Zastave (X)
PortoVikend je iza nas.
Bio je neopterećen, lagan, ugodan.
Neradan, naravno.
Bio je sunčan, bio je popunjen svime i svačime, a ponekad i ničime, ali i to je tada bilo poželjno.
Dopustio sam si veči komad spavanja, dopustio sam si i lutanja garadom. Šetao sam sam, ali i sa dečkima. Smješio se ljudima nisam ( barem slobodnim danima) da odmorim mišiće lica, ali to ne znači da se smijao nisam!!
Nadam se da si ti u redu i da neće biti problema sa ispitom!!!
Recept za prolaz znaš – podsjeti me na ispit i ja ću misliti na tebe. Znaš da to uvijek pali!
Isto tako, joj, nadam se da ti tvoja budala ne trga živce i mladost!!
Samo raspoloženje u grupi nije sjajno, ali ponekad uspijemo uzmaknuti tome i zaboraviti.... trenutka-dva.
Iako je vikend i nismo imali priliku raditi ni da smo htjeli Idioto i Saša sve su gore.
Bilo bi pomalo okrutno napisati da oni najviše kvare prosijek raspoloženja grupe, ali........ Za njih se ne brinu oni sami. Njihov problem nekako je i naš zajednički, a pogotovo postaje problem 'team leadera'.
Sašu je pokušao baciti u 'bolje zone'. Važno je da on sam ne posustane.
Idioto, skužili smo, ima problema sa pristupom ljudima i sam toga pomalo postaje svjestan, a time i svjestan problema manjkavih mogućnosti komunikacije.
Kako da ti objasnim....... Prodaje na način nešto kao, 'Dob'r dan! Ja,...slike,...Hrvatska,.....kupiti???,....daj,uzmi, uzmi!!!', mješajući nepravilni engleski i još nepravilniji portugalski i kod onih nekoliko riječi koje zna.
Da, ima problema i nitko ne zna kako popraviti stvar kod njega.
Ali, biser, otiči i uputiti se u bilo koju zemlju (a ne ići samo u shopping) bez znanja bilo kojeg stranog jezika jedna je ludost! Elementarni dio trgovine je komunikacija! Bože, kako je on to mislio. A ja sam si razbijao glavu kako ću i kako će biti s obzirom da ne znam portugalski ili neki srodniji jezik.
Jučer je bilo i svađe. Dosta žestoke!
Kao i obićno, Idioto i Saša slobodne dane provode i dalje u krevetu uglavnom. Tako je bilo i danas. Mislim, malo mi to smeta, ali nemam prava nekoga dizati iz kreveta samo jer to meni smeta i jer bi ja radije da nešta drugo rade – bilo što. Takvi samo stvaraju neku lergičnu atmosferu i sve je fuj!
Stoga to ni ne spominjem – nemam prava – svoj su krevet platili (iako ne svojim novcem).
Ja se krećem svojim poslom, a oni će možda naučiti što od portugalskog kad toliko bleje u TV (za razliku od Španjolske gdje je sve sinhronizirano u Portugalu tome nije tako – titl je zakon)?!?!
U sobi postoji jedna,....kako bi ju imenovao(??)... pa nešto kao vitrina, neiskorištena, a imamo i pisaći stol.
Sam bog zna zašto TV ne stoji na jebenoj vitrini (a može) već čući na pisaćem stolu na kojeg sam jučer odlučio iskoristiti za 'pisaću podlogu', tj. za ono čemu je i namjenjen.
No gospoda iz keveta oštro su se pobunila jer u tom slučaju oni ne vide ekran, naravno.
Željeli nikako nisu TV staviti na vitrinu jer...šta bi to oni ......... njima je savršeno i ovako, a ja......koji ja kurac stalno imam pisati.
Sad, kako jednako plačamo tu sobu i kako je ovo bio prvi puta da sam sjeo za taj stol na kojeg imam pravo kao i dotična lijenoguza gospoda (a sjeo sam da konačno pišem kao čovjek, mislim...bez improvizacije pisanja na krilu i ostalo) ja sam odštekao TV, uzeo ga pod ruku i odnio na recepciju s izlikom da je pokvaren i da ga jednostavno takvog ne želimo imati u sobi.
