četvrtak, 18.02.2010.
Lipota nasega jezika
|
mala Rokova parafraza: koliko slova "n" ima u rici koja se u "knjizevnom" obliku pise - demonstracija ? 4 !!!! deNmoNstraNcjuN !!!!  eto....i za toliko lipse zvuci od sterilne knjizevne inacice koju nan se natura u skolama i dalekovidnici |
ponedjeljak, 15.02.2010.
Neka zadnji ugasi svitlo !
|
Nisan mislija prenosit nicije tekstove ali ovi me je pogodija u srid sredine. Covik pise ono sta ja mislin i govorin. Evo cilog teksta  Ojađen beskompromisnom centralizacijom hrvatske, u otvorenom pismu obratio se svojim dalmatincima Dragan Lukić Šegedin: Na noge, Dalmacijo! Sreja san jutros jednu prijateljicu i govori mi: ‘A evo, selin ti u Zagreb... neman ode posla... šta ću... završila san montažu... gori je sve..’, a meni suze na oči... Ma šta je ovo došlo, judi moji?! Šta se događa? Eno, brat mi je završija ekonomiju u Splitu i kaže da mu je po generacije išlo gori, jer da u Splitu nemaju šta radit!? ‘Ma kako nemaju šta radit!? A di onda imaju šta radit, ako nemaju u Splitu?’ ‘Sve ti je u Zagrebu, ode ima posla samo za blagajnice u shopping centrima... i konobare i kuvare, ali samo u sezoni... Ostalo je koma...’ Ja ga gledan i stojin ka mona: U Splitu, gradu sa 26.000 studenata na 30-ak fakulteta pravnici, ekonomisti, inžinjeri nemaju posla!? Pa šta će nan onda ti svi studenti i fakulteti? Zatvorimo ih i učinimo od Dalmacije jednu veliku samoposlugu, zaposlimo Kineze i Moldavce da prodaju juve u kesici i omekšivače, a mi svi u Zagreb! Na Cmrok! Tamo ćemo zajedničkin snagama od Zagreba učinit Manhattan, a ovo ode - ko šiša! Ionako je Dalmacija samo sezonska crpka za lovu kad se u šesti misec ciloj Vladi RH tresu gaće oće li ili neće doć turisti, jer ‘fali in u proračunu par miljardi euri’ - Bog te veselija! Evo čitan... KK Šibenka se gasi’. Slavni košarkaški klub nema love ni za oprat dresove. VK Šibenik isto da je ‘oša u garden’. Grad Šibenik, kameni lipotan koji je prije 20-30 godin jema najviši BDP po glavi stanovnika, nema ni lipe za financirat klubove koji su taj drevni, hrvatski kraljevski grad nekad činili slavnim. U Dubrovnik nema struje. Svaku 3 dana - cak! Onda doje niki doministar ili slični pajac, pa na HTV-u trumbeta kako će se učinit ovo ili ono, a svjetski turistički biser zimi pari ka da si u Pompeje. Nigdi žive duše. Svi se zabili doma od nevoje, igraju igrice, a onda jin bidnima još i struje nestane. Oni Japanci šta činu sve te playstatione i ostala ludila na struju, na sve su mislili, ali da će in konzole ostat bez osnovnog napajanja o 220 volti - e to in nije palo na pamet. - Adidas iz Jugoplastike Iz Splita i okolice nestala je skoro sva industrija. ‘Jugoplastika’, ‘Jugovinil’, ‘Dalmastroj’, ‘Mesopromet’ itd., firme koje su zapošljavale na desetke iljada ljudi i, šta je najvažnije, proizvodile novu vrijednost, ne postoju više. O ‘Dalmacijavina’ je osta samo oni natpis u luku, a svi su izgledi da je i sa ‘Jadranskon pivovaron’ gotovo. Meni to nije jasno. Evo npr. ‘Jugoplastika’ je činila ‘Adidas’ patike i, koliko ja znan, u svitu se te ‘Adidas’ patike činu još uvik i svi ih nosu, samo - više se ne činu u nas. Ne triba nan to. U nas kuridu samo veliki shopping centri, jerbo šta će nama proizvodnja? Nekad je splitska privreda bila jaka ka Veli Jože! Šta je njon bilo financijski podržat slavni splitski ekipni sport? Ma ništa! A danas? ‘Hajduk’ je ope na aparatiman, ali