utorak, 28.05.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #125

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 04.06, 2013 u 19:10 sati


Gnidrolog – I dio
“In Spite Of Harry's Toe-Nail”


Sljedeci utrak krecemo u posjet jednom neobicnom sastavu.
Neobicnom pocevsi od imena, do samog muzickog izraza.

Govorit cemo o sastavu koji je imao sve predispozicije postati veliki, ali nikad nije dosao ni blizu tom statusu, cak dapace, ostat ce zapamcen kao jedan od onih obskurnih sastava koji su popunjavali ondasnju uzburkanu progresivnu scenu, ne uspjevajuci prodrijeti do sire publike, iako su u potpunosti definirati svoj izricaj i razvili osebujan stil.
Da ne bude zabune, ta obskurnost nema negativni predznak, ali je indikativna iz mnogo razloga.

Ovaj put se dogodilo ono sta mi se inace dogadja kad radim emisije o velikim bandovima.
Dosao sam do pola sinopsisa, i jednostavno shvatio da, ako cu grupu predstaviti onako kako sam zamislio, a to su u ovom slucaju dva albuma u jednoj emisiji, da jednostavno to nece biti to. Zbog vremenskog ogranicenja, bilo bi to povrsno, plosno izlaganje cinjenica i taksativno slusanje muzike, koja to ne moze podnjeti.
Ova je grupa je isuvise kompleksna, da bi se tako jednoznacno mogla u potpunosti definirati, te samim time, zahtjeva daleko vise prostora.
A i zasluzila ga je!

Stoga sam odlucio, u sljedeci utorak ide prva od dvije emisije posveceno ovoj grupi.

Grupa se zove Gnidrolog.

U prvoj emisiji cu je predstaviti njen prvi album, “In Spite Of Harry’s Toe-nail”, a u iducoj, drugi album “Lady Lake”, te zaokruziti emisije o ovoj grupi sa izvacima iz posljednjeg albuma, izdanog 2000. godine.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!

Synopsis


Gnidrolog je bio engleski progresivni rock band aktivan sedamdesetih godina.
Oni koji znaju za njih prepoznaju ih po jedinstvenom zvuku, koji se cesto usporedjivao sa daleko poznatijim imenima, kao Van der Graff Generator, Jethro Tull i Gentle Giant.
Kazem, usporedjivao, jer Gnidrolog je bilo tesko smjestit bilo gdje i zbog jedinstvenog zvuka koji su donjeli.
I prije nego pocnemo pricu, da pojasnimo samo ime banda.
Naime, ovo neobicno ime banda dolazi u stvari od anagrama prezimena blizanaca Goldiring, koji su osnovali ovu grupu.

Dunque, band su oformila braca blizanci, Colin i Stewart Goldring, 1969 godine. Pridruzio im se bubnjar Nigel Pegrum, koji je jos svirao na flauti i oboi. Niegel je upravo napustio embrionalni Uriah Heep, koji se tada zvao Spice.
Na basu i celu su pridodali Petera “Mars” Cowlinga.
Za vokal je bio zaduzen John Earle, te Charlotte Fendrich na pianu.

1972 godine ulaze dva puta u studio.
Najprije izdaju “In Spite Of Harry’s Toe-nail”, da bi krajem godine izdali svoj drugi “farewell” album “Lady Lake”.

Oba albuma predstavljaju mala remek djela u svojim okvirima i sa svim svojim manama.


“In Spite Of Harry’s Toe-nail”, prvi album izdan te godine, donosi ovu grupu u jednom lucidnom izdanju, prepunom neocekivanih muzickih pasaza i prelaza.
Melodiske linije se preljevaju jedna preko druge kao i instrumenti koji ih prate. Muzika je pomalo brutalna, krta i definitvno nepolirana.
Odsustvo klavijatura, obveznih u to vrijeme, stvorilo je prazninu koju se kadikad i ne trude popunit. Time kreiraju neobicnu atmsferu u kojoj odzvanjaju zice cela ili suplji zvuk flaute. Svi uvjeti za pastoralu, idilicnu, muziku, kakva se srece na kartolinama, su tu.
Ali ne, dobivamo sirovinu, skoro neobradjenu po svim mogucim rubovima.
Downtempo pasazi su instrumentalno minimalisticki, skoro prazni, ali prepuni magicne atmosfere.

Istovremeno, kad o strukturi govorimo, svi instrumenti su “kruto” u sluzbi kompozicije, nema jamova, nema nepreglednih sola, sve je podredjeno njenom velicanstvu – kompoziciji.

Kod muzike Gnidrologa nije bitno dali je tema lagana ili brza, osjecaji izviru sa svih strana, iza svakog kantuna pomaljaju se neobicni zvukovi u svim mogucim kombinacijama: glas sa flautom, flauta sa cembalom, gitara sa celom, bubnjevi sa kontrabasom, kontrabas sa gitarom i nema svrhe vise nabrajat.
Ovim zelim nesto drugo reci osim same nabrajalice. Naime, u posljednjoj recnici je sadrzan opis djela muzike jedne druge velike grupe – grupe King Crimson.
No ni tu nisam pogodio bas u centar mete. Akusticni djelovi, pogotovo oni protkani saxofonom i gitarom, to je skoro pa cisti Van Der Graff Generator.

Teme na albumu su, kako je jedan kriticar svojevremeno napisao, “ticking bombs”, spremne da eksplodiraju u zvuk daleko poznatijih suvremenika.
No i kad dodje do te ekplozije, Gnidrolog ostaje svoj.
Ostaje pecat i potpis kojeg u povjesti progresivne muzkie rijetko tko moze sebi prustiti na ovako osebujan nacin.

Ajmo ukratko o prvom albumu “In Spite Of Harry’s Toe-nail”.

Album otvara multidimenzionalna, “Long Live Man Death”, sastavljana od dva djela. Prve minute ovog openera tjeraju vas da shvatite da ste pred jednim novim slusalackim iskustvom.
Nakon sta se se tek navikli na freneticni vokal iz uvoda, protrese vas pastoralni pasaz sa gitarom i timpanima. No ni to ne traje dugo.
Kresendo kraja zavrsava u beskraj i tamu.
“Peter” zapocima sa flautama i celom.
Ne mogu se oteti dojmu sa poredbe King Crimson sa “Island” faze. Skoro klasicna tema, koja je mogla biti napisana od bilo kog od velikana klasicne muzike.
“Snails” nastavlja album.
Tema brutalna u svojoj konstrukciji, intezivna u tempu, hipnoticka u atmosferi, pepuna neobicnih zvukova, ala Hamillovog vokala, i nadasve, skoro metalnim zvukom gitare.
Ovo je zvuk “koji bi Robertu Frippu izmamio smjesak”, to je sigurno.

“Time And Space” nastavljaju ovaj cudnovati album. Pocima sa laganicom, kroz vokal i obou, uz cembalo. Flauta ima neki mracni ton, sumorni ton nagovjestaja. Ne zanista. Jer nakon jazzy djela sljedi freneticno zatvaranje. I to kako, neocekivani solo na gitari. Tesko da se ovakvo nesto u zivotu culi.

“Who Spoke” donosi baroknu atmosferu, akustika u svojo punoj velicini.
“Goodbye-Farewell-Adieu“ se naslanja na “Who Spoke”.
Slicne atmosfere, skoro intimna, instrumentalno ogoljena i fokusirana na vokal. Skoro jedina tema na albumu koja po nekim standardima spada u rock muziku cistog tipa.
Album zatvara naslovna”Harry's Toenail“.
Flauta i bass nas uvode u hitoidni dio teme, emocionalno nabiven solo na gitari, a na kraju velicanstveni finale u najboljoj jazz rock maniri.
Cudesno sve skupa.
Toliko o muzici s albuma.

Sta se omota tice, nisu se proslavili. Dizajn omota jeu totalnom neskladu sa muzikom koja u njemu pociva i nije mi jasno sta je grupa htjela s njime reci.
Ocito su to i sami uvidjeli, jer za razliku od ovog, prvog, omot drugog albuma je vec remek djelo svog zanra.

I prije slusanja albuma, jedna vazna notica.
Muzika na ovom pa i na drugom albumu je veoma kompleksna. Pored kompozicije, viseslojnost joj daju aranzmani napisani u svim mogucim stilovima, od djelova ciste klasike, preko fuzije svih danasnjih stilova u rocku, do acid jazza.
Kao i sva kompleksna djela, tako i ovo, od slusaoca trazi potpunu paznju i neizmjernu kolicinu koncetracije.

Poslusajmo ovaj album.
Pripremite se na nesvakidanje putovanje.
Gnidrolog i album “In Spite Of Harry’s Toe-nail”

Za razliku od prakse prosirenih izdanja, kad su ona defacto druge verzije tema sa albuma, pa cak i demo snimke, na ovom CD-u nalazimo cetiri teme kojih nema na ovom albumu, ni na bilo kojim drugim izdanjima.
Sve cetiri teme su konceptualno na tragu albuma, te je jedno od objasnjenja losija kvaliteta zvuka, iako se i ona mogla poboljsati u studiju i dovesti na razinu ostalih, a drugo, vise vjerovatno, limitirano trajanje vinila.

Bilo kako bilo, poslusat cemo i ove snimke, jer one upotpunjuju zvucnu sliku cijelog albuma, ali u neku ruku cak najavljuju sljedeci.


Bit ce to prvi dio muzickog djela o ovoj grupi. Nastavak sljedi iduci utorak, kad sljedi drugi album grupe “Lady Lake”, te odabrane teme sa treceg albuma “Gnosis”, izdanog 2000. godine, nakon reformiranja grupe, te po obicaju, moj finalni kometar.

O produkciji albuma namjerno nisam tija govoriti, jer vec sam rekao u par navrata u ovakvim emisijama, da je cjelokupan pokret patio od povrsne produkcije, zbog same cinjenice da je muzika nekomercjalna i kao takva, neisplativa za neka veca ulaganja od strane diskografskih kuca. Da je produkcija na ovom albumu mogla biti bolja, mogla je, da je mogla biti mastovitija i kreativnija, mogla je, ali time nisam nista novoga rekao.

Na srecu, sama kvaliteta muzike ponistava lose u produkciji.

I pitam se, da su ovi ljudi stvarali u nasem stoljecu i pod uvjetima koje danas ima iole svaki ozbiljniji studio, kakva bi to muzika bila, kakva bi to slika bila?

I pitanje svih pitanja.
Kako bi izgledao ovaj album da ga je producirao Alan Parsons u kojem vrhunskom studiju?
Mislim da onda veceras nebi govorili o obskurnoj grupi koaj se zove Gnidrolog, vec o velikanima jednog pokreta.

Steta!

Eto

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



Feta

- 19:30 - Komentari(0) - Isprintaj

utorak, 21.05.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #124

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 28.05, 2013 u 19:10 sati


The Law – “The Law”



I sljedeci utorak ostajemo na povrsini.

