The Prica (cetvrti dio)
Otišao si.Ostala je cigareta, hladna kava. Na radiju ženski volak. Dobar blues.
Inače ga ne volim previše, ali sada tako usporeno odgovara. Sada ne želim ništa brže.
Čak i pišem polako.
Baš. Red za redom. Vani je opet počelo sniježiti. Krasno je biti unutra. Jedino svjetlo dolazi iz ložišta, ekrana, svijeće zarobljene u šarenu malenu staklenu kuglu i kroz prozor. Kroz prozor kroz koji sam pustio nešto svježeg, mraznog zraka.
Pokušavam te oživjeti u ovoj sobi. Nastaviti razgovor. Razgovor ili čutanje. Nebitno.
Imamo toliko mnogo za reči, toliko mnogo za gledati ti u licu, sasvim sitnim detaljima. Vrijeme. Nije naš prijatelj. No, ako se bolje pogleda ... najbezazleniji je. Ipak.
Pitaš li se za smisao? Ja da. Uvijek me taj jebeni smisao ubijao u pojam. Znam, neke stavari ga ne posjeduju toliko. No, one koje živiš ili pokušavaš živjeti.... Bitno je. Bitan je.
Samo da on nije tek ova neprogutana masa u mom grlu. Pomozi i pokaži mi ga. Trebam te u tome!
Daj mi smisao, a ja ću ti uvijek brisati čelo, grijati čelo.
Znam da uvijek postoje zapreke, prepreke, prepone koje treba preskakati, plemena koja treba pokoriti. Ali, moje oči, nema li ih previše? Previše za ono što dobijemo? Bolje i iskrenije sada, previše za ono što dobijem? Jer...ono što sanjam, trebam to su jutra. Mnoga jutra. Suha ili mokra, tjeskobna ili očarana, posvađana, razbacana, ali trebam jutra. Sanjam jutra bez obzira što, na posljetku, njih neće biti. Ti mi ih ne možeš dati i zašto sam još uvijek onda tu? Zato jer mi ih ne može dati nitko, nitko tko će me taknuti prstom baš na ono sitno mjesto koje se miče, zato što nitko neće primjetiti ako prestanem disati. Tu sam i dalje jer samo ti podnosiš da tiho izgovaram stihove koje čujem, a k tome ih i slušaš, zato jer ti je moj dodir savršeno važan.
Zato. Ali zalječi me – daj mi smisao, ...cilj, jer bez obzira što znam ja prestati sanjati ne mogu.
Podigao sam pogled do tvoje slike, pogledao te u oči i čini mi se da razumiješ. Da li?
Da, siguran sam. Ti razmiješ. Prošao si niz moja leđa i vratio se do glave. Stisnuo je dlanovima. Jako, al' bez boli. I kao da mi se čini da sjediš meni iza leđa. Kao da kada bih se okrenuo da bih te vidio. Tu si.
Ipak, znam da jedino vrijedno iza mene jest jastuk. Zato se i ne okrečem, a, vidiš, možda bih i trebao?
Ne, to bi pokvarilo sve. Ovako si tu i ja se mogu i dalje malo lagati. Nije grijeh?
Vidiš, tražim te smisao. Tražim opet ono nešto što ne možeš dati. Ali tražim. Tražim pomoć. Jesam, pokušao sam se i zavarati nekim kao-ciljevima. Zapravo, ni jedan to nije bio. Ispočetka nije niti bio važan. Bilo je važno samo da postojiš na ovoj planeti. Jest, to isto važno je i dalje, samo dan za danom gubi se po jedna ona iskričava svjetloplava kockica svijena oko moje glave i misli postaju smislenije. I, da, ili smisao ili totalno ludilo... Optimalna su rješenja. Barem mi se ta sada čine takvima.
Smisao ne nalazim i stoga pristajem na ludilo.
Ja sam star.
Suviše sam star da mi već sada ne bi bio poznat naš put, koraci, stopala. Njegov tijek, njegovi pritoci, njegova delta. Ipak, idem. Ja idem sa tobom.
I, molim te, čuvaj me, a ja ću i dalje (1)«tražiti bestidno jednoglasan blagoslov Njegovog trojstva».
Jedini kutak zaborava, jedina hladovina na čitavim ovim prostorima jest vrijeme sa tobom.
Ti ćeš mi doći. Opet.
Isponova ćemo zanemariti vrijeme, pokušati barem. Sada, sada kada znam da ćeš doći «ona» bol se sagnula, sasvim povila, stisla. Gotovo da je i nema.Jest, čeka svoje vrijeme. Ono vrijeme kada se pozdravimo i kada opet odeš. Ubijati će me njen cinizam, luđački ples oko zapaljene suhe loze, sarkazam, njena istina. Smijati će mi se u lice, a ja ću opet znati sve.Zbog nje trebam smisao. Da joj utrnem oganj, zbrišem smijeh, da promijenim istinu.Još jedna cigareta.Polako.Neobrijan sam.Sa zida išćitavam «Upravo je to snaga velikih karaktera, da ne biraju, već u potpunosti i po rođenju jestu to što hoće i što vrše (...). Čast je velikih karaktera da budu krivi.» (Hegel) i pitam se koliko se ta «čast» isplati, koliko želim biti barem prema ovoj definiciji veliki? I pitam se koliko je «veliko» živjeti za svoju slabost pa makar je mi zvali ciljem ili kako god već? No, što je čovjek nego zbroj slabosti posloženih ili ne posloženih prema nametnutim ili izabrnim prioritetima!
Još ću zapaliti jednu, mileno.
Pomalo se stidim.
Ne znam zašto.
_________________________________________________________
(1)citat iz pjesme "Koljena", O.B.
|
