utorak, 30.07.2013.
Koncert Santane u Zadru
|
Bio sam na Santanu.
Utisci sa koncerta, odlicni/velicanstveni. Koncert - “kako mali Ivica zamislja punokrvni rock koncert”. Dakle, sa muzicke strane, skoro pa, nema zamjerke. Organizacija ne losa, tretman publike – cista nula, mozda i koji stupanj ispod toga. Ajmo ispocetka sa onim losim, jer ovaj koncert zasluzuje slatki okus u ustima nakon posljednje odsvirane note. To sta je termin pomaknut sa 20:30 uri na 22:00 i nije bilo lose, pogotovo za nas iz malo daljeg mjesta stanovanja, a i radi dnevnog svitla koje nije primjereno ovakvoj vrsti dogadjaja. No ipak ostaje malo nejasno, zasto je koncert poceo petnaest minuta prije tog termina. Dali se Santani zurilo u Bec ili ne, malo je ipak neugodan osjecaj, jer mogli smo upasti u kolone na putu, sta i nebi bilo cudno te racunajuci na objavljeni termin, zakasniti na koncert. Neznam na ciju dusu ovo ide, ali nije bilo lipo. Idem dalje. Na ulazu vec klasicni scenario sa fotoaparatom, i da se ne ponavljam, oko mene je bilo najmanje stotinjak ljudi sa pametnim telefonima koji imaju bolje preformance od navedenog. No, ajmo to i ovaj put prepisati nekim proslim vremenima. Ulaz je prosao kako je prosao i onda je usljedila voznja. Kako smo kupili skupe karte, bolje receno, 450 kuna po osobi, krenili smo prema VIP lozi, No, receno nam je da nemamo karte za ovaj VIP tretman, jer ovo su one od 600 kunica, nego preko puta, na betonske tribine. Sam pogled na poluraspadnute tribine, od kojih je dio bio zastrt suncobranima od sank bara kojeg su montirali ispred, a jedan dio od krosnje stabla, dalo je naslutiti slucaj bacene love. Ono malo slobodnog mjesta je bilo mokro od kise koja je te veceri uoci koncerta tri puta prijetila, ali na kraju, nije ostvarila te prijetnje. Zeleci vidit o cemu se radi na tim betonskim tribinama i vidit kako ce izgledati koncert sa njih, pitam strazara kako uopce mogu doci na njih. On me upucuje skroz okolo terena na neki ulaz pa neka se tamo raspitam. Dakako, zahvaljujem na ljubaznom odgovoru i ostajemo tu di jesmo, ispred bine. Ruku na srce, mislim da mi je tu i mjesto i pored bolnih ledja, sjebanog kolina itd itd, ukratko, godina koje su dosle po svoje..… I prije nego krenem sa samim koncertom, jos jedna veoma neugodna cinjenica. Organizator se nije potrudio oprati dio gledalista, koji je ocito sluzio kao javni zahod. Kako je kisa ocito obavila taj zadatak, auditorijem se razlio toliko poznati autohtoni balkanski miris urina, poznat jos od posjeta Poljudu. Tu nema dileme tko je zakazao. I necu vise o losemu, jer kao sta sam rekao, ovaj koncert zasluzuje da ga pamtimo samo na jedan nacin i u superlativima, ma kako rutinski bio odradjen. Dunque, ka prvo, kad o koncertu govorim, ka i uvik, na prvo misto je zvuk. Dakako, jer govorim o muzici, ma koliko cudno zvucalo u nekim glavama. Ako je na Thomsona bilo to sta je bilo, na Watersa savrsenstvo bez zamjerke, ali podredjeno konceptu, onda se zvuk sa ovog koncerta moze opisati samo na jedna nacin – moj zvuk! Jak, prejak, za popizdit jak, mocan, cist, fokusiran i nadasve artikuliran. Sa prvim udarcima bubnjeva, kad je na pozornici izasao samo band, osit mi je poceo udarat u ritmu, a kad je band prihvatio i Santana se ukazao na pozornici, bubrezi su se poceli igrat na vatalo, gace su mi poskakivale, a u usima blazenstvo ogromne snage i bezvremenskog. Santana je poceo furiozno, dakako sa “Toussaint L’Overture” i odmah digao publiku na noge. Komunikacija je bila uspostavljena u prvim sekundama i nije se gubila tokom cijelog koncerta, pa cak kad Santana nije bio prisutan na pozornici. Inace ovaj mi je koncert potvrdio moju misao o Santani kao neprikosnovenom rockeru kao i osobno misljenje da je kasniji period njegove karijere ustvari bio neki kompromis kojim je vratio staru slavu, potamnjelu zubom vremena, smjenom generacija i njegovim koketiranjem sa muzickim formama koje nisu imale prodju u masama. Zasto to mogu sa sigurnoscu tvrditi? Jednostavno zato jer je Santana u novim, komercjalnijim temama, osim poznatih refrena ubacio svoju ljubav, rif, dovodeci do neprepoznatljivosti pjesmu, ali time definitivno udarajuci novi pecat, pecat onog starog Santane. U drugu ruku, kako inace objasniti da su vrhunci veceri ustvari bile teme sa prva tri albuma sa povremenim izletima na dobro poznate hitove iz kasnijeg razdoblja. Namjeno podcrtavam ovu cinjenicu, jer jedan od peakova veceri je bio hit “She is not there”, sa albuma “Moon Flower”, sa kojim je Santana defacto zavrsio tu fazu svog stvaralastva. Cak je i iz ove faze uzet samo kostur i uklopljen u retro sound sedmadesetih. Dakako, govorim o atmosferi i stilu. (Kvaliteta zvuka je bila neupitna.)
