((1)Je veux que tu saches
Jučer je bilo hladno. I bili smo djeca.
Opet. Rijetki su dani takvog savršenog, ali ja sada ne mogu pisati. Još sam tamo negdje ostao, zaostao. Sabranosti ni malo.
Al' ti voliš kada pišem, voliš znati moju priču iako je ona naša. No, baš zato. Voliš je čitati i čitati tko zna koliko puta. Ja to činim da te prizovem, da obnovim sjećanja na najlakši mogući način.
Da li će, zaprvo, svi redovi ove «Priče» nekome drugome značiti ono što zaista znače, dočarati nekome drugome sve ono od čega potječu, ono što znaš ti i ono što znam ja – ne vjerujem. Nije to niti bitno. Znaš da znam i znam da znaš. To je bitno.
To je uvijek najbitnije.
Nakon redka-dva ja sam izašao. Prošetao. Ti si se pak vraćao. Majci sam morao objasniti svoje «stanje» koje se obraslo ove dane, a riječi.... za to nisam imao. I bilo je najlakše gurnuti joj pred oči ova napisana poglavlja. Čitala je, a ja nisam mogao izdržati više, izdalo me i prevarilo nešto i sav sam se pružio na dvosjed. Rukom sam pokrio lice jer.... Danas te tamo tako lako uhvatiti mogu. Prošao sam i kosom.
I tu si bio.
Čitala je i shvatila je.
Shvatila je barem ono što je trebala shvatiti, a ja sam se zadovoljniji vratio doma, toploj sobi, svim stvarima u njoj, ovom pisanju, «onoj» glazbi... Lakši.
Nastavljam.
Nastavljam pisati i nastavljam čekati iako si tako jako još uvijek tu negdje...kao dim, kao magla, kao toplina... I, da, ono što sam zaboravio reči... Zaboravio sam reči veliko «Hvala!» za veliku noć, za ono buđenje pogledom, dodirom i ljepotom poljupca. Ustrajno. Ispod pokrivača..kao skriveno, kao sačuvano, kao sigurno.
Ne znam da li znaš što mi je značilo, što mi znači?!
Ne znam da li znaš da si ispunio dio mojeg sna?!
I ne znam kako da ti sve kažem, sve ono što želim. Opet smo se sreli na istom mjestu. Gledali se slično kao i prvog puta, opet smo se pokupili i otišli... popiti kavu na sasvim drugi kraj svijeta. Ja sam te pratio, ti si pratio mene.
Vodili smo se. Kava. Kava namočena u groznicu, paralitičnost misli, mobilizaciju pokreta kao u straha, ali ...straha nije bilo do onog koji se pretočiti može u pitanje «Što li smo sve u stanju učiniti?». Bila je to samo groznica.
Visoka koncentracija ili pomanjkanje ikakve i mnogo pokušaja da te dotaknem nekom nevidljivom rukom.Nije bilo pitanja. Bio je to tek početak dana. Nije bilo pitanja iako svaka ideja tvojeg dolaska nosi sa sobom i ideju tvojeg odlaska.
Gorko?
Pomalo.
Ali pristali smo na to. Ja sam pristao. Zato, neka ti ne pada teško ako moja glava naslonjena na tvoju ruku izgubi pokoju kap. Mora. Bože, godinama ih nije gubila, a sada... Da li si toga svjestan?Mogao sam biti gad, mogao sam biti okrutan, bezdušan sasvim, hladan uzduž i poprijeko, ali sada... Morala ih je izgubiti i nekako jest najbolje da ih je gubila na tvojoj ruci i tvojoj blizini. Jer ti slušaš kako dišem, a ja ti dajem da vidiš ono što moja glava gubi. Oči moje. I nisam trebao tada utješnih riječi, blagospjeva. Ti si bio tamo, a ja sam se samo jače privio ili te jače pokušao osjetiti.
