Music LP-Underground - #125
Gradski Radio Trogir (95.6 MHz) - Utorak 04.06, 2013 u 19:10 sati
Gnidrolog – I dio
“In Spite Of Harry's Toe-Nail”
Sljedeci utrak krecemo u posjet jednom neobicnom sastavu.
Neobicnom pocevsi od imena, do samog muzickog izraza.
Govorit cemo o sastavu koji je imao sve predispozicije postati veliki, ali nikad nije dosao ni blizu tom statusu, cak dapace, ostat ce zapamcen kao jedan od onih obskurnih sastava koji su popunjavali ondasnju uzburkanu progresivnu scenu, ne uspjevajuci prodrijeti do sire publike, iako su u potpunosti definirati svoj izricaj i razvili osebujan stil.
Da ne bude zabune, ta obskurnost nema negativni predznak, ali je indikativna iz mnogo razloga.
Ovaj put se dogodilo ono sta mi se inace dogadja kad radim emisije o velikim bandovima.
Dosao sam do pola sinopsisa, i jednostavno shvatio da, ako cu grupu predstaviti onako kako sam zamislio, a to su u ovom slucaju dva albuma u jednoj emisiji, da jednostavno to nece biti to. Zbog vremenskog ogranicenja, bilo bi to povrsno, plosno izlaganje cinjenica i taksativno slusanje muzike, koja to ne moze podnjeti.
Ova je grupa je isuvise kompleksna, da bi se tako jednoznacno mogla u potpunosti definirati, te samim time, zahtjeva daleko vise prostora.
A i zasluzila ga je!
Stoga sam odlucio, u sljedeci utorak ide prva od dvije emisije posveceno ovoj grupi.
Grupa se zove Gnidrolog.
U prvoj emisiji cu je predstaviti njen prvi album, “In Spite Of Harry’s Toe-nail”, a u iducoj, drugi album “Lady Lake”, te zaokruziti emisije o ovoj grupi sa izvacima iz posljednjeg albuma, izdanog 2000. godine.
Budite s nama u utorak, na valovima
Gradskog Radija Trogir, malo iza sedam uri, kad ide emisija
Music LP-Underground!
Synopsis
Gnidrolog je bio engleski progresivni rock band aktivan sedamdesetih godina.
Oni koji znaju za njih prepoznaju ih po jedinstvenom zvuku, koji se cesto usporedjivao sa daleko poznatijim imenima, kao Van der Graff Generator, Jethro Tull i Gentle Giant.
Kazem, usporedjivao, jer Gnidrolog je bilo tesko smjestit bilo gdje i zbog jedinstvenog zvuka koji su donjeli.
I prije nego pocnemo pricu, da pojasnimo samo ime banda.
Naime, ovo neobicno ime banda dolazi u stvari od anagrama prezimena blizanaca Goldiring, koji su osnovali ovu grupu.
Dunque, band su oformila braca blizanci, Colin i Stewart Goldring, 1969 godine. Pridruzio im se bubnjar Nigel Pegrum, koji je jos svirao na flauti i oboi. Niegel je upravo napustio embrionalni Uriah Heep, koji se tada zvao Spice.
Na basu i celu su pridodali Petera “Mars” Cowlinga.
Za vokal je bio zaduzen John Earle, te Charlotte Fendrich na pianu.
1972 godine ulaze dva puta u studio.
Najprije izdaju “In Spite Of Harry’s Toe-nail”, da bi krajem godine izdali svoj drugi “farewell” album “Lady Lake”.
Oba albuma predstavljaju mala remek djela u svojim okvirima i sa svim svojim manama.
“In Spite Of Harry’s Toe-nail”, prvi album izdan te godine, donosi ovu grupu u jednom lucidnom izdanju, prepunom neocekivanih muzickih pasaza i prelaza.
Melodiske linije se preljevaju jedna preko druge kao i instrumenti koji ih prate. Muzika je pomalo brutalna, krta i definitvno nepolirana.
Odsustvo klavijatura, obveznih u to vrijeme, stvorilo je prazninu koju se kadikad i ne trude popunit. Time kreiraju neobicnu atmsferu u kojoj odzvanjaju zice cela ili suplji zvuk flaute. Svi uvjeti za pastoralu, idilicnu, muziku, kakva se srece na kartolinama, su tu.
Ali ne, dobivamo sirovinu, skoro neobradjenu po svim mogucim rubovima.
Downtempo pasazi su instrumentalno minimalisticki, skoro prazni, ali prepuni magicne atmosfere.
Istovremeno, kad o strukturi govorimo, svi instrumenti su “kruto” u sluzbi kompozicije, nema jamova, nema nepreglednih sola, sve je podredjeno njenom velicanstvu – kompoziciji.
Kod muzike Gnidrologa nije bitno dali je tema lagana ili brza, osjecaji izviru sa svih strana, iza svakog kantuna pomaljaju se neobicni zvukovi u svim mogucim kombinacijama: glas sa flautom, flauta sa cembalom, gitara sa celom, bubnjevi sa kontrabasom, kontrabas sa gitarom i nema svrhe vise nabrajat.
Ovim zelim nesto drugo reci osim same nabrajalice. Naime, u posljednjoj recnici je sadrzan opis djela muzike jedne druge velike grupe – grupe King Crimson.
No ni tu nisam pogodio bas u centar mete. Akusticni djelovi, pogotovo oni protkani saxofonom i gitarom, to je skoro pa cisti Van Der Graff Generator.
