Rekao si Nešto.
Sasvim sitno i gotovo je moglo biti neprimjetno među hrpom riječi.
No, ta jedna od svih ostalih riječ zagrebala me kao kad se kredom učini «onaj» zvuk po školskoj ploči.
Nemoj.
Nikada više!
Jesli li čuo, nikada je ne spomeni!
To je jedino što ne želim čuti. Ona je nešto što se ne govori svakog dana, čak ni godine, ona je ono što se prvenstveno živi, ako se živi, ona je princip, ona je pokriče, a ne ček. Ne izgovara se lako. Čuva se od korozije i devalvacije. Pa čak i kada postoji sve, baš sve, .... Dva puta razmislim jer... zloupotreba je grozna, posljedice još i gore.
Sada.
Jer nema za nju osnova, ovo nije ljubav.... Možda i jest neka ljubav, ali ti me ne voliš. Izgubljen si sada u svemu kao i ja, volio bi to i želio bi to, ali.... Čezneš, trpiš daljinu i u njoj odvojenost, ali........ Ne voliš. Ovo je ludilo, pomutnja, ovo je nešto što je zapravo nešto što ne bi trebalo niti smjelo biti, ovo je sakrivanje, iščekivanje,.... a u konačnici i laganje. Za nju nismo dovoljni ti i ja, mučanje uz vatru i pjesme koje slušamo. Lagao bih kada bi rekao da jesu, da su dovoljne. Znam da ne želiš sve ovo čuti. Znam da bi želio da ti istime odgovorim kao i kada me poljubiš.... Jer ja te ljubim deset puta toliko. No, ovo je nešto sasvim drugačije, drugo, različito. Žudnja je žudnja, ćežnja, strast.... to je nešto treće.
A ljubav....ona zahtjeva vrijeme, pretraživanja i prevrtanje sadržaja svih đepova, prihvačanje, traži predanost, prisutnost, pokazivanje, gledanje, mnogo pokušaja i pokušaja. Traži i bol, odricanja, svoju žrtvu, trpnju, žuljeve... Tek nakon toga, tek tada, možda... Ako jesi jedan od sretnih, saznaš da voliš...uzvraćeno il' neuzvraćeno, saznaš da si bogočovjek ako ti je ista ljubav uzvraćena.I mi ćemo se ljubiti još, mi ćemo gužvati plahte, močiti po jastučnicama, ali.......neću reči nikada da te volim! Nikada. Ne mogu si to dopustiti, niti tebi to priuštiti pa čak i u slučaju da je to stvarna, čvrsta istina. Ne tebi i ne ikome pogotvo ako je «Volim te!» činjenica, a ne floskula. A volio bih.
Shvati me, eto, shvati to. Pokušaj barem.
Reci bilo što, reci da ti je stalo, reci da bi volio, reci milijun lijepih stvari. Ja ću vjerovati. Samo ne reci «Volim te!».
To žulja, to boli, to ujeda, to je teret. To je nada i to su krijesovi onog koji prima te riječi, al' stigma i obaveza je onog koji takvu istinu izgovara.
A, pored svega, ti takvu obavezu ne možeš nositi. Ja te to nikada neću tražiti iz suštog poštovanja spram sveg tvojeg bez obzira na to koliko bih trebao i koliko trebam, bez obzora na to koliko ću željeti, koliko morati. Ipak, možda ponekad izgorim i izrazim nekako želju da bih te tako rado u ovom, u onom sljedećem trenutku pored sebe, opet zagrlio ili se samo pitao:
«Hoću li ja (...)?(...) milovati u rascvjetanosti bijelih plahta bijelo rascvjetano meso, koje slatko pada, dirati cvjetne vlažnosti pazuha, napitke i tekućine i svjetlucanje puti, uči u opstanak drugoga, u crvene sline s teškim, slatkim, glatkom mirisom opstanka, osjetiti se da postojim, blijede krvi, drhtavim usnama, koje zijevaju potpuno namoćene opstankom, potpuno namoćene bijelom sukrvicom, među namoćenim usnicama, koje suze kao oči?(1)».
Samo to, to što je traženje, a nije traženje.
Suzdržano. Sječaš se - tvoj, a ne tvoj, moj, a ne moj.
Moje su sve Savjesti rekle da sam lud, da nema izgleda i da ne vrijedi, da je cijena previsoka i štošta još, no...«...ako svojim brodom u njega zalutamo, pa dobro. I tad svojski stisnimo zube! Otvorimo oči! Čvrsto držimo kormilo! Mi plovimo preko morala i možda pri tom, odvažujući se na putovanje u tom pravncu, drobimo i razaramo svoje sopstvene ostatke moralnosti.(2)» _______________________________________________________________
(2)- citat, F. Nietzsche, «S onu stranu dobra i zla»
(1)-citat, J.P. Sartre, «Mučnina»
Post je objavljen 05.06.2005. u 00:25 sati.