Santana ima 66 godina i to se vidi na pozornici. No isto tako, vidi se da ce taj covjek svirati do zadnje minute ili bolje receno, sekunde svog zivota. Ma koliko rutinski pristupio ovom koncertu, isporucio je ogromnu kolicinu energije, pozitivnih vibracija i na moje odusevljenje, tonu sirovih teskometalnih rifova protkanih latino ritmom. To je ujedno njegov pecat, to je Santana, ma koliko neko volio ili ne ili obozavao kasnije djelovanje ovog velikog covjeka. Drugim rijecima, Santana jest “Mari Maria”, Santana jest “Smooth”, ali onaj pravi, sirovi i nadasve nadahniti Santana je u stvari u instrumentalima izmedju tih refrena i ljepih melodija. Pretvarajuci svaku od hit tema u teskometalnu latino grmljavinu Santana ne ostavlja nedoumicu. To je to, to je on! Bilo bi red spomenuti prateci band jer i te kako zasluzuje par crtica. Zapocnimo od basiste koji je cak na polovini koncerta imao svoj solo da bi se barba Santana malo odmorija. Pored demonstracije sile nad basom, te pomalo nemastovitim pokusajem da solo dionicom zapali masu, ipak mu se moraju dati krediti na odradjeno. Mozda za moj ukus previse ukalupljen u Santaninu shemu, vjerovatno po upustvu gazde, basista je vrhunski premostavao jaz gitara i bubnjeva, ne ostvljajuci bas previse rupa u slici, a istovremeno, ne napustajuci osnovnu liniju poznatu sa studijskih snimaka. Bubnjar, koji je isto tako imao svoju dionicu u nastavku, pored neospornog umjeca baratanja bas bubnjevima i njihove potpune artikulacije, nije zelio ili mogao ici na izlet tipa “freak out” ili slicno. Tocan kao masina, precizan kao svicarski sat, koncert je odradio kao u studiju. No ono sta cu ovdje podrcrtati, bar za solo dionice je mogao malo odlutati, jer normalan bubnjar je pomalo dosadan bubnjar (evala sjor Moon, kako je gori?). No, kao sta sam rekao, ritam sekcija je radila kao masina i tu nemam i treba biti posten i reci, nesmijem imati zamjerke. No, sad prelazim na drugaciju pricu, perkusionista. Neznam kojim jezikom su komunicirali Santana i on na koncertu, ali ocito da taj jezik nije sa ovog planeta. Neprestalno popunjavajuci i bojeci zvucnu sliku, perkusionista je cijeli koncert digao na jednu visu razinu, i skoro, skoro bi se moglo reci da je oteo predstavu glavnom akteru. (Molim ovo ne shvatiti doslovno) Kako taj covjek kreira zvuk i smjesta ga tik do gitare, to je prica koju treba cuti. Beskompromisnom aritmijom stvara pandam ritam sekciji koju pomalo gura u stranu, da ne kazem pokriva je, te komunicira direktno sa Santanom. To je bilo i te kako ocito kad je ovaj, ipak u jednom momentu otplovio malo u stranu, ritam sekcija nastavila svoju tutnjavu kroz kompoziciju, a on ga u tom trenutku sljedio kao pas, pozorno gledajuci i slusajuci sta ovaj radi i sta mu je sljedece. Bili su to u stvari rijetki istinski carobni kreativni trenuci ovog koncerta, koji nenaviklom uhu, veoma lako mogu proci nezapazeno. Ono sta sa zaljenjem mogu reci, jer jasno mi je da Santana ide natrag korijenima, ali ipak…. Odsustvo cjevastih udaraljki nas je lisilo one carobne atmosfere ala “Caravanserai” ili “Illumination” a da o “Love Devotion and Surrender” i ne govorim. Znam da ne mogu u jednom ovakvom koncertu ocekivati nesto iz tog djela Santaninog opusa, ali ipak….no…ipak smo dobili amputiranu verziju Coltrainove “Love Supreme”…bar nesto.. Ritam gitarista je kao sta se ocekivalo bio potpuno u sjeni gazde. Ipak mi je bilo krivo sta