mene više zanima di su KK ‘Split’, RK ‘Split’, ŽRK ‘Dalma’, VK ‘Jadran’, VK ‘Mornar’, ‘POŠK’ itd. Di su ti klubovi!? Di igraju? U koje lige? Gleda li iko na utakmicama te momke i cure šta se trudu i treniraju? Čini mi se da isključivo njihova uža rodbina zna da se uopće bavu sporton. Recite mi, je li to tužno? Klubovi kojima se divila cila Europa - došli su na dno dna. U kaljužu. E, ali zato gori u Zagreb sve cvita. ‘Dinamo’, ‘Zagreb’, ‘Medveščak’, RK ‘Zagreb CO’, ‘Mladost’, ‘Cedevita’ - sve puno love, čoviče! O ‘Snježnoj kraljici’, koja košta miljune - da i ne govorin. Ma odakle, judi moji? Odakle, ja pitan? Di ste to ‘zahaklali’? Govoridu oni: ‘To građani grada Zagreba odvajaju o prireza i poreza na dohodak kao doprinos razvitku naše metropole!’ Eeee, tu san vas taman čeka! Lako je meni šta ‘građani Zagreba odvajaju’, ali zašto i ovi bidni iz Dubrovnika i Šibenika izdvajaju isto, ali ne za se, nego ope gori za Bandića i Maminja!? Za Snježnu kraljicu i Cufrea! O svakoga računa u Konzuma, Ine, HŽ-a, HAC-a, HEP-a itd. lova o prireza lipo u - ZG. Svakomu in zaposlenome o poreza na plaću lova ope u - ZG! Meni se na to plače. Oma se sitin moji prijateja Milivoja Beadera ili Milana Pleštine šta su briljirali na splitskin daskama u doba kad je, za razliku od danas, Split još ličija na grad. Dok je na kormilu HNK Split bila velika vizionarka, neponovljiva Mani Gotovac i samon svojon pojavon činila Split Europon. I Beader i Pleština su danas u Zagrebu, ali isto tako i Marija Škaričić i Role... Split ih nije moga zadržat u svojen krilu. Da ga oplemenu. Da ostanu u gradu koji ih je iznjedrija. Da mu vratu šta jin je da. Ne. Ode ni oni nisu jemali šta činit... Ka ni Tomislav Ivić, ni Duje Draganja, ni mnogi ostali. Evo ti, nije se nego probija tunel kroz Biokovo - odma su nas obavijestili da je to to. Gotovo. Nema više para. Otišlo sve na riječku obilaznicu! Izgradnja brze ceste Trogir-Omiš je obustavljena. Autocesta prema Dubrovniku nije više ni u planu. Peliški most je posta kondicional, a Luka Ploče, koja bi tribala Dalmaciji dat veliki gospodarski zamah i učinit je visoko konkurentnon u teretnomu prometu, neće na AC bit spojena ‘do daljnjega’. U međuvrimenu Metković je cili poplavija. Na jednu bandu Neretve uopće nema nasipa, a župan in se kara s predsjednikon Sabora šta je prije bilo, ‘jaje ili kokoš’, dok ljudi vade blato i fekalije iz svojih domova. Imotska krajina je u potpunom knock-downu. Satralo in cilu privredu i sva radna mista - nema posla ni za lik! U Sinju totalna katastrofa: nema više ‘Dalmatinke’, ‘Cetinke’, ‘Sinjanke’, ‘Termofriza’, IGRO ‘Sinj’, firmi koje su zapošljavale više od 5000 zaposlenih, većinom žena. Prije 20 godina u dolini Cetine bilo je, pazi sad ovo - 12.500 zaposlenih!? U ‘Slobodnu’ piše da je danas toliko umirovljenika i nezaposlenih. Dalmatinska privreda uglavnom je - propala. Kupili sve niki odozgara, pa rasturili i prodali u bescjenje. ‘Ionako je to od ovi doli linih, glupih i primitivnih Venecijanaca... al bi oni znali šta će s tin?’ Radi svega ovega ja se, judi, pitan: di ova zemja gre i šta taj Zagreb ustvari oće? Čime je to zaslužija da prirez i porez o svi javnih i državnih poduzeća gre gori u ZG!? I zašto je ova država uređena na tako nepravedan način? Zaključak je samo jedan: Dalmacija je raskomadana na 4 dila da ju se može lakše pljačkat! Isto tako je raskomadana i Slavonija, pa nikako da osnaže, da iskoriste svoje resurse i komparativne prednosti. U najcentraliziranijoj državi u Europi nekad bogata Slavonjia, jedna od najrodnijh regija, koja bi, kako jon tepaju, tribala hranit po Europe, i Dalmacija, turistička meka sa tradicijom i bisernim gradovima, danas su nerazvijene i siromašne, a nisu ni regije. Potpuno je, dakle, razvidno da nas ovi gori gule ka pase, ali ipak, dalmatinski zastupnici u Hrvatskom saboru naša su najveća sramota! Ma šta su oni učinili za Dalmaciju? Ka su gori u Sabor skočili, udrili šakon o stol i rekli - basta? A? Vrli Splićanin Ivo Sanader je bija čak i premijer (!?), a nije ni spoj Splita na AC riješija. Most za Kaštila je, uza sve predizborne pričice, osta samo sanak pusti, a mi ovod pokisli, izigrani, privareni. Mučimo. Barufa!! Dalmacija je ponovo, i to po ko zna koji put, ponižena do boli i stavljena na dno maca. Zato bi ja učinija jedan veliki sef ispo mora i na kraju turističke sezone, oni 5 milijardi euri šta ji Dalmacija učini o turizma, sakrija u nj i reka: ‘Drage moje Vlade, ministarstva, zagrebački gradski proračuni i ostali - lova je ode u nas i sad se mislite! Ako van šta triba, pošaljite u Dalmaciju vaše cijenjeno izaslanstvo, pa ćemo van možda i dat štako.’ Dosta je bilo da nan naša dica odlazu u svit, jer jin je doma, umisto raja na zemji - tuga i nevoja! Tribamo se svi dignit na noge i reć: Dalmacijo, ne daj više na se! Jednostavno - ne daj! Ne daj da te više gulu i ponižavaju! Učini barufu i zabrini dobro sve tamo gori! Reci da vako više ne more i basta! Ako si znala ‘91. prid Banovinu onin javlima - znaćeš i ovima danas zube pokazat. Samo kreni! Digni se protiv ove dugogodišnje nepravde jer, Dalmacijo - Ti ovo ne zaslužuješ! Dragan Lukić Šegedin,umitnik, pisnik, ribar |
subota, 13.02.2010.
Viva Roxy !
 Prebira san po kolekciji CDova i naisa na Roxy Music. Na stranu studiske snimke, koje su by the way stvarno dobre, CD sa snimkom koncerta je jedan od mojih favorita u kolekciji. Stavija san ga u player racunajuci da mi nesto svirka dok ceprkan po netu, ali uskoro je zaokupija moju paznju (po ko zna koji put) Za ne virovat koliko jos uvik zvuce dobro. A sican se, kad su se pojavili na sceni, A i kasnije, svrstani od nekih kao sledbenici Art a kod drugih Glam Rocka Osim pojavom i scenskom prezentacijom, nicim nisu pripadali tim strujama. Bili su i ostali svoji. Nevjerovatno kako su ti ljudi u to vrijeme stvarali, izdavali ploce i u vecini slucajeva bili predgrupa (danas zaboravljenim) velicinama. Standardi toga vremena su bili tako veliki da cak ni takva grupa kakva je bila Roxy Music, sve do zalaza svoje karijere nije uspila biti nista vise od predgrupe za glavnu atrakciju.  A bili su to, Brian Ferry, idejni tvorac banda i skladatelj, koji je svojim dendijevskim pjevanjem dao pecat zvuku, Brian Eno, mag na klavijaturama i na svemu sta ima tipke, svojim cudesnim zvukovima bojao zvucnu zavjesu u sumornu sliku danasnjice, Phil Manzanera, sa svojim bizarno zaraznim pristupom gitari i nista manje zasluzan za zvuk, Andy McKay na saxofonu i oboi… i na kraju ritam sekcija (uz napomenuda je neko vrijeme cak i John Wetton svirao bas) Ukratko, Roxy Music zvuk !! Slusajuci snimku u zivo ne mogu se otresti slike o velicini Roxy Musica a istovremeno ne osjecati cak i zaljenje za mjestom kojeg su zauzeli u povjesti Rock glazbe, Zasluzuju puno puno vise. |
petak, 12.02.2010.