Predstavljam kratko zivucu englesku grupu The Law i njihov istoimeni album.

-----------------------------------------------------------------------------------------------
Kad sam prilikom planiranja buducih emisija prolazio kroz sumu grupa i prasumu naslova, u oci mi je upala grupa The Law.
Za razliku od mnogih, ova mi je grupa upala u oci zbog toga jer sam album preslusao dvaput, jednom kad sam da dobio, i drugi put da se uvjerim da sam bio u pravu kad sam ga prvi put cuo.
I od tada je u arhivi.

Znajuci da je Paul Rodgers jedan od dvojice osnivaca grupe, ipak me zagolicalo, da nisam slucajno prebrzo otpisao ovaj album i grupu.

Stoga sam ispred sebe bacija kost, i evo, ide moje definitivno o ovoj grupi.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!

Synopsis


Nema se bog zna sta reci o povjesti nastanka.
Uglavnom, 1991 godine Paul Rodgers susrece bubnjara Kenney Jonesa, i u nevezanoj prici dolaze do nekih zajednicih ideja.
Jedna od njih je bila da se osnuje labava grupa, u kojoj ce njih dvojica biti clanovi, a svi ostali ce biti u prolazu, prema potrebi.
To je trebalo omoguciti Paul Rodgersu maksimalnu slobodu stvaranja i neometanu realizaciju u studiju.

Inace, samo da se podsjetimo, Kenney Jones je cjenjeni bubnjar, koji iza sebe ima reputaciju britkog i kao masina tocnog sviraca po kozama. Na svjetla pozornice je isplivao kao bubnjar Small Facesa, potom reformiranog istog banda u Faces, da bi nakon Kieth Moonove smrti, bio neko vrijeme clan The Who.

Na drugoj strani, do osnutka The Law, Paul Rodgers iza sebe ima neusporedivo siru i jacu karijeru.
Sezdesetih na sedmadesete je bio lider jedne od najvecih grupa na Otoku, grupi Free, da bi potom osnovao planetarno popularnu, Bad Company, te potom kratko zivucu, ali izrazito autorski i personalno jaku, grupu The Firm.


Postoje dvije verzije price, kako je band dobio ime The Law.
Prva kaze, kad su Rodgers i Jones bili u jednom pubu, dogovarali buducu suradnju, a iznad njih je visio natpis o nekoj regulativi, koji je zapocimao sa “The Law Says….”. Vidjevsi to, dvojac se slozio oko buduceg imena.
Druga je prica savim drugacija, i kaze, da je za vrijeme posasti po Americi, posasti koja se zvala Bad Company, kao predgrupa nastupila na par koncerata, americka grupa The Law.
Rodgers im je pristupio i rekao da mu se svidja to ime, i da ce ga kad tad iskoristiti. Receno-ucinjeno, nakon dvadeset godina, osniva grupu pod tim imenom.

Bilo kako bilo, album izlazi, a prije njega singlica “Laying Down The Law”. Singlica se penje na prvo misto Billboarda, obecavajuci dobar plasman albuma.
Nazalost, to se nije ostvarilo.
Album dolazi na top listu, ali se penje na 126. mjesto Billboarda, sta je za Rodgersa bilo jednako cistom porazu. Nisam bas siguran, ali koliko se sjecam, to mu je bio najgori plasman u zivotu sa nekim albumom.

Zasto je tomu tako, mogli bi lametirati danima.
No, neki ociti razlozi postoje i to debeli, jer ljudi koji vole Rodgersa i njegov rad su sigurnio imali razloga, ne kupiti ovaj album.

No, objasnjenje za to cemo ostaviti za malo kasnije, ajmo poslusati album.


Nakon odslusanog albuma, emisiju nastavljamo sa osvrtom na grupu i sam album

Dunque, album je lose prosao i to je dovelo do raspada grupe.
Ajmo pokusati odgovorit na vec postavljano pitanje, zasto je tomu tako?

Pored cinjenice da su na albumu svirali najeminentniji sudijski muzicari, pa cak i neke od zvjezda rock scene, kao sta su David Gilmour, Bryan Adams, i Chris Rea, muzika na albumu jednostavno nema suga, nema one nevidljive, ali odlucujuce niti, kad muzika ma koliko jednostavna ili kompleksna bila, jednog momenta osvjetli slusaoca i uvuce mu se pod kozu.
Nadalje, ovo je prvi, a vjerovatno i posljednji put da se Paul Rodgers oslanjao na vanjske suradnke, kad se radilo o komponiranju.
Ironija je tim veca, da je jedina tema sa albuma, “Laying Down The Law”, koja je dosla na prvo misto Billboarda, u stvari Rodgersovo djelo.
To samo ukazuje na pogresni pravac kojim se kretao ovaj projekt.

Jer, teme sa albuma su prosjecne, kakvih ima na tone po stotinama albuma diljem muzickog svjeta i vjerovatno, kakvih se na tone nudi svakodnevno za sitnis od autorskih prava.
Sta ocu reci, muzika na albumu je plosna, bez one punokrvnosti, koju sam bar ja ocekivao.

Rodger s druge strane, svojim pjevanjem plovi u cisti manirizam, ne dajuci nam nista od onoga sta vec nismo od njega culi, pa cak mnogo puta.
No prije se bar potrudija da to bude nabiveno emocijama.