Teme na albumu su, kako je jedan kriticar svojevremeno napisao, “ticking bombs”, spremne da eksplodiraju u zvuk daleko poznatijih suvremenika.
No i kad dodje do te ekplozije, Gnidrolog ostaje svoj.
Ostaje pecat i potpis kojeg u povjesti progresivne muzkie rijetko tko moze sebi prustiti na ovako osebujan nacin.
Ajmo ukratko o prvom albumu “In Spite Of Harry’s Toe-nail”.
Album otvara multidimenzionalna, “Long Live Man Death”, sastavljana od dva djela. Prve minute ovog openera tjeraju vas da shvatite da ste pred jednim novim slusalackim iskustvom.
Nakon sta se se tek navikli na freneticni vokal iz uvoda, protrese vas pastoralni pasaz sa gitarom i timpanima. No ni to ne traje dugo.
Kresendo kraja zavrsava u beskraj i tamu.
“Peter” zapocima sa flautama i celom.
Ne mogu se oteti dojmu sa poredbe King Crimson sa “Island” faze. Skoro klasicna tema, koja je mogla biti napisana od bilo kog od velikana klasicne muzike.
“Snails” nastavlja album.
Tema brutalna u svojoj konstrukciji, intezivna u tempu, hipnoticka u atmosferi, pepuna neobicnih zvukova, ala Hamillovog vokala, i nadasve, skoro metalnim zvukom gitare.
Ovo je zvuk “koji bi Robertu Frippu izmamio smjesak”, to je sigurno.
“Time And Space” nastavljaju ovaj cudnovati album. Pocima sa laganicom, kroz vokal i obou, uz cembalo. Flauta ima neki mracni ton, sumorni ton nagovjestaja. Ne zanista. Jer nakon jazzy djela sljedi freneticno zatvaranje. I to kako, neocekivani solo na gitari. Tesko da se ovakvo nesto u zivotu culi.
“Who Spoke” donosi baroknu atmosferu, akustika u svojo punoj velicini.
“Goodbye-Farewell-Adieu“ se naslanja na “Who Spoke”.
Slicne atmosfere, skoro intimna, instrumentalno ogoljena i fokusirana na vokal. Skoro jedina tema na albumu koja po nekim standardima spada u rock muziku cistog tipa.
Album zatvara naslovna”Harry's Toenail“.
Flauta i bass nas uvode u hitoidni dio teme, emocionalno nabiven solo na gitari, a na kraju velicanstveni finale u najboljoj jazz rock maniri.
Cudesno sve skupa.
Toliko o muzici s albuma.
Sta se omota tice, nisu se proslavili. Dizajn omota jeu totalnom neskladu sa muzikom koja u njemu pociva i nije mi jasno sta je grupa htjela s njime reci.
Ocito su to i sami uvidjeli, jer za razliku od ovog, prvog, omot drugog albuma je vec remek djelo svog zanra.
I prije slusanja albuma, jedna vazna notica.
Muzika na ovom pa i na drugom albumu je veoma kompleksna. Pored kompozicije, viseslojnost joj daju aranzmani napisani u svim mogucim stilovima, od djelova ciste klasike, preko fuzije svih danasnjih stilova u rocku, do acid jazza.
Kao i sva kompleksna djela, tako i ovo, od slusaoca trazi potpunu paznju i neizmjernu kolicinu koncetracije.
Poslusajmo ovaj album.
Pripremite se na nesvakidanje putovanje.
Gnidrolog i album “In Spite Of Harry’s Toe-nail”
Za razliku od prakse prosirenih izdanja, kad su ona defacto druge verzije tema sa albuma, pa cak i demo snimke, na ovom CD-u nalazimo cetiri teme kojih nema na ovom albumu, ni na bilo kojim drugim izdanjima.
Sve cetiri teme su konceptualno na tragu albuma, te je jedno od objasnjenja losija kvaliteta zvuka, iako se i ona mogla poboljsati u studiju i dovesti na razinu ostalih, a drugo, vise vjerovatno, limitirano trajanje vinila.
Bilo kako bilo, poslusat cemo i ove snimke, jer one upotpunjuju zvucnu sliku cijelog albuma, ali u neku ruku cak najavljuju sljedeci.
Bit ce to prvi dio muzickog djela o ovoj grupi. Nastavak sljedi iduci utorak, kad sljedi drugi album grupe “Lady Lake”, te odabrane teme sa treceg albuma “Gnosis”, izdanog 2000. godine, nakon reformiranja grupe, te po obicaju, moj finalni kometar.
O produkciji albuma namjerno nisam tija govoriti, jer vec sam rekao u par navrata u ovakvim emisijama, da je cjelokupan pokret patio od povrsne produkcije, zbog same cinjenice da je muzika nekomercjalna i kao takva, neisplativa za neka veca ulaganja od strane diskografskih kuca. Da je produkcija na ovom albumu mogla biti bolja, mogla je, da je mogla biti mastovitija i kreativnija, mogla je, ali time nisam nista novoga rekao.
Na srecu, sama kvaliteta muzike ponistava lose u produkciji.
I pitam se, da su ovi ljudi stvarali u nasem stoljecu i pod uvjetima koje danas ima iole svaki ozbiljniji studio, kakva bi to muzika bila, kakva bi to slika bila?
I pitanje svih pitanja.
Kako bi izgledao ovaj album da ga je producirao Alan Parsons u kojem vrhunskom studiju?
Mislim da onda veceras nebi govorili o obskurnoj grupi koaj se zove Gnidrolog, vec o velikanima jednog pokreta.
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
