Tek sada postajem svjestan što sam učinio iako još ne znam, ne mogu dokučiti da li je to loše ili dobro. Odgovor ću znati uskoro – po dolasku na samu destinaciju. Valjda.
Lagano mi udara na mahove...pitanja na koja nemam odgovor, savjest koja se meškolji, strah.... Al' ima nešto jebeno u toj neizvjesnosti, golemoj, važnoj. Nešto što uzbuđuje, ali sve ostalo ne dozvoljava da uzbuđenje postane i bude glasno, da pišti, da dahće. Prilično sam miran... mirniji ponekad više nego što sam bio doma, ali to ne traje dugo. Čutanja se mijenjaju ovisno o pomisli, ideji, sjeni koja padne preko mene.
Otišao sam i taj je korak napravljen. Sada kao i svi mogu čekati što će donjeti sa sobom samo naše odredište. I bez obzira što se ono, to odredište, promijenilo nekako mi odgovara, paše i to zbog činjenice da je ovo još udaljenije, dalje, nepristupačnije nekako.
Odredište nam je Portugal.
Kada smo se svi sreli, jutros, bilo je hladno i ni malo primamljivo jutro. Bili smo stranci.
Stranci zatvoreni u jedno jednovolumensko vozilo .... zbližuju se. Tako je barem danas bilo.
Dečki su OK osim jednog... Mislim da se ja i on nećemo nikada razumjeti. A i zašto bi. U glavnom danas nam je prvi dan donio dosta toga, ali još se ne osjećam opušteno. Ionako sam sam po sebi u ovoj situaciji zbunjen i nekako pomućen.
U vozilu je čas živo čas tiho. Gleda se naprijed na široke trake, gleda se sa strane na zelenilo (samo se u glavnom to vidi) i na poneklu kap na prozoru.
Malo se i odrijema pa se opet počne sa pričom.
Na talijanskoj smo granici imali problema...totalni sistematski!! Nije ni čudo; Kad nas sve spojiš zajedno...svaki je svojeg vraga jeb'o, a tako i izgledamo. Pretresli nas zajedno sa torbama, ispipali nas (to je bio i najbolji dio, samo što sam cariniku zbog ostalih morao spomenuti majku na hrvatskom), onjušili nas psima i zadržali poduže.
Sada je trenutno tišina u autu. Svira jedino neka lagana muzika, slušamo talijane, a ja sam promijenio GSM operatera još kod ulaska u Italiju. Kako sam odspavao više malih obroka, a i drži me neka lagana doza adrenalina pišem ti ovo. Nadam se da neću imati problema sa slanjem!
Uskoro bi trebali i završiti sa vožnjom na par sati da Danijel odspava.
Saša sjedi sasvim otraga na sjedalu do mojega. I on krma trenutno, a kako smo kao neki rođaci (opićeni, dakako) noge smo slobodni držati jedno drugom kod glave za razliku od ostalih koji se još kao ustručavaju. I da, popušili oni priču o rođaštvu. He!!
Da li se varam ako osjetim da se ja i on gubimo....Sasvim???!!
Ne znam, treba pričekati neko drugo, stabilnije vrijeme.
Zajedno sa Sašom i samnom brojimo šestero ljudi. Svaki ima svoj motiv za odlazak, a kao da su svi ti motivi nekako i po nečemu srodni – svi smo željeli otići. I... otišli smo. Približavamo se Monte Carlu. Ne znam gdje ćemo potražiti prenočište.
Pišem ovo polako, sasvim polako. Osječam kako cesta prolazi u ravnomjernim intervalima koji pak čine kontinuum kod svakog utisnutog slova.
Jesam, zbunjen sam. To sam već napisao.
I da, odredište nam nije Espana već Portugal, točnije O'Porto!
Kasno je. Vrijeme je oko ponoći.
Ja te pozdravljam jer bez obzira koliko sada bio budan ja zapravo spavam.
Post je objavljen 15.06.2005. u 20:00 sati.