I da spomenem Jonesa.
Zal mi je ovako pisati, ali taj covjek je kao masina, precizan, ritmicki savrsen, uglavnom, na papiru savrseni bubnjar.
No, ono sta ja ocekujem od bubnjara nije da bude masina, cak dapace, obrnuto, da bude covjek. Osnovna osobina covjeka je masta. I toga nema u njegovom bubnjanju.
Nisam ga nikad gledao uzivo, tako da stvarno ne mogu sa stopostotnom sigurnoscu poctrtati ono sta sam napisao, ali sudim po nome sta sam cuo na albumu.

A da ovom prilikom spemenem i to, da je Rodger Daltrey, vokal The Who, bio protiv toga da Jones ostane u grupi kao bubnjar.
Iako ga je Pete Townshend stitio, kazavsi, da je on dobar za grupu, ipak je logika na kraju pobjedila. Jer Moona kao prvo, nije mogao nitko zamjeniti, a ako je ipak trebao netko, Jones sigurno nije bio taj.
I tu se slazem sa Daltreyem 100%

Produkcija na ablum je kristalna, profesionalno odradjena, ali bez zivota, prazna. Bez trunke kreativnosti, kako sa strane samog producenta, tako i u hvatanju trenutka u studiju, koji mozda nije bas savrsen, ali koji je pun zivota.
Ta se beskrvnost osjeca tokom cijelog albuma, debelo podrcrtavajuci manirizam u koji je uronjen ovaj album.

I sta na kraju reci.
Vanseriski muzicari, elitni kompozitori, ispolirana produkcija, ipak nisu uspjeli izvuci album iz gliba prosjecnosti, a pogotovo ovo vrijedi u kontekstu samog Paul Rodgersa.
On je bio i ostao ikona rock muzike, covjek koji je najprije oborio Otok sa grupom Free, a zatim cijelu zemaljsku kuglu sa Bad Company.
Covjek koji je napisao neke od najljepsih tema u muzici, covjek, vlasnik vanseriskog glasa koji se idealno utopio u kontekst muzike koju je stvarao, sve do ovog albuma.

Ipak je moja prvobitna ocjena ovog albuma bila blizu ove danasnje, te ce, vjerovatno ovaj album zavrsiti u permanentnoj arhivi moje kolekcije.

Mozda se netko od vas, koji ovo slusate, nece sloziti sa mnom u ocjeni ovog albuma i to je OK.
Svatko ima pravo na svoje, osobno misljenje, a ja sam svoje upravo iznio.

Ukoliko itko ima neki drugaciji stav i zeli da ga se cuje, slobodno me moze kontaktirati preko mog bloga u vidu komentara ili na mail, osobni ili na Fetinu adresu, koja se isto nalazi na blogu.
Ukoliko ta primjedba bude argumentirana, bit ce mi zadovoljstvo objaviti je na blogu ili cak napraviti novu emisiju, sa sasvim drugacijim vidjenjem ove grupe.

Dotle, to je to!

Eto

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



Feta


- 19:30 - Komentari(2) - Isprintaj

utorak, 14.05.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #123

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 21.05, 2013 u 19:10 sati


Heart – “The Essential Heart”


U sljedeci utorak izranjamo na povrsinu da bi uvatili malo zraka.

Iz dubokog undergrounda njemackog progresivnog Krautrocka, letimo preko oceana, tocnje u Kanadu odakle potice sastav kojeg cemo veceras slusati.

A slusat cemo i predstaviti rock grupu Heart.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!

Synopsis


Povjest grupe Heart seze u rane sezdesete, kad basist Steve Fossen oformljava grupu The Army.
Pridruzuje mu se Roger Fishe na gitari, Don Wilhen na drugoj gitari, te Ray Schaefer na bubnjevima i kao vokal.
Nastupali su lokalno nekoliko godina, ali bez nekog veceg uspjeha.
1969 godine grupa prolazi kroz personalne promjene.
Kao vokal dolazi Gary Ziegelman, James Cirrello na gitari, Ron Rudge na bubnjevima, Ken Hansen na udaraljkama i Debi Cuidon kao vokal.
Tom prilikom mjenjaju ime u White Heart, po naslovu zbirke prica Artura Clarka.

Nedugo nakon toga mjenjaju ime u Heart. No bez nekog efekta. Tavoreci na rubu egstencije grupa se nekako odrzava na zivotu.
Personalne promjene i dalje traju.

Za nasu je pricu bitna 1970 godina, jer je to godina kad Ann Wilson dolazi u grupu. Band ponovo mjenja ime, u Hocus Pocus.
No ni ta inkarnacija nije uspjela probiti lokalne barijere i doprijeti do sireg kruga slusalaca.

Drugi znacajni datum je dosao 1974 godine kad se Nancy Wilson, Annina sestra, pridruzje grupi kao gitarista, posto je u bandu ostalo prazno mjesto nakon odlaska Rona Rogera, koji je pristupio grupi u njenom turbuletnom periodu neprestalnih personalnih promjena.
Dolaskom Mike Rogera, Ronovog brata, u band, ponovo vracaju ime Heart i konacna postava je bila oformljena. Dakako, ajmo napomenuti, da je dolazak Mikea u band bio popracen njegovom vezom sa Nancy.

Band ima mnogobrojne nastupe u Vancuveru, kojeg su odabrali kao svoj novi dom. Snimaju demo snimke u saradnji sa producentom Mike Flickerom, koji ce kasnje producirati njihovih prvih pet albuma.

1976 godine izlazi debut album, “Dreamboat Anne”. Album se dobro prodavao u Kanadi, sta je bilo lipo iznenadjenje za mladu grupu. U prvih nekoliko mjeseci, prodano je preko 30 000 primjeraka.
Nedugo nakon toga, manager dogovora izdanja za Americko trziste, te 1976 godine bivaju u prodaju pustene dvije singlice “Crazy on You” i “Magic Man”. Singlice se solidno penju na Billboard listama, te zauzimaju deveto, odnosno, sedmo mjesto. Prodane su u tirazi od miljon kopija.
Poslusat cemo dvije singlice, a uz njih i akusticnu verziju naslovne “Dreamboat Anne”


Zbog nastrane reklame sestara, band raskida ugovor sa kucom Mushroom, te 1977 godine i potpusuje sa CBS-om.
To dakako uzrokuje sudsku parnicu.
Istovremeno, Mushroom izdaje nedovrseni album kojem daje ime “Magazine”.
Frustrirana gluposcu propagandne kampanje, Ann pise tekst za buduci hit “Barracuda” , koji ce se naci na album “Little Queen”, izdanim skoro u isto vrijeme kad i album “Magazine”.
Dakako, obje su strane sudski trazile zabranu izdavanja muzike grupe Heart.
Na kraju balade, pobjedjuje band sa CBS-om i Mushroom je bio prisiljen povuci album sa trzista i dozvoliti grupi da ga zavrsi.
Album izlazi i postize solidan uspjeh, a single “Heartless”dolazi do 24. mjesta top singlova, povlaceci sa sobom album koji se penje na 17. mjesto. Do danas, postaje platinast.

Iste godine izlazi novi album “Little Queen”, na kojem ce se naci pjesma “Barracuda”. Ovaj ce singl boostirati prodaju albuma koji postaje Heartov prvi album koje se prodaje u vise od miljon promjeraka.
Popularnost im je u skoro vertikalno uzlaznoj putanji.
Ann i Nancy se pojavljuju na naslovnici Rolling Stonea, ali i mnogobrojnih drugih izdanja koja nemaju veze sa muzikom.
Sljedece godine, nosene na krilima uspjeha, nastupaju pred 100 000 ljudi u Dallasu.

1978 godine Heart izdaje jos jedan album.
“Dog and Butterfly” dolazi na sedamnaesto mjesto Billboardove top liste albuma i postaje duplo platinast.
Dakako, album nosi istoimeni hit single.

1979 godine idila izmedju Nancy i Mikea zavrsava, te on ujedno napusta band. Fisher takodje odlazi, a umjesto njega u sastav dolazi Howard Leese, a Sue Ennis pomaze u komponiranju.

Sljedeci album nije trebalo dugo cekati.
1980 izlazi “Bebe le Strange”, i penje se na peto mjesto nosen hitovim “Even up”.
Album je inace treci uzastopni koji dolazi na top ten listu.
Prije ovog hita cemo poslusat jednu njeznu gitarsku temu, meni posebno dragu. U ovakvim je temama Nancy jaka, i steta sta ih nema vise na albumima.

Po izlasku albuma grupa krece na turneju. Na toj turneju dozivljavaju svoj vrhunac. Koncert su im kompetno rasprodani, publika ih voli, kritika ih voli, mediji obozavaju.
Krajem godne, jos uvjek na turneji, izdaju singlicu “Tell It Like It Is” koja se penje na osmo misto top liste, te time postaje najuspjesniji single grupe u to vrijeme.

Nakon ove trijumfalne turneje sljedi period neaktivnosti banda.
Za to vrijeme diskografska kuca izdaje kompilacijski album, sa svim singlicama i obradama koje je grupa napravila.

Tek 1982 godine izdaju novi album “Private Audition”, koji je ujedno i prvi kojeg nije producirao Mike Flicker.
Band pokusava u svoje redove dovesti producenta Jimmy Lovina, ali ih ovaj odbija zbog, kako je rekao, nedostatka hitoidnog potencjala na albumu. Neimajuci kud, sestre se same prihvacaju producentskog posla.
Tokom snimanja dolazi ponovo do personalnih promjena, ali gro grupe, sestre Wilson, ostaju neprikosnovene liderice banda.

“Passionworks” je sljedeci album kojeg grupa izdaje nastojeci povratiti pozicije koje lagano, ali sigurno gubi.
Naime, prethodnik, a ni ovaj album nisu polucili veci uspjeh kod publike ni na top listama.


Heart mijenja diskografsku kucu. Potpisuju ugovor sa Capitol Records i izdaju novi album. Prvi album pod novom tiketom, jednostavno nazvan “Heart”, vraca bandu izgubljene pozicije, te nakon dugo vremena grupa uziva boravak na top listama, kako singlica, tako i samog albuma, koji se by the way, prodaju u 5 miljona primjeraka.

Inace album “Heart” je nosio usebi pet singlica, koje su sve redom dosle na top liste.

Sljedeci album “Bad Animals” izlazi 1987 godine.
Povjest se ponovila. Cak stavise, ovaj album po prvi puta promovira grupu u Engleskoj, te dolazi i na tamosnje top liste.
Album nosi tema “Alone”, koja se kao singlica penje na prvo misto Billboarda.

Album “Brigade” izlazi 1990 godine i postaje sesti platinasti album grupe. Dakako, ni ovaj put sestre nisu omanile sa hitovima. Album nose tri hita koja su obitavala na top listama u to vrijeme.
Poslusat cemo “All I Wanna Do Is Make Love To You”, koji je dosao do drugog mjesta Billboarda i “Wild Child”, koji je dosegao sredinu ljestvice.

Istovremeno, “Brigade” postaje najuspjesniji album grupe u Engleskoj, dosavsi na trece mjesto Otocke liste albuma.

Nakon odradjene turneje na kojoj su promovirale album, izdaju i zivi album, vecinom sa materijalom sa posljednjeg.

I tu negdje zavrsava to razdoblje banda, jer nedugo nakon zavrsetka turneje, Heart odlazi u hibernaciju.
Sestre Wilson oformljavaju neformalni akusticni band The Lovemongers.
Sa tim malim bandom intezivno nastupaju, reklo bi se, za svoju dusu, a i izdaju EP, na kojem su se nasle obrade “Battle of Elvermore”, Led Zeppelina i "Crazy On You".

Heart se vraca na scenu 1993 godine, sa novima albumom “Desire Walks On”, sa ponovo izmjenjenom postavom.
Album dolazi na 48. mjesto Billboarda, a singlica “Blac On Black II”, dolazi na cetvrto misto top liste.
I druga dva singla su se isto nasla na top listi, ali ne tako uspjesno kao "Black On Black II"

1995 godine Nancy se odlucuje na predah, kako bi se posvetila familji. Za to vrijeme sestra Ann, odlazi naturneju sa malim bandom nazvanim The Ann Wilson Band.

1998 godina ponovo zatice sestre zajedno na putu. Ovaj put se Nancy pridruzuje Ann, i “ad hock” oformljavaju sastav kojem daju ime "Ann Wilson and Heart".

I puno se toga jos dogadjalo, ali samo nabrajanje postaje bezpredmentno. Ono najbitnije smo manje vise rekli.

Uglavnom, Heart se jos jednom vraca na scenu, i to 2002 godine, kad se sestre ponovo udruzuju i krecu na jos jednu turneju pod imenenom, Heart.
2004 izdaju jos jednan album, “Jupiter’s Darling”, prvi jos od daleke 1993 godine.
No tu nije kraj, nakon njega izdaju jos “Red Velvet Car” i “Fanatic”, koji ih vraca korijenma i stilu sa kojim su zapocele svjetski pohod.
Albumi ponovo vracaju band na top liste.

Pored nebrojeno priznanja, pocasti i cega sve ne, Heart su dozivjeli najvece priznanje kada su nastupile u Kennedy Centru, na predstavi kojom se daje pocast zasluznim umjetnicima koji su doprinjeli podizanju umjetnicke svjesti na kontinentu.
Te veceri pocast se odavala Led Zeppelinama.

Heart sam gledao u par navrata u zadnjih par godina. U sjecanju su mi ostala dva njihova koncerta.
Prvi samostalni, koji je bio podjeljen u dva djela. Uprvom djelu su izvodile svoje najvece hitove, da bi udrugom djelu, bez ikakvog kompleksa, zasvirale, najprije dio opusa grupe The Who, a onda dio opusa Led Zeppelina.
Ne sican se kad san zadnji put toliko gusta u koncertu.
Nevjerovatno kako su izvodile standarde rock muzike, sa kojom lakocom i preciznoscu pogadjale svaku notu, dodajuci ipak, svakoj kompoziciji svoj stih.

Drugi koncert, bio je maloprijespomenuti u Kennedy Centru.
Predstava je isla manje vise uhodano, sve dok Heart nisu izasle na scenu, i odsvirale “Stairway To Heaven”.
Izvedba je bila toliko emocjonalno nabivena, da su inace hladnokrvnom Plantu, potekle suze.

Nazalost nemam tu snimku, jer je izdana samo za iTune Store, ali i takva je dosla na prvo mjesto top liste nedugo nakon koncerta.

Ipak cemo za oprostaj poslusati zivu izvedbu spomenute teme, izvedbu koja se nasla na prosirenom izdanju albuma ”Little Queen”

Heart su prodali vise od 30 miljona ploca diljem svjeta.
Imale su 20 Top 40 singlica, sedam Top Ten albuma i cetiri Grammy nominacije.
Isto tako, Heart je jedna od rijetkih grupa u povjesti muzike koja je imala 10 albuma na Billboardovoj listi i to 1970tih, 1980tih, 1990tih, i u svakoj dekadi novog stoljeca, sa dakako, singlicama rastegnutim u istom vremenskom rasponu.
To sve skupa im daje krunu najdugovjecnije rock grupe koju vode zene, u povjesti muzike.

Nadalje, Heart je poziciniran na 57. mjesto na “100 Greatest Artists of Hard Rock”, po anketi VH1, i istovremeno, na 40.mjesto na listi “100 Najvecih zena u Rock’n Rollu”.
2011 godine su po prvi put nominirane u Rock and Roll Hall of Fame, ali ce uci u dvoranu slavnih ove godine, kako je vec najavljeno.

I kad o zaslugama govorimo, ne smjemo propustit jednu veliku, bar sta se muzike tice. Naime, u njihov Bad Animals Studio su snimali najveci rockeri danasnjice, od Neil Younga, preko R.E.M., Pearl Jama, Soundgardena do Alice in Chains.

I nakon svega sta san nabrojija, jeli ouopce potrebno ista vise kazati o grupi Heart.

Pametnome dovoljno!

Eto

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



Feta

- 18:30 - Komentari(4) - Isprintaj

utorak, 07.05.2013.

Image and video hosting by TinyPic

Music LP-Underground - #122

Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 14.05, 2013 u 19:10 sati


Dzyan – “Time Machine”/”Electric Silence”


U sljedeci utorak prelazimo la Manche i preko Francuske sljecemo u duboke vode Krautrocka.
Ako zaronimo u najvece dubine, tamo cemo naci obskurne grupe koje su svoj smisao postajanja i sviranja nalazile u iskljucivo vlastitom zadovoljstvu.
Cudno a!?

U tom okruzenju postojala je jedna grupa, koja je stvarala, bila i ostala cak na periferiji i tog pokreta, drugim rijecima, zivila je i stvarala na periferiji periferije.
Nadam se da me sljedite.
A ako i ne, uskoro ce vam sve biti jasno.

Dunque, da ne duljim u ovom uvodu, predstavit cu progresivnu Kraurock grupu Dzyan.

Budite s nama u utorak, na valovima Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija Music LP-Underground!

Synopsis


Ajmo na samom pocetku reci par rijeci o Krautrocku, jer je taj pojam u nas gotovo zaboravljen, a pokriva nepregledno more grupa i pojedinaca, kojima je u biti zajednicko samo to sta su iz Njemacke i svirale su progresvnu muziku.
Sama geografska dislokacija, to jest, udaljenost od Engleske i Amerike, je determinirala stupanj izolacije.
Artisticke tendencije manje vise svih sudionka, su dodatno odvojile pokret, koji je time zivio svojim zivotom, stvarao po nekim drugim osnovama i sta je za mene osobno najvaznije, neopterecen ikakvom formom, ni okvirom, stvarao jedinstvenu muziku svih mogucih progresivnih smjerova.
Kad jos na to sve skupa nadodamo muzicko obrazovanje muzicara ovog pokreta,a vecinom su bili akademski obrazovani, dobivamo ono sta se zove Krautrock.

O ovim emisija sam se libija dotaknuti Krautrocka, je mi je to slaba tocka u smislu objektivnosti.
Jednostavno mi se svidja manje vise sve, jer najveci dio opusa ovog samozatajnog pravca je tocno ono sta ja od muzike trazim i ocekujem, dakle, volim.
I u tome je onda tesko biti objektivan.

Do sada sam u obradio samo Amon Dull II i njihovo remek djelo, album “Yeti”, ostavljajuci za neka druga vremena bar najvaznije grupe ovog pokreta.

Prije odlaska na put, kad sam trebao odluciti za par mjeseci unaprid, koje cu sve grupe predstaviti u emisiji za svog odustva, nametnula mi se i misao o Krautrocku.
Nisam zelio nikoga iz mid streama (ovo uvjetno shvatiti), jer oni zahtjevaju veoma kompleksnu analizu i dakako, duboki pristup materijalu, za sta na brodu bas i nemam vremena.

Stoga sam odabrao neki kompromis.
Odradit cu jedan kratkozivuci Krautrock band, koji svoje postojanje ne vuce iz nekih drugih vremena ili bandova, a njegova legislativa nije nastavljena, vec zavrsava sa njegovim raspadom.

I vecerasnja grupa mi se sama nametnula, jer je jedistvena cak i u tom specificnom progresivnom okruzenju.
Sam izricaj su razvili do te mjere, da nitko nakon njih, bar koliko je meni poznato, nije nastavio stazom kojom su oni koracali.

Eto, dakle, krecemo sa etno-jazz/rock/space/progresivnom perjanicom Krautrocka, grupom Dzyan.

Dzyan je bio njemacki sastav, izrastao pod kapom Krautroka, oformljen u 1972 godini.
Ime su uzeli od naslova drevne tibetankse knjige postanka, “Book of Dzyan”.

U samo startu su zauzeli poziciju neortodoksnih rokera, stvarajuci svoju verziju fuzije Kraut jazza i rocka, protkanu space i etno elementima.

Orginalnu postavu su sacinjavali Dieter Kramer na gitari, Jochen Leuschner, vokal, Gerd Ehrmann na saksofonu, Ludwig Braum na bubnjevima i Reinhard Karwatky na basu.

Nedugo nakon osnutka dobivaju ponudu za snimanje ploce, te iste godine ulaze u studio i snimaju prvi album nazvan po imenu grupe, “Dzyan”.

Sam album je bio sastavljen od dugih tema, koje su eksploatirale space rock, a pocivao je na jazzu i pomalo uvrnutom etno elektro-akusticnom zvuku udaraljki.

Inace radilo se vecinom o instrumentalima ili mozda tocnije receno jamovima.

Od same uvodne teme “Emptiness”, pa do zavrsne, “Back to Earth”, slusajuci putujemo jednim nepoznatim svjetom muzike, do tada neprozivljenim.

Veoma je tesko rijecima opisati ovaj blend muzike, te je stoga mozda najbolje, za pocetak, poslusati par tema sa tog prvog albuma.

Dakle, ide odabir tema sa prvog albuma njemacke Krautrock grupe, Dzyan

Po snimanju prvog albuma grupa spada na trio i tako nastavlja sa radom.
1973 godine izdaju svoj drugi album “Time Machine”
Album radi iskorak u izricaju i donosi grupu u punoj vizuri uvrnute jazz fuzije pomjesane sa eksperimentom, misticizmom i istocnim ugodjajem.

“Time Machine” sadrzi cetiri kompleksna jama.

U stvari, trebao bih izbjegavati ovu rijec ”jam” kad govorim o sastavima pod kisobranon Krautrocka.
Jer spominjajuci tu rijec, gubi se osnovna orjentacija muzike.
Zamjeniti je rijecju “improvizacija” je jos netocnije.
A opet, na drugu stranu, nazvati ih kompozicijama, treba biti poprilicno elastican da bi se prihvatila ta formulacija.
Istina je kao i uvjek negdje po sredini.

Bilo kako bilo, album pored novog zaokreta posjeduje jos jednu novouvedenu komponentu.
Radi se o skromnom, ali ipak primjetnom, uticaju Canterburyja.

I sad, nakon svega nabrojenoga, ajmo pokusati zamisliti taj blend muzike sastavljen od, eksperimentalne jazz fuzije, obogacen misticnim uticajima istoka, sa temeljima u nekom hibridu acid-progressivnog rocka, sa primjesama etna, pod skromnom uticaju Canterburyja i na kraju sve skupa provuceno kroz blender Krautrocka.
Aj se ti vise snadji ovdje hehe.

Ajmo vise ne filozofirat, sve ce biti jasnije kad poslusate ovaj album.
Dakle, sljedi Dzyan i njihov drugi album, “Time Machine”


1975 godine grupa izdaje svoj ultimativni i nazalost posljednji studijski album.
"Electric Silence" objedinjuje sve sta su Dzyan dali u prva dva albuma, s posebnim naglaskom na orjentalno. Tome je pridonjelo dodavanje sitara i melotrona u sastav.
No ovime je grupa krenila prema taboru velikana Krautrocka, taboru Popol Vuh-a, ali to je vec sasvim druga prica

Album je za divno cudo, ne nemojmo se zavaravati, nije on vidjeo top lista, ali je za divno cudo, toplo primljen i od kritike, a i od publike.

Album otvara devetominutna “Back Where We Came From”.
Neminovna poredba sa pocetkom King Crimsonovog, “Larks Tongue in Aspic”.
Veceg komplimenta, bar sa moje strane, nema.
No za razliku od spomenute Crimsonove teme, “Back Where We Came From” ostaje u down tempu, nizuci fragmente i uspunjavajuci kompoziciju jamovskim ugodjajem. Srukturno, pored neospornog jamovskog uticaja, kompozicija poprilicno asocira na kolaboraciju Santane i Alice Coltraine, ali i to je vec daleko drugacija prica.
U nastavku albuma dolazi “Day In My Life”, protkana sitarom i time neminovno dolazi s okusom Indije. Snazni temelji “ala Nukleus” vode kompoziciju do stanovitog kaoticnog zvuka koji pak u sebi sadrzi i te kakvu liniju logike.
“The Road Not Taken” zatvara “a” stranu albuma. Satkana od fluidne atmosphere, skoro space ugodjaja, tema u drugoj polovini eskalira u ekcentricni jam, u kojem glavnu rijec vode violina i gitara uz pratnju sitara.

“Khali” otvara “b” stranu vinila i po samom naslovu manje vise sve je jasno. Tema potpuno orjentirana prema Indiji. Melotron sluzi za pozadinsku muziku, dok istureni sitar i gitara odradjuju lavovski dio posla.

Ista taj melotron stvara bazu za sljedecu temu na albumu, “For Earthly Thinking”. Uz zavrsnu, moja ommiljena tema.
Udaraljke dostojne reputacije Jamie Muira i rana Crimsonova atmosfera, dakako, presvucena Krautom.
Po mom gustu!

I onda na kraju, closer, naslovna tema “Electric Silence”, moj apsolutni favorit cijelog opusa Dzyana.
Zasto apsolutni favorit?
Jednostavno, onaj tko je jednom poslusao Mahavishnu Orchestra, odmah prepoznaje rukopis kompozicije i nacin izvodjenja. Porediti nekoga sa jos i sa Mahavishnu Orhestra znaci samo jedno – dati mu kompliment kojeg jetesko nadmasiti.

"Electric Silence" je siroko prihvacen od ljubitelja Krautrocka, te shvacen kao jedan od najboljih progresvnih krautrock albuma sedamdesetih.
Velika vecina ide dotle da ga proglasava remek djelom ovog smjera.

Ali, neka svatko stvori sud za sebe, ajmo prema albumu.
Sljedi treci album Krautrock grupe Dzyan, “Electric Silence”.
Uvjeren sam da cete svi vi koji imate otvoren um i ukus, uzivati u sljedecih 37 minuta.


Grupa Dzyan, kao dio Krautrock scene, je pronasla svoje mjesto pod kisobranom.
Nazalost, najbolji album je bio ujedno i posljednji.
Nakndano je na trziste dosao zivi album.
2010 godine “Mandala” je ugledala svjetlo dana, cetrdeset godina od svog nastanka.
Bolje ikad neko nikad!

Emisiju cemo lagano privesti kraju zavrsnim komentarom.

Komentar bi se ovog puta sastojao od samo jedne misli, koja mozda zvuci hereticki, ali na kraju balade, izgleda da je veoma logicna.

Kad sagledamo sve okolnosti oko ove grupe, pa i njoj slicnih, defacto bi bilo najbolje o njima sta manje pisati, jer samim pisanjem se pokusava smjestiti u okvir koji je potpuno neprikladan vec u sljedecem trenutku, a time se ponistava ona spontanost pri slusanju, kad slusalac nema pojma sta ocekuje i kad prima zvuk neopterecen poredbama.
Dakle, prima ga u onom sirovom i cistom obliku, kakvom ga je sastav i isporucio.

Stoga, mislim da je dovoljno ono sta sam u toku emisije izlozio o grupi i djelima, a njihova muzika govori sama za sebe.

Eto

Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:

Music LP-Underground - Live Streaming



Feta

- 19:30 - Komentari(0) - Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se