Porto, okolica i Atlantik
I danas smo se zadržali, što se posla tiče u okviru grada Porta. Tako će i ostati dok 'team leader' ne odluči suprotno.
Još se nisam vratio u hostal. Mislim, ovo ti pišem na jednom manjem trgu, na terasi jedne pastelerie uz «no pressure over cappuccino», o autentico italiano' (konačno sam skontao kako popiti pristojnu kavu - na kakvu sam i naučen...kakvu i očekujem). Sjedim sasvim mirno, opušteno kao da je cijeli svijet savršeno u redu. Dan je prekrasan. Tu i tamo pokoji oblačak jarke bjeline. Sunce je dobro i daje mi se na koži. Grije. Vruće nije (barem ne dok tek sjediš), a lagani vjetar, hmm, godi.
Porto je drugi po veličini, (veči od Zagreba), al' kako se ljudi ovdije ponašaju.... nikada ne bi rekla da je to mentalitet nekog urbanog tipa. Kažu da tako nije i sa Lisabonom!
Što se Lisaona tiče, za sada se ne zna krajnje odredište, ali mi ćemo se svakako još početi spuštati prema jugu (na sjeveru nemamo šta raditi), a i s obzirom na geografski poožaj Porta, sjevera i nije ga ni ostalo znatno.
I da, ona neugoda, nelagoda koja me je malograđanski obuhvačala kod prodaje... Više je nema. Mnogo je lakše taklo, a i sami ljudi su u tome pomogli. Sa mnogima pričam. U stvari, osim što čitav dan hodam,čitav dan i pričam.
Nitko do sada nije bio neugodan niti je itko do sada imao neka neugodna iskustva.
Ana, sve to znači da je straha nestalo. Valjda je i on shavtio da mu postojanje nema smisla.
Posao..... pa danas sam prodao (do sada) 3 slike i to po pristojnoj cijeni od 207,-€. Od toga 139,5 € ide, naravno Danijelu, a ostalo je moje. Sav višak, a sada će ga biti, šaljem na tvoj račun!! Točno ti još javim kada ga položim.
Ali, sam se sebi smijem kako uspijevam prodati (posebno neke od slika) po takvoj cijeni, koliko mogu složiti priču ljudima, pričati o likovnim pravcima, razdobljima, autorima.
Navno, svima je poznato da su reprodukije reprodukcije, a one ostale..... e o njima tek možeš pričati.
Svoje sam slike ponio sa sobom, ali još ih sakrivam u torbi. Još ih nisam stavio u mapu.
To ne bi smio raditi iako bi bilo odlično što se tiče zarade. Za moje slike nitko ne smije ni saznati, a pogotovo vidjeti ih! Poznata ti je tematika večine!! J
I danas sam, eto, baš zadovoljan. Naravno da sa tim zadovoljstvom ima veze zarađeni novac. U suprotnom, da ga nema, mislim da bi sjedio živčano ili marširao ulicama još živčanije... nezadovoljnije.
Ovako znam da ću dan preživjeti, da ću moći sa ovim preživjeti i tri dana.
Mnogo unaprijed ovdije nitko ne gleda. Toga se držim i ja. Nemoguće, a stoga i besmisleno raditi planove kada sve ovisi o pojedinom danu, trenutku.
Ovdije se barem do sada živjelo na trenutke i za trenutke.
Možda i bolje jer osjetiš svaki pomak inače mrtvog sekundara na satu. To je lijepo.
Saši prodaja baš i ne ide. Bio se malo i zadužio. Idijotu isto šepa. On prodao
do sada nije ni jednu, a ja za sada nekako vodim u prodaji. U posljednje vrijeme
je nezadovoljan i priča kako ovo nije dobro. Naočigled mu pouzdanje u sve ovo pada, nestaje i gubi se. Pomalo je izgubljen. Saša, iako drugačiji od njega ipak je nešta prodao, ali to je gotovo ništa. On je doživio taj osječaj, osječaj «prodati» (nije to samo razmjena novaca za robu!). U tom novcu leži sve, u toj predaji slike leži potvrda!) i sada ga traži dalje. I tako svi uvijek idemo ispočetka.
U ovome barem razumijem Idijota. I ja bi razmišljao na vjerojatno isti način da sam na njegovom mjestu.
O Bože, nadam se da nikada neću biti.
Ostali se sa prodajom pokrivaju..... Dnevne troškove i ostale dnevne pizdarije.
I znaš, još nešta je važno,..... jako važno!!!!!
Prije podne bio sam se našao da Danijelom i Joseom. Otišli smo u neki gradić pored Porta. Hodali smo ulicama, pričali... Skretali lijevo i desno, išli ravno.....
I odjednom, ne znam ni sam kako, našli smo se na cesti iznad ogromne plaže, a tamo nedgje ispred mene, gdje je plaža prestajala pojavio se On!
ON!
Ja sam se sledio, protrnuo, usahnuo i rodio ponovno u isti tren. Bio je golem, bio je močan. Pomalo nemiran, ali ne suviše. Nije svojom Istinom vikao glasno. Kao i stari mudaci on ju je tiho zborio. A tu Istinu mogao je čuti svatko, baš svatko. Bilo koje stvorenje koje je to i željelo biti. A tko ne bi želio biti ON?!
Davao je razbijajući svoje krajeve o stijenje tek malu predodžbu svoje sile.
More je more. More nije ON iako to ne znaš, ne možeš vidjeti razliku dok ne vidiš oboje.
Atlantik je jednostavno bio tamo. Uljuljan u svojoj vjekovnoj egzistenciji, ogromnoj svojoj veličini (konačno jedna od onih koje nisu varljive i/ili lažne) nije jednostavno mogao ne davati ti osječaj strahopoštovanja.
Prestao sam pričati, prestao sam hodati. Samo sam stajao i gledao ga.
E tada,
tada sam te i nazvao!! Znaš i sama da nisam bio čist u tom trenutku.
Čulo se!
A sada znaš i točan razlog!
Sa svojima se i ne čujem previše. Tako je i bolje. Čak mi ni brat ne daje znakove života. No, kod njih osjetim još uvijek sumnju proizašlu iz straha. Još uvijek im nije jasno zašto sam otišao, kuda sam otišao i šta ovdje radim.
A otišao sam da odem, nije ni važno... bilo kuda, a nije toliko bilo važno ni što će se raditi.
Sječaš li se??? Pobjeći do vraga ako treba, samo otiči.
Otiči – jedina je bila sila koja je gonila, pokretala.
Uskoro će na kapeli zazvoniti zvono. Prekrasne li kapele. Odzvoniti će tri puta, što je znak da se krene dalje,...dalje.....
Volio bih poljubiti prvog prolaznika na kamenim kockama popločenoj ulici.
Post je objavljen 22.06.2005. u 14:00 sati.