Zastave (VIII)
Porto
Noć sa subote na nadjelju prošla je mirno, dubokog Augievskog (iliti Životinjskog) sna.
Iako....... Plakao sam kao malo dijete prije no što mi je san pao na oči. Suza je suzu pratila, a znaš da nisam neko sladunjalo i patetičar!! Jebi ga!
Gledao sam sliku galeba i ............ To nije bilo normalno; retrospekcije, introsepakcije, ......-scije, ......-scije!
Srećom, krevet mi je odjeljen od Idijotovog tako da sam u tome svemu ostao sam. Ali te provale osjećaja nisu bile niti očekivane niti normalne, pogotovo njihov intenzitet. Ne sječam se kada sam posljednji puta plakao.
A da, bilo je to kada sam žive pokopao i oprostio ih tako od svojeg života neke, do tada, važne mi ljude. Bilo je tada i slično silno ovome. Samo, prošlo je mnogo vremena. Mnogo.
Spavali smo dugo, zaista. Nije ni čudo nakon toliko toga, nakon toliko dana. Čitav smo dan proveli (osim Saše i Idijota, oni su ostali ko smradovi u krevetu i šaltali programe TV postaja) snalazeći se sami sa sobom, sa ostalim ljudima (u residencijalu), ali najviše u informiranju oko posla, tj. kako, kada, gdje, koga, i opet, kako.
Vidjeli smo i robu. Hm, ne znam što da kažem. Roba kao roba... Neka je OK, neka plijeni osjete, a onu treću poželiš baciti jer ako je se ne rješiš...kome ćeš je takvu prodati!!??
Milijun pitanja, kratko rečeno, a na koja ti prave odgovore, one koje trebaš, nitko ne može dati osim iskustva. Znači, opet nam valja zagristi u praksu. Nema opcija. I zaista, trenutno ne postoji nikakva alternativa. Ovo, ovo što jesmo i gdje jesmo, sjeti se, bila je alternativa!!
Dan je bio krasan. Vrijeme je bistro i toplo, hmmm, ......tako paše i godi. S obzirom da je danas nedjelja radilo se nije, baš kao ni jučer. To je nekako dobro došlo, ali sa druge strane i nije. Nisam ovdije došao turističkim motivom, već onim sasvim drugim, a svaki ovaj dan košta. Uz to, dužan sam još od Madrida nekih 25,-€. (toliko ti naime minimalno treba za jednodnevnu egzistenciju ovdije). U neku ruku, ne mogu dočekati ponedjeljak.
***********************************************************
Današnji dan, nedjelja ......sve smo (većina) započeli guštanjem doručka, pa jutarnje kavice u samom residencialu (Pensao Residencial 'Lis', Rua Antero de Quental).
Nakon toga mislio sam tebi pisati, ali činilo mi se nekako pametnije raspakirati stvari iz torbi, a nakon toga dečki su me oteli za 'prošetati' gradom. Iako smo samo i tek obišli jednu četvrt zaključiti mogu.........da mi se, bez obzira na kulturološke razlike, ovdije dopada (osim poneke trgovačke ulice koja smrdi i vonja na bakalar).
Nekako se desilo da smo ručak preskočili, ali ,vjeruj mi, njega smo nadoknadili večerom!!
U residencijalu su smješteni i Borisovi dečki tako da zauzimamo čitav jedan kat, a i više od njega.
Zaboravio sam napisati da ova dvojica bisera (Idioto Krele i Saša) inzistiraju na ne pušenju u sobi, čega se ja, naravno, hladokrvno ne pridržavam. Ako mene može buditi TV (a znaš koliko mrzim upaljen TV danju) i neki ultra-super crtići onda.....
Mislim da nemaju dovoljno materijala za takav zahtijev!!
Uz to, htjeli su tražiti da se iz usluga hostala izuzme sobarica. Kao oni ne vole kada ona dolazi i posprema njihove krevete, otvara prozore i tako to.
Više preferiraju 'neobaveznost'.
Više oni vole prdit' u krevetu do 13.00 da bi eventualno koraknuli 5 koraka i otišli na pišanje, a potom se opet vratili u početni položaj.
Zbilja!?!?!??!
Rekoh odmah 'Odjeb marš!! Plaćam ovo 15- € dnevno i hoću pospremljenu i čistu sobu svaki dan!!
Pomalo me zbunila tolika hrpa ljudi. Mislim, kontaš da vas ima šestero, ali u jednom vas se trenu stvori duplo više i pomalo više ne znaš tko je ko. Na kraju, još sam uvijek izgubljen što se tiče dosta stvari. Za sada sam siguran da mi se Porto (tj. ono što sam za sada vidio od njega ) sviđa. Sve ostalo još tek treba doći na svoje mjesto. Sa zaključcima ne valja žuriti. Samo, nikako mi ne sjedaju keramičke pločice na zidovima kuća i zgrada. Znam, ostatak/utjecaj ja to islama, ali...
Možda mi se i grad prestane sviđati ako neću podnositi to što ću raditi, ako neću moći zaraditi, a zarada ovisi samo o tvojim sposobnostima i....dnevnom horoskopu!!
Već do sada smo čuli raznorazne priče o tom poslu i zaradi.
Ima jedan tip u borisovoj grupi (jedan i jedini koji liči na nešto barem što se te grupe tiče) koji je tako dječaćki sladak, tako nekako i nesputan, prirodan i 'tiho' otvoren (ne priča glasno niti svoju istinu nameće drugima). Uz to ima i ............ Joj, znaš na šta padam....
Ima i tako sitnu govornu manu, 'šuška' dok priča i fura se na artistic – beat look. Kao sve neobavezno, neproračunato obučeno i nošeno, ali sve je to ipak pažnjom slagano. I to volim. Moje ime drugo ime .....- krajnosti. I to znaš!!
U residencial smo se vratili podjeljeni u dvije grupe i to tek predvečer. Nažderali se ko sirove svinje i onda uzeli the bath time. Nakon toga dogovoren je sastanak (Dali, Jose, Idioto, Danjel i ja – Životinja) ni više ni manje nego u našoj sobi. Konačno mi dolaze dečki!! Ah!
Neki, istina, nisu došli, ali nije ni važno. Bilo je to tek samo zbog odlaska na kavu u kafić (vidiš, nisam snimio kafiće u gradu!!) niže ulice.
Zadržavanja nekog nije bilo, a pridružio nam se i Špajz (Mario II, jer je i Joseovo pravo ime također Mario, ali izgleda da se ovdije rijetko ostaje na starim imenima) kako bi valjda obogatio svoj socijalni život i kako bi mi saznali nešto više o svemu ovome ovdije. Saznali nismo ništa pretjerano jer on je zakleti B.B.B.-ovac, a Jose još zakletiji torcidaš!!
Moš' si mislit kombinacije.
Sutra je prvi radni dan!
Pouzdanja u sebe samoga......
Ne znam, kao da ga u jednom trenu ima, a u drugom nema.
Sumnja je to!!
Strah prije svega!!!
|
