The Prica (osmi dio)
Prošla je groznica. Bilo je nekog hladnog znoja kada sam postao sasvim svjestan da te nema. Prolazilo me, kroz i poprijeko.
Pisati? Što napisati, a da već nije napisano?
Da li da spomenem da me boli?
Koliko bi ti to želio? Uopće ne, ali boli me.
U onoj kao groznici kada mi je postajalo sve hladnije i hladnije, kada sam gubio temperaturu brže od mrtvog, nekako sam se grčio na ovoj stolici. Nisam se mogao, želio pomiriti da te nema, da nisi tek skoknuo po cigarete ili ... štogod drugo. Nisam mogao.
A hladilo se i moje raspoloženje – vračao sam se natrag u plastičan lonac u kojeg sam se zatvorio nakon tvojeg posljednjeg odlaska. Tako i sada. Sve vrijeme do tada biti će jedna teška i neugodna meditacija. I sve ovo nema smisla. Zapravo. Trgati se između onog i ovog.... Biti nesposoban za bilo što drugo osim za čekanje.... Ali što kada se sve (1)ça t'arrive sans crier gare??
Što?
I što kada ne mogu, sa ili bez smisla, prestati tebe tražiti?Ili ću naučiti čekati i nači u tome smisao ili ....ću se satrti čekajući.Zapravo, da, tako je – prilično jednostavno, ali kako naučiti čekati sve to, .. (2)un geste, une odeur....?
I...što može biti smisao čekanju?
Kako da............
______________________________________________________________________
(1)prijevod – dogodilo bez upozorenja
(2)prijevod - gestu,miris
**************************************************************************
Lutam. Lutam između negdje i nigdje. Još jedan stav «mirno». Bez daha, bez ivora, bez luči. Hladno mi je. Jako. Boli me, jako, imeđu negdje i nigdje.
Bacio sam šećera na tvoje otiske. Nebo je tada bilo bistro plavo. Između tebe i mene. I svi su se pogledi sreli na tom slovu.
Sve radnje.
Ispijeni dahovi nisu izdahnuti. Još ih čuvam u ustima i potiljku. Kao dušu.Trebao sam znati. Kako nisam? Trebao sam znati da se snijeg topi. Vrlo brzo.
Bez laži, kada utihnem, pored sebe, shvatit ću da si postao religija. Hram, oltar i koljena. Očima uvijek spram istoka. Tamo sunce izlazi, novi se dani pote – jedan za drugim sve dok.... ne izustiš onaj Izabrani. Izustiš i dok ne kročiš onom mojom vodom. Dopustiš da ja plivam u tvojoj. Dok ne sklopim ruke oko tvojeg lica i ne ispustim dugačak, spor..... izdah.
Prokleta religija;
nudiš jedinstvo, ljepotu dobrotu i istinu. Ostavljaš iza sebe samo tragove kao u snijegu bez snijega. Ovdije ništa ne pada, ovdje ništa ne dolazi niti cvijeće raste. Varam se, ima! Raste. Kupinovina se prostrla kao kakav surov tepih, a debeli suhi orah neće ni da je čuje.
Nauči me kako! Nauči me opet i opet. Svo ću suho grožđe za tebe izrezati, na konac nanizati...jesti.
Smisao je tako relativan. Pa ipak, ne uspijevam se utješiti i voda spire sve sem sebe same.
Zato mi trebaš ti. Trebaš mi kao straža prikovan uz leđa, kao prst koji će zrakom ispisati ljubav, trebaš mi kao strijela u ramenu kojeg ću liječiti, kao oko nikad ljepše.Srednjovijekovni alkemičari današnjih dana – uspijeli su pronaći i zlato i piramide, jato čaplji – jato sreće. To je ono što smo mi, tko smo mi. Sjena eona vremena suviše me plaši. Možda bi vino uspijelo zaliječiti nešto ili bi ga trebalo pustiti da se pretvori u ocat? Trpke su želje – ipak. Ponekad toliko da sve slatko ne briše. I ja ću dalje lutati između negdje i nigdje. Odrednica ona zbiljna je nepoznata. Ti? Ti nisi zbilja, ti nisi zbiljna odrednica. Ne postojiš, nema te osim u mojim fikcijama, svim nestvarnostima. Ipak, ti si stvarna sreća.
Ti si šapat u parketu kazališta, a (1)car le ballet, est bientôt terminé et la vraie vie, va commencer.
I, ti ostaješ šapat u parketu kazališta.
Ja sada idem. Tamo negdje i ovdje svuda moći češ me pronači. Idem. Moram sakupiti svo suho grožđe, moram sakupiti svaki dio tebe. Ni jedan ne preskočiti, previdjeti, zagubiti. To je grijeh. Opasan grijeh. Sakupiti i u hostiju izliti. Slaviti te «amenom». ______________________________________________________________
(1)prijevod – jer belet uskoro završava, a «pravi» život će početi
|
