utorak, 24.07.2012.
King Crimson - “Larks’Tongues in Aspic" oliti Music LP-Undergorund / GRTg 31 07 u 19:10 uri
|
U sljedeci utorak, posebna emisija i ponovo nesto sasvin drugovacije. Povod za sada mala tajna, ali nije tajna ono sta ide - King Crimson - "Larks Tongues in Aspic". Predstavljan remek djelo moderne umjetnosti, prvi dio velike metalne trilogije velikog banda. Jednom san napisa da, u poredjenju sa ovom trilogijom, Metallica zvuci kao Celin Dion. Jos uvik stojin iza toga, a vi se u utorak uvjerite jeli je tomu tako ?! Gradski Radio Trogir - u utorak u 19:10 uri “Larks Tongues In Apisc” je jedan od rijetkih albuma u povjesti muzike koji je odmah po svom izlasku prepoznat i priznat kao remek djelo ne samo u muzici vec i u modernoj umjetnosti kao segamnetu urbanog zivota. Isto tako, etablirao je vec i te kako priznat King Crimson kao veliki band i predvodnik avant-garde i novog zvuka, koji se zahvaljujuci njima, pomaljao sa ruba horizonta. I ne samo to, svojom kompleksnocu, muzicke teme sa albuma su determinirale izricaj koji ce tek doci. Ukratko,”Larks Tongues in Aspic” je album koji je postao kamen temeljac za daljnji razvoj moderne muzike i putokaz kojim ce koracati eksperiment u sljedecim desetljecima. Ili jos krace, “Larks Tongues In Aspic” je album desetljeca, a mozda i stoljeca. Prica o ovom albumu pocima 1972 godine kad Robert Fripp raspusta trecu reinkarnaciju King Crimsona, i to nakon snimanja magicnog cetvrtog albuma “Island”. Dovevsi izricaj te postave banda do kreativnog peaka, drugog puta jednostavno nije bilo. Podsjetimo se na sekund o cemu se radi. U jednoj od emisija san predstavija “Island”. “Island” je donio King Crimson na vrhuncu neo-klasicne faze, donjevsi nezaboravne teme i ujedno postavio gornju granicu koja se jednostavno nije mogla proci, a da se ne upadne u zamku ponavljanja ili reciklaze. Pogotovo se to odnosi na smjer koji je ukazivala tema “Prelude Song of the Gulls”, koja je po svojoj strukturi i sadrzaju predstavljala cisti komad klasicne muzike, te razinom kvalitete dosegla visine velike ruske sedmorice. (ovo sam osobno cuja od zadrtog ljubitelja klasike!) I sta nakon toga, sta dalje? Poslusajmo temu “Prelude Song of the Gulls”sa albuma Island, da bi znali o cemu govorimo. Nastojeci izbjeci zamku reciklaze, Robert Fripp raspusta band i krajem 1972 godine radi na okupljanju ekipe koja ce u muziku uvesti sasvim novi pravac. Koliki je bija uticaj Roberta Frippa u to vrime, dovoljno govori jedna cinjenica vezana za bubnjara, Bill Bruforda. Naime, Bill je svirao bubnjeve u mega popularnoj, stadionskoj atrakciji progresivne muzike, u grupi Yes. Po pozivu, instant napusta band nakon izdavanja albuma “Close to the edge”, prije vec najavljene turneje, te se pridruzuje Frippu na putu u nepoznato i neizvjesno. Ne zaboravimo da je Yes bija zlatni rudnik, koji je stanca bogastvo svakim albumom, i punija najvece dvorane i stadione na svitu. Slicna je storija bila sa John Wetonom ali i sa ostalim clanovima grupe. I kad o tome govorin, jedna mala digresija sa moje strane. Naime, cesto mi pada napamet poredba statusa Woody Alena i Roberta Frippa. Jer, isto ka sta glumci cekaju u red da bi ih ovaj eventualno pozvao da igraju u njegovim filmovima, tako i u muzickom svjetu, muzicari nikada ne odbivaju Frippov poziv da mu se pridruze. Samo clanstvo u bandu garantira kultni status u underground vodama, te vjerovatno upisivanje u povjest moderne umjetnosti. A to se ne propusta.  Ajmo se vratit di smo stali. Dunque, uglavnom, krajem te 1972 godine, stalna postava cetvrte i najjace inkarnacije King Krimsona izlazi na pozornicu u postavi: Robert Fripp na gitari i melotronu, David Cross na violini, John Weton, bas i vokal, Bill Bruford na bubnjevima i cudesni Jamie Muir na udaraljkama i svemu sa daje zvuk. Vec su prvi nastupi dali naslutiti ono sta dolazi, a to je doslo u drugi misec 1973 godine u obliku albuma “Larks Tongue in Aspic”. Album je donio King Crimson u potpuno novom izdanju, donoseci novi zvuk, novu kompoziciju, novu logiku u strukturi, novi pristup eksperimentu i dakako, nov tretman klasicnih instrumenata. To se dakako ne odnosi na Muira koji tu rijec “klasicni instrument” ne poznaje, jer za njega je instrument sve sta daje ikakav zvuk. Naime, Jamie Muir je donija sa sobom ezotericni senzibilitet avant-garde, koji je u mnogome dao tu ekperimentalnu boju albumu. Jednom je neko napisao, da jedino sta je falilo Muiru na pozornici je bija kuhinjski lavandin. Jer, svirao je izmedju ostalog na loncu pun pistacia, plasticnim bocama, drvenim kladama, cjevima, zvizdaljkama za tice i dakako, svim konvenconalnim udaraljkama. