prozor van!» i da Boris nije došao....
Mame mi moje, tv bi otputovao.
Ne bi mi ni počeli sa svađom da sam bio barem polovično u krivu. Znam da nisam!
Ti me nisi vidjela takvog svih ovih godina. Bolje da se to nikada ni ne desi. Oni su imali tu rijetku priliku.
Nikome nije bila ugodna.
Ma, to je bilo jučer.

Danas...
Radilo se i radit će se još.
Dan nije završen.

Traje pauza, a ja ju koristim na najbolji mogući način.
Sjedim između kockama popločene ulice i pijeska.
Sjedim na terasi i sasvim polako pijem pippo (,tj. cafe e leite condensato e whisky). Mislim da si možeš sama prevesti, a mislim da sam ga i zaslužio.

Sjedim ispruženih nogu, sjedim pišući polako.
Postoji samo ovo sada. Ne mislim na posao. Znam gdje se trebam vratiti i znam kuda trebam ići i to je sve. Ne mislim na ništa.
Već sam napisao da je ovdije svaki trenutak kao sam za sebe i da se živi u tvrdoj aktualnosti. Ono što će biti,...ovdije,....nikada ne znaš što će biti. Kalkulacije su nemoguće.

I da, sjedim. Pomalo zbrajam tek ono što je bilo, ali najviše gledam,....slušam.

S jedne strane dolazi mi grad, ono što se može vidjeti od moje zone, a sa druge, desne, dolazi mi ON.
Ostaje na distanci (kako mu se nekako i dolikuje), ali vrlo prisutan.

Pa da, pogađaš!!!!! Atlantik.
Bože, znao sam da idem.
OK, u onom prvom planu Španjolska je bila odredište, ali.......
Nisam znao da će neki trenuci biti ovako krasni.
Ne želim ti ga ni opisivati. Neću uspjeti. Opisati Njega.....prevelik je izazov.
No, divan je.

Što se tiče bludnih radnji i bludnih misli....
Radnji nema. Gotovo da nemam vremena za tako nešto, a, vjerovala ili ne, nekako tako je i sa mislima.
Iako,.......hm, opet kažem – bježao nebi (!!!!!!) i nije da sam se 'razbolio' i da mi je seks mrzak ili da mi se omrznuo.
Neeeee!!!!! Nikako!

Bio sam kraće vrijeme nasamo sa Sašom. Bez obzira što smo on i ja sve dalji jedan drugome (nije to zbog one svađe) razgovarali smo o tome da bi valjalo izjebat se negdje na mrtvo ime.
Pa čuj, nije u pitanju ništa dublje od jebačine pa.... možemo se dogovoriti.
On je jadan sav već pregorio i zagorio.
No, mogućnosti za to još nemamo.
Dal' će ih uopće i biti?!?



Dans sam uspio uvaliti jednu sliku za 75 €. Sasvim dovoljno da ne brinem i da me ne uhvati groznica straha,...panike.
Dan odlaska iz Porta, koliko sam razumio, sve je bliži. Ovdije ostajemo još možda ovaj tjedan, a onda...... južno, južnije.

Strašno mi nedostaješ, .....nedostaju i neke stavri.
Ova pepeljara, ovaj David, ovaj galeb koje sam uzeo sa sobom kao da je manifest mojeg identiteta,....spas u večernjim satima...minutama prije sna i odličan podsjetnik.

Pusa!
- 14:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 22.06.2005.

Zastave (IX)

Porto, okolica i Atlantik
I danas smo se zadržali, što se posla tiče u okviru grada Porta. Tako će i ostati dok 'team leader' ne odluči suprotno.
Još se nisam vratio u hostal. Mislim, ovo ti pišem na jednom manjem trgu, na terasi jedne pastelerie uz «no pressure over cappuccino», o autentico italiano' (konačno sam skontao kako popiti pristojnu kavu - na kakvu sam i naučen...kakvu i očekujem). Sjedim sasvim mirno, opušteno kao da je cijeli svijet savršeno u redu. Dan je prekrasan. Tu i tamo pokoji oblačak jarke bjeline. Sunce je dobro i daje mi se na koži. Grije. Vruće nije (barem ne dok tek sjediš), a lagani vjetar, hmm, godi.

Porto je drugi po veličini, (veči od Zagreba), al' kako se ljudi ovdije ponašaju.... nikada ne bi rekla da je to mentalitet nekog urbanog tipa. Kažu da tako nije i sa Lisabonom!
Što se Lisaona tiče, za sada se ne zna krajnje odredište, ali mi ćemo se svakako još početi spuštati prema jugu (na sjeveru nemamo šta raditi), a i s obzirom na geografski poožaj Porta, sjevera i nije ga ni ostalo znatno.

I da, ona neugoda, nelagoda koja me je malograđanski obuhvačala kod prodaje... Više je nema. Mnogo je lakše taklo, a i sami ljudi su u tome pomogli. Sa mnogima pričam. U stvari, osim što čitav dan hodam,čitav dan i pričam.
Nitko do sada nije bio neugodan niti je itko do sada imao neka neugodna iskustva.

Ana, sve to znači da je straha nestalo. Valjda je i on shavtio da mu postojanje nema smisla.
Posao..... pa danas sam prodao (do sada) 3 slike i to po pristojnoj cijeni od 207,-€. Od toga 139,5 € ide, naravno Danijelu, a ostalo je moje. Sav višak, a sada će ga biti, šaljem na tvoj račun!! Točno ti još javim kada ga položim.
Ali, sam se sebi smijem kako uspijevam prodati (posebno neke od slika) po takvoj cijeni, koliko mogu složiti priču ljudima, pričati o likovnim pravcima, razdobljima, autorima.

Navno, svima je poznato da su reprodukije reprodukcije, a one ostale..... e o njima tek možeš pričati.
Svoje sam slike ponio sa sobom, ali još ih sakrivam u torbi. Još ih nisam stavio u mapu.
To ne bi smio raditi iako bi bilo odlično što se tiče zarade. Za moje slike nitko ne smije ni saznati, a pogotovo vidjeti ih! Poznata ti je tematika večine!! J

I danas sam, eto, baš zadovoljan. Naravno da sa tim zadovoljstvom ima veze zarađeni novac. U suprotnom, da ga nema, mislim da bi sjedio živčano ili marširao ulicama još živčanije... nezadovoljnije.
Ovako znam da ću dan preživjeti, da ću moći sa ovim preživjeti i tri dana.
Mnogo unaprijed ovdije nitko ne gleda. Toga se držim i ja. Nemoguće, a stoga i besmisleno raditi planove kada sve ovisi o pojedinom danu, trenutku.
Ovdije se barem do sada živjelo na trenutke i za trenutke.
Možda i bolje jer osjetiš svaki pomak inače mrtvog sekundara na satu. To je lijepo.


Saši prodaja baš i ne ide. Bio se malo i zadužio. Idijotu isto šepa. On prodao

do sada nije ni jednu, a ja za sada nekako vodim u prodaji. U posljednje vrijeme
je nezadovoljan i priča kako ovo nije dobro. Naočigled mu pouzdanje u sve ovo pada, nestaje i gubi se. Pomalo je izgubljen. Saša, iako drugačiji od njega ipak je nešta prodao, ali to je gotovo ništa. On je doživio taj osječaj, osječaj «prodati» (nije to samo razmjena novaca za robu!). U tom novcu leži sve, u toj predaji slike leži potvrda!) i sada ga traži dalje. I tako svi uvijek idemo ispočetka.
U ovome barem razumijem Idijota. I ja bi razmišljao na vjerojatno isti način da sam na njegovom mjestu.
O Bože, nadam se da nikada neću biti.

Ostali se sa prodajom pokrivaju..... Dnevne troškove i ostale dnevne pizdarije.

I znaš, još nešta je važno,..... jako važno!!!!!
Prije podne bio sam se našao da Danijelom i Joseom. Otišli smo u neki gradić pored Porta. Hodali smo ulicama, pričali... Skretali lijevo i desno, išli ravno.....
I odjednom, ne znam ni sam kako, našli smo se na cesti iznad ogromne plaže, a tamo nedgje ispred mene, gdje je plaža prestajala pojavio se On!
ON!
Ja sam se sledio, protrnuo, usahnuo i rodio ponovno u isti tren. Bio je golem, bio je močan. Pomalo nemiran, ali ne suviše. Nije svojom Istinom vikao glasno. Kao i stari mudaci on ju je tiho zborio. A tu Istinu mogao je čuti svatko, baš svatko. Bilo koje stvorenje koje je to i željelo biti. A tko ne bi želio biti ON?!

Davao je razbijajući svoje krajeve o stijenje tek malu predodžbu svoje sile.
More je more. More nije ON iako to ne znaš, ne možeš vidjeti razliku dok ne vidiš oboje.

Atlantik je jednostavno bio tamo. Uljuljan u svojoj vjekovnoj egzistenciji, ogromnoj svojoj veličini (konačno jedna od onih koje nisu varljive i/ili lažne) nije jednostavno mogao ne davati ti osječaj strahopoštovanja.

Prestao sam pričati, prestao sam hodati. Samo sam stajao i gledao ga.
E tada,
tada sam te i nazvao!! Znaš i sama da nisam bio čist u tom trenutku.
Čulo se!
A sada znaš i točan razlog!

Sa svojima se i ne čujem previše. Tako je i bolje. Čak mi ni brat ne daje znakove života. No, kod njih osjetim još uvijek sumnju proizašlu iz straha. Još uvijek im nije jasno zašto sam otišao, kuda sam otišao i šta ovdje radim.

A otišao sam da odem, nije ni važno... bilo kuda, a nije toliko bilo važno ni što će se raditi.
Sječaš li se??? Pobjeći do vraga ako treba, samo otiči.
Otiči – jedina je bila sila koja je gonila, pokretala.

Uskoro će na kapeli zazvoniti zvono. Prekrasne li kapele. Odzvoniti će tri puta, što je znak da se krene dalje,...dalje.....

Volio bih poljubiti prvog prolaznika na kamenim kockama popločenoj ulici.

- 14:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.06.2005.

Zastave (VIII)

Porto
Noć sa subote na nadjelju prošla je mirno, dubokog Augievskog (iliti Životinjskog) sna.
Iako....... Plakao sam kao malo dijete prije no što mi je san pao na oči. Suza je suzu pratila, a znaš da nisam neko sladunjalo i patetičar!! Jebi ga!

Gledao sam sliku galeba i ............ To nije bilo normalno; retrospekcije, introsepakcije, ......-scije, ......-scije!
Srećom, krevet mi je odjeljen od Idijotovog tako da sam u tome svemu ostao sam. Ali te provale osjećaja nisu bile niti očekivane niti normalne, pogotovo njihov intenzitet. Ne sječam se kada sam posljednji puta plakao.
A da, bilo je to kada sam žive pokopao i oprostio ih tako od svojeg života neke, do tada, važne mi ljude. Bilo je tada i slično silno ovome. Samo, prošlo je mnogo vremena. Mnogo.


Spavali smo dugo, zaista. Nije ni čudo nakon toliko toga, nakon toliko dana. Čitav smo dan proveli (osim Saše i Idijota, oni su ostali ko smradovi u krevetu i šaltali programe TV postaja) snalazeći se sami sa sobom, sa ostalim ljudima (u residencijalu), ali najviše u informiranju oko posla, tj. kako, kada, gdje, koga, i opet, kako.
Vidjeli smo i robu. Hm, ne znam što da kažem. Roba kao roba... Neka je OK, neka plijeni osjete, a onu treću poželiš baciti jer ako je se ne rješiš...kome ćeš je takvu prodati!!??

Milijun pitanja, kratko rečeno, a na koja ti prave odgovore, one koje trebaš, nitko ne može dati osim iskustva. Znači, opet nam valja zagristi u praksu. Nema opcija. I zaista, trenutno ne postoji nikakva alternativa. Ovo, ovo što jesmo i gdje jesmo, sjeti se, bila je alternativa!!

Dan je bio krasan. Vrijeme je bistro i toplo, hmmm, ......tako paše i godi. S obzirom da je danas nedjelja radilo se nije, baš kao ni jučer. To je nekako dobro došlo, ali sa druge strane i nije. Nisam ovdije došao turističkim motivom, već onim sasvim drugim, a svaki ovaj dan košta. Uz to, dužan sam još od Madrida nekih 25,-€. (toliko ti naime minimalno treba za jednodnevnu egzistenciju ovdije). U neku ruku, ne mogu dočekati ponedjeljak.


***********************************************************


Današnji dan, nedjelja ......sve smo (većina) započeli guštanjem doručka, pa jutarnje kavice u samom residencialu (Pensao Residencial 'Lis', Rua Antero de Quental).
Nakon toga mislio sam tebi pisati, ali činilo mi se nekako pametnije raspakirati stvari iz torbi, a nakon toga dečki su me oteli za 'prošetati' gradom. Iako smo samo i tek obišli jednu četvrt zaključiti mogu.........da mi se, bez obzira na kulturološke razlike, ovdije dopada (osim poneke trgovačke ulice koja smrdi i vonja na bakalar).
Nekako se desilo da smo ručak preskočili, ali ,vjeruj mi, njega smo nadoknadili večerom!!
U residencijalu su smješteni i Borisovi dečki tako da zauzimamo čitav jedan kat, a i više od njega.

Zaboravio sam napisati da ova dvojica bisera (Idioto Krele i Saša) inzistiraju na ne pušenju u sobi, čega se ja, naravno, hladokrvno ne pridržavam. Ako mene može buditi TV (a znaš koliko mrzim upaljen TV danju) i neki ultra-super crtići onda.....
Mislim da nemaju dovoljno materijala za takav zahtijev!!
Uz to, htjeli su tražiti da se iz usluga hostala izuzme sobarica. Kao oni ne vole kada ona dolazi i posprema njihove krevete, otvara prozore i tako to.
Više preferiraju 'neobaveznost'.
Više oni vole prdit' u krevetu do 13.00 da bi eventualno koraknuli 5 koraka i otišli na pišanje, a potom se opet vratili u početni položaj.
Zbilja!?!?!??!
Rekoh odmah 'Odjeb marš!! Plaćam ovo 15- € dnevno i hoću pospremljenu i čistu sobu svaki dan!!


Pomalo me zbunila tolika hrpa ljudi. Mislim, kontaš da vas ima šestero, ali u jednom vas se trenu stvori duplo više i pomalo više ne znaš tko je ko. Na kraju, još sam uvijek izgubljen što se tiče dosta stvari. Za sada sam siguran da mi se Porto (tj. ono što sam za sada vidio od njega ) sviđa. Sve ostalo još tek treba doći na svoje mjesto. Sa zaključcima ne valja žuriti. Samo, nikako mi ne sjedaju keramičke pločice na zidovima kuća i zgrada. Znam, ostatak/utjecaj ja to islama, ali...

Možda mi se i grad prestane sviđati ako neću podnositi to što ću raditi, ako neću moći zaraditi, a zarada ovisi samo o tvojim sposobnostima i....dnevnom horoskopu!!
Već do sada smo čuli raznorazne priče o tom poslu i zaradi.

Ima jedan tip u borisovoj grupi (jedan i jedini koji liči na nešto barem što se te grupe tiče) koji je tako dječaćki sladak, tako nekako i nesputan, prirodan i 'tiho' otvoren (ne priča glasno niti svoju istinu nameće drugima). Uz to ima i ............ Joj, znaš na šta padam....

Ima i tako sitnu govornu manu, 'šuška' dok priča i fura se na artistic – beat look. Kao sve neobavezno, neproračunato obučeno i nošeno, ali sve je to ipak pažnjom slagano. I to volim. Moje ime drugo ime .....- krajnosti. I to znaš!!

U residencial smo se vratili podjeljeni u dvije grupe i to tek predvečer. Nažderali se ko sirove svinje i onda uzeli the bath time. Nakon toga dogovoren je sastanak (Dali, Jose, Idioto, Danjel i ja – Životinja) ni više ni manje nego u našoj sobi. Konačno mi dolaze dečki!! Ah!
Neki, istina, nisu došli, ali nije ni važno. Bilo je to tek samo zbog odlaska na kavu u kafić (vidiš, nisam snimio kafiće u gradu!!) niže ulice.
Zadržavanja nekog nije bilo, a pridružio nam se i Špajz (Mario II, jer je i Joseovo pravo ime također Mario, ali izgleda da se ovdije rijetko ostaje na starim imenima) kako bi valjda obogatio svoj socijalni život i kako bi mi saznali nešto više o svemu ovome ovdije. Saznali nismo ništa pretjerano jer on je zakleti B.B.B.-ovac, a Jose još zakletiji torcidaš!!
Moš' si mislit kombinacije.

Sutra je prvi radni dan!
Pouzdanja u sebe samoga......
Ne znam, kao da ga u jednom trenu ima, a u drugom nema.
Sumnja je to!!
Strah prije svega!!!
- 16:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.06.2005.

Zastave (VII)

Ostatak Madrida i konačno u O'Portu!!
Nakon poluprospavane noći na madridskom kolodvoru, a bili smo i vani......Morali se pokupiti jer ga oni kao zatvaraju oko 03.00h pa opet otvaraju rano u jutro dio noći smo proveli i vani.
Idijot se malo primirio. Složio je dvije suvisle od kako su dečki otišli.
Mi smo, ali na kraju svega, i živaca, i volje, i fizičkog stanja u 09.00 sjeli u međunarodni bus za Porto;
To je značilo ugodna sjedala, ugodnu atmosferu, ma sve ugodno.....
Autobusi su im ovdije kao fuckin' lađe. Mnogo, mnogo veće i dulje. Ono te kod polaska, kao kod polaska aviona, stjuardesa upozorava, upućuje... Dobro da još nije i kokodaknula 'Ugodan let!!'
Iako,...možda i je jer je nismo razumjeli ni jedne jedine riječi.
Bilo je tako puno mjesta....svaki je svoju guzicu raširio kroz cijeli red (dva sjedala).
Što se dešava sa ostatkom grupe baš i nismo znali!!! Moj mobitel je zajebavao, ali još smo u Madridu skontali gdje i tko nas čeka. Neki Boris doći će na 'istovarno' mjesto. To je sve što smo znali!
Bože, stvarno trebaš biti freak da napraviš tako nešto!!
Kada sam trebao ići za London....znao sam sve, 100 telefonskih brojeva, 100 x 100 informacija. Sada, .....znam samo da nas čeka neki tamo Boris!!

Što se tiče krajobraza on se znatno promijenio. Više ne mogu reči da ne znam zbog čega mi se čini da nije isti. Vidljiva je promjena u svemu.
A sve to rezultira još nedefiniranom reakcijom; pomalo neugodnom (jer ne znam čemu sve ovo u konačnici), ali i ugodnom (ipak jest ugodno nači se u nečem drugačijem).
Putovali smo pun kurac i 800!! Stajali samo nekoliko puta što bi za mene bilo pravo mućenje da nisam spavao. Ono što je i ovdije isto to je zabrana pušenja!!
Samo smo jednom stali na nešto duže,.........da si putnici stignu obnoviti torbu prehtrambenih proizvoda i da se još stignu osvježiti uz ono što već piju/konzumiraju.
Kava i cigaretica su t.a.k.o. dobro pasale!! Dušu obnovile, regenerirale.
Mogao bi tamo biti (činilo mi se) danima, iako ti mjesto izgleda kao jedno od rijetkih stajališta na texaškim cestama,.....samo mi, samo taj coffee shop i ništa više kilometrima ispred i iza.

Gradovi, oni barem manji sasvim su druge konstrukcije. Isprva ne znaš dal' je to naselje ili grad....Brz je ulazak u njega. Centriran je oko samog sebe. Jednostavno se odjednom nađeš tamo bez ikakvog predznaka da je područje nešto naseljenije (osim putokaza, naravno, ali njih ne gledaš previše)
Za sada ne znam ni što misliti o tome.
U glavnom prelazak granice nismo ni primjetili. U principu samo smo 'primjetili' onu slovensko-talijansko. Kada su nam radili sve samo ne silovali. Nažalost, da. Jebem ti talijane, kad su počeli mogli su barem ići do kraja!
Nakon toga......graničnih prijelaza kao da i nema.
U Porto ne znam točno kada smo stigli, ali sigurno je da to nije bilo predviđenih 17.30 iako smo krenuli na vrijeme.
Već je bila pala većer.
Dakle, dosta kasnije.
Izbacili smo se iz busa tek tako, ali nikog nije bilo tko nas je čekao.
Ostalo nam je da čekamo i da se divimo slobodi mladih ljudi, jako mladih ljudi, koji se bez problema slobodno ponašaju; drže za ruke, ljube jedno drugo....
Iako t iovime nisam predočio čitavu sliku toga još ću samo reči da toga u hrvata (nažalost) nema.
Nakon nekog vremena počeli smo svi zajedno, kolektivno misliti da taj Boris i ne postoji!! Jako jednostavno i jako lako! Stoga smo počeli sami osmišljavati opicije kako i što dalje.
Moj je mobitel proradio baš u Portu. Odmah sam se izabrao njihovog operatera Optimus!
Saznali smo tako da Jose, Dali i Danijel tek što nisu završili pitanje vozila, tj. još uvijek se nalaze u Madridu!
Koliko to nije ohrabrujuće toliko to i jest. Bez obzira što su oni još tamo..oni ipak nastavljaju put i stižu, a nas šestero lakše će naći rješenje nego nas troje (od kojih je jedan Idijot, a drugi jedan
osamnaestogodišnji Saša)!!

Nakon dva sata čekanja uvjerili smo se da Boris ipak i zaista postoji.
Ubacio nas je u kombi u kojem je već bilo petero ljudi. Prvi dojmovi jednostavno rečeno grozni, pregrozni. A 'ko pita za prve dojmove.
Kao kasnio je jer je svoje dečke trebao pokupiti, pa....
I konačno smo otišli do rezidenciala, mogu reči pristojnog.
Uredno je, čisto, kupaona...sve na svojem mjestu, a ja sam se u nju bacio prvi i to ne samo zbog kupanja.........bilo je tu i nekih drugih aktivnosti, jel', iako nije da su ruže procvale! Ima još mnogo pitanja na koja treba dobiti odgovor, mnogo stvari za učiniti.

I tako, nakon neke večere u čistoj trenirci kuckajem ti ovo u zajedničkom salonu odvojivši se od svih jer kod pisanja mogu samo smetati!!
Tako, sada sam ti napisao sve što se događalo u ovom međuvremenu.

Lagano ću se vratiti u sobu i NARAVNO ići pajkiti.
Milijun ti pusa šaljem.
- 15:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 18.06.2005.

Zastave (VI)

Madrid, Mendez Alvaro (autobusni kolodvor)
Sada mo sjeli.....napokon. I čini se da je ovo prva prilika za napisati nešto od zadnjeg puta. U međuvremenu bila je ludnica, strka, planiranje i REplaniranje.
Umorni........svi smo umorni. Ja se osječam kao pas istrošeno. Financijski smo se znatno istrošili u plačanju mehaničara i dijelova.
Mislim, platili ga nismo zapravo. Dio svojeg novca ostavili smo Poglavici puta, Danijelu da razumno raspolaže njime. I bez obzira što se ne poznajemo toliko da si povjeravamo djelove dudžeta......u svemu ovome nepovjerenju nema mjesta. Baš ono dođe i čini se kao luksuz.

Jučer smo se bili čuli u vezi Dunje (mislio sam da ju pitaš zna li neke hrvate ovdije ili 'oko ovdije'), ali nisam dao namjerno dao do znanja što se desilo da ne brineš.
Mislim, španjolski ne kuži nitko od nas, a svi oglasi servisa i ostalog nisu na engleskom ili njemačkom.
Prvo je trebalo riješiti taj problem!
I sama vidiš da smo još u Madridu!!

Koliko smo bijesni, razočarani, ljuti i živčani bili.......... Nadajmo se da u narednom vremenu skoro neće biti ničeg sličnog.

Jutro nakon parkiranja na benzinskoj crpki koje baš i nije bilo najugodnije (Svako malo, iako smo svi bili krepani, netko je morao zalupiti vratima radi protezanja, pišanja i sličnih cirkusa. Uz to auto je auto i nije stvoren za noćenje šestero ljudi.)
Morali smo osmisliti, izroditi ako treba, optimalan plan za daljnje akcije. Bilo je pomalo blesavo da svi sjedimo, trošimo preostali novac i čekamo da se popravljanje sredi i krene dalje, a uz to nismo imali uopće pojma koliko taj popravak vremenski može potrajati i uopće koštati.
Prema tom planu svi smo, osim Danijela (koji ostaje uz vozilo) i mehaničara, počeli tražiti spas u javnom prijevozu.
Namučili smo se ko' stoka tražeći kolodvore (trenutno smo na ovom, Mendez Alvaro), a potom smo morali lutati za najpovoljnijim prijevoznim sredstvom (vlak ili bus). Ovdije je to ipak bus.
No, prije podne otišao je jedan za O'Porto tako da nam nije ostalo ništa drugo nego da se motamo ko' bez glave tražeći još neki autobus, na još nekom kolodvoru, a koji bi fino napustio Španjolsku još danas. To nas je stajalo vremena, ali i snage. Barem mene. Ja imam ovoliko torbi sa sobom. Luđak, luđak! Krepao sam. Ubio se.

Kako god taj bus, bus kojim bi otišli još danas nismo našli.

Onaj prvi sljedeći kreće tek sutra u 09.00h, a u O'Portu (ili Portu, kako ti drago) bi trebali biti «već» oko 17.30h.
Kartice za taj busek imamo u džepovima, ali sam ja financijski presušio kupivši je.
No, kao što sam napisao u jednom od prvih mailova.....svi smo svoji, moramo biti jer ovisni smo svi o svima, tako da 'suh' nisam. I ti ne brini o tome.

Zar je već očito da noćimo na kolodvoru??
Vjeruj mi, unatoč svemu nije to toliko strašno ili barem uspijevam ne bedirati se 'samo' zbog toga.
Iako ovo nije (ili bar ne bi prvenstveno trebala biti turistička avantura) na sve ovo gledam baš kao da jest, a koliko razumijem tako gledaju i stvar doživljavaju svi ostali. Samo se Idijot/Krele nešto previše 'furi', kurči sa zvojom serioznošću, strategijama i logistikom.......
Jebem ja i njega i njegovu serioznost. Stvarno mu treba nešto zabiti (ovaj puta u usta), a osim mene nema tko, a ja (fujj!) ... neću.
Sami pokušavamo ne biti u elementu promišljnja i razmišljanja o situaciji, a on ju kao fucking kokoš ponavlja i sa svojom loFačkim pričama vrača............
Pusti mi sada muziku samo da preživim!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Još samo da počne o politici!!! Ubit ću ga!!!!
Mislim, shvaćanje svega ovoga kao nečeg, eto, zanimljivog i prolaznog........izgleda da je lijek i jedini razlog što se međusobno nismo pojeli!!
Ja sam čak išao kupiti neke razglednice. Jednu sam poslao i tebi!!!

Ali, da me je netko prisilo da nosim ovolike stvari sa sobom..............sada bi ga ubio, silovao i od njegovog skalpa načinio tarzan-gače!!!! Jebote, ...... ja sam jednini koji vuče dvije velike torbe, ruksak + još jednu manju torbu!!
Dušu sam ispustio vukuči sve to sa kolodvora na kolodvor, a kolodvori ovdije .......svaki kao 3 zagrebačka aerodroma, a i ne stoje baš jedan pored drugog, znaš!!

Što se tiče koliko nas je 'ostalo' na kolodvoru čekati onaj jutarnji bus;
Prvo se Jose sjetio kako možda nije u redu što smo svi ostavili Danijela da se jebe sam kako zna i umije pa je zaključio kako će se on vratiti natrag i raditi mu društvo i ..ma, jednostavno biti s njim.
Nakon toga, da, Dali je konstatirao isto i tako smo se 're-dogovorili' da se podijelomo u dvije grupe, 3+3!! Njih dvoje metroom natrag do pripizdine u samom rubnom području Madrida, a nas troje (JoJ!), Saša, Idijot i ja........ ostajemo i nastavljamo busom!! Ja i idijot – dobitna kombinacija da Idijot postane Bezglavi Idijot!
Mene sparili sa Idijotom!! Što ću ja sa njim, što će on samnom???
Sada možda samo može smetati jer ako ništa drugo Saša i ja već bi našli načina da se potrošimo 'brzopotezno' bez obzira u kakvom nam stanju odnos bio (ovo je situacija kada i to postaje jedna od običnih pizdatija).

Tako je i bilo. Mislim na to da su otišle najbolje polovice, ........plećke i butevi!!! Vidimo se negdje u Portugalu!!(?????) Ne brini, ni ja ne brinem!!
Da, serem jer zapravo FRKA me!!

A znaš kako je Joze mrak!!! Uff, mila moja.....
Slatko je to stvorenje, pametno, direktno/otvoreno, otkaćeno, zgodno, duhovito, visoko i mlado (ne premlado!!) i .........muško!! A ima neke tužne okice!!
Kao da je Svevišnii mislio na mene kada ga je sastvavljao!!

Dok su dečki bili još tu, obilazili smo grad u grupama. Jedna je grupa čuvala sve te silne torbe dok je druga kratila vrijeme šetajuči, hodajuči, gledajuči. Ti trenuci došli su baš u pravo vrijeme....-na izmaku snaga, i fizičkih, a i psihičkih!!

Svjestan jesam da nisam više u RH,........vidljivo je to na očigled, ali još uvijek zdrma kada čuješ ljude oko sebe, a oni pričaju nekim drugim jezikom,.....sve se događa na nekom drugom jeziku, na neke druge načine. Kao da hodaju drugačije. Nešto u njima, ali i na njima je drugačije. Drfinirao još nisam što je to. Možda nije ni važno. Možda je samo zapravo važan taj moj dojam i ništa više. Upečatljiv.

Danas sam konačno i skinuo višednevne slojeve koječega sa sebe. Iskoristio sam tuš-kabine na kolodvoru. Stavrno više nisam mogao!!! Kada sam ih skužio jednostavno sam znao da pod njih moram stati iako se radilo o javnim kabinama, ali....ne pitaš nakon toliko vremena, ne pitaš nakon toliko toga, toliko toga samo do sada, a tko zna što nas čeka!!
One 'muške' nisu radile, ali to me nije smetalo, iskoristio sam one 'ženske' iako sam bio svjestan da bi neka glupača mogla pozvati redare ili Civilnu gardu. Računao sam, što se toga tiče na interkulturalnu toleranciju.
Dečki su se zajebavali na račun toga, .... nebi oni pod 'ženski' tuš za boga miloga i tome slično! No, smijali se više nisu kada sam izašao svjež, preporođen, ozaren, preobučen, sa mirisima sapuna i svježe vode. Tada sam im počeo spuštati kako smrde i kako je glupo djeliti tuševe na 'muške' i 'ženske' i da postoji ta razlika, posvještavao sam ih, ovo nije trenutak kada si možemo priuštiti predrasude. Te da imaju mala muda i još manji mozak ako se furaju na takve stvari.

Dobro je što mi je još u vozilu Dali čitajući iz dlana predicirao pojam 'velikog jebača' (moš' mislit iako i sama znaš što sam sve prošao – nije mnogo fulao) u smislu 'mnogo žena, mnogo seksa..... Pogodio je i one sasvim netipične i neuobičajene stavri. Tako da sam uz to što sam Životinja, eto, i veliki 'zavodnik'. Baš na sebe i ne gledam tako, to znaš, ali godi, godi egu, taštini kada to čuje, a od toga se branio nisam jer je među heteroseksualnoim (a još je nemoguće utvrditi da li je i homofobična) grupom takva, a tuđa, tvrdnja poželjna.

Dok ovo pišem mrak se spustio. Dalia i Josea nema, Idijot je ležao na torbama, ali ga je (hahah) redar došao upozoriti da na torbama ipak spavati ne može (toliko smo skužili španjolca) pa se zavalio u tvrdu stolicu. Saša lunja uokolo i razmišlja o tko zna čemu. Možda o onim svojim idejama koje su se rodile prije polaska?!?!
Nije bitno – još ništa od toga ne može sprovesti, a i da može.... ne znam postojala bi kakva razlika za nas dvoje!?! Sa njime manje pričam nego sa ostalima!

Tako, za sada nemaš razloga za veću brigu. To što nam nije sjajo još uvijek ne znači da je tragičnio pa ne razbijaj svoju lijepu glavicu. Ja to radim za oboje, a ti se odmori za nas oboje!!
Šaljem ti jednu >>>>V.E.L.I.K.U. <<<< pusu, & one big hug!!!!
- 13:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 17.06.2005.

Zastave (V)

Puno bi tražila kada bi me pitala gdje se točno nalazim. Zaustavili smo se u Madridu što je van planiranog. No, i uz ovo prisilno zaustavljanje negdje u 'okrajku' grada, na nekoj zaobilaznici izgleda da možemo biti sretni što smo živu glavu sačuvali!
Kako smo i planirali do sada smo prevalili dobar dio Espane.

Vrijeme je sve ljepše, a krajobraz se lagano promijenio. Postao je nekako «suši». Manje je beskrajnih zelenih površina. Tako je barem bilo dok nas je služilo danje svjetlo i dok nismo ušli nismo ušli nadomak grada.

Odnosi su iz dana u dan sve bolji. Idijot iliti Krele jedina je iznimka što se tiče i svih ostalih. No, nije ni čudo što on to ne kuži. Vođa grupe pokušava ipak biti na nekoj 'autoritativnoj distanci', a znaš u kakvim sam ja odnosima sa, pogotovo nametnutim, autoritetima. Nije da se ne slažem sa njime ili da se pojavio jaz bilo koje vrste, ali znaš...onaj feeling kad se sa nekim ne nađeš potpuno,....
A i nije nužno da se ja i on 'nađemo' potpuno, zar ne?? U krajnjoj je granici važno da odnos bude korektan.

No, ono što je sada najbitnije to je nastaviti putovanje, a mislim da to neće biti tako lako;
Još u posljepodnevnim satima zaustavili smo se jer je nešta 'proizvodilo' čudne zvukove na vozilu. Dečki ništa nisu otkrili kao uzrok tome i mi smo nastavili put. Kasnije su zvukovi prestali, a mi smo svi tako nekako mislili da su time prestale pojave potencijalnih problema.
Ali, baš na ovom istom mjestu, 200 m dalje, mi smo morali stati jer je bučanje opet počelo. I dobro da smo stali baš tada jer preživjeli ne bi krivinu koju je trebalo savladati sa 180-120 km/h.
Dvoje ih je podiglo vozilo dizalicom, potom je jedan najnormalnije primio kotač u svoje ruke a on je počeo svoj ples....tako lagano. Nihala se ja.....lijevo-desno. Kao da je pričvršćen žicom.

Usrali smo se svi od spoznaje koliko je malo trebalo (još 100, 150 m) da se sjebemo zauvijek.
Potom smo se usrali jer smo tu gdje jesmo (opet nigdje), a rješenje nam je potrebno.

Bilo je ideja kojekakvih, ali uvijek smo se vračali na opciju koja je bila nužna – prisilni otanak u Madridu i, naravno, automehaničar.
Srećom, niže nas bila je benzinska postaja. Vozilo smo odgurali tamo. Stigla je i Civilna garda koja nam je mimo propisa omogućila ostanak na istom mjestu.
Ja sam se doduše sjetio madriđanke Marge sa kojom sam bio u kontaktu (ali on se prekinuo prije dosta vremena). Izvadio sam njen broj, ali na njega nju više nisam mogao dobiti.

Svakako, ovaj ostanak u Madridu znači dodatne, znatne troškove za sve nas.
Noć čemo, dogovorno, provesti na crpki......u vozilu. Biti će opet stiskavaca. Baš me zanima uz koga ću se stisnuti ja, tj. koji će se stisnuti uz mene. Samo ne, dragi bože, Idijota. Nedaj mi njega. Bar me toga poštedi.
Kad se sjetim kako smo zapravo dobro prošli....možemo svi zajedno napraviti jedan 'vehicle party' i pozvati 'pumpaše' barem one koji rade noćnu smjenu.

Vremensku zonu (-1 h)......nju smo promijenili dolaskom u Madrid. (Ne znam koliko je to važno!)

Sada ti više ne mogu pisati. Auto je u stanju 'stajanja' i svako malo neko se sjeti 'šetati' njegovim prostorom.

Javim ti se i sutra prvenstveno da ne brineš!!

Pusa u čelo i ........ lijepo mi i mirno spavaj.......za oboje!!!
- 10:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.06.2005.

Zastave (IV)

Dobrano smo poodmakli od talijansko-francuske granice. Gotovo da smo bliže onoj francusko-španjolskoj. Putujemo linijom juga.
Kilometri se zbrajaju.....tako lako. IĐemo naprijed.
To daje nenadjebiv osjećaj!
Unazad smo se svi prestali okretati. Ili mi se tako barem čini.

Dobro raspoloženje držimo svi. Skontali smo, falla kurcu, da se više nema smisla opterečivati sa onim što nas čeka jer nas u svakom slučaju to isto čeka.... Tako nekako.
Pa sada, dok putujemo, dok smo sami sebi koferi možemo se i opustiti, pjevati, zajebajevati se,...
Za podizanje atmosfere koristimo razna (ali ne toliko razna) pomagala. Npr. mjuzika ili vika koju podignemo onako bez veze. Kako se kom digne... Samo da se nešto događa.

Vrijeme nas služi kako gdje i kako kada.
Što se tiče današnjeg dana on je sunčan i sasvim ugodan.
Mnogo od ove zemlje nismo vidjeli. Držimo se ceste bez ikakvih skretanja osim onih povremenih koji se odnose na u glavnom na ispišavanja, sranja, evnt. koju kavicu, i protegnuti sve ono što se u vožnji zgrčilo.
Češće jedemo u vijeklu. Oko nas i sa jedne i sa druge strane zelena površina, livade, pašnjaci, plantaže koječega.

Kako je združivanje sa dečkima išlo na bolje...razvijala se komunikacija,...teme su se počele same dolaziti.
Bilo je manje vremena za ostale aktivnosti kao što je, recimo, pisanje.

I dalje tvrdim da su dečki OK, čak i više od toga!
Osim onog Idijota kojeg nisam mogao probaviti ni na samom početku.
U čitavom tom zbliživanju sa drugima Saša je ostao tamo negdje....
Mi smo, zapravo završili svoje poglavlje odlaskom iz Mojeg Grada. Ne možemo razgovarati...ne možemo komunicirati zbog prisustva drugih, a o kojima sada ovisimo i on i ja. Ovisimo svi o svima. Bilo bi loše pripasti toj grupi, a ne biti s njom.
Iako smo bili stranci mi to još uvijek jesmo samo što nas veže nekoliko zajedničkih interesa i nekoliko sličnih stvari. To je dobro i dovoljno za početak. Dobro je i to što nas je večina otkačena, a i oni koji i nisu (kao Idijot, tj. Krele jer je jedini zadržao nadimak 'sa onih naših prostora'.) moraju prihvatiti stvari ostalih. Prvo jer su takvi u manjini, a drugo jer, kao što rekoh, svi ovisimo o svima.

O seksu koliko god ne mislio toliko i mislim. Tako bi ga rado konzumirao ovdije nigdje, bilo gdje. No, pitanje je dal' će se ukazati prilika za to. Nije važno, može i seks 's nogu', jednopotezni. Očekivati još i ljubav u ovoj situaciji bilo bi zaista suludo.
Ali jedna drkica....samo jedna drkica, malena...... Uff!! Ni nju si ne mogu priuštiti, a Pomoć na cestama ne pruža takve ni sličlne usluge. Jebi ga.

I noćas smo se zaustavili na nekoliko sati. Spavali smo svi zajedno.... Hmm, bilo je materijala za maštanje iako.... Pomisao na Idijota sve je uvijek pokvario.
Na tako nešto kao što je on ni noju se ne bi digo!
Sure, treba biti oprezan. Nisam si dozvolio da se mašta razvija jer ako pregorim......onda su svi jebeni, a najviše ja.
Doručkovali smo fino, rano u jutro u restoranu jednog motela uz autocestu. Danas sam ja platio doručak....malo preskupo s obzirom da se radilo samo o varijacijama na kavu, čaj i pokojem croissantu. Tek sam neki sitniš koji mi je uzvraćen od 25 € dao Danijelu (vođi grupe i vozaču) za cestarinu.
Bem ti kak je skupo!!
Poslužila nas je jedna plava žena, jako simpatična, čak bi mogao reći i zgodna. Ali kasnije sam skontao da ima tak ružne noge da mi se jadna sva zgadila,.... ružne ko' noć.
Ali, ah,....šta to meni znači. Svakako sam u društvu prokomentirao kako bi ju zveknuo (za kaznu valjda) "za dobro jutro".... ništa pretjerano...samo onako usput spomenuo bez suvišnog kurčenja u svemu tome.

E da, dobio sam i nadimak...konačno.
Konačno, jer su si ostali podjelili sve neke 'prigodne'; Jose, Dali,.....Samo moje se ime ne može nikako 'konvertirati', modificirati. No, jutros je prvi Dali otvorio oči i nakon toga nekako probudio i mene. A znaš me kako izgledam i na šta sličim kada me netom probudiš!!
Njegov pomalo urlik, zaprepaštenje jednostavno je zvučalo: «Koja si ti životinja!», a koji je pak mene prestrašilo tako da sam ga ranim jutrom poslao u vražju mater, onako...čisto kao reakcija.

I tako, ostao sam Životinja! Pomalo godi.
Uostalom, znaš da bi dobio osip da su mi dali ikakav 'normalniji'.

Kasnije sam prozvan i Minutaurom. Još se nisu sasvim odlučili koji će nadimak izabrati pa ih mijenjaju.

Već sutra bi trebali savladati dobar dio Španjolske.

Sada ćemo, odlučeno je, pristati i protegnuti noge, popiti nešto svježe, olakšati 'spremnike' i 'crpke', prošetati i/ili protrčati uokolo, a zatim opet cesta.
Ovdije miriše drugačije. Sve je isto,...cesta je cesta, automobili na cesti koje presrećemo i koji nas presreću isti su, trava je isto zelena, ali sve je drugačije. Samo je vrijeme malo bolje,...vedrije, sunčanije.
Možda je takva percepcija rezultat autosugestije, no mislim da tome nije tako.... Ne dolazi iz mene, već u mene.

Nedostaje mi ono što sam ostavio iza sebe... Barem neke stavri. Nije da žalim zbog odlaska, ali ipak mi nedostaju..... nedostaješ!
- 12:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 15.06.2005.

Zastave (III)

Tek sada postajem svjestan što sam učinio iako još ne znam, ne mogu dokučiti da li je to loše ili dobro. Odgovor ću znati uskoro – po dolasku na samu destinaciju. Valjda.
Lagano mi udara na mahove...pitanja na koja nemam odgovor, savjest koja se meškolji, strah.... Al' ima nešto jebeno u toj neizvjesnosti, golemoj, važnoj. Nešto što uzbuđuje, ali sve ostalo ne dozvoljava da uzbuđenje postane i bude glasno, da pišti, da dahće. Prilično sam miran... mirniji ponekad više nego što sam bio doma, ali to ne traje dugo. Čutanja se mijenjaju ovisno o pomisli, ideji, sjeni koja padne preko mene.

Otišao sam i taj je korak napravljen. Sada kao i svi mogu čekati što će donjeti sa sobom samo naše odredište. I bez obzira što se ono, to odredište, promijenilo nekako mi odgovara, paše i to zbog činjenice da je ovo još udaljenije, dalje, nepristupačnije nekako.
Odredište nam je Portugal.

Kada smo se svi sreli, jutros, bilo je hladno i ni malo primamljivo jutro. Bili smo stranci.
Stranci zatvoreni u jedno jednovolumensko vozilo .... zbližuju se. Tako je barem danas bilo.

Dečki su OK osim jednog... Mislim da se ja i on nećemo nikada razumjeti. A i zašto bi. U glavnom danas nam je prvi dan donio dosta toga, ali još se ne osjećam opušteno. Ionako sam sam po sebi u ovoj situaciji zbunjen i nekako pomućen.
U vozilu je čas živo čas tiho. Gleda se naprijed na široke trake, gleda se sa strane na zelenilo (samo se u glavnom to vidi) i na poneklu kap na prozoru.
Malo se i odrijema pa se opet počne sa pričom.

Na talijanskoj smo granici imali problema...totalni sistematski!! Nije ni čudo; Kad nas sve spojiš zajedno...svaki je svojeg vraga jeb'o, a tako i izgledamo. Pretresli nas zajedno sa torbama, ispipali nas (to je bio i najbolji dio, samo što sam cariniku zbog ostalih morao spomenuti majku na hrvatskom), onjušili nas psima i zadržali poduže.

Sada je trenutno tišina u autu. Svira jedino neka lagana muzika, slušamo talijane, a ja sam promijenio GSM operatera još kod ulaska u Italiju. Kako sam odspavao više malih obroka, a i drži me neka lagana doza adrenalina pišem ti ovo. Nadam se da neću imati problema sa slanjem!
Uskoro bi trebali i završiti sa vožnjom na par sati da Danijel odspava.

Saša sjedi sasvim otraga na sjedalu do mojega. I on krma trenutno, a kako smo kao neki rođaci (opićeni, dakako) noge smo slobodni držati jedno drugom kod glave za razliku od ostalih koji se još kao ustručavaju. I da, popušili oni priču o rođaštvu. He!!
Da li se varam ako osjetim da se ja i on gubimo....Sasvim???!!
Ne znam, treba pričekati neko drugo, stabilnije vrijeme.
Zajedno sa Sašom i samnom brojimo šestero ljudi. Svaki ima svoj motiv za odlazak, a kao da su svi ti motivi nekako i po nečemu srodni – svi smo željeli otići. I... otišli smo. Približavamo se Monte Carlu. Ne znam gdje ćemo potražiti prenočište.
Pišem ovo polako, sasvim polako. Osječam kako cesta prolazi u ravnomjernim intervalima koji pak čine kontinuum kod svakog utisnutog slova.
Jesam, zbunjen sam. To sam već napisao.

I da, odredište nam nije Espana već Portugal, točnije O'Porto!
Kasno je. Vrijeme je oko ponoći.

Ja te pozdravljam jer bez obzira koliko sada bio budan ja zapravo spavam.
- 20:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 14.06.2005.

Zastave (II)

Današnji dan nešto je bolje. Poboljšanje nije znatno, ali i ovakvo kakvo je dobrodošlo je.
Čuo sam se da Danijelom (on je kao organizator puta).

Kreće se sutra izjutra. Pokupit će nas putem.
Odjeća mi se sprema (naravno, ne sama). Moji me, naravno, ni danas nisu poštedjeli pritiska i pokušaja nagovaranja da od svega odustanem. No, to je bilo i predviđeno tako da efektiva njihovih nasrtaja i nije za spomen. Uspjeli su mi sjebati na svoj način i Sjev. Irsku i Englesku, a i sam London tako da... Mislim, stvarrrno neće iči!

Danas se vidim i sa tobom. Jeee!!
Kako se putuje tako skoro mogu lijepo zaključiti da je to naše posljednje viđenje.
No, kako sam već napisao, neka izgleda kao bilo koji naš sastanak, druženje.
Ja ću, Ana, svoje knjige ipak prodati. Tješi me, što se te prodaje tiče, da u kutijama imam još podosta njih iako kopije.
Danas ću potpisati i pretplatnički ugovor sa HT-om - roaming. Ipak.

Saznao sam da taj posao koji me čeka nije lak. Nisam se ni nadao nekoj zaradi bez rada, ali......
Stvari polako trpam u torbe i kofere.
Trebao bi Patricku odgovoriti na njegov mail, ali mislim da za to neće biti mjesta. Na kraju, pisati mu mogu ma gdje bio tako da pisanje tog maila nije žurno.
Saša će doći navećer. Ostati, naravno, kod mene do.............. odlaska.
Potrudit ću se da se potrošimo kao nikada, kao ljubavnici i kao životinje, jer, tko zna,.........gdje nas čeka druga sljedeča prilika za tako nešto. Sami nećemo biti, ali sve ostalo nekako je lakše sakriti recimo odlaskom na kavu....razgovori o problemima i sl. Iako,.....hm, s obzirom na stanje stavri između nas dvoje....dal' će i biti potreba za 'kavicama'!!!

Ana, ja odlazim....bez plana za povratak, odlazim ni sam ne znam kuda i zašto, odlazim...sam! Zamisli se, zamisli sebe...... Ustaneš iz kreveta, napustiš studentsku sobu i ideš,.....odeš. Destinacija......nepoznata, razlog isto tako. Ono čemu se možeš nadati je ništa i sve. Dakle...ne nadaš se!
Napuštaš kavez 'recta via' tamo negdje. Pa to je ravno ludosti mente capusa!
Ne, nije ovo manifestacija nakane predomišljanja, ali straha svakako jest. Bojim se. Saša ide, ali kao što sam i napisao kao da idem sam. Na dijete se ne mogu pouzdati niti osloniti.
Samo, nadam se da će odlaskom barem agonija stati, prestati trajati, zašutjeti. Nadam se da ću barem samim polaskom uzeti samo jedan dah, samo jedan dah.....
Reči zbogom. Ana, reči zbogom.
I iako ne znam što me čeka nekako je najteže tebe ostaviti tu...otiči od tebe.
Ali, bez srcedrapajučih nota sada. Ovo ćeš dobiti nakon što se vidimo i tek kada zatvorim vrata za sobom.

Sada te pozdravljam. Čeka me još dosta toga. Jedno je sigurno – putovnica mi je u džepu!!
- 14:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.06.2005.

Zastave (I)

A-ha,....pola 11 izjutra. Ja pijem prvu jutarnju, eto pišem, pušim.
Po i prema jučerašnjem zapisu u ovo doba sam trebao biti nadomak Zagreba, ali......... Naravno, zakrmio sam pošteno tako da je stari solistički otprdio do Zagreba.
Ma kako ne bi.... on me budio. On za tako nešto nema ni volje ni živaca. Nikada nije glumio u takovim filmovima. Jučer sam nakon pisanja napravio jednu malenu sličicu, a nakon toga blejao u ribe.
A mobitel kao za inat nije zvonio; niti je nazvo Saša, niti stara, buraz, nisi nazvala ni ti, nitko od grupe sa kojom putujemo, a i ostatak svite ostao je nijem. Nitko. Što se Saše tiče i bolje da ne puni previše mobitel. Ne trebaju mu sada takvi troškovi.
Na putu svaka će nam kuna nešto značiti.

Ali zaista, što meni nedostaje ovdije; Imam hranu, krov, svoj taj neki svijet, nekog Njega (Sašu),....etc. Ima u tome i istine.
Ali ja ne mogu više biti tu. Snovi me proganjaju iako nije da odlazim zbog snova kao snova. Na ovom mjestu kroz ovo proteklo vrijeme živim se čudom čudim što nisam dobio tikove (a i oni su lakša 'opcija').

Pogledaj,..kako sam započeo pisati na kraju ću još završiti i na psihozama. Vidi se da nisam zbrojen.
A u kakvom stanju češ ti završiti čitajući sve ovo mogu samo zamisliti.
Zanima me i dal' se Onaj tvoj javljao?!!?

Uz sve to, iako pišući o tom odlasku, sve više sumnjam u taj famozni odlazak.
Zašto??
Ne znam. Ta sumnja, što se mene tiče i kad smo već tu kao da je iskundačena strahovima a koje sam sposoban pregristi i stisnuti ta svoja muda. Do čega onda točno??
Opet – ne znam. Konkretnog razloga nema ili mi barem nije jasan. Kao kroz izmaglicu.... intuitivno prisuće osjećam ga. Ništa više. Danas će i Saša doći. Što se toga tiče on i ja imamo mnogo toga za pojasniti. Sve njegove 'magle', sve nedorečenosti, a osim toga moramo pojasnti sve ono što tek dolazi. Sada u neravnoteži nesigurnosti i straha, straha i nesigurnosti čekam da Apaurini počnu sa svojim djelovanjem. Jesam, mislio sam da mi oni neće trebati barem dok vrijeme trošim sam. Dok ovo pišem ponestaje mi ili zraka ili daha (ili je to jedno te isto – sada ne pokušavam pronalaziti razliku koja vjerojatno postoji).

[edit: ....neštko kasnije]
Agonija.
Kiša je počela prati prozore. Možda me umiri. Apaurin je započeo svoj posao.Tek me usporio........osušio usta, ali još uvijek ne dolazim do zraka. A Mr.Saša... sa njime sam se sukobio i danas i jučer. U svemu tome (njegovim idejama koje iako su plod mašte dobrim dijelom su i ostvarive) pokušavam naći nešto za sebe, pokušavam da me ne diraju. Čak nekad, baš kao i sada, uspijevam u tome. Ja moram u tome uspijevati inače nas više nebi bilo.

Ako se pitaš gdje je on sada dok ovo pišem (danas pišem u dva navrata; jutro i večer) on spava. Prije nego sam uzeo tipkovnicu u ruke sjedio sam na podu i gledao ga mislima udarajući sebe po glavi sve dok udarci nisu popustili. Prevrtio sam i vrpcu našeg razgovora onakvog kakav je bio, nakon seksa pitajući se kako se jedno poklopilo sa drugim. Nekako čudno. Nakon toga sam uzeo papir i pribor i počeo ga crtati onako poluotkrivenog.
Mali anđeo spava. Anđeo je dok spava. Nakon toga........... Hm.
Što li me veže zapravo za to dijete??
Kada bi me on razumijo i upola od onoga koliko me razumiješ ti bilo bi mnogo, mnogo bolje. (Ipak su neke težnje pretenciozne!!!)
I nije toliko stvar što on ne razumije, što ne može ili neće razumijeti. Stvar je u tome što on razumije, al' neke stavri unatoč tome čini i dalje kako ih je činio. I ako me pitaš na temelju svega napisanoga o njemu, nama, kako se ja nosim sa time još uvijek mogu reči da ne znam. Svakako njegove mi godine ne pristaju ili moje ne pristaju njemu.

Neke stvari ne možeš očekivati od samo 18 proživljenih godina.
Nije ovaj puta 'tajna' opstanka veze u nadprosiječnom trudu koliko u činjenici osječanja da ga trebam. Trebam ga bez obzira na to kakav je, a što opet ne znači da ću pristati biti uz njega pod svakom cijenom. I opet ću reči da ga razumijem, ali Ana, to moje razumijevanje nikako nije i odobravanje. Još manje podrška. Čekam naše viđenje...uskoro.
Mora biti uskoro inače ga nikako neće biti.
Putovanje je blizu.
Kao da su preostali gotovo samo sati!
- 15:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2005.

The Prica (osmi dio)

Prošla je groznica. Bilo je nekog hladnog znoja kada sam postao sasvim svjestan da te nema. Prolazilo me, kroz i poprijeko.
Pisati? Što napisati, a da već nije napisano?
Da li da spomenem da me boli?
Koliko bi ti to želio? Uopće ne, ali boli me.
U onoj kao groznici kada mi je postajalo sve hladnije i hladnije, kada sam gubio temperaturu brže od mrtvog, nekako sam se grčio na ovoj stolici. Nisam se mogao, želio pomiriti da te nema, da nisi tek skoknuo po cigarete ili ... štogod drugo. Nisam mogao.
A hladilo se i moje raspoloženje – vračao sam se natrag u plastičan lonac u kojeg sam se zatvorio nakon tvojeg posljednjeg odlaska. Tako i sada. Sve vrijeme do tada biti će jedna teška i neugodna meditacija. I sve ovo nema smisla. Zapravo. Trgati se između onog i ovog.... Biti nesposoban za bilo što drugo osim za čekanje.... Ali što kada se sve (1)ça t'arrive sans crier gare??
Što?
I što kada ne mogu, sa ili bez smisla, prestati tebe tražiti?Ili ću naučiti čekati i nači u tome smisao ili ....ću se satrti čekajući.Zapravo, da, tako je – prilično jednostavno, ali kako naučiti čekati sve to, .. (2)un geste, une odeur....?
I...što može biti smisao čekanju?
Kako da............
______________________________________________________________________
(1)prijevod – dogodilo bez upozorenja
(2)prijevod - gestu,miris
**************************************************************************


Lutam. Lutam između negdje i nigdje. Još jedan stav «mirno». Bez daha, bez ivora, bez luči. Hladno mi je. Jako. Boli me, jako, imeđu negdje i nigdje.
Bacio sam šećera na tvoje otiske. Nebo je tada bilo bistro plavo. Između tebe i mene. I svi su se pogledi sreli na tom slovu.
Sve radnje.
Ispijeni dahovi nisu izdahnuti. Još ih čuvam u ustima i potiljku. Kao dušu.Trebao sam znati. Kako nisam? Trebao sam znati da se snijeg topi. Vrlo brzo.

Bez laži, kada utihnem, pored sebe, shvatit ću da si postao religija. Hram, oltar i koljena. Očima uvijek spram istoka. Tamo sunce izlazi, novi se dani pote – jedan za drugim sve dok.... ne izustiš onaj Izabrani. Izustiš i dok ne kročiš onom mojom vodom. Dopustiš da ja plivam u tvojoj. Dok ne sklopim ruke oko tvojeg lica i ne ispustim dugačak, spor..... izdah.

Prokleta religija;
nudiš jedinstvo, ljepotu dobrotu i istinu. Ostavljaš iza sebe samo tragove kao u snijegu bez snijega. Ovdije ništa ne pada, ovdje ništa ne dolazi niti cvijeće raste. Varam se, ima! Raste. Kupinovina se prostrla kao kakav surov tepih, a debeli suhi orah neće ni da je čuje.
Nauči me kako! Nauči me opet i opet. Svo ću suho grožđe za tebe izrezati, na konac nanizati...jesti.

Smisao je tako relativan. Pa ipak, ne uspijevam se utješiti i voda spire sve sem sebe same.
Zato mi trebaš ti. Trebaš mi kao straža prikovan uz leđa, kao prst koji će zrakom ispisati ljubav, trebaš mi kao strijela u ramenu kojeg ću liječiti, kao oko nikad ljepše.Srednjovijekovni alkemičari današnjih dana – uspijeli su pronaći i zlato i piramide, jato čaplji – jato sreće. To je ono što smo mi, tko smo mi. Sjena eona vremena suviše me plaši. Možda bi vino uspijelo zaliječiti nešto ili bi ga trebalo pustiti da se pretvori u ocat? Trpke su želje – ipak. Ponekad toliko da sve slatko ne briše. I ja ću dalje lutati između negdje i nigdje. Odrednica ona zbiljna je nepoznata. Ti? Ti nisi zbilja, ti nisi zbiljna odrednica. Ne postojiš, nema te osim u mojim fikcijama, svim nestvarnostima. Ipak, ti si stvarna sreća.
Ti si šapat u parketu kazališta, a (1)car le ballet, est bientôt terminé et la vraie vie, va commencer.
I, ti ostaješ šapat u parketu kazališta.
Ja sada idem. Tamo negdje i ovdje svuda moći češ me pronači. Idem. Moram sakupiti svo suho grožđe, moram sakupiti svaki dio tebe. Ni jedan ne preskočiti, previdjeti, zagubiti. To je grijeh. Opasan grijeh. Sakupiti i u hostiju izliti. Slaviti te «amenom». ______________________________________________________________
(1)prijevod – jer belet uskoro završava, a «pravi» život će početi
- 00:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.06.2005.

The Prica (sedmi dio)

Malo je bolje.
Zapravo ne znam. Kako može biti bolje bez da se išta promijenilo?!
Nema baš logike. Zapravo, u našem slučaju nema ni malo logike i logičnosti ako ćemo tako gledati. A hoćemo, jer nekao je to ono što mi kljuca glavu, što me cijepa, što me čini neučinkovitim, što me paralizira – mene, moje misli sve akcije koje činim ili, najčešće, koje ne činim.
Prorok.
Ja sam prorok. Znao sam. Sve sam ovo znao. Zato sam o nama do sada pisao tako kako sam pisao. Uvijek je tu bila neka nit koju nisam želio doreči. Koju nisam želio iznjeti. Tko zna. Možda sam pokušavao biti u krivu ili barem ne vidjeti.


I sada znam sve nadalje. Poznajem sebe. Poznata su mi stremljenja i želje, žudnje. Sada je najveći paradoks što si pored svih njih njih stao i ti, ti kao kontradikcija.
I nije potrebna definicija da nas odredi. Jer, sve je već određeno. Ne pričam ja ovdije o unaprijed zapisanim sudbinama. Toga nema. To ne postoji. Praznovjerje protiv ljudske slobode koje je ukida – ne mogu prihvatiti. Ništa nigdje nije zapisano. Mi smo ti koji zapisujemo i bilježimo, određujemo.

Ipak, da, u toj svojoj slobodi pristajemo jedini uz druge. Druge osobe, pojave, stvari. One koje smo izabrali. I kao što gotovo svaki izbor isključuje barem jedan i neki drugi tako je nekako…..Biti nečijim snom… Krasno je, lijepo i nikad dovoljno. Ali…. Ja nisam san, a, zapravo, nisi ni ti. Ali više od sna… “Trotočka”. Znaš i zašto. Ti barem znaš.I boljelo me. Zera razuma il’ savjesti ušla je, pustio sam je i nije mi rekla ništa “sretno”, ništa lijepo, ništa što bi me utješilo. Nimalo. Nije lagala.
Ja sam željeni san, sjena koja nikada neće biti materijalizirano obličje. Ne barem pored tebe. Moguće (iz nekih drugih il’ trećih razloga) niti pored nekog drugog. Al’ postoji nešto što se zove nada.

Čekanje s njome zna biti teško i mučno, a čekanje bez nje zapravo se svodi na agoniju. Na grč, na kontinuitet ogromne hladnoće. A mi, ti i ja, jesmo bez nje….
I ne, ne radi se ovdje i sada o nečem što bi se eventualno nazvalo “nije mi stalo više” ili slično.
I ne, ovo nema nikakve veze sa onim “brinuti”, sa “voljeti”. Da je tome tako, da ima, bilo bi isuviše lako i ja dan, u najmanju ruku, ne bih proveo u krevetu. Ali ti to znaš. Zapravo, čitava tragedija leži u našim, tvojim i mojim postojanim čekanjima, čutanjima.

Ja ne mogu voljeti dvije osobe u isto vrijeme.
Da mogu možda bi bilo drugačije. Ne bih možda osjećao kao da stojim zarobljen (da, pa makar i svojevoljno) na točki sa koje nema pomaka. Sa koje je bilo kakav pomak nemoguć. Jest, možda ga ne bi bilo niti da se nikada ne bi sreli ili da sam upoznao neko četrnaesto lice, ali…. Nada, … Spomenuo sam to.
Mi se možemo viđati. Možemo se vidjeti i milijun puta. Milijun nam puta može biti lijepo. Milijun puta može biti milijun puta ljepše, …ako može biti ljepše!
Ali gdje bi bili? Bili bi tamo gdje smo i sada. Baš tako.
Nisu ovo predbacivanja, a niti želim neke tvoje osjećaje zamijeniti osjećajima krivnje. Nema krivnje! U ovome svemu kakvo je – nema krivnje. Nitko nije napravio ništa loše. Jednostavno nema humusa. To je sve. Jednostavno. A ne znam što bih dao da ga ima, da ga mogu izmisliti, a u Pandorinu kutiju ipak se ne usudim dirati! Ne zbog sebe toliko, već zbog tebe. Za sve postoji cijena tako i za nju. Ja, platiti ne mogu više, ali ti… Ipak da, a to se ne smije desiti. I ti sam to jako dobro znaš. Dok razmišljam često odlutam i stavljam obojicu u neke druge okvire okolnosti. Tebe više nego sebe. No, iza toga odmah leti neki predmet koji razbije misao, koji kaže “To je san!”. I onda zaboli. Onako, u trzaju i …prolije se.
Iza toga ostaje mrlja po kojoj je moguće vidjeti koliko je ovo ovakvo različito od….zamišljenog.

Priznajem, ponekd mi glavom proleti zapravo misao.
The Misao! Posramim se pred sobom tada, ali si je i priznajem – i nju, i krivnju i sram. Koliko su te i takve misli dobre ne ovisi o tome koliko ih mi smatramo dobrima ili lošima. Pričao sam ti o jednoj svojoj Misli staroj gotovo 11 godina. Ta misao trajala je ne više od jednog običnog trena. Isto je bila ružna, i zapravo pomalo podla, vezana za tada moju Nju. Ono što sam pomislio iste se večeri …desilo. Nikada se nisam prestao pitati da li bi se isto desilo da nisam pomislio i u toj sekundi kao zaželio.

I ne, ja ne želim ovime reči da …. te ne želim više vidjeti! Želim.
To želim sada više od ičega, ali “Život će biti samo ono što čovjek od njega učini, a može učiniti radost ili očaj, smisao ili besmisao, to ovisi o tebi, čovječe”(1) .
Poanta? Moja poanta, bit ovog našeg slučaja?
Ti si moja “radost” i ti si moj “očaj” iako bi, da je ovdje, Sartre uzeo svoju neveliku šaku, skinuo naočale i dobro me izšamarao...jer birati mogu, izbor postoji.
I, da, postoji - istina, ali ja se iznova odlučujem da me ti radostiš (2) entre le désir et la peur.
A lagao sam se. Uspjevao sam svjesno u večini vremena to činiti. I iako je bilo trpko ja sam se od ovog svega uspijevao tako skloniti, sakriti. Možda uspijem još koji puta. Vjerujem da da. I to po cijeni da te nema kada te trebam, kada sam bolestan, star, …mučan, dosadan, radostan, sretan, kada mi je lijepo sjediti pored nekog jezera ili na nekom osamdesetipetom mjestu. Ni onda kada liježem u krevet, a jastuk…. jastuk je sve više samo jastuk i…suvenir bez obzira koliko to ja želio ili ne.

Jer vremenom sve se više vremena sakuplja bez tebe i mala slatka samoprevara ne dostaje, nije dovoljna.
I ako naučim kako da te zauvijek zadržim i ako me zauvijek zadržiš, ako se zauvijek prislonim na tebe ja ću zauvijek biti sam. Moji će dani morati biti grubi ili krasni samo za mene, a ja se tako neću moći dijeliti onoliko koliko bih možda mogao… Da, ipak nekako tako. Ali, …ne brini. Ja te čekam. Trenutak.
A zahladilo je. Opet sniježi. Želim sniti oganj. Obrisati znoj sa orgulja. Vrijeme i grad svojim zvati. Zahladilo je. Radujem se kao dijete jutru. Probudit će me rose, a ja ću tašto skriti Capricorno u sebi, pamuk na rukama i domovinu u očima – darove sanjanih ždralova. Tašto i čisto. Sniti oganj.
_____________________________________________________________
(1)citat – J.P. Sartre
(2)prijevod – između užitka i boli.
- 11:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 08.06.2005.

The Prica (sesti dio)

(1)Il faut que tu saches;
Danas nije dobar dan!
Bio je. Nekako se odvrtio sve do sada, možda minutu prije nego što sam počeo pisati, a pisati sam počeo da razmotam, koliko mogu, šaku pitanja i nejasnoća, neproporcionalnih paradigmi događaja. Zapravo, ne toliko samog događaja i svega onoga što su oni nosili, već onoga što je za njih sljepljeno toliko čvrsto da se ne može ne vidjeti.

Ipak, ovo nije pokušaj zasjenjivanja svih zbivanja, čutanja, ovo nije pokušaj ukidanja vrijednosti dešenog. I dok čitaš molio bih te da to pamtiš! Jer, još je uvijek sve kakvo je i bilo. Zapravo, ja ovo ne želim pisati. Užasno bih volio da mogu ispisati drugačiji sadržaj, tj. da za ovakav nema osnova, potreba.
Racionalno.
Sasvim racionalno iako ne mogu obećati da i ono ne racionalno neće umiješati svoje prste kao kakva kuharica u tijesto kruha.
Teško je početi. No, nužno.Sada biram pitanje u svojoj glavi. Biram, listam… Kod mene nema sumnje da nećeš shvatiti. Postoji samo strah da će te boljeti suviše. Zbog tebe samog, zbog mene.

Ono što je već rečeno to je da smo mi “neka” priča. Ja je želim odpričati do kraja. To da, ali… članak iza članka - pomalo su isti. Svedeni na čekanje i kušanje dana sa tobom. Bez zapleta, bez vrhunca, …bez raspleta.
Isuse, kako mi riječi danas ne idu!
Mi možemo biti, možemo trajati ovakvi kakvi smo i sada, ali… napredka u odnosu, mogućnosti za njega ja ne vidim. Previše je granica, šuma je pregusta da bi se moglo poprijeko, kroz nju, doči do druge strane. Ne moram ti obajšnjavati koje su i gdje su…Znaš ih. Poznaješ. Tvoj su izabrani
(2)fatum. Stvari su to kojih se sjetim i ne razmišljajući o njima, i onda kada ih se niti ne želim spomenuti mislima. Tu su. I kada kažem moj, a ne moj… sve to imam na umu. Ipak, pored svega toga, sitim se stvarima nekim drugim.
“Ono nešto” nije dovoljno za “ono nešto”.

Ni jedna kuća se ne gradi idejama iako sve tamo počinje, niti jedan kruh nije spravljen bez brašna i žara. Sve ostalo je agonija, netko reče, mazohizam. Fini neki. Ne vidim zajednički cilj kao jedan. Moj život, tvoj život. Jedan rascijep i dva puta. Možda sada i želimo neke stvari oboje, ali to nije zajednički cilj, to nije smisao.
Da. Tražio sam te da pomogneš i da ga daš znajući u isto vrijeme da tražim nemoguće.(1)Il faut que tu saches;(3)J’ai compris tous les mots, j’ai bien compris, merci.

Znaš, želim ispričati još milijun lijepih priča sličnih ili različitih od onih koje sam napisao, ali….želja nije dovoljna. Ne možeš pristati na mene onako kako ja mogu na tebe.
I sada bih želio da pišem isto takvu neku priču;
Zanesenu, snenu, sklopljneih očiju, slijepu.

Ali ja ne želim biti ljubavnik. Ja želim ljubiti, da, ljubiti tvoje oči, želio da mogu čuti ono što čuti ne smijem i mnogo više, ljubiti i pripadati. Ja ću moći biti ljubavnik, tvoj ljubavnik, ali… čekati zauvijek tovar pažnje, nježnosti, pokoje jutro bez obzira što bi to bila jutra Savršenog.
Jest, sve to trebam. Oko moje, ja trebam i osječaj pripadnosti, zajednicu, neupitne prisutnosti bez obzira koliko trebalo i što bilo potrebno da se do toga dođe. Vrijeme je sporedno, sekundarno u tome. Primarna je mogućnost (4)per se. Moram moći zamisliti a da se ne lažem, moram moći sanjati budan sve moguće ceste, poljske puteve, utabane staze, čak nejasne tragove u pijesku. A mi, mi smo u slijepoj ulici – nema takvih snova. Zapravo samo zamišljam da bi ih moglo biti, ali samo sam tada u čvršćoj vezi sa onim što boli – nemogućnost, nesposobnost, beskonačan stav “mirno”.

Moj.Znam da razumiješ!Ja te ljubim, da! Ali reci mi ako znaš (5)les formules magiques des marabouts d’Afrique! Reci! Ali, hush….. Nema ih. Potpuno ih nema. Razbile su se prostranstvima kontinenta davno, davno ranije. Još dok nije bilo ni tebe ni mene. Nema smisla pronalaziti ih. A ti i ja, još uvijek sve je još uvijek isto. Čekam te. Bez trnja, bez strmina i stoga bez zvijezda.
I opet ćeš biti moj, moje oči. Znam da će opet biti groznica, krovova, prstiju, izgriženih vratova.Zaboga, gdje da te nađem osim na jastuku? ______________________________________________________________
(1)prijevod – (ti) moraš znati
(2)fatum, lat. – sudba, sudbina, udes, kob, usud
(3)prijevod – (ja) razumijem sve riječi, ja dobro razumijem, hvala
(4)per se, lat. – po sebi, iza sebe, sam od sebe
(5)prijevod – (magijske) čini afričkog svečenka
- 00:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 07.06.2005.

The Prica (peti dio)

((1)Je veux que tu saches
Jučer je bilo hladno. I bili smo djeca.
Opet. Rijetki su dani takvog savršenog, ali ja sada ne mogu pisati. Još sam tamo negdje ostao, zaostao. Sabranosti ni malo.
Al' ti voliš kada pišem, voliš znati moju priču iako je ona naša. No, baš zato. Voliš je čitati i čitati tko zna koliko puta. Ja to činim da te prizovem, da obnovim sjećanja na najlakši mogući način.

Da li će, zaprvo, svi redovi ove «Priče» nekome drugome značiti ono što zaista znače, dočarati nekome drugome sve ono od čega potječu, ono što znaš ti i ono što znam ja – ne vjerujem. Nije to niti bitno. Znaš da znam i znam da znaš. To je bitno.
To je uvijek najbitnije.

Nakon redka-dva ja sam izašao. Prošetao. Ti si se pak vraćao. Majci sam morao objasniti svoje «stanje» koje se obraslo ove dane, a riječi.... za to nisam imao. I bilo je najlakše gurnuti joj pred oči ova napisana poglavlja. Čitala je, a ja nisam mogao izdržati više, izdalo me i prevarilo nešto i sav sam se pružio na dvosjed. Rukom sam pokrio lice jer.... Danas te tamo tako lako uhvatiti mogu. Prošao sam i kosom.
I tu si bio.

Čitala je i shvatila je.
Shvatila je barem ono što je trebala shvatiti, a ja sam se zadovoljniji vratio doma, toploj sobi, svim stvarima u njoj, ovom pisanju, «onoj» glazbi... Lakši.
Nastavljam.
Nastavljam pisati i nastavljam čekati iako si tako jako još uvijek tu negdje...kao dim, kao magla, kao toplina... I, da, ono što sam zaboravio reči... Zaboravio sam reči veliko «Hvala!» za veliku noć, za ono buđenje pogledom, dodirom i ljepotom poljupca. Ustrajno. Ispod pokrivača..kao skriveno, kao sačuvano, kao sigurno.

Ne znam da li znaš što mi je značilo, što mi znači?!
Ne znam da li znaš da si ispunio dio mojeg sna?!
I ne znam kako da ti sve kažem, sve ono što želim. Opet smo se sreli na istom mjestu. Gledali se slično kao i prvog puta, opet smo se pokupili i otišli... popiti kavu na sasvim drugi kraj svijeta. Ja sam te pratio, ti si pratio mene.
Vodili smo se. Kava. Kava namočena u groznicu, paralitičnost misli, mobilizaciju pokreta kao u straha, ali ...straha nije bilo do onog koji se pretočiti može u pitanje «Što li smo sve u stanju učiniti?». Bila je to samo groznica.
Visoka koncentracija ili pomanjkanje ikakve i mnogo pokušaja da te dotaknem nekom nevidljivom rukom.Nije bilo pitanja. Bio je to tek početak dana. Nije bilo pitanja iako svaka ideja tvojeg dolaska nosi sa sobom i ideju tvojeg odlaska.
Gorko?
Pomalo.
Ali pristali smo na to. Ja sam pristao. Zato, neka ti ne pada teško ako moja glava naslonjena na tvoju ruku izgubi pokoju kap. Mora. Bože, godinama ih nije gubila, a sada... Da li si toga svjestan?Mogao sam biti gad, mogao sam biti okrutan, bezdušan sasvim, hladan uzduž i poprijeko, ali sada... Morala ih je izgubiti i nekako jest najbolje da ih je gubila na tvojoj ruci i tvojoj blizini. Jer ti slušaš kako dišem, a ja ti dajem da vidiš ono što moja glava gubi. Oči moje. I nisam trebao tada utješnih riječi, blagospjeva. Ti si bio tamo, a ja sam se samo jače privio ili te jače pokušao osjetiti.
To je nekako razlog zašto te ne mogu početi gledati «podrazumljivo», to je razlog što si uvijek sreća, priča koja se priča uvijek ispočetka, obečanja bez riječi.

Znam da ćeš reći da si tu, pored mene, ali....osjećam se tako sam. Čim više tvojih tragova pronalazim, što više te se prisjećam to više vidim razliku. Ipak, nadam se da je na jastuku ostalo dovoljno tebe da istraje. Da istraje, da me vara i da mi šapuće. I da li postoji imalo...?

Ne, bilo bi to glupo pitanje! Sasvim glupo. Čak možebit i nepoželjno i bezobzirno.

(1)Je veux que tu saches
A na pitanje koje čitavo vrijme prevrćem kao potajno u šaci krijući je iza leđa, prebacujem iz jedne u drugu, a odgovor znam – neće biti ovakvih noći tako skoro. Ne barem dok naranče na Antlantiku ne sazre.
No, to je već rečeno.
To je bilo sasvim jasno odavna.

Mnogo se sline nekontrolirano skupilo u ustima. Nezatvorenim.
Mnogo se mora skupilo na trepavicama.... Kiše, slile se i rade svoja korita. Bez brige. Znam kako bi ih ti zaustavio – usnama kao što sam noćas brisao tvoje znojno čelo. Baš tako. I boli me opet. Znam da ne želiš, ali neka.... Sve svoje vrijedno... i za malo od toga ja ću (2)je te jetterai des sorts pour que tu m'aimes encore kako znam i umijem!
Na dlanu sam se, znaš, skidao, na dlanu kao patuljak kakav ja sam se pokazivao. Na tvojem dlanu. U tvojim čima.

Pa, baš je tako i bilo. I nisam se bojao pada. Ne bojim ga se niti sada. Možda pri tome griješim jer... ljudi griješe i (3)on me dit qu'aujourd'hui, on me dit que les autres font ainsi.
Ne brinem suviše. Najbolje znam i (4)je ne suis pas les autres, a takav želim i ostati.
Baš takav.
Dati se pa makar i strmoglaviti se na glavu, ako je vrijedno, ja ću učiniti! Hoću.
Već sam jasno rekao da život svoj odživjeti moram, hoću. To je moja misija.
A seks!?
Neka nitko ne bude smiješan - jebenog seksa nije bilo! Sve učinjeno i ne učinjeno po pitanju seksa… ,iako nismo ništa drugo doli ljudi…, nije njime završilo. Mi smo dirali neke druge krovove. Bili smo djeca. Znam da si čuo…, bili smo negdje na rubu nečega nestvarnog, rekao sam nešto… Izreklo se zapravo samo jer ono drugo ne smijem.
-"Moj", rekao sam pomalo kroz dah, pomalo kroz zube
-“Moj!”.
Postojali su ti trenuci kada sam te toliko i sasvim osječao mojim, svojim - tebe koji si “moj, a nikada moj”. Da li slušao si kako dišem? Dal’ si mi ljubio obraz, taknuo ono sitno mjesto koje se kao udarajuči miče i dok sam spavao? Znam samo da nije bilo hladno. Sjećam se isprva tihe radosti kada sam rukom takao tebe – “Nisam sam, a nije niti jastuk! Tu je!”, sjećam se tvojih očiju nasuprot mojima.
Ono što želim to je da se ne mijenjaš. Nikako! I čuvaj moje oko! Ne od vlage. Naravno joj je da se zavlači posvuda, već od zaborava. Cimet u zraku i ona svijeća u kugli šarenih stakalca……
Znaš li da te ljubim?
________________________________________________________________
(1) prijevod – želim da znaš
(2) prijevod – baciti ću čini na tebe da me voliš i dalje
(3) prijevod – kažu da danas, kažu da drugi čine to.
(4) prijevod - ja nisam (kao) ostali!
- 01:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.06.2005.

The Prica (cetvrti dio)

Otišao si.Ostala je cigareta, hladna kava. Na radiju ženski volak. Dobar blues.
Inače ga ne volim previše, ali sada tako usporeno odgovara. Sada ne želim ništa brže.
Čak i pišem polako.
Baš. Red za redom. Vani je opet počelo sniježiti. Krasno je biti unutra. Jedino svjetlo dolazi iz ložišta, ekrana, svijeće zarobljene u šarenu malenu staklenu kuglu i kroz prozor. Kroz prozor kroz koji sam pustio nešto svježeg, mraznog zraka.

Pokušavam te oživjeti u ovoj sobi. Nastaviti razgovor. Razgovor ili čutanje. Nebitno.
Imamo toliko mnogo za reči, toliko mnogo za gledati ti u licu, sasvim sitnim detaljima. Vrijeme. Nije naš prijatelj. No, ako se bolje pogleda ... najbezazleniji je. Ipak.

Pitaš li se za smisao? Ja da. Uvijek me taj jebeni smisao ubijao u pojam. Znam, neke stavari ga ne posjeduju toliko. No, one koje živiš ili pokušavaš živjeti.... Bitno je. Bitan je.

Samo da on nije tek ova neprogutana masa u mom grlu. Pomozi i pokaži mi ga. Trebam te u tome!
Daj mi smisao, a ja ću ti uvijek brisati čelo, grijati čelo.
Znam da uvijek postoje zapreke, prepreke, prepone koje treba preskakati, plemena koja treba pokoriti. Ali, moje oči, nema li ih previše? Previše za ono što dobijemo? Bolje i iskrenije sada, previše za ono što dobijem? Jer...ono što sanjam, trebam to su jutra. Mnoga jutra. Suha ili mokra, tjeskobna ili očarana, posvađana, razbacana, ali trebam jutra. Sanjam jutra bez obzira što, na posljetku, njih neće biti. Ti mi ih ne možeš dati i zašto sam još uvijek onda tu? Zato jer mi ih ne može dati nitko, nitko tko će me taknuti prstom baš na ono sitno mjesto koje se miče, zato što nitko neće primjetiti ako prestanem disati. Tu sam i dalje jer samo ti podnosiš da tiho izgovaram stihove koje čujem, a k tome ih i slušaš, zato jer ti je moj dodir savršeno važan.
Zato. Ali zalječi me – daj mi smisao, ...cilj, jer bez obzira što znam ja prestati sanjati ne mogu.

Podigao sam pogled do tvoje slike, pogledao te u oči i čini mi se da razumiješ. Da li?
Da, siguran sam. Ti razmiješ. Prošao si niz moja leđa i vratio se do glave. Stisnuo je dlanovima. Jako, al' bez boli. I kao da mi se čini da sjediš meni iza leđa. Kao da kada bih se okrenuo da bih te vidio. Tu si.

Ipak, znam da jedino vrijedno iza mene jest jastuk. Zato se i ne okrečem, a, vidiš, možda bih i trebao?
Ne, to bi pokvarilo sve. Ovako si tu i ja se mogu i dalje malo lagati. Nije grijeh?
Vidiš, tražim te smisao. Tražim opet ono nešto što ne možeš dati. Ali tražim. Tražim pomoć. Jesam, pokušao sam se i zavarati nekim kao-ciljevima. Zapravo, ni jedan to nije bio. Ispočetka nije niti bio važan. Bilo je važno samo da postojiš na ovoj planeti. Jest, to isto važno je i dalje, samo dan za danom gubi se po jedna ona iskričava svjetloplava kockica svijena oko moje glave i misli postaju smislenije. I, da, ili smisao ili totalno ludilo... Optimalna su rješenja. Barem mi se ta sada čine takvima.

Smisao ne nalazim i stoga pristajem na ludilo.
Ja sam star.
Suviše sam star da mi već sada ne bi bio poznat naš put, koraci, stopala. Njegov tijek, njegovi pritoci, njegova delta. Ipak, idem. Ja idem sa tobom.
I, molim te, čuvaj me, a ja ću i dalje (1)«tražiti bestidno jednoglasan blagoslov Njegovog trojstva».
Jedini kutak zaborava, jedina hladovina na čitavim ovim prostorima jest vrijeme sa tobom.
Ti ćeš mi doći. Opet.
Isponova ćemo zanemariti vrijeme, pokušati barem. Sada, sada kada znam da ćeš doći «ona» bol se sagnula, sasvim povila, stisla. Gotovo da je i nema.Jest, čeka svoje vrijeme. Ono vrijeme kada se pozdravimo i kada opet odeš. Ubijati će me njen cinizam, luđački ples oko zapaljene suhe loze, sarkazam, njena istina. Smijati će mi se u lice, a ja ću opet znati sve.Zbog nje trebam smisao. Da joj utrnem oganj, zbrišem smijeh, da promijenim istinu.Još jedna cigareta.Polako.Neobrijan sam.Sa zida išćitavam «Upravo je to snaga velikih karaktera, da ne biraju, već u potpunosti i po rođenju jestu to što hoće i što vrše (...). Čast je velikih karaktera da budu krivi.» (Hegel) i pitam se koliko se ta «čast» isplati, koliko želim biti barem prema ovoj definiciji veliki? I pitam se koliko je «veliko» živjeti za svoju slabost pa makar je mi zvali ciljem ili kako god već? No, što je čovjek nego zbroj slabosti posloženih ili ne posloženih prema nametnutim ili izabrnim prioritetima!
Još ću zapaliti jednu, mileno.
Pomalo se stidim.
Ne znam zašto.
_________________________________________________________
(1)citat iz pjesme "Koljena", O.B.
- 20:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.06.2005.

The Prica (treci dio)

Rekao si Nešto.
Sasvim sitno i gotovo je moglo biti neprimjetno među hrpom riječi.
No, ta jedna od svih ostalih riječ zagrebala me kao kad se kredom učini «onaj» zvuk po školskoj ploči.
Nemoj.
Nikada više!
Jesli li čuo, nikada je ne spomeni!
To je jedino što ne želim čuti. Ona je nešto što se ne govori svakog dana, čak ni godine, ona je ono što se prvenstveno živi, ako se živi, ona je princip, ona je pokriče, a ne ček. Ne izgovara se lako. Čuva se od korozije i devalvacije. Pa čak i kada postoji sve, baš sve, .... Dva puta razmislim jer... zloupotreba je grozna, posljedice još i gore.
Sada.
Jer nema za nju osnova, ovo nije ljubav.... Možda i jest neka ljubav, ali ti me ne voliš. Izgubljen si sada u svemu kao i ja, volio bi to i želio bi to, ali.... Čezneš, trpiš daljinu i u njoj odvojenost, ali........ Ne voliš. Ovo je ludilo, pomutnja, ovo je nešto što je zapravo nešto što ne bi trebalo niti smjelo biti, ovo je sakrivanje, iščekivanje,.... a u konačnici i laganje. Za nju nismo dovoljni ti i ja, mučanje uz vatru i pjesme koje slušamo. Lagao bih kada bi rekao da jesu, da su dovoljne. Znam da ne želiš sve ovo čuti. Znam da bi želio da ti istime odgovorim kao i kada me poljubiš.... Jer ja te ljubim deset puta toliko. No, ovo je nešto sasvim drugačije, drugo, različito. Žudnja je žudnja, ćežnja, strast.... to je nešto treće.
A ljubav....ona zahtjeva vrijeme, pretraživanja i prevrtanje sadržaja svih đepova, prihvačanje, traži predanost, prisutnost, pokazivanje, gledanje, mnogo pokušaja i pokušaja. Traži i bol, odricanja, svoju žrtvu, trpnju, žuljeve... Tek nakon toga, tek tada, možda... Ako jesi jedan od sretnih, saznaš da voliš...uzvraćeno il' neuzvraćeno, saznaš da si bogočovjek ako ti je ista ljubav uzvraćena.I mi ćemo se ljubiti još, mi ćemo gužvati plahte, močiti po jastučnicama, ali.......neću reči nikada da te volim! Nikada. Ne mogu si to dopustiti, niti tebi to priuštiti pa čak i u slučaju da je to stvarna, čvrsta istina. Ne tebi i ne ikome pogotvo ako je «Volim te!» činjenica, a ne floskula. A volio bih.

Shvati me, eto, shvati to. Pokušaj barem.
Reci bilo što, reci da ti je stalo, reci da bi volio, reci milijun lijepih stvari. Ja ću vjerovati. Samo ne reci «Volim te!».
To žulja, to boli, to ujeda, to je teret. To je nada i to su krijesovi onog koji prima te riječi, al' stigma i obaveza je onog koji takvu istinu izgovara.
A, pored svega, ti takvu obavezu ne možeš nositi. Ja te to nikada neću tražiti iz suštog poštovanja spram sveg tvojeg bez obzira na to koliko bih trebao i koliko trebam, bez obzora na to koliko ću željeti, koliko morati. Ipak, možda ponekad izgorim i izrazim nekako želju da bih te tako rado u ovom, u onom sljedećem trenutku pored sebe, opet zagrlio ili se samo pitao:
«Hoću li ja (...)?(...) milovati u rascvjetanosti bijelih plahta bijelo rascvjetano meso, koje slatko pada, dirati cvjetne vlažnosti pazuha, napitke i tekućine i svjetlucanje puti, uči u opstanak drugoga, u crvene sline s teškim, slatkim, glatkom mirisom opstanka, osjetiti se da postojim, blijede krvi, drhtavim usnama, koje zijevaju potpuno namoćene opstankom, potpuno namoćene bijelom sukrvicom, među namoćenim usnicama, koje suze kao oči?(1)».

Samo to, to što je traženje, a nije traženje.
Suzdržano. Sječaš se - tvoj, a ne tvoj, moj, a ne moj.

Moje su sve Savjesti rekle da sam lud, da nema izgleda i da ne vrijedi, da je cijena previsoka i štošta još, no...«...ako svojim brodom u njega zalutamo, pa dobro. I tad svojski stisnimo zube! Otvorimo oči! Čvrsto držimo kormilo! Mi plovimo preko morala i možda pri tom, odvažujući se na putovanje u tom pravncu, drobimo i razaramo svoje sopstvene ostatke moralnosti.(2)» _______________________________________________________________
(2)- citat, F. Nietzsche, «S onu stranu dobra i zla»
(1)-citat, J.P. Sartre, «Mučnina»

- 00:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 04.06.2005.

The Prica (drugi dio)

Ja sada nisam sposoban pisati.
Osječam se poharano, opljačkano, sasvim izgubljeno.
Ne znam u ovom trenutku kako ću i gdje naći prva vrata koja će me odvesti s ovog mjesta u dan na kakav sam naučen. Osjećam se ipak tiho i sneno, mirno i jendostavno čisto.

I ne želim tražiti nikakva vrata.
Ti si već sada daleko, tako daleko. Vračam te skupljajući te s ruku, brkova i brade, odjeće. Nedovoljno.
Jer tako sam gladan, a tek su na jastuku ostali tvoji feromoni.
Ipak, zaspati ću na njima kao na stogu sijena uguran u njega, opkoljen, zaštićen, lažući se. Lagati ću toliko jako, pokušati ću zavarati i san i javu, i duhove i sitne demone. Potpuno.
U svom tom čutanju reže me tako tanka, fina i najsavrešnije oštra nit. U nekim trenucima, zapravo, ne bih rekao da se radi o niti, već o tankom snopu svjetlosti. Toliko tanka, toliko neodređena, toliko nemjerljiva, toliko bolna, a sa toliko boja.Sada se suočavam sa onim što je obojici bilo tako poznato i od ranije. Ovo je čistih, vrućih očiju «oči u oči» stav. Obračun bez obračuna. Politika, sklapanje pakta istoka i zapada, trpnja zavezana na uže koje se poteže lijevo pa desno.
Ja sam sada klackalica, njihalo koje se prebacuje s jednog na drugo mjesto, s jednog na drugo čutanje.
A sve za ono nešto i za mrvu od toga.
Da grlim zrak, da se zatrčim ulicom, jako, jako, i da kliknem, da zaderem koljena o asfalt....... ne bi bilo dovoljno. Da postim, da molim, da grcam i gradim tornjeve....... ne bi bilo dovoljno da te prizovem. Da te platim, lancima okujem, svim silama privedem.... Ništa. Ništa ne bi bilo dovoljno da se sada vratiš.
Čekati valja plimu da te posije po obali, da se opet utapam, da me izvlačiš, brišeš, da ti vrelu glavu privijem na trbuh, da se spasimo i da nakon svega odemo, odeš, ...odem.
Nikada tvoj, a tvoj.
Nikada moj, a moj.
Da li sam spreman za takvo što?
Zapravo da li sam spreman za takav samar?
Znam da nisam, ali idem.-«Minuta, samo još minuta....!», ono je što šapuće u meni. Zapravo prošlo je mnogo više od minute, a ipak nije bilo dovoljno. Nikada neće biti dovoljno!
I nakon te minute tražio bih još jednu, a zatim još jednu........ I tako tko zna do kada. Nakon dana tražio bih još jedan dan.

A kada mi dođeš, jednom nekad opet dođeš....Kada mi opet dođeš biti će to ljeto hinjene suzdržanosti, pogleda i dodira, čašćenje kose prstima, obraza dlanovima, tijela usnama, usana usnama.
Biti će, i oraha s jabukama, i šafrana na mramornoj ploči, biti će i iscijeđenih naranči u klancima suhog pijeska.Biti će. Samo, ono što je potrebno to je čekati. Samo čekati i ništa više.
No, samim time ja sam pomislio i na svaki tvoj sljedeći dlazak, kraj još nekih dana, a noći.... Ne vjerujem da će ih biti. Nećemo gledati kako se glatko perje brzih noćnih ptica, kao neobjašnjiva prisuća, pojavljuje i nestaje u neku zoru. Neće biti jutara, neće biti zora, neće biti mnogo toga. I kao da to važno nije važno, te samo dođi, «okano», da ti opet mirišem kosu, da te gledam i da se smijemo.
Šutimo.
Nadam se samo da će stog sijena biti dublji da se u njemu ugušim. Sebe ili nešto svoje.

Znaš, sada me toliko boli...ona nit il' zraka svjetlosti, a toliko raste nešto živo u meni.
Kamen je nakon toliko godina obrasao spužvom i ja sam plakao.Patetično ili ne tako je. Zbunjen sam, posijan, ..... sretan. Ne znam da li razumiješ, da li itko može razumjeti stapanje Antarktika i Mozambika i ne vidjeti to kao katastrofu? A ti si moje tektonske ploče pomakao.Tko si ti uopće? Kako si i čime uspio? Od kuda silaziš kada dolaziš?I na kraju, za eventualne anđele, vile, arhanđele i svevišnja bića, bogove i glasnike, proroke;
Zar nisam dovoljno dao u škrabicu?
Zauvijek nije dovoljno; i zdravlje, i neko dijete, i ljubavi, diplomu i sva svoja dna, i toliko snova? I nije, ne, nije dovoljno!
U redu.
Dati ću još i dati ću još! Dati ću sve što imam i ono što nemam, al' ovaj i ovakav život ja moram odživjeti do kraja.Odživjeti kao i do sada, sam sa šarenom drvenom kutijom, sjedeči usred promenade na stepenicama neke tuđe zgrade, uvijek prisutan u svojem trenutku dijeleći ga tu i tamo ne pogledavajući na kutiju, ali je škrto kriti u rukama.
Uspomene.
Tužno ti je oko!
Daj mi ga. Kao talisman ili zalog.
- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #