utorak, 22.05.2012.
The Firm - “The Firm" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 29 05 u 19:10 uri
|
U sljedeci utorak donosin grupu koja je smisao svog postojanje nasla u pokusaju, da Jimi Page i Paul Rodgers, nakon raspada maticnih grupa, Led Zeppelin i Bad Company, naprave nesto malo drugovacije od onog sta su do tada radili. Po objavljivanju prvih naznaka o osnutku, grupa biva automatski proglasena za supergrupu, a ocekivanja su odlazila nebu pod oblake, usprkos izjavama aktera o privremenosti trajanja grupe i tvrdnjama da grupa nece biti nastavak, niti Led Zeppelina, a ni Bad Company. Zaludu je bilo sve to, po izlasku prvog i jedinog albuma, kritika, a i publika se ujedinila, ne prihvacajuci nista van onoga sta su svi ocekivali. Koliko su bili u pravu, ocjenite sami, nakon sta poslusate album kojeg dajemo veceras.  The Firm je bila Engleska supergrupa sastavljena od Paul Rodgersa, frontmana grupa Bad Company i Free, ex-Led Zeppelin gitariste Jimmy Pagea, ex-Uriah Heep i Manfred Mann's Earth Bandovog bubnjara, Chris Sladea i basiste Tony Franklina. Pretpostvaljam da je daljnji opis i predstavljanje clanova nepotrebno. Uglavnom, Page i Rodgers su odlucili osnovati band i pozvali Bill Bruforda da in se pridruzi za bubnjevima. Nazalost, ovaj je bija pod ugovorom, tako da je otpao i misto njega je uzet Chris Slade. Slicna situacija se dogodila i sa basistom. Prvobitno je bilo zamisljeno da uzmu genijalca na fretless basu, Pina Palladina, ali je ovaj vec bija na turneji sa Paul Youngom, te su umisto njega, uzeli Tony Franklina. U samom pocetku, i Page i Rodgers su dali do znanja da ne zele izvoditi materijale od svojih maticnih grupa, te su se skoncentrirali na zajednicke napore u komponiranju, nadopunjujuci album obradama i temama sa solo projekata. I sad, prica moze ici u dva smjera. Prvi osvrt koji sljedi, ce bit kao da san ga pisa u vrime kad je album izdan. Drugi osvrt ce biti ovaj danasnji, sa vremenske distance od 25 godina. Zasto dva osvrta, bice jasnije kad ih cujete. Evo prvoga: Nakon raspada Led Zepelina i Bad Company, Page i Rodgers su odlucili nastaviti zajedno. Imajuci status superzvjezda, svaki njihov pokret je bija pod reflektorom javnosti. Najavljujuci nove snimke, i unaprid proglasavjuci buducu grupu, supergrupom, mediji su stvarali atmosferu iscekivanja, a kritika je unaprid pisala o temama koje jos nisu ni nastale, kao produzetku Led Zeppelina i Bad Company. Formula je bila strahovita, spoj brutalne sirovosti Led Zeppelina i melodicnosti Bad Company. Moran priznat, da sam i sam bija opcinjen njome i ocekiva, nemam pojma sta, puno rifova, puno neponovljivih melodija, puno nabivenih emocija, uglavnom puno necega dobroga. Album je izasa i poceja je otvoreni lov na vjestice. Razocaravajucem tonu pridonjeli su i sami umjetnici, izbjegavajuci kontakte sa medijima. Ostajuci gladni senzacija, koje su sami nagovjestavali i napuhivali do besvjesti, mediji su se okrenili kontra jucerasnjih miljenika. Kritike albuma su isle od mlakih do razocaravajucih. Uvrstavanje teme “Midnight Moonlight” na albumu, je bivalo proglasavano ocajnickim potezom Pagea, napravljen u nedostataku inspiracije. Naime, “Midnight Moonlight” je u stvari bila tema, orginalnog naziva”Swan Song”, koja se nije nasla na albumu Led Zeppelina “Physical Graphity”. Album je proglasen jednim od najvecih razocaranja dekade, neiventivan, monoton, bez naboja, na moment cak dosadan. Na njemu je vidno prisutan marinizam i rutina, u koju su upali kao kompozitori. Nedostatak svjezih ideja se nadomjesta predvidljivim pasazima, a za to vrime, glas Paula Rodgersa zvuci potrosen, miljama daleko onog pravog iz Free ili Bad Company. Dakako, Rodgera i Pagea nije bas puno bolija stav medija i kritike, jer su od pocetka najavljivali da ce The Firm biti nesto drugacije od svega sta su do sada radili. Odradivsi jednu mini turneju, u kojoj su u Engleskoj imali samo dva konerta, izbjegli su gazenje u megalomaniju, svojstvenu superzvjezdama tog doba. Projekt The Firm je uskoro ugasen, nakon jednog sudijskog albuma i jednog uzivo. U stvari, bas kako je Page i najavija kad je izjavija: ”The Firm je grupa koja ce snimiti jedan, najvise dva albuma, i odlazimo odakle smo i dosli”. Receno ucinjeno, na zadovoljstvo mnogobrojnih u to vrime. Eto, tako bi nekako zvucalo da san ovo pisa prije 25 godina. Kao i miljuni drugih u to vrime, bez sluha za ono sta su Page i Rodgers tili sa ovim albumom i ovom grupom.  Druga verzija ove recenzije nas prebacuje u danasnje vrime, i ide nekako ovako: Nakon raspada Led Zepelina, Jimi Page je bija ukljucen u bezbrojne projekte, i to sa zeljom da napravi nesto drugacije, nego je radija u maticnoj grupi. Raspad Bad company je donija ideju o zajednickom radu sa Paulom Rodgersom. Sa svoje strane, Rodgers, zasicen radom u grupi, isto tako gleda da bi radija nesto drugacije. Susret dvaju lidera grupa je bija plodonosan i rodila se ideja o osnivanju grupe. The Firm je ugleda svjetlo dana i istog trenutka sva svjetla pozornica i javnosti su se uperila u nju. Page i Rodgers su od prvog trenutka otklonili bilo kakve spekulacije oko toga koje ce materijale izvoditi. Jednoglasno su ponavljali, da nikakav opus bivsih grupa ne dolazi u obzir, jedino poneke teme iz solo projekata. Uglavnom ce se bazirati na novim temama i pokojoj obradi van svog faha. Da bi podvukao karakter grupe i istaknuo da u stvari, od grupe, niko nebi treba imat neka velika ocekivanja, Page u nekoliko navrata najavljuje da ce grupa trajati par albuma. Istovremeno, naglasavajuci privremenost postojanja, Page u stvari potvrdjuje orjentaciju na ono, nesto drugacije od uhodanog. Privukavsi fretless basistu Tony Franklina i ne bas mastovitog, ali korektnog, bubnjara Chris Slade, The Firm ulazi u studio i snima prvi album istoimenog naziva. Album kojeg su snimili je pokazao da su svi sudionici govorili istinu. Album je bija miljama daleko, kako od Led Zeppelina tako i Bad Company. No to daleko, ne znaci nuzno i los. Album je bija jednostavno drugaciji. No za auditorij, u iscekivanju novih Led Zeppelina ili Bad company, premalo. I sad, od izdavanja albuma je proslo vise od 25 godina. Slusajuci ga danas, jedino mogu osjetit zadovoljstvo, sta album zvuci bas kako zvuci i sta je konceptualno napravljen onako kako je napravljen. Zamjerka, ako je ima, isla bi na produkciju. Premda korektno odradjeno, znajuci usputnost cilog projekta, nije cudo da su producenti, Page i Rodgers, imali i bolje dane. Album odise zeljom za razlicitoscu. No tesko je izbjeci poredbu sa Led Zeppelinima i Bad Company. Pa kadje tako, mozemo i to eleaborirati. Naglasavajuci na momente atmosferu Led Zeppelina, uz Rodgersov vokal, koji ne pokusava imitirati Plantov, dobivamo lipi blend pitkog, melodicnog heavy rocka. Tomu je dakako pridonjela tema “Radioacitive”, koja se cak kao singlica popela na top liste. Zavrsna tema “Midnight Moonlight”, predstavlja homage Zeppelinima iz njihove “Physical Graphity” faze. Kad govorimo o posvetama, onda ni tema koja perethodi “Midnight Moonlight”, moj favorit na albumu, “Satisfaction guaranteed”, ne moze izbjeci pecat Bad Company. Ono sta je bitno, album je prezivija do danasnjih dana, bez iti jedne arhaicne note u sebi, sta ga cini svjezin i ugodnim za slusanje. Traziti nesto iznad toga bilo bi trazenje nepostojeceg. I da otklonin kritike o rutini i manirizmu na albumu. Sta ako se i radi djelomicno o manirizmu i rutini? Zar i Picasso nije upa u manirizam sa svojim apstrakcijama, ali te slike nisu nista manje vridne od onih iz prve edicije kubisticke faze. Manirizam sam po sebi nije negativan, ako doslovno, plitko i dosadno ne kopira izvornu ideju. A govoriti o manirizmu, kad tu istu ideju reciklira u nekom drugom obliku, znaci vec gaziti na nekom novom polju, sta onda defacto, negira definiciju samog manirizma i rutine. Stoga, The Firm je bija jedan lipi projekt, razlicit od svega sta su do tada glavni akteri radili, i kao takvoga ga triba i gledat i ako se moze, i prihvatit. Eto, bila su to dva suprotna osvrta na isti album i istu grupu od istog pera, sa dvi razlicite tocke vidjenja. Uzmite jedan po zelji, ali najprije poslusajete album, pa odlucite. Ja san odlucija! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Nakon odslusanog albuma, emisiju cemo zavrsiti sa par crtica. Po raspustanju grupe, Paul Rodgers je krenija zajedno sa grupom Queen. Sa njima uspjesno odradjuje koncerte pred prepunim stadionima, izvodeci kako repertoar Queenovaca, tako isto ravnopravno, repertoar svojih grupa, Free i Bad Company. Imajuci takav repertoar, koncert in izgleda kao presjek rock povjesti, od sezdesetih do danas. Gleda san njihov koncert iz Ukrajine, di su nastupili pred vise od 300 000 ljudi. U stvari, tesko je o tome pisati u par crtica. To je koncert kojeg triba odgledat! Jimi Page je po raspadu nastavija sa bezbrojim projektima i sa muzikom za filmove, koja mu je u zadnje vrime postala izazov. Chris Slade se pridruzija metalcima, “anonimusima” koji se odazivaju na ime, AC/DC, a Tony Franklin je zajedno sa gitaristom John Sykesom oformija band Blue Murder. Eto! --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Music LP-Underground feta |
ponedjeljak, 21.05.2012.
Bad Company - “Bad Co" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 22 05 u 19:10 uri
|
U utorak donosimo grupu koja je svoje korjene nasla u ostavstini grupe Free, da bi na kraju bivala proglasena ono sta Free nikad nije uspija bit, super grupom. Ovaj put, pojam supergrupa je vise vezan za planetarnu popularnost, nego na kalibre muzicara koji su svirali u njoj. Daleko od toga da su bili nepoznati, ali svojim vinilnim izdanjima i mega koncertima, band je postao veci od svojih tvoraca.  Tamo daleke 1973 godine, nakon definitivnog raspada grupe Free, Paul Rodgers and Simon Kirke krecu u novu avanturu. Nekako u to vrime Mott the Hoople dolaze do svog kreativnog kraja, tako da Mick Ralphs nije bas dvoumio kad je primija poziv da se pridruzi Rodgersu i Kirku. Cetvrti clan, basista Boz Burrell, se odaziva na poziv, nakon raspustanja druge inkarnacije King Crimsona. Od samog pocetka primjenjuju pristup koji jednostavno nije moga omanit. Preslikani minimalizam i atmosfera opusa grupe Free, sazrijevanje clanova kao kompozitora, i nadasve, melodije koje su se lipile na prvo slusanje. Jos jedan moment je vazan u samom osnutku grupe. Naime, imali su sricu da zainteresiraju Petera Granta, managera Led Zeppelina, koji je i te kako zasluzan za njihov zvjezdani status, tako da Grant defacto postaje, peti clan grupe. I na kraju ovog uvoda, o imenu banda. Govorkalo se da je ime Bad Company doslo od Paul Rodgersovog odusevljenja sa filmom Jeff Bridgesa, Bad Company. No sam Rodgers je ovu teoriju odbacio, naglasavajuci da je ime Bad Company doslo iz knjige o Viktorijanskom moralu, u kojoj se nalazila slika neduznog klinca koji gleda u natpis “beware of bad company." Odmah po osnutku, potpisuju ugovor za snimanje sa Swan Song Recordsom za Englesku, odnosno sa Atlantic Recordsom za Sjevernu Ameriku. Ostatak svita su pokrili ugovorom sa Island Recordsom. Tim pristupom su sebi otvorili vrata za globalno trziste, sta je u neku ruku i pridonjelo munjevitom usponu do statusa superstarova. 1974 godine, Bad Company izdaju prvi album, istog naslova, koji preko noci postaje internacinalni hit. U toku te iste noci, album zauzima prvo misto Billboardove liste albuma, noseci sa sobom dvije singlice, “Can't Get Enough" i "Movin' On", koje se smjestaju na vrhove lista. A ako se osvrnemo na izjavu John Lennona, da album vridi onoliko, koliko se singlica sa njega moze skinit, onda prvjenac zasluzuje cistu peticu, jer nema teme koja nije mogla biti izdana na singlici. Album se zadrzao na listi 25 sedmica, postavsi jedan od najprodavanijih albuma tog doba, a potogovo je postavio rekord po brzini prodaje. U prvom mjesecu svog zivota, prodan je u 5 miljuna primjeraka. Dakako, te brojke ga smestaju na listu naprodavanijih albuma svih vremena. O samom albumu se ne isplate trositi rici. Triba ga poslusati, i to je upravo ono sta ide u nastavku emisije. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Nakon nevjerovatnog uspjeha prvjenca, grupa krece na turneju, naprije po dvoranama, ne sluteci da ce one uskoro postati pretjesne. Turneja je zavrsila otkazivanjem dvorana i unamljivanjem stadiona. Nije bilo stadiona, kojeg na kraju turnje nisu napunili. Nebi zelija usporedjivati, ali koliko se sican, cak su i Zeppeline ostavili iza sebe, kad je rijec o broju posjetilaca.  Doslo je vrime za snimanje drugog albuma. Pod ne bas malim pritiskom, grupa ulazi u studio zapocima snimanje. Na trziste pustaju pilot singlicu “Good Lovin’ Gone Bad”, te nakon nje “Feel Like Making Love”. Ova potonja, napravljena u najboljoj Free maniri, utire put albumu “Straight Shooter” koji izlazi 1975 godine. Album postaje ogroman hit u Americi. Nepotrebno je spominjat da se popeja visoko na Billboardovoj listi. U roku od misec dana dobiva priznanje za zlatnu tirazu, prodavsi se samo u Americi u 500 000 primjeraka. Interesantna je tema “Shooting Star”, inspirarana i posvecena rock zvjezdama, koje su laktovima i noson izborili, priko reda, misto kod sv.Petra. Dakako, govorimo o Jimi Hendrixu, Janis Joplin i Jim Morrisonu. Sam album je dozivija razlicite kritike. Od onih u kojima zamjeraju nedostatak kvalitetnog materijala i odsustvo suporta za singlice, do velicanja albuma, kao boljeg od svog prethodnika. Istina je, ka i uvik, negdi po sredini. Moje osobno misljenje da je album dobar, ali da mu pored par antologiskih tema koje sadrzi, fali ona magija prvoga. Ali svako ima pravo na svoje misljenje. ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 1976 godine grupa izdaje album “Run With Pack”, te se sprema na turneju, na kojoj je trebala kao predgrupa nastupiti Back Street Crawler, grupa Rodgersovog kompanjona iz Free, Paul Kossoffa. Nazalost, do te saradnje nije nikad doslo, jer je Kossoff uskocija na praznu stolicu nebeske kocije, koja je vec dugo vrimena cekala na njega. “Run With the Pack” postaje prvi platinasti album grupe i treci uzastopni, koji se prodava u vise od miljun kopija. U to vrime, jednostavno se cinilo da Bad Company ne moze omanit, ma sta napravili. Album nosi singlica "Young Blood", koja se parkira u gornje djelove top lista. Sljedeca 1977 godina nije bila sritna za grupu. Bilo je ocito da je umor uzeja danak i svi stvarlacki napori su svrsavali u rutini i manirizmu. Pod pritiskom diskografske kuce i ugovora, grupa izdaje “Burnin' Sky”, koji postaje najslabije plasirani album grupe do tada. Cak i istoimena singlica dolazi samo do 78. mista top lista. Sabirajuci ostatke ili bolje receno, mrvice kreativnosti, za divno cudo, grupa nalazi snage, i izdaje daleko kreativniji album u 1979 godini. “Desolation Angels” vraca grupu na top liste i u fokus javnosti. Album nastavlja onde di je “Run With the Pack” stao. Cak stavise, ide korak dalje. Na albumu se zvuk obogacuje sa syntisajzerima i zicanim instrumentima. Dolazi na 3. misto Billboardove liste, a nose ga dvi singlice, "Rock 'n' Roll Fantasy" koja se penje na 13. i "Gone Gone Gone", koja dolazi na 56. misto top liste singlica. Krajem sedamdesetih band se pocima pretvarati u svoju negaciju. Stadioni postaju premali, a megalomanija na svim frontovima poprima karikaturalne razmjere. Zapocima neminovan process dezintegracije, kako clanova tako i kreativnosti u grupi. Da nevolja bude veca, po smrti John Bohama, bubnjara Led Zeppelina, Peter Grant gubi interes za business, te se grupa nalazi na vjetrometinu poslovnih voda kojima nije bila dorasla. Simon Kirke, bubnjar grupe, je tom prilikom izjavija, da je Peter Grant bija ona koheziona sila koja je drzala band na okupu. Bez njega, nema ni banda. Tako je i bilo. Grupa se povlaci i sljedece tri godine o njima nema nikakvih vjesti. No 1982 prikupljaju snagu i izdaju zadnji album orginalne postave. “Rough Diamonds” izlazi 1982 godine. Album postaje najgore prodavani album u povjesti grupe, te nagovjestava definitivan kraj ove postave. Cak ni singlica "Electricland" ne svraca pozrnost na sebe, zauzimajuci 74. misto top lista i utjesno 2. misto na novoj top listi koja je napravljena za mainstream rock. I to je bilo to. Usljedija je definitivan raspad i svako je krenija svojin putem. Izjava koja je vjerno opisala stanje u grupi, dosla je od samog Mick Ralphsa: “Bad Company je postao veci od nas i da smo nastavili, nesto bi moralo biti unisteno. Sa poslovne strane, ovo je los potez, ali Paolov instikt je kazivao da je ovo potpuno ispravna odluka” I jedna interesantna cinjenica vezana za grupu orginalne postave. Naime, pored nevjerovatnih nastupa u zivo, pred prepunim stadionima, Bad Comapany nikad nije izda sluzbeni zivi album. Prvi je ugleda svjetlo dana 2006 godine, kad su upotrebljene snimke Mick Ralphsa, koje je ovaj imao radi dotjerivanja koncerata i uocavanja losih momenata na njima. Album je nazvan “Live in Albuquerque” -------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Razlicite postave banda su se pojavljivala i nestajale, izdavale su manje vise minorne albume, da bi nekim cudom, 1990 godine, band izda album “Holy Water”, i sa njime postiga nevjerovatan komercjalni uspjeh. Cak je i kritika, koja je do tog albuma, sva izdanja grupe docekivala na noz, priznala da se radi o izuzetnom ostvarenju. Album postaje platinast, generirajuci citav niz hitova, od kojih cemo poslusati “If You Needed Somebody”. Grupa se i dalje trudila, manje vise uspjesno, ali daleko od onog globalnog, sve do povratka Paul Rodgersa. U stvari, Rodgers i Kirke su se dogovarali o izdavanju kompilaciskog albuma Bad Company, te se slozili, u interesu same muzike, da snime par novih tema, koje bi bile kao dar svim poklonicima grupe. Receno – ucinjeno. Band ulazi u studio i snima cetiri nove teme, od kojih tema "Hey Hey", instant dolazi na top liste. Cak i druga, "Hammer of Love" dolazi na 23. misto top liste. Nakon izdavanja kompilacije, orginalna postava ide na turneju po Americi, odabravsi samo 30 gradova i isto toliko nastupa. Triba li napominjat da su stadioni bili potpuno rasprodani. I to je bilo to. Bilo je to zadnje od orginalne postave. --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Mick Ralphs objavljuje da se povlaci sa scene, Paul se pridruzuje Jimi Pageu u osnivanju supergrupe The Firm, te nakon nje, grupi Queen, ne da zamjeni Fredija, nego da sa njima nastavi saradnju. Boz Burrel je u tom djeljenju karata zivota naslabije prosa. Partija je na put bez povratne karte. Dakako, Bad Company kao band nije nesta sa scene, ali tu negdi zavrsava moj interes za grupu. A i puko nabrajanje minornih projekata bi bilo van konteksta ove emisije. Posljednji snimljeni nastup okrnjene orginalne postave se dogodija 2008 godine, na Floridi, u Hollywoodu. Po rijecima Paul Rodgersa, nastup su organizirali u namjeri da jednom zauvjek zacementiraju status grupe i zastite ime Bad Company za sva vremena. U tome su dakako potpuno uspili, sta je i vidljivo na DVDu, na kojem se nasla i "Gone, Gone, Gone", koju je Paul posvetija Boz Burrellu. Da krv nije voda, dokazalo se jos u par prilika. Naime, Paul Rodgers, Mick Ralphs i Simon Kirke, ponovo sviraju zajedno 2009 godine na mini turneji koja je obuhvatila 10 gradova u Americi. I ponovo isti scenario, ponovo sve prepuno. Znajuci Paola, mogu slobodno reci, da je prihvacanje poziva za turneju po Japanu, koja je neplanirano usljedila nakon mini turneje, bilo poglavito iz postovanja prema fanovima sa dalekog istoka. I kad je definitivno objavljeno da je gotovo, prije par miseci, ka iz vedra neba dolazi vjest. Bad Company planira nastup u sesti misec ove godine, u Svedskoj, na “Sweden Rock Festivalu” u Solvesborgu. Ovo ce biti prvi nastup grupe nakon 37 godina na Europskom kontinentu. Nije blizu, ali jedinstvena, a mozda i posljednja prilika da se u zivo vide jedni od najvecih. Ko ima puno vrimena i malo love ili malo vrimena a puno love, put pod noge! --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- I sta na kraju reci o ovom bandu. Sa komercjalne strane su postigli sve sta je jedna grupa mogla postici. Zivi dokaz tomu je da ja osobno ne poznan nikoga ko je cuja za njih, a da mu se ne svidjaju. To dovoljno govori. Sa muzicke strane, Bad Company je do grla uronjen u ostavstinu grupe Free. Dolazeci iz razlicitih miljea, clanovi banda su donosili ponesto svoga, tako da bez neke velike greske mozemo reci da je Bad Company misancija Free i Moot The Hoople, dakako, obradjena na poseban Rodgers/Ralphs nacin. Uzimajuci jednostavnost kao muzicki izricaj i uoblicavajuci prekrasne balade u vrhunskoj izvedbi, Bad Company jednostavno zadire u svaki kutak zemaljske kugle, nalazeci fanove u svim slojevima i svim generacijama. Stoga nije ni cudo, da nakon skoro 40 godina, njihove teme i dalje zauzimaju znacajni prostor u svim medijima. A mi necemo zavrsiti emisiju sa nekom temom ispod koje stoji potpis, Bad Company. Iz razloga, jer se od Paul Rodgersa i ekipe uvik moze ocekivati nesto novo i jednako dobro. Neka ova prica ostane nedovrsena, za sada ! Eto --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Music LP-Underground feta |
srijeda, 16.05.2012.
Prevazna obavjest fanovima ovoga bloga i emisije Music LP-Undergorund
|
Prevazna obavjest svim vjernin posjetiocima bloga i fanovima najneslusanije emisije u hrvata Kako san se prebacija na najveci mali brod na svitu, koji ima broadband proporcjonalan njegovoj velicini, necu bit u mogucnosti postavljati linkove za youtube i isto tako, povremeno ce kasniti objava posta, nadan se ne i emisije. Ovakvo stanje polupomrcine majke svih mreza ce trajat negdi do druge polovine sestog miseca, kad bi triba bit doma i preuzest stafetnu palicu, nastavit sa emisijama u zivo i redovnim punim objavljivanjem postova. Eto |
utorak, 08.05.2012.
Peter Tosh - “Equal Rights" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 15 05 u 19:10 uri
|
U sljedeci utorak predstavljamo Petera Tosha, prvoborca reggaea i na neki nacin, kultnu figuru cilog pokreta. Uz prikaz karijere I diskografije, poslusat cemo album “Equal Rights” ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Peter Tosh, rodjen ka Winston Hubert McIntosh, je bija Jamaikanski reggae muzicar. Sirem krugu slusatelja je postao poznat kao clan prateceg banda Bob Marleya, The Wailers, iako je u biti odigrao daleko vecu ulogu od same pratnje Marleyu. Nakon napustanja maticnog banda, ostvaruje uspjesnu solo karijeru. Dakako, ka i svi pripadnici homo sapiensa sa zadimljenog otoka, aktivno je promovira filozofiju Rastafarijanstva.  Ajmo ispocetka Sa napunjenih petnaest godina gubi tetu koja se skrbila o njemu, te se seli u Trench Town, predgradje Kingstona, koje se sprema za raggae revoluciju. O njegovim pocecima kruze price, pa i mitovi, te je kadikad tesko razluciti istinu od mita. No ako ne nista, onda bar za informaciju evo jedan. Naime, prica kaze, da je Peter Tosh gleda jednog ulicnog sviraca, koji je cilo vrime svira istu pismu. A ova je toliko opcinila Petera, da je ka zacaran zurija u njega prateci svaki njegov pokret. Nakon pola dana zurenja u njega, uzima gitaru i vjerno reproducira tocno onako kako je ovaj svira. Notu po notu, polozaj prstiju iz akorda u akord. Eto, ko oce virovat, lipo je cut, ko nece, neka se javi Tomi, i posavjetuje sa njime! Siromastvo je nametalo porazna pravila u zivotu. Ne imavsi bas nekog izbora u zivotu, Peter Tosh izlaz vidi u gitari i pjevanju. Ranih sedesetih susrece Roberta Nestu Marleya, oliti Bob Marleya i Neville O'Reilly Livingstona, alias Bunny Wailera. U to vrime minja svoje ime i postaje Peter Tosh. Trio zapocima sa gazama 1962 godine. Dakako, pojam gaze na Jamajici u to vrime je bija veoma rastezljiv pojam. U nasem slucaju, radilo se o ulicnom kantunu u Trench Townu. 1964 godine osnivaju band The Wailing Wailers. Ne racunajuci vokale, Tosh je bija jedini u bandu koji je kako tako zna svirat. Kako je to zvucalo, mozemo samo predpostavit, ali veliki band je bija rodjen. Nakon nekog vrimena, kako su napredovali u svirci, zalomija in se ska hit “Simmer Down". Nakon njega snimaju jos par uspjesnih singlica i nestaju iz fokusa javnosti. Nekako u to vrime usvajaju ideju Rastafarianstva, te je aktivno propovjedaju. No prije raspada, da i to napomenemo, minjaju grupi ime i nazivaju se The Wailers. Isto tako, tek toliko da se zna, to je razdoblje u kojem, po Toshevim izjavama, nikad opovrgnutim, intezivno uci Marleya sviranju gitare. Nakon nestanka sa pozornice, grupa se bezbroj puta oformljava i raspada, i to vecinom nakon par koncerata , bez ikakvih snimaka. Napokon, u periodu kad je u grupi bija Amerikanac Johnny Nash, snimaju danas vec poznate standarde raggea, "Soul Rebel", "Duppy Conqueror", i "Small Axe". Te se teme danas uzimaju kao prvorodjencad raggea. Daleko bi nas odvelo nabrajanje clanova koji su prodefilirali sastavom u to vrime, ali iz svih tih postava, ostala su dva albuma “Catch a Fire”, snimljen 1973 godine i “Burnin”, snimljen te iste godine. 1973 godine Tosh dozivljava tragicnu saobracajunu nesrecu, uzrokovanu neodgovornom voznjom drugog vozaca na suprotnoj strani ceste. Njegova djevojka ostaje na mjestu mrtva, a Tosh svrsava u bolnicu sa mnogobrojnim frakturama po glavi. Prezivljava, ali udarci su ostavili posljedice. . Od toga doba datira njegova prgava narav, koja pomjesana sa Rastafarijanskom dobrocudnoscu, tvori i pokazuje Tosha kao veoma kotroverznu, podvojenu i konfliktnu licnost. To je dokazao naprasnim odlaskom iz Wailersa, jer je predsjednik Atlantic Recordsa odbio potpisati dozvolu za izdavanje njegovog solo albuma. Sa Bunny Wailerom kupi prnje i ostavlja sve za sobom. Iz tog razdoblja datiraju mozda njegove mozda najjace teme, u izvedbi The Wailersa. "Get Up, Stand Up", "400 Years", i "No Sympathy".  Pripreme za snimanje prvog solo albuma zapocimaju 1976 godine. Te iste godine ga i izdaje. Sam naziv albuma “Legalize It” dovoljno govori o cemu Tosh piva na prvjencu. Dakako, automatski se nametnija anemozitet izmedju njega i Marleya. Za razliku od Marleya, koji je zagovarao ljubav i toleranciju, Tosh se obrusavao na postojece drustvene sheme, koje je posprdno nazivao "shitstem". Bez neke posebne pripreme, Tosh ulazi u studio i radja se “Equal Rights”. Te iste, 1977 godine, odlazi na turneju da bi ga promovira. “Equal Rights” donosi Petera Tosha u zrelom izdanju, kojem pridonosi cista artikulacija politickih stavova. Dakako, sa muzicke strane ovaj album predstavlja jedan od vrhunaca Raggae izricaja uopce. U nastavku emisije, cemo poslusat cili album. Po izlasku albuma “Equal Rights” na trziste, Rolling Stones Records ga vrbuje za svoj katalog. Sljedeci album “Bush Doctor” izlazi pod Rolling Stones etiketom. Dakako, sve to skupa pridonosi uspjehu albuma, te katapultira Tosha u orbitu reggae muzike. Singlica skinuta sa albuma, obrada teme "Don't Look Back", od Temptationa, dolazi na sve top liste diljen svjeta. Tomu je kumovao i Mick Jagger, koji je temu otpjevao u duetu sa Toshom. 1979 godine izdaje “Mystic Man”, a 1981 godine “Wanted Dread and Alive”. Oba albuma su izdana dakako, na etiketi Rolling Stonesa. Sa ovim albumima Tosh se udaljava od klasicnog reaggae izricaja i pokusava se pribliziti mainstreamu. Nazalost, nesupjesno, a pogotovo kad ga se usporedi sa dometima Bob Marleya. 1983 godine izdaje album “Mama Africa”, nakon kojeg odlazi u dobrovljno izgnanstvo trazeci duhovnu ispiraciju i odgovore na zivotna pitanja, boraveci kod tradicjonalnih Africkih voodoo ljecnika. Dakako, to odsustvo sa scene mu je donilo i nevolje. Ne ispunjavajuci uvjete ugovora o snimanju ploca, uzlazi u konflikt sa izdavacima. Nije mi poznato kako je zavrsilo to sve skupa, ali to i nema veze sa nama i sa ovom emisijom. Ono sta je nama ineresantno u tom razdoblju, je to da dolazi do radikaliziacije i konacne artikulacije Toshevih politickih stavova, koji mu priskrbljuju status beskompromisnog borca za ljudska prava. Tako naprimjer ucestvuje u jakom pokretu u Juznoj Africi, kontra aparthejda, a tamo ponovo snima svoje najjace teme na tu temu. Dakako govorimo o temama "Apartheid", "Equal Rights", "Fight On", i "Not Gonna Give It Up". Isto tako, 1987 godine, dobiva Grammyja kao najbolji Raggae umjetnik, i to za svoj zadnji album “No Nuclear War”. Kad govorimo o Peteru Toshu, Bob Marleyju i raggaeu uopce, nemoguce je ne spomenuti i onu vjersku stranu njihovog zivota i djelovanja. Nastala na pomalo naivnim temeljima vjerovanja na povratak cara Haila Selasija na zemlju, Rastafarijanstvo se posredstvom muzike, odnosno raggea, prosirilo cilin svitom. I dan danas predstavlja jednu od znacajnijih vjera na ovoj baloti. Isto tako, malo poznata strana Petra Tosha je bila njegova opsjednutost monociklom. Na toj bicikli sa jednin kolon je dosegao zavidnu vjestinu, te je cak i na koncertima izvodija pizdarije na bicikli. I tu nazalost zavrsava prica o zivotnom i kreativnom putu Petera Tosha. Jer u nastavku ide ono tuzno. 1987 godine na 11 devetoga, nedugo nakon sta se Tosh vratija doma na Jamajicu, troclana banda mu upada u kucu zahtjevajuci lovu. Nazalost, ni Tosh, a ni familja pri sebi nisu imali skoro nikakvu gotovinu i to je izritiralo kretene, koji su poceli maltretirati cilu familju. I pored toga sta su ljudi prolazili kroz kucu, dolazeci cestitati Toshu na povratku, napadace nije obeshrabrilo. Nakon par sati maltretiranja, ocito isfrustriran, jedan uzima pistolj, prislanja ga na sljepoocnicu Toshu i hladnokrvno okida. Nakon tog pucnja, zapocima opca pucnjava, u kojoj su poginuli jos neki Toshevi saradnici. Ubica biva osudjen na smrt, ali mu je kazna preinacena na dozivotnu. Ostaloj dvojici se zameja trag, ali vjeruje se da su dobili ono sta su zasluzili, doduse ne od ruke zakona, nego od suparnicke bande. I da ironija bude veca, ubica Petera Tosha, Leppo, ga je dobro poznava, jer mu je ovaj pomoga kad je izasa iz zatvora, davajuci mu novac da moze prezivit i cak nalazeci mu neke poslove. Toliko o ljudskoj strani ove price. Eto, bilo je to sve o Peteru Toshu. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Sta na kraju rec o Peteru Toshu osim onoga sta se vec zna. Mozda samo triba istaci da je Bob Marley pokupija svu slavu za sebe. Dali zasluzeno ili ne, o tome bi se dalo razlagabati, ali ono sta je neosporno je to da je Peter Tosh rodocelnik jednog pokreta, koji je u veoma malo vrimena pokrija svojim zvukom cili svit i donija svim sudionicima zasluzeno priznanje. Poticuci sa uzasno siromasnog otoka, muzicari su svoja djela prodavali u bescjenje, kadikad za jedan obican obrok, da bi producenti i diskografske kuce, nakon toga ostvarivale miljunske zarade. U raggaeu je to bilo izrazeno daleko vise nego u drugim segmentima muzike, bas iz razloga siromastva cilog otoka, odakle je izraz i potekao. Bilo kako bilo, ono sta ce ostati nece biti profiti diskorafske industrije, nego uticaj same glazbe na nase zivote. A reggae ga je napravija, bili mi to svjesni ili ne. I stoga, kad govorimo o muzici, ne praveci razliku izmedju Bob Marleya i Petera Tosha, mozemo slobodno reci da stoje uz bok svim velikanima koji su donili na svjetlo pozornice novi zvuk i novi pogled na svjet. Volili reggae muziku ili ne, to je dovoljno, da smjesti, kako Bob Marleya tako i Petera Tosha medju besmrtne. Eto ! ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
utorak, 01.05.2012.
The Alan Parsons Project- “Pyramid" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 08 05 u 19:10 uri
|
U utorak predstavljamo jednog umjetnika, koji je posta poznat ka producent, da bi u nastavku karijere, izgradio respektabilu karijeru kreativca. U emisiji cemo predstavit Alan Parsonsa, njegov kreativni put i poslusati u cjelosti njegov album “Pyramid” Veoma malo ljudi nanasim prostorima zna za Alana Parsonsa. Ali kad se spomene “Dark Side of Moon”, onda se pojavi pitanje sa velikin upitnikom. Pa evo i odgovora. Bez pretjerivanja “Dark Side of Moon” nebi bija ono sta je, da nije bilo Alana Parsonsa za pultom. I to je samo kao uvod, jer je ka kompozitor dao daleko vise. I stoga ajmo ispocetka. Alan Parsons je bija Engleski audio majstor i producent. Tesko mozemo nabrojit projekte na kojima je radija, a koji su postali okosnice citavih pravaca u muzici. Stoga mozemo bez ustezanja rec, da je Alan Parsons jedan od najuticajnih producenata medju umjetnicima i najveci umjetnik medju producentima. Jer, kako drugacije objasniti cinjenicu da je producirao bezbroj hitova, da je producirao “Abbey Road” i “Let It Be” od Beatlesa, “The Dark Side of the Moon”, Pink Floyda. Cak stavise, svi clanovi Pink Floyda, bez iznimke ili zadrske, su mu jednoglasno pripisali velike zasluge u stvaranju tog velikog albuma. Solo karijera mu je obiljezena velikim komercjalnim uspjehom, a njegov album “Pyramid”, se smatra prethodnicom New Wavea. Manje vise svi njegovi solo albumi dolaze na top liste, te njihov status konacno zaokruzuje kompletnu licnost Alana Parsonsa i smjesta ga u povjest kao jedinstven primjer producenta/kompozitora/izvodjaca. Alan Parsons se rodija davno. Dovoljno davno da 1948. godinu tesko mozemo zamislit u kontekstu suvremene muzike. Bilo je to vrime kad je Tito reka, YOK, onima sa istoka, i namignija onima sa zapada. Dunque, te godine je Alan zaplaka kad su ga plesnili po guzici, i vjerovatno ni plac nije bija oni klasicni, kmeeeeee, kmeeeeee, nego neki zvuk koji je vise slicija sinisajzeru iz tog, tehnoloski, kamenog doba. Od najranije mladosti se interesira za muziku, tako da vec u skoli svira u razlicitim sastavima. Prvi posal dobiva na dupliranju traka u kompaniji EMI. U tom poslu se susrece sa relikvijom rock muzike, master trakom “Sgt. Papera” od Beatlesa. Taj neocekivani susret ga gura prema zanimanju kojeg ce ga opsjedati cili zivot. I sam je jednom izjavija da ”jednostavno nije moga dokuciti tajnu koju su nosili Beatlesi svojim talentom, te ga je to gonilo da prokljuvi baren ono sta se dogadjalo iza pulta” Timing mu je bija idealan. Nasa se u pravo vrime na pravo misto. Prevedeno, Beatlesi ga i pored neiskustva, uzimaju za producenta albuma “Let It Be”, a odigra je znacajnu ulogu u organizaciji cuvenog konerta Beatlesa kojeg su odrzali na krovu diskografske kuce Apple. Prvobitni jamovi na albumu su se protegli i na iduci “Abbey Road”, koji je doduse izdan prije prethodnog, ali to i nije bitno u nasoj prici. Ova saradnja mu donosi prve poene u muzickom estblismentu, te se situira kao kucni producent Applea. To rezultira produzetkom saradnje sa Paul McCartnyjem i njegovim bandom Wings, kojeg je osnova nakon raspada Beatlesa. Prisjecajuci setoga vrimena, sam Alan priznaje da jednostvno nije moga pozelit bolje startne pozicije za nastavak karijere. A ono najvece je tek dolazilo. U medjuvremenu pomaze George Harisonu u produciranju njegovog najboljeg solo albuma “All Things Must Pass” Nakon iskustva sa Beatlesima i njihovih solo ostvarnjima, Alan producira nebrojene hitove toga doba. Jedan od najvecih hit bandova kraja sezesetih i pocetka sedmadesetih The Hollies, su bili u stvari djelo njegovih ruku, jer ih je izbacija na trziste sa najvecim hitovima tog doba “He Ain't Heavy He's My Brother” i nadasve vjecnim i dan danas rado slusanim “Air That I Breathe”. Iako daleko od koncepta ove emisije, poslusat cemo “Air That I Breathe”, da bi bolje svatili nastavak. I kad se cinilo da nakon The Holliesa jednosavno nema vise di ici prema gori, dosa je “Dark Side of Moon”, ultimativno djelo, kako u kompoziciskom, tako jos vise u producentskom smislu. Alan Parsons udara najveci i najdublji pecat u svom zivotu, udahnuvsi zivot jednom od najvecih projekata u modernoj muzici. Bez obzira na mnogobrojne nominacije za Grammija, koje kadikad nista ne znace, Alan Parson je na ovom albumu postavija standarde koje je malo ko nakon toga dosega. “Dark Side of Moon” Alan Parsonsu donosi slavu isto kao i Pink Floydu i time mu otvara vrata u jos jedan svjet u kojem se zelija okusat, u snimanju svog materijala. I dakako, moramo spomenuti jos jednu cinjenicu kad govorimo o tom razdoblju Alanovog zivota. Naime, Pink Floyd su se spremali za ulazak u studio u potrazi za nasljednikom “Dark Side of Moona”. I pozvali su Alan Parsonsa da in se pridruzi ka producent. Samo je jedan covik moga napravit ono sta je on napravija! Odbija poziv uz obrazlozenje da se zeli posvetiti samostalnom radu. Mozda zvuci nevjerovatno, ali eto, istina je. No prije nego se odlucija za prvi samostalni korak, top liste je napunija pregrstom singlica drugih izvodjaca, koji su imali jedno zajednicko – produceta Alan Parsonsa. Sa Cockeny Rebel dva puta zaredom dolazi na prvo misto Britanske Top Liste, a niz se nastavlja sa “High Fly and Music” od John Milesa, da bi svoju aktivnu producentsku karijeru zaokruzija sa tri albuma Al Stewarta, koji odreda probijaju gornje slojeve top lista. Poslusat cemo za primjer veliki hit Al Setwarta “Year of The Cat”, u kojem nije tesko prepoznati producentski rukopis Alana Parsonsa.  Dakle, ono logicno se samo nametnulo i doslo na svitlo dana pocetkom 1976 godine. Alan Parsons utemeljuje Alan Parsons Project. Ideja pod kojom je osmisljen band je bila veoma neobicna i dakako orginalna. Naime, Alan Parsons Project nije bija zamisljen kao band sa stalnim clanovima. Bija je zamisljen kao okupljaliste umjetnika, posebno clanova sastava sa kojima je Alan saradjivao, a u cilju interpretiranja, snimanja, kreiranja perfomanca, koje su zamislili Alan Parson i pajdas u projektu, Eric Woolfson. Alan Parsons Project debitira te 1976 godine sa “Tales of Mystery and Imagination”, kolekcijom muzickih slika inspiriranih radom Edgar Allen Poa. Cinjenica je da ga je samo njegova avangardnost sprecavala da bude hit na top listama. No i pored toga, prodaje se u zlatnoj tirazi, ponajvise zahvaljujuci, skoro kultnom status samog Alana. Na albumu gostuju, ako se tako moze uopce reci, Arthur Brown iz The Crazy World of Arthur Brown, na vokalu i cudo od diteta, Francis Monkman, iz Courved Aira. Ono sta je manje poznato, naraciju je preuzeo Orson Wales. Album se penje na 38. misto Billboarda, a tema "(The System Of) Doctor Tarr And Professor Fether", dolazi na 37. misto top liste singlica. Projekt je svoju raskos pokazao u sljedecoj temi koju cemo poslusat. Doduse, ne radi se o nekoj grandioznoj produkciji ni kicenim aranzmanima, vec jednostavno o raskosi osjecaja utkanih u samu kompoziciju. Poslusat cemo “The Tell-Tale Heart” Sljedeci projekt, “I Robot” cementira Alanov status u progresivnim vodama. Uzimajuci kao podlogu pricu Isaca Asimova, “I, Robot”, transformira je u muzicku slikovnicu. Koliko je Alan bija zagrijan za ovu pricu govori i podatak da je toliko zainteresirao samog pisca, da mu je ovaj poklonija pravo da je upotrebi. Doduse, javija se jedan mali legalni problem. Naime, prava za pricu I, Robot su vec bila prodana, ali se ekipa dosjetila i nazvala album “I Robot”, bez zareza, izbjegnuvsi tako sudske zavrzlame. Ponovo je cila ekipa eminentnih muzicara sudjelovala u nastajanju albuma. Na ovo misto i nema bas smisla nabrajati sudionike, jer bi se cila emisja u stvari svela na nabrajanje. Album inace pokazuje jak uticaj soula, funka i diska, koji je u to vrime bija dominantan trend. Zadnja tema sa ovog albuma koju cemo poslusati "I Wouldn't Want to Be Like You", pomalo odskace od ovog uticaja i vise se priblizava onome di je Alan najjaci, stilu “Dark Side of Moona”. Dakako, tema se bjesomucno vrtila po svim mogucim AOR radijima. I polako se priblizavamo centralnom djelu veceri. 1978 godine Alan Parsons Project izdaje “Pyramid”. “Pyramid” je koncept album usredotocen na postojanje i samu bit piramida u Gizi. Podsjetimo se da je to bilo vrime opceg odusevljena sa piramidama i Tutankamonom. Isto tako, nesluzbeno, ovaj se album uzima kao rodocelnik New Wavea. Album je 1978 godine nominiran za Grammy Award za najbolje producirani album. Eto, to je bilo o Alan Parsonsu do trenutka dok je album “Pyramid” izasa na scenu. Poslusat cemo album u cjelosti, a vi prosudite koliko je jos uvik aktuelan.  U nastavku, po obicaju, dajemo ostatak karijere, odnosno dio koji je nama zanimliv, s obzirom na koncept emisije. 1979 godine Alan Parsons sa pajdasima izdaje sljedeci album pod naslovom “Eve”. Ovaj put tematika se uzima iz zensko muskih odnosa, odnosno, izmedju samih zena, te odnosa muskaraca prema njima. Po prvi puta Alan uzima zenske glavne vokale. Pored svih manjkavosti i slabosti ovog albuma, na njemu se nasala tema “Lucifer”, koja se bjesomucno vrtila po radio stanicama, te tako dosla na 30. misto Americke Top liste. Sljedeci projekt Alana i ekipe nasa je svoj izvor u Monacu. U meki kocke, Alan pronalazi inspiraciju, a u Parizu, 1980 godine, snima album “The Turn of a Friendly Card”. Sa ovim albumom Alan postize neocekivani uspjeh sa dvija singlice, “Time” i “Games People Play”. 1982 se vraca u Englesku i snima komercjalno najuspjesniji album. “Eye in the Sky” nosi istoimena singlica koja dolazi na trece misto top liste singlica. Isto tako i sljedeci albumi polucuju komercjalni uspjeh, iako je njihov znacaj nikakav u odnosu na prijasnja izdanja Alana Parsonsa. 1984 godine izdaje “Ammonia Avenue”, te “Vulture Culture”, 1985 godine Ka po nekom spagu, 1986 godine izdaje “Stereotomy” te “Gaudi”, 1987 godine. Imao je i kratki izlet na daskama koje zivot znace. 1990 godine sa predstavom “Freudiana”, nastupa cilu godinu u povjesnom Theater An Der Wien u Becu u Austriji. Saradnja izmedju Alana I Erica se prekida i svako odlazi svojin puten. Eric se posvecuje pisanju muzike za kazalista, dok Alan pokusava nastaviti sa stvaralastvom, ali prvenstveno fokusirajuci se na nastupe. Pokusavajuci u ovome dobu totalnog konzumerizma ostvariti konceptualno djelo bazirano na symfo rocku, je ogromna hrabrost, koja granici sa ludoscu. I upravo to Alan pokusava sa svojin dugogodsnjim pajdasima, prvenstveno sa gitaristom Ian Bairnsonom, bubnjarem Stuart Elliottom i aranzerom za simfoniski orkestar, Andrew Powellom. Iz naziva projekta ispusta "Project", te se cijelo djelo identificira kao “Alan Parsons - Try Anything Once” Saradnja se nastavlja na projektima “On Air”, 1996 godine i “The Time Machine”, 1999 godine. O ovim projektima osobno neznan puno osim podatka da postoje, zato o njima bas i ne mogu. Za cilo to vrime, "Alan Parsons Live Project" je na turneji i nastupa pred rasprodanim dvoranama. Nastupa isto tako u zivo sa Ringo Starrom, grupom Yes, grupom Kansas, Alice Cooperom, John Entwistleom i Ann Wilson. Jedna od njegovih najpoznatijih tema iz ovog razdoblja je tema “Sirius”, koja je uzeta za himnu Chicago Bullsa, i konstantno se izvodi na utakmnicama NBA lige. Istotako, Puff Daddy, uzima “Sirius” kao okosnicu za svoj multi-platinasti album “The Saga Continues” U danasnje vrime, Alanova muzika poprima drugaciji pravac. Njegov zadnji album “A Valid Path” sadrzi modernu elektronsku muziku mjesanih stilova. Na albumu se pojavljuje i David Gilmore, sta dovoljno govori o ugledu kojeg uziva Alan Parsons. I kako sam kaze, vrimena i industrija se minjaju, te nastoji doci do razlicitog i novog auditorija, bez da izgubi svoj identitet. Poprilicno tezak zadatak. Zar triba spominjati da je Alan mag 5.1 Surround Sound snimanja i da manje vise svi veliki projekti ne prolaze bez njega. Isto tako, drzi predavanja na konferencijama posvecenim snimanjima i produciranju, te je stalni predavac na Schools of Recording. Danasnje turneje Alana Parsonsa obuhvacaju sve kontinente, a nastupa sa simfoniskim orkestrom pracen lasersim prezentacijama. I na kraj, par rici o samom Alanu danas. Alan zivi u Santa Barbari, u Kaliforniji, sa zenom i dvi cerke, tri macke, cetiri Guinea prajca, zecon, velikin labradorom, i Danteom, Clydesdale pasminon konja sa sirokin nogavicama. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ Emisija je posvecena svima koji za Alana Parsonsa nisu do sada culi, a svidit ce in se. Eto ! ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo muzickog sadrzaja koji nosi emisiju - album "Pyramid": The Alan Parsons Project- Voyager The Alan Parsons Project- What Goes Up The Alan Parsons Project - The Eagle will rise again The Alan Parsons Project- One More River The Alan Parsons Project - Can't Take It With You The Alan Parsons Project- In The Lap Of The Gods The Alan Parsons Project- Pyramania The Alan Parsons Project- Hyper Gamma Spaces The Alan Parsons Project- Shadow Of A Lonely Man --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming feta |