mu ovaj nije dao par minuta, jer bilo je toliko ocito da ga svrbe prsti, a vjerujem da bi isporucio paprenu solazu da je mogao. Ovako ostaje u sferi nagadjanja. Orguljas je bio dobar. Ne toliko eksponiran koliko Greg Role u prvoj postavi Santana Band-a, ali jos uvijek i te kako prisutan. Pjevaci su korektno odradili svoj dio posla, a osobno, posto preferiram instrumentalni dio kompozicije, bili su ikebana koja je nosila hitove i komunicirala sa publikom kad to Santana nije radio. I na kraju, duhacka sekcija. Mimo toga sta su dobili svojih pet minuta, Santana im je dao minimum upliva u scenskoj slici, time jos vise pojacavajuci sirovi rock ugodjaj na pozornici.
Inace, stare teme su zauzele prvi dio koncerta, dok su sredisnji prepustile novijim, hitoidnim temama. No zato je zavrsnica sa “Jingo” i “She is Not There” bila velicanstvena u svom rockerskom izdanju. Bis je isto tako odradjen po PS-u i na njemu su izveli i cover od Creama “Sunshine of Your Love”. Iako furiozno odradjena, ipak, ipak mi je nesto falilo. (Inace nisam bas ljubitelj Santaninog albuma sa obradama rock standarda, jer smatram da je kalibar jednog Santane mogao daleko vise izvuci iz rock evergreena. Pogotovo se to odnosi na “Riders on the Storm”, no to je vec druga prica. I price radi, za vrijeme jedne solaze sa ritam gitaristom Santana je ubacio i referen Harrisonove “While My Guitar Gently Weeps”. Govoreci o vrhuncima veceri, vec sam spomenuo da su vecinom bili iz starog repertoara, ali i novije obradjene u starom ruhu. No, osobno, ono sta sam cekao bila je “Batuka” i “No One to Depend On”. I dobio sam ih, jednu za drugom. Batuka tocno onako kako je isporucena na ploci da bi “No One…” dobila novo ruho. Nije bilo lose. Koncert je trajao vise od dvi ure i kvarat. Nisam puno gledao oko sebe, ali ono sta sam vidio je da je poprilicno ljudi doslo vidjeti “novog” Santanu i cuti njegove hitove iz kasnije faze, te su se time nasli u nebranom grozdju kad je ovaj odradjivao desetominutne instrumentale. (ipak su to bile uvjezbane improvizacije). Sljedom toga, a vjerovatno bivajuci i sam svjestan, Santana je dozvolio pjevacima da pokusaju animirati publiku pozivima “Let’s jump together”, sta u biti sa Santanom nema apsolutno nikakve veze. No kompromis je nazalost bio dio zivotnog puta Santane te ga je trebao i isporuciti i na ovom koncertu. Bili su to najlosiji trenuci ovog dobrog koncerta, no ti isti su bili veoma brzo “satrveni” kanonadom rifova iz Santaninog arsenala. I da spomenem ovom prilikom, izuzev u rijetkom trenucima, Santana se nije koristio bezicnom komunikacijom gitare i pojacala. Staromodni kabel je visio sa tijela gitare i motao mu se oko nogu. Pomalo arhaicno, ali istovremeno veoma sarmantno i simpaticno. Da li se Santana nije mogao odvojiti od svoje omiljene gitare, ili je to poruka koju salje ovom turnejom i odabirom scenskog repertoara? Ako jest, onda sa nestrpljenjem ocekujem njegov sljedeci album. Sa ovoliko godina i sa ovoliko energije nastupati, to ajmo rec, nije nevidjeno u danasnje vrijeme. Ali sa ovoliko godina isporucivati rifove kao da ima sesnaest godina, to je vec nesto sta vodi do jedne druge recenice, kojom i zavrsavam ovaj osvrt. Ian Anderson se svojevremeno pozalija na nepravdu u muzici napisavsi “Too Old to Rock 'n' Roll: Too Young to Die!”. Gledajuci Santanu na ovom koncertu mogu samo nadodati: “Give me a fucking brake!” Feta |
srijeda, 24.07.2013.
Koncert Rogera Watersa na Poljudu
|
Bija san na Watersa. Dugo ocekivani dan je napokon osvanuo. Obican kao i svaki drugi prije njega i vjerovatno kao i svaki sta ce doci nakon njega…bar sta se meterologije tice… No, sta se ostalog tice, nakon ovog koncerta, nista vise nece biti isto. Ne toliko radi same muzike, koliko njene prezentacije i samog koncepta. Roger Wares je jos jednom, ispred svog vremena.postavio standarde koje ce tesko bilo tko nadmasiti. Poznata prica jos iz vremena “Dark Side of the Moon”. No kao i svaka prica, i ova bi trebala imati svoj pocetak. Stadion (nekadasnja Poljudska Ljepotica) A pocetak i nije bas sjajan. Bar sta se mog osobnog iskustva tice. Nasa mala ekipa je dosla ispred Poljuda skoro dvi ure prije koncerta i dakako, po ko zna koji put, kad je Split u pitanju, ostao sam nemalo iznenadjen. Dva sata prije najveceg kulturnog dogadjaja od kako je Dioklecijan napravija vikendicu, skoro nikoga nije bilo. Ono malo ljudi se muvalo ispred ulaza i cekalo da sunce zadje kako se nebi przili na istocnim tribinama. Da bi skratili vrijeme malo smo lunjali i dolunjali do prezentacije nekih autmobila. Anoreksicne tete su kao nesto prezentirale pokusavajuci nam u ruke uvalit neke listice, za koje se ispostavilo da su kuponi koji omoguvcavaju probnu voznju, ako te izvucu na lutriji. A jesu se itnili sa nagradom, po ovoj vrucini ic na neku probnu voznju sa autom kojeg ne mozes imati. Lipo ali ne za mene. Sunce je napokon palo iza zapadne tribine tako da je istok napokon moga odahnit u hladu. Na ulazu su nas docekali zastitari sa upozorenjem o fotoaparatima, kao da danas svaka susa nema pametni telefon sa performansama boljeg foto aprata. No, ajmo i ovo preskocit, neka to bude ostatak nekog proslog vremena. Da bi osigurao nesmetano pracenje koncerta, krenija san u potragu za zahodom. Provlacenje labirintima sporkice je zavrsilo nepogresivim pogotkom u muski WC, koji se moga onjusit sa sto metri. Taj uzas balkanskog folklora bolje zaboravit, jer na samu pomisao se okrece zeludac. Jos jednom sam bogu zahvalija sta nisan zemsko i mogu se popisat stojecki. Trazenje mog sjedala nije bilo zahtjevno, koliko njegovo ciscenje. Da dobro ste procitali, neznan ko je tu obitavao prije nas, ali sigurno je jedno, ljudsko bice sigurno nije. Toliko sporkice na tako malom prostoru, bio je to pogled vrijedan divljenja. Skoro mi suza kanila od ponosa na nas Balkan i njegovu tradiciju. Pogleda san okolo, vecina ljudi je cistila svoja sjedala. Neznan, ne idem gledat one parazite koji guraju kozni mijur isprid sebe, ali izgleda da je to ovde uobicajeno, jer su manje vise svi imali one maramice za ciscenje. Palo mi napamet, pored toga sta ce vlasnik stadiona ubrat lovu od najma, jos ce ga dobit natrag cistog. Nije lose za onoga koji je tija otkazat koncert, jer se nisu mogli sitit da su ga dogovorili skoro u paraleli sa nekom utakmnicom koja je bila kao veoma vazna. Kome? Ukratko, stadion i sve oko njega je bila cista i nepatvorena zona sumraka. Ja sam mislija da za 450 kuna imam pravo na cisto sjedalo. Ocito da san previse ocekiva. I tu sve pocima i zavrsava. Eto, to je bija uvod. Niti malo lipo, nit imalo ugodno, i nadasve, niti malo mirisljavo. No sve ovo skupa ide na dusu organizaotru i dakako, nasem svetom mentalitetu. Koncert E sad sve lose ostavljamo iza sebe, krecemo sa onim zasto smo uopce dosli. Pomalo me iznenadilo, ali stadion se u posljednji trenutak pristojno popunio. Nemam bas nekog iskustva u ovom brojanju, ali moglo je bit izmedju 25 i 30 000 ljudi. Pretpostavja sam da ce koncert pocet sa par minuta zakasnjenja, jer je u zakazano vrijeme jos bilo dnevnog svitla. Tako je i bilo, pocelo je u 21 00…..”The Wall” se zakotrljao sa pozornice.  Prvi taktovi su sve nedoumice otklonile u sekund. Kanile su prve suze! Prisustvujemo dogadjaju koji nema svoj pandam u suvremenoj umjetnosti, prisustvujemo dogadjaju koji je sam po sebi preloman u svojoj mediskoj prezentaciji i nadasve prisustvjemo dogadjaju koji mjenja kompletnu percepciju scenske prezentacije te postavlja poptuno nove standarde. I to na svim poljima istovremeno. Jos bi nekako bilo lako pisati da se to odnosi samo na kvalitetu zvuka, ili na pruduckiju za pultom ili na scensko izvodjenje ili na vizuelnu kompomenu ili na sam koncept. Ali pisati o svima istovremeno, to pred svakog tko to pokusa stavlja poprilicno tezak zadatak. Mozda cu biti malo dosadan ali jednostavno, moram rasclaniti ono o cemu govorim da bi se shvatila velicina prozivljenog. Zapocimam sa pozornicom. Nikad do sada vidjena monjumentalnost na ovim prostorima. Nisam bio na U2, ali kako sam cuo, samo je njihova ovo nadmasivala. O sadrzaju na njoj bolje i ne govorit, jer pored nebrojeno rekvizita i svjetala, navise nje su visile lutke koje su bile upotrebljene u predstavi. Samu pozornicu na pola je djelio djelomicno izgradjeni zid, koji se protezao od jednog do drugog kraja stadiona. Taj zid u svoj svojoj velicini ce u toku predstave posluziti kao platno za vizuelnu prezentaciju i dakako, biti sastavni dio izlaganja koncepta same ideje. O rasvjeti je izlisno govoiriti. Potpuno u sluzbi koncepta i trenutka, skoro neprimjetno, diskretno, i nadasve kiruski precizno u sluzbi poentiranja focusa momenta. I onda dolazimo da onog velicanstvenog. Zvuk. Potpuni surround je zagrlio Poljud i prislio ga da klekne na koljena. Pored dva ogromna grozda zvucnika navise bine, po sredini terena su bili postavljeni mocni stupovi koji su popunjavali zvucne rupe od sredine terena. I nadasve, da bi se dobio surround osjecaj, oko cijelog stadiona su visjeli grozdovi mocnih zvucnika koji su nenavikle slusatelje dovodili u nedoumici, odakle dolazi zvuk i sta je uopce? Snaga je bila primjerena iako, ako se mene pita, da je ton majstor odvrtija koji zub vise , nebi mi bilo mrsko. I kad je o tom covjeku ili timu rijec, ne mogu nista reci doli skinuti kapu pred profesionalcima koji znaju, umiju i nadasve profesionalcima koji zive to sta rade. Jer drugacije je nemoguce objasniti savrsentvo koje je dolazilo u obliku zvucne slike koja je sadrzavala kristalno fokusirane i do perfekcije blansirane dionice svih insrumenata i vokala. To dakako podrazumjeva i onaj produkcijski dio, kad se focus prebacivao sa jednog momenta na drugi. Sve u sluzbi njegovog velicanstva - koncepta. I na kraju, ono do sada nevidjeno, zvuk se u tolikoj mjeri integrirao sa vizuelnom prezentacijom da je tvorio jedinstveni “jedan”. Stopljeni u savrsenu simbiozu multimedialnog zida poentirali su svaku sekundu ovog spektakla. Prateci band je na drugu stranu posebna prica. Sastavljen od meni nepoznatih muzicara, tokom cjelog koncerta su bili u pozadini. No to u pozadini treba shvatit samo fizicki, jer ono sta je dolazilo sa pozornice nije bila niti malo pozadinska muzika. Ocito profesionalci od glave do pete, natopljeni svim mogucim muzickim mastima, isporucivali su cistu partituru bez jedne jedine greske. Ne mogu napisati nadahnuto, jer onda pobijam sam koncept ovog projekta. Naime, znajuci da je Waters picajzla po pitanju svih mogucih, do najmanjih detalja, ocito je da je hladnoca kojom je band isporucivao note bila diktirana od strane samog Watersa. I pun pogodak, jer ta ledena, mrazom obojena hladnoca davanja neceg sta bi samo po sebi trebalo biti toplo, jos vise je podcrtalo nastojanje Watersa da opise alijenaciju kojom dominira ovo djelo. Bez iti jedne suvisne note, do perfekcije uklopljeni u multimedijalnu sliku tamne i tmurne sadasnjosti, iscupane iz duse obicnog covjeka i bacene pod noge krupnom kapitalu i beskrupuloznm politicarima, prateci band jednostavno predstavlja jos jednu ciglu u zidu. Roger Waters  Tesko je ovog covjeka jednoznacno opisati ili obuhvatiti jednom ili u par recenica. Dug je to bio put, od “Arnold Lane” i “See Emily Play” preko “Set the Controls…”, do “Echoes” i “Dark Side..” te naposljetku “The Wall”-a. Ovaj dug put samo rijetki mogu imati u svom zivotopisu, a mogli bi ga poistovjetiti sa jednim drugim sinonimom, sinonimom koji u glavama sa okostalim mozgovima predstavlja nepozenju imenicu, a kod ljudi otvorenog uma, nesto najljepse sta se moze dogoditi ljudskom rodu - evolucijom. Tesko je zamisliti Rodgera Watersa iz sedamdesetih kako sa mikrofonom stoji sam na pozrnici i pjeva, isto kao sta je veoma tesko zamisliti tog istog Watersa danas kako svira obskurne polusatne psihodelicne teme, koje sa kompozicijom nisu bas imali nekih dodirnih tocaka. Dug je bio taj evolucijski put od “bez koncepta” do “koncepta” i Rodger ga je prevalio uspjesno kao nitko prije njega, a nazalost, ne vidim nikoga iza njega. Inace, sam Roger je korektno odradio koncert i ocito je da se jos nije umorio. Na nasu radost! Posto se ne volim pridrzavati sablona ni normi pri pisanju, evo sad nesto sta je trebalo ici na pocetak. Pretpostavljam da je vecini poznato ovo sta sljedi, jer “The Wall” je odavna prestao biti rock predstava vec pitanje opce kulture. The Wall The Wall je izasao kao dupli album Pink Floyda, nakon relativno uspjesnog “Animals”. Kazem relativno, jer nasljediti “Dark Side…” i “Wish You Were Here”, nije bio niti malo lak zadatak. Po izlasku albuma na povrsinu su izasle nesuglasice, pogotovo izmedju dvije jake autorske licnosti, Watersa i Gilmoura. Anemoziteti izmedju clanova su isli dotle da je je Ricky Wright cak bio izbacen iz grupe i potom vracen ali ne vise kao ravnopravni clan, vec kao najami orguljas. Po izlasku albuma bilo je isto tako jasno, da je sam koncept kao i manje vise sve na njemu djelo jednog covjeka, Rogera Watersa. Bilo je ocito da savovi pucaju te je nakon albuma “Final Cut”, Roger napustio Pink Floyd. Nakon toga dolazi do ruznih sudskih parnica, no to u ovom kontekstu nije bitno. Bitno je to, da je sam Waters prigrlio “The Wall” i zapoceo njegovu exploataciju, prosirujuci ga i lagano ga transformirajuci u trenutak koji oslikava sadasnjost. Daleko od toga da je koncept promjenjen, ali je promjenjen njegov focus. Dok su prvobitne verzije poentirale na njegovom odrastanju bez oca uz posesivnu majku, kao i frustracije uzrokovane time, danasnja verzija je fokusirana na beskrupuloznost multinaconalnih kompanija u sprezi sa korumpiranim politicarima. Transfer fokusa se dogodio sa padom Berlinskog zida i danas ga Waters jos uvjek obradjuje na svjez i aktuelan nacin. Samo ubacivanje djela posvecenog ubijenom Brzilskom studentu i time prizivanje na brutalnost policije, zorno kazuje smjer kojim ocito Waters zeli razvijati ovaj koncept. Ocito je da ce u ovom biti veoma uspjesan, jer kao sta svi znamo, materijala mu ne fali. I sta na kraju reci. Splitu se dogodio prvorazredni KULTURNI dogadjaj. Ovo “kulturni” bi trebalo pisati velikim, najvecim slovima. Biti u publici je bila cast i dakako, cin prepoznavanja vrijednosti o kojoj bi se trebalo uciti u skolama. Neznam koliko je nasih politicara, i “kulturnjaka” bilo prisutno, ali znajuci razinu nasih barda, ne mnogo. Ipak taj tamo neki Englez pjeva nekim nerazumljivim jezikom o necem sa cime oni nemaju nikakve veze. A svinja je lebdila nad hrvatskom publikom na stadionu! Eto! Feta |
utorak, 02.07.2013.
Koncert Thompsona na Poljudu
|
Bio sam na Thompsona! Vecina mojih sugovornika nije isprva povjerovala da sam ja, zagrizeni ljubitelj progresive i undergrounda otisao na taj koncert. E pa istina je.
Jedan od razloga je bio i osoban. “Moj Sin”svira klavijature u pratecem bandu i nije bas mala stvar, nastupiti pred punim Poljudom, ma kako se zvala glazba koja dolazi sa pozrnice. Druga je dakako, ona razdoznalost. Puno sam se naslusa o Thompsonu, ali malo o njegovoj muzici osim onih klasicnih hopa cupa referena kojima pali mase. I odluka je pala. MTV, ponosni pape od “Mog Sina” me skupija sa narodnim autom i putovanje je pocelo. Vec po dolasku u Split se vidilo da ovo nece biti bas obicni koncert. Sva rock ikonografija, koja krasi stadionska okupljanja je bila tu, ali u dakako, nesto drugacijem obliku. Pa i sam profil mase nije bio bas onaj za tesku rockiju ala Iron Maiden ili Judas Priest. Dosli smo na stadion skoro dvije ure prije pocetka koncerta, i to nam je dalo sansu da izaberemo optimalnu poziciju za pracenje, ali isto tako da izbjegnemo guzvu uz samu pozornicu. Koliko pametna odluka, o tome bi se dalo, ali, sta mu je to mu je. Koncert je poceo bez predgrupe i uz dvadesetak minuta zakasnjenja, jer kako su najavili, cekali su se neki autobusi sa fanovima.
I malo prije deset uri, tama je zavladala Poljudom i prostorom se prosuo mocan zvuk. I odma da rascistim sa nekim stvarima. Mene osobno interesira muzika i sve oko nje. Sama lirika, sa svojim znacenjem i smislom pa i porukama me uopce ne intresira i jednostavno sam je te veceri ignorirao. Dakle, ono sta sljedi, bit ce samo o muzici. Ostalo ostvljam sociolozima pa i psiholozima da se bave sa time. Ajmo od kraja. Pozornica je bila impresivna. Ocito je da se nije stedjelo. Odavna odavna nisam vidio ovako impresivnu konstrukciju. I uz sve to jedna lipa novitada, ako se tako moze nazvati. Naime, koliko san uspija vidit, redovi reflektora su u dubini pozornice bili postavljeni u zig-zag liniji prema unutra, dajuci pozornici onu trecu dimenziju i cineci je jos vecom i impresivnijom nego je bila. Sa strane su bili ogromni monitori, tako da je i najudaljeniji gledalac moga vidit Thompsona kao da ga gleda ispred sebe. Ipak bi mala zamjerka mogla ici na ovu adresu, jer, jest da je Thompson glavna zvjezda i manje vise svi, osim mozda MTVa i moje malenkosti, su na Poljudu bili radi njega, ali ipak, kredita radi, moglo se po koji sekund tu i tamo odvojiti za prateci band, a ne samo kad je bila rijec o solo dionicama, a kadikad ni tada. Dva grozda zvucnika su nenametljivo visila sa strane od pozornice ne dajuci dojam o snazi, koja ce se i te kako pokazati kasnije. Uz prve taktove bilo mi je jasno da prisustvujem jednoj velicanstvenoj predstavi, ritam sekcije. Da dobro ste procitali, ritam sekcija, bubnjar i basista su bili velicanstveni. Svaka cast tim momcima. Tiho i Ike su toliko dobri u paru da se ne sjecam kad sam zadni put ovako nesto cuo. Ne zelim izdvajati ni jednog od njih, a mogao bih. Kad bi to i napravio, rekao bih da ovakve bubnjeve, masne, pune, nisam odavna, odavna cuo na koncertima. Kad bih to napravio, rekao bih da ovako intezivno agresivan bas nisam odavna cuo, bar ne u kontekstu ovakve muzike. Evo cujem sa strane da ritmiku nije napisao ni stvorio nitko sa strane, vec su sami razvili podlogu na zadanu temu. Tim je moja impresija jaca. Bravo ekipa! Klavijature. Duje je bio na visini zadatka, noseci cjelu zvucnu sliku, skoro pa nevidljiv, ali i te kako prisutan. Ono sta bi se moglo reci za njega, mozda najbolje moze opisati parafraza Hendrixove izjave o basistima. „Dobrog basistu necete nikad vidjeti na pozornici, nece vam oko zapeti za njega, ali onoga momenta kad prestane svirati, sve staje!“ Nazalost, sad dolazi ono sta nije bas lipo i to je velika steta, jer nije se trebalo dogoditi. Naime, na mjestu di smo mi stali, a to je bija Istok, sredina par metri iznad pozornice, klavijature su odlazile i dolazile. Na momente ih se nije uopce culo da bi se iduci vratile, na refule. Uz ovo ide i jedna o bubnjanju, jer cinele se uopce nisu cule, bar ne na mjestu gdje sam ja bio. Cuti cinele je bio luksuz. Bilo je pomalo cudno vidjeti na monitoru kako Iko mlati po cinelama, a do nas ne dopire nikakav zvuk te vrste. I sad dolazi do mozda najgoreg djela ove veceri, gitara. Ne znam kako je zvucalo na drugim mjestima na stadionu i ispred pozornice, ali, na Istoku se gitara uopce nije cula. Rijetki trenuci kad sam je cuo su bile rijetke solaze ili solo uvodi, kad je dolazila u prvi plan. U toku kompozicije, ni traga ni glasa od nje – ima slike nema tona! Steta, jer tehnicki uvjeti su bili tu i nije mi jasno da se na ovakvom nivou profesionalnosti u pristupu ovom projektu, ovako nesto moglo dogoditi. Na kraju ovog ne bas sjajnog djela jos jedna. Nemam pojma zasto, kako ili s kojom namjerom, ali ispred nas na dvadesetak metara u stranu, je bio grozd zvucnika, pretpostavljam da ozvuci prostor koji gravitira sredini terena. Iz njega nije doslo niti note tokom cijelog koncerta!! Eto, nadam se da sam ispuca ono lose te veceri. Najgore je to, sta se sve moglo elegantno rijesiti i nije mi jasno zasto nije. Idemo dalje, spomenija sam gitaristu. Nije na koncertu bilo nekih bravuroznih izleta ni solaza, jer to nije ni koncept u kojem se moze upraznjavati ta vrsta tripova, ali ono sta je odmah bilo ocito, je da Ivan „zdere“ gitaru i mogu samo zamislit kako zvuci kad mu se da sloboda da odleprsa u nekom svom smjeru. Nadam se da cu ga imati prilike cuti u nekom drugom modu. I na kraju, Thompson. Kao sta sam vec rekao, ne zelim ulaziti u liriku ni posvecenost iste grupama i ideologijama. Ovde nije mjesto za to, a nemam ni namjeru lametirat i o politickim uvjerenjima. Svatko ima pravi na svoje. No, kad govorim o Thompsonu kao pjevacu, e tu vec ima materijala. Tu je vecer suvereno vladao i dominirao scenom, bivajuci svjestan svog uticaja na mase. To se najbolje vidjelo i po tome sta nije dozvolio da auditorijem zavlada euforija. Takticki veoma mudro, skoro vojnicki, na prvu pojavu euforije u masi, smirivao bi situaciju ubacujuci neutralne teme, vecinom balade. Znajuci da je cijeli dogadjaj inace vjerovatno ocjenjen faktorom visokog rizika, onda je manje vise sve jasno. Neznam ga dovoljno da bih mogao podcrtati ovo sta cu reci, ali slusajuci ga, uvjeren sam da je dosegao onu tocku zrelosti, kad se glas u potpunosti artikulira i prilagodi zvucnom izrazu. Imajucu glas za teski rock, i spajajuci ga u etno blend lokalnog izvora, Thompson postize u masama ono sta nitko u nas prije nije, osim u nekim okvirima Goran Bregovic sa Bijelim Dugmetom. Kombinirajuci izvaredne ritmove, sa rockerskim araznamima i domoljubnm lirikom, Thompson stvara svoj izricaj sa kojim se mozemo, a i ne moramo slagati, no moramo mu odati priznanje na iznimnoj kvaliteti. Da je kojim slucajem ovaj isti Thompson smjestio svoj izricaj u klasicno rock okruzenje, sa ovakvom pratecom ekipom i uz svoj glas, pokorio bi Ameriku na juris. U to sam siguran! Ovako nazalost po muziku, imamo slucaj da jedan ogroman potencijal ostaje iskoristen u uskim granicama hrvatskog lokal potriotizma, sa povremenim izletima u dijasporu. Malo i premalo za vokal ovakvog kalibra, malo i premalo za band ovakvog kalibra. Steta! Feta |