Pa ti sada drrrrkaj jer više ne mo'š jebat, a budi sretan i dok drkat' možeš.
Fino!!!
Nakon toga ja sam pisao,a oni su TV donjeli natrag, ali......stol je već bio zauzet.
E onda smo se počeli vrijeđati, e onda je meni dopizdilo,....
Eee, spustile mi se rolete i ....
Eee, bilo je gotovo.
TV mi je opet već bio u rukma sa nepovratno kartom «kroz prozor van!» i da Boris nije došao....
Mame mi moje, tv bi otputovao.
Ne bi mi ni počeli sa svađom da sam bio barem polovično u krivu. Znam da nisam!
Ti me nisi vidjela takvog svih ovih godina. Bolje da se to nikada ni ne desi. Oni su imali tu rijetku priliku.
Nikome nije bila ugodna.
Ma, to je bilo jučer.
Danas...
Radilo se i radit će se još.
Dan nije završen.
Traje pauza, a ja ju koristim na najbolji mogući način.
Sjedim između kockama popločene ulice i pijeska.
Sjedim na terasi i sasvim polako pijem pippo (,tj. cafe e leite condensato e whisky). Mislim da si možeš sama prevesti, a mislim da sam ga i zaslužio.
Sjedim ispruženih nogu, sjedim pišući polako.
Postoji samo ovo sada. Ne mislim na posao. Znam gdje se trebam vratiti i znam kuda trebam ići i to je sve. Ne mislim na ništa.
Već sam napisao da je ovdije svaki trenutak kao sam za sebe i da se živi u tvrdoj aktualnosti. Ono što će biti,...ovdije,....nikada ne znaš što će biti. Kalkulacije su nemoguće.
I da, sjedim. Pomalo zbrajam tek ono što je bilo, ali najviše gledam,....slušam.
S jedne strane dolazi mi grad, ono što se može vidjeti od moje zone, a sa druge, desne, dolazi mi ON.
Ostaje na distanci (kako mu se nekako i dolikuje), ali vrlo prisutan.
Pa da, pogađaš!!!!! Atlantik.
Bože, znao sam da idem.
OK, u onom prvom planu Španjolska je bila odredište, ali.......
Nisam znao da će neki trenuci biti ovako krasni.
Ne želim ti ga ni opisivati. Neću uspjeti. Opisati Njega.....prevelik je izazov.
No, divan je.
Što se tiče bludnih radnji i bludnih misli....
Radnji nema. Gotovo da nemam vremena za tako nešto, a, vjerovala ili ne, nekako tako je i sa mislima.
Iako,.......hm, opet kažem – bježao nebi (!!!!!!) i nije da sam se 'razbolio' i da mi je seks mrzak ili da mi se omrznuo.
Neeeee!!!!! Nikako!
Bio sam kraće vrijeme nasamo sa Sašom. Bez obzira što smo on i ja sve dalji jedan drugome (nije to zbog one svađe) razgovarali smo o tome da bi valjalo izjebat se negdje na mrtvo ime.
Pa čuj, nije u pitanju ništa dublje od jebačine pa.... možemo se dogovoriti.
On je jadan sav već pregorio i zagorio.
No, mogućnosti za to još nemamo.
Dal' će ih uopće i biti?!?
Dans sam uspio uvaliti jednu sliku za 75 €. Sasvim dovoljno da ne brinem i da me ne uhvati groznica straha,...panike.
Dan odlaska iz Porta, koliko sam razumio, sve je bliži. Ovdije ostajemo još možda ovaj tjedan, a onda...... južno, južnije.
Strašno mi nedostaješ, .....nedostaju i neke stavri.
Ova pepeljara, ovaj David, ovaj galeb koje sam uzeo sa sobom kao da je manifest mojeg identiteta,....spas u večernjim satima...minutama prije sna i odličan podsjetnik.
Pusa!
|