To je nekako razlog zašto te ne mogu početi gledati «podrazumljivo», to je razlog što si uvijek sreća, priča koja se priča uvijek ispočetka, obečanja bez riječi.
Znam da ćeš reći da si tu, pored mene, ali....osjećam se tako sam. Čim više tvojih tragova pronalazim, što više te se prisjećam to više vidim razliku. Ipak, nadam se da je na jastuku ostalo dovoljno tebe da istraje. Da istraje, da me vara i da mi šapuće. I da li postoji imalo...?
Ne, bilo bi to glupo pitanje! Sasvim glupo. Čak možebit i nepoželjno i bezobzirno.
(1)Je veux que tu saches
A na pitanje koje čitavo vrijme prevrćem kao potajno u šaci krijući je iza leđa, prebacujem iz jedne u drugu, a odgovor znam – neće biti ovakvih noći tako skoro. Ne barem dok naranče na Antlantiku ne sazre.
No, to je već rečeno.
To je bilo sasvim jasno odavna.
Mnogo se sline nekontrolirano skupilo u ustima. Nezatvorenim.
Mnogo se mora skupilo na trepavicama.... Kiše, slile se i rade svoja korita. Bez brige. Znam kako bi ih ti zaustavio – usnama kao što sam noćas brisao tvoje znojno čelo. Baš tako. I boli me opet. Znam da ne želiš, ali neka.... Sve svoje vrijedno... i za malo od toga ja ću (2)je te jetterai des sorts pour que tu m'aimes encore kako znam i umijem!
Na dlanu sam se, znaš, skidao, na dlanu kao patuljak kakav ja sam se pokazivao. Na tvojem dlanu. U tvojim čima.
Pa, baš je tako i bilo. I nisam se bojao pada. Ne bojim ga se niti sada. Možda pri tome griješim jer... ljudi griješe i (3)on me dit qu'aujourd'hui, on me dit que les autres font ainsi.
Ne brinem suviše. Najbolje znam i (4)je ne suis pas les autres, a takav želim i ostati.
Baš takav.
Dati se pa makar i strmoglaviti se na glavu, ako je vrijedno, ja ću učiniti! Hoću.
Već sam jasno rekao da život svoj odživjeti moram, hoću. To je moja misija.
A seks!?
Neka nitko ne bude smiješan - jebenog seksa nije bilo! Sve učinjeno i ne učinjeno po pitanju seksa… ,iako nismo ništa drugo doli ljudi…, nije njime završilo. Mi smo dirali neke druge krovove. Bili smo djeca. Znam da si čuo…, bili smo negdje na rubu nečega nestvarnog, rekao sam nešto… Izreklo se zapravo samo jer ono drugo ne smijem.
-"Moj", rekao sam pomalo kroz dah, pomalo kroz zube
-“Moj!”.
Postojali su ti trenuci kada sam te toliko i sasvim osječao mojim, svojim - tebe koji si “moj, a nikada moj”. Da li slušao si kako dišem? Dal’ si mi ljubio obraz, taknuo ono sitno mjesto koje se kao udarajuči miče i dok sam spavao? Znam samo da nije bilo hladno. Sjećam se isprva tihe radosti kada sam rukom takao tebe – “Nisam sam, a nije niti jastuk! Tu je!”, sjećam se tvojih očiju nasuprot mojima.
Ono što želim to je da se ne mijenjaš. Nikako! I čuvaj moje oko! Ne od vlage. Naravno joj je da se zavlači posvuda, već od zaborava. Cimet u zraku i ona svijeća u kugli šarenih stakalca……
Znaš li da te ljubim?
________________________________________________________________
(1) prijevod – želim da znaš
(2) prijevod – baciti ću čini na tebe da me voliš i dalje
(3) prijevod – kažu da danas, kažu da drugi čine to.
(4) prijevod - ja nisam (kao) ostali!
Post je objavljen 07.06.2005. u 01:05 sati.