Evo san nasa ovu zvrljotinu prije par dana....... Dvadeseti i drugi dan petog miseca. Ostavija san se pusenja. I to bas danas. Zasto? Nemam pojma. Puno toga sta mi se sad dogadja nemam pojma zasto, pa zasto bi i prestanak pusenja bija izuzetak. Tako mi doslo. Kazu nije zdravo. Zakrcuje vene. Smanjuje potenciju. Izaziva rak pluca (iako san pazija da ne kupujen te nego one sa upozorenjem o trudnoci) Pokusavan zapantit taj veliki datum u mom zivotu. I uru. Svi bivsi pusaci se sa time fale. Ono ka, prestali na taj i taj datum u tu i tu uru, taj i taj minut i tu i tu sekundu. Ja se jedva mogu sitit dana I to samo zato jer je bilo danas. Prolaze dani. Bacan pogled na kalendar. I vidin, 22gi petog u 9 52 ujutro, ma sta to znacilo. Meni ne. Sad svacan da je proslo 22 dana otkako san presta pusit. Koga je uopce briga za to..... |
četvrtak, 11.02.2010.
Lesi se vraca kuci - II dio - oliti nastavak zvrljotina sa putovanja
|
Odradija san i let do Buenos Airesa…. Ne sican se kad je zadnji put kraj mene selo zensko bice…a kamoli zgodno..u stvari sican se ali se i ne zelin sicat…..jerbo se i to dogodilo..letija san iz Sydneja za London, BA normalno. I kraj mene je sela jedna masna englezica. Sta po znoju, sta po panceti, tesko se moglo pogledat u njezinon smjeru. I uz to jos masna kosa..o nekoj frizuri ne triba ni govorit…sva srica sta san sedija blizu zahoda pa san odatle vata malo friske arije. Zija san ka riba na suvo jerbo je i cili avion smrdija. Cak ni air condition nije uspija ubit smrad. I molija san boga da ta do mene ne zmahne rukon i otvori pazuho u mome smjeru. Ali nakon par uri leta covik se navikne. Sican se kad me je udrija friski zrak kad san izasa iz aviona, da me je osamutio. Jeli mi se zamantalo, ne sican se. I tu san susreja na aerodromu Bimbu, ubit –zaklat, koji je letija iz Miamija doma. Lipo smo odspavali par uri na klupama i ukrcali se za doma. Isa san u sirinu, od dolaska hrvata na more, ajmo se vratit na ovo danas. Dakle, seja san do jedne male, djepne (venere). Onako, lipa mala ali kad se pogled spustija malo nize – dva iceberga strse i ne jebu gravitaciju. Bice mala dok je bila jos manja puno kupila u prsi. Vrag ce ga znat, ali svejedno – lipo stoje. I ja san onako, umjereno baca ciribimbu, dok nisan uvatija shemu. Ka ljubitelj prirode, gleda san kroz prozor jerbo je Argentina lipa zemlja. A da bi pogled doveja do prozora, mora pric priko njih dvi. I fala bogu, kad ga vracan od prozora moran poc istin puten nase. Tako da san se lipo ushemija. A inace, di kod san po avionu pogleda, pogled bi mi u zadnju zapeja za njih dvi. Ali nisan bija bija nesto puno nepristojan. Uostalon da je gazdarica od njih dvi tila da ih se ne gleda, nebi ih izlozila tako lipo. A uz prozor je sedija jedan yenki, koji nije ima razloga gledat ulivo jerbo mu je prozor bija udesno. Ali zaludu, mislin da mu se ukocija vratni zil od gledanja ulivo. Ja san bija olicenje pristojnosti prema njemu. I kad je pilot javija sa se spustamo i da se vezemo, mala je potegla dio pojasa, ali moga I pokusavala ga zakopcat. I nije joj bas islo – pa san je je potapsa po ramenu I pokaza prston da je to moj komad. Mala me lipo pogledala i jos lipse se nasmijala. Ja san instant nabacija osmjeh 5b (razoruzanje neprijatelja + otvaranje pristupnih pregovora). Znan da je nikad vise necu vidit – ali neka mala zna sa kime ima posla. Eto ! Jos jedna napomena o Argentinskin (i Brazilskin) avionima. Nemaju klasa. Cisti marxizam – besklasni avioni! To nebi ni spominja da nije neceg drugog. Najstroze cuvana tajna Juzne Amerike. Samoupravljanje!! Je dobro ste procitali – samoupravljanje na Argentinski nacin. Doduse, cisto sumnjam da je iko od aktera cuo za Jugoslavensko samoupravljanje, ali sve se svodi na isto – tvornice radnicima. Sacuvaj boze da sjevernoamericki mediji o tome pisu. A europski pogotovo. O nasim da i ne govorin jerbo bi to bilo okarakterizirano kao Jugonostalgicarstvo. No o tom drugom prilikom, isto kao o labavoj zajednici juznoamerickih drzava koje uspostavljaju ekonomske, kulturne i ko zna kakve odnose, ne na bazi reciprociteta, nego na bazi solidarnosti. Tu je i onaj klaun od Hugo Chaveza kojemu se smije cili zapad na celu s Amerikon, ali taj isti Hugo je Ameriku otpremija iz Venecuele, i to sa gacama na scapu. O sve tome drugom prilikom. Po aerodromu u Buenos Airesu san izgubija vrime s njihovon administracijom i redovima na sigurnosnin tockama tako da san taman stiga na let za Frankfurt. Za po ure krecen na 13 satno uzivanje u kulinarskin vjestinama Lufthansinih kuvara. |
subota, 06.02.2010.
Napokon koncert - Australian Pink Floyd Show
 Pink Floyd je odavno postao institucija koja živi sama za sebe. To se dokazalo i sinoć na koncertu Australske grupe Australian Pink Floyd Show (APFS). Dvorana se lijeno punila Splićanima i pred sam početak koncerta bilo je poprilično slobodnih mjesta. Mnogi su došli kad je predstava već dobrano započela, a započela je sa “Dark Side of Moon”, albumom koji je obilježio sedamdesete i postavio produkcijske standarde koji i dan danas teško da mogu biti dosegnuti.  Uvod je bila kompozicija “Speak to Me” koja je prešla u “On the Run”. “The Great Gig in the Sky” nam je predstavio briljantnu prateću pjevačicu koaj je dobila prve ovacije na koncertu svojom vokalnom izvedbom. “Time” je dobio svoje mjesto na listi uz glasno odobravanje publike Animirani vodič na platnu iznad pozornice najavljivao je sljedeči set. Bio je to album “Wish You Were Here” . “Shine on you crazy diamond” ga je otvorio i publika je odmah prihvatila. Welcome in Machine je slijedio, a ja sam na trenutke imao problema sa spoznajom da ovo ispred mene ipak nisu pravi Pink Floyd.  Završni dio prvog dijela koncerta počeo je sa “Pigs on the Wing” i završio sa “Sheep”, sa albuma “Animals”. Perfektna izvedba, svaka nota poznata i unaprijed očekivana. Zvučna slika dovedena do savršenstva.  Najavljujuči pauzu od 20 minuta, band se povukao ostavljajuči nas u nedoumici, šta dalje? Manje više svi favoriti su bili odsvirani, malo tko je bio spreman na ono šta je slijedilo nakon pauze. U velikom stilu drugi dio je otvorila Astronomy Domine, čudesna obrada koja možda i ukazuje na put kojim će reproduktivna muzika krenuti u budućnosti, kad će opstanak tribute grupe ovisiti o njihovom doprinosu a ne samo pukoj reprodukciji. Za ovu izvedbu samo jedno – bravo !  I kad smo promislili da je (nažalost) vrhunac večeri iza nas, došao je dugo očekivani trenutak – Set the Controls for the Heart of the Sun. Predivna (Watersova) obrada floydovskog klasika koja je ostavila malo sumnje u maštovitost i uigranost APFS. Koncert je tutnjio prema svom finalu iako ni tada nije bilo jasno kako će završiti jer do tog trenutka su već dva vrhunca večeri bila za nas. Očekivano, Another Brick in the Wall je podigao dvoranu na noge i ovacije su bile neizbježne. Još jednom sam sebe morao uvjeravati da ispred sebe nemam prave Pinkovce.  I kad se činilo da se koncert majstorski privodi kraju, došao je trenutak za kojeg je malo ko znao i očekivao u ovom obliku i snazi. One Of These Days, monstruozna obrada koja je napadala sva čula i ostavljala malo mjesta za bilo šta drugo osim potpune predaje punoči zvuka i snazi koja je dolazila sa pozornice. Bez riječi . Istinski vrhunac večeri.  Privodeči koncert kraju, na red je došao nastavak “Wish you were here” U dvorani je došlo do čudesnog momenta. Nakon provale oduševljenja uz prve taktove, publika je zapjevala i pratila melodiju sa pozornice. Čudesno, lijepo i bezvremenski. Grupa je izašla na dugo traženi bis sa Comfortably Numb. Ponovo izvanredna izvedba, ponovo savršena uigranost i da ne spominjem razglas kojeg se rijetko kad i gdje moze čuti. Zamjerke. Malo i u poređenju sa općim dojmom, minorne. U stvari mogle bi se uputiti soundboardu, trebalo im je skoro 15-ak minuta da nam isporuče punokrvni zvuk i nakon toga je prošlo još neko vrijeme dok nisu smjestili ritam sekciju na mjesto koje joj pripada u zvučnoj slici koja nas je obasipala. Ostatak koncerta, a pogotovo drugi dio, razglas je bio savršen. Isto tako, kad se govori o zvuku treba spomenuti i izvanredni light show koji je stvarao Floydovski ugođaj. Šta reči na kraju. Split je napokon doživio jedan punokrvni koncert. Mogu se usuditi reči, prvi nakon skoro 25 godina kad su su Dire Straits održali prvi koncert svoje turneje Brother in Arms. Osim toga, pomalo sam se bojao, s obzirom na loš odaziv na koncert Roberta Planta na Prokurativama, da bi isto moglo biti i na ovom. Na sreću, prevario sam se. Sa svoje strane Australci su isporučili vrhunski koncert kojeg se ne bi posramili ni orginalni Pink Floyd. Zaključio bi ovaj članak sa ponovnim pozivom na gostovanje jer dobroga nikad dosta. |
petak, 05.02.2010.
tribute to .....
|
Potreba za “tribute to ..” pojavila se u muzickoj industriji onog momenta kad su velikani sisli sa scene a njihova djela nastavila zivjeti. Reproduktivni umjetnici koji su uspjeli uci u srz kreacije i dali svoje vidjenje interpretacije, prenosili su umjetnikovu poruku i samu vrijednost umjetnickog djela, dugo vremena nakon smrti kreatora,. Stoga nema razloga da i sa rock muzikom ne bude isto, jer kao i u kasicnoj umjetnosti, tako i u rock muzici postoje velike grupe i pojedinici i velika djela vezana za to razdoblje stvaralastava koje ce sigurno nadzivit njihove tvorce. I tu se nalazi ta zajednicka crta klasicne muzike i rocka.. Obje su nastale kao izraz/odraz svog vremena i obje nastavljanju zivot i nakon sta njihovi kreatori sidju sa scene. Reproduktivci unose svoju dozu keativnosti udahnjujuci novi zivot djelu i time ga oslobadjaju okvira vremena u kojem je nastao. Tribute bandova je bilo od samih pocetaka rocka ali “de jure” sve je pocelo od kad je americka underground scena (nezasluzeno) vratila na piedestal muzickog olimpa grupu Kiss. Grupa je vec dobrano bila zaboravljena od muzickog establismenta. Godine su radile svoje. Nezavisno od svih struja, rodio se kult, koji je jacao svakim danom sve dok jednog dana na povrsinu nije izbila euforija. Malo je kome bilo jasno o cemu se radi a najmanje samim clanovima grupe. Na pritisak fanova, izasli su na pozornicu nakon toliko godina. Isijas i reumu su pokrili debelim slojem sminke. Zatekla su ih prepuna gledalista, vecinom djece njihovih bivsih fanova. Ogromna potraznja za samom grupom rezultirala je idejom o fransizi. Ipak je muzika business. Podjeljene su fransize sastavima koje su bili vjerne kopije samom sastavu. Kako u scenskoj prezentaciji tako i u samoj izvedbi glazbe. (jedna od Kiss “fransiziranih” grupa je nastupila prije par godina u Puli) Isto se dogadja sa grupom Genesis. Povremeno se cak i orginalni clanovi grupe (Collins, Rutheford) pridruze na pozornici “substitutima”- grupi Music Box. Ni Pink Floyd nije iznimka. Grupa jos uvijek ima citavu vojsku “die hard” fanova i jos uvjek je u svjesti sirokog kruga publike zapamcena kao jedna od najuticajnijih i najbojih grupa u proteklom stoljecu. Kako grupa odavna nije na sceni, “Australian Tribute to Pink Floyd” je dobio sansu da ih promovira sirom zemaljske kugle. Koliko zasluzeno, vidjet cemo. |
četvrtak, 04.02.2010.
Lesi se vraca kuci - oliti zapisi sa putovanja Ushuaia-Nase Malo Misto
|
Dosa san doma i normalno – odma se uzlinija – po pitanju bloga. Ima materijala spremnoga, za bacanje – tona fotografija koje san napravija doli na Antartici i od kojih je vecina “nestvarna”. A i po putu san isto piskara. Pa evo najprije to. Evo me sedin u Ushuaii na aerodromu. Susrecen se sa putnicima koje san upozna ovi vijadj. Amerikanci – u svom “kissy-kissy “ stilu. Razmisljam o letovima koji me cekaju i vata me muka. Tako je uvik u zadnje vrime, sve dok ne udjen u avion. Onda je nekako lakse, ali svejedno, sve dok ne sletin prati me onaj osjecaj skoro bijesa, sta se moran vozit na ovi nacin. Mrzin avione isto ka i zubare. Ne zato jer ih se bojin ili zato jer mi nanose bol, nego jednostavno zato jer san ih se u zivotu nagleda previse i dosta mi ih je. Presla se granica zasicenja i prerasla u patolosku odbojnost. Eto moran priznat Jedinoj, da je skoro jedino misto di ne razmisljan o sexu, zubarska stolica. Valjda me nece sad tirat da svako malo iden u zubarra. Gledan ljude oko sebe, lica nepoznata. Ima ih sa aziskin facama, europskin, indijanskin, indiskin i ko zna kojin sve ne. Ne kaze se zanista za Ameriku da je “melting pot” nacija oliti po nasi, jedan veliki bronzin di se utapaju sve nacije. I nastaje ta umjetna Americka nacija. I gledan te ljude, koji su platili skoro 20 000 dolara za 10 dana po Antartici i razmisljan kad cemo mi doci na taj nivo da obicni ljudi, vjerovatno ne nesto posebno pametni ili nadareni, mogu sebi priustit taj izdatak. I jos se smijat na povratku kuci, jer smatraju da su pametno potrosili tu lovu. Vjerovatno ne za mog zivota a i onda je pitanje. Balkanski mentalitet i rodjacka (barba Lukina) politika su nas odvukle daleko od ovoga a i svakin danom smo sve dalji. Malo su mi misli odlutale od aviona I to je dobro. Iden napravit djir po aerodromu, vidit ima li koja zgodna argentika po butigama i nacrtat se u red za ukrcaj. |
