Današnji dan nešto je bolje. Poboljšanje nije znatno, ali i ovakvo kakvo je dobrodošlo je.
Čuo sam se da Danijelom (on je kao organizator puta).
Kreće se sutra izjutra. Pokupit će nas putem.
Odjeća mi se sprema (naravno, ne sama). Moji me, naravno, ni danas nisu poštedjeli pritiska i pokušaja nagovaranja da od svega odustanem. No, to je bilo i predviđeno tako da efektiva njihovih nasrtaja i nije za spomen. Uspjeli su mi sjebati na svoj način i Sjev. Irsku i Englesku, a i sam London tako da... Mislim, stvarrrno neće iči!
Danas se vidim i sa tobom. Jeee!!
Kako se putuje tako skoro mogu lijepo zaključiti da je to naše posljednje viđenje.
No, kako sam već napisao, neka izgleda kao bilo koji naš sastanak, druženje.
Ja ću, Ana, svoje knjige ipak prodati. Tješi me, što se te prodaje tiče, da u kutijama imam još podosta njih iako kopije.
Danas ću potpisati i pretplatnički ugovor sa HT-om - roaming. Ipak.
Saznao sam da taj posao koji me čeka nije lak. Nisam se ni nadao nekoj zaradi bez rada, ali......
Stvari polako trpam u torbe i kofere.
Trebao bi Patricku odgovoriti na njegov mail, ali mislim da za to neće biti mjesta. Na kraju, pisati mu mogu ma gdje bio tako da pisanje tog maila nije žurno.
Saša će doći navećer. Ostati, naravno, kod mene do.............. odlaska.
Potrudit ću se da se potrošimo kao nikada, kao ljubavnici i kao životinje, jer, tko zna,.........gdje nas čeka druga sljedeča prilika za tako nešto. Sami nećemo biti, ali sve ostalo nekako je lakše sakriti recimo odlaskom na kavu....razgovori o problemima i sl. Iako,.....hm, s obzirom na stanje stavri između nas dvoje....dal' će i biti potreba za 'kavicama'!!!
Ana, ja odlazim....bez plana za povratak, odlazim ni sam ne znam kuda i zašto, odlazim...sam! Zamisli se, zamisli sebe...... Ustaneš iz kreveta, napustiš studentsku sobu i ideš,.....odeš. Destinacija......nepoznata, razlog isto tako. Ono čemu se možeš nadati je ništa i sve. Dakle...ne nadaš se!
Napuštaš kavez 'recta via' tamo negdje. Pa to je ravno ludosti mente capusa!
Ne, nije ovo manifestacija nakane predomišljanja, ali straha svakako jest. Bojim se. Saša ide, ali kao što sam i napisao kao da idem sam. Na dijete se ne mogu pouzdati niti osloniti.
Samo, nadam se da će odlaskom barem agonija stati, prestati trajati, zašutjeti. Nadam se da ću barem samim polaskom uzeti samo jedan dah, samo jedan dah.....
Reči zbogom. Ana, reči zbogom.
I iako ne znam što me čeka nekako je najteže tebe ostaviti tu...otiči od tebe.
Ali, bez srcedrapajučih nota sada. Ovo ćeš dobiti nakon što se vidimo i tek kada zatvorim vrata za sobom.
Sada te pozdravljam. Čeka me još dosta toga. Jedno je sigurno – putovnica mi je u džepu!!
Post je objavljen 14.06.2005. u 14:26 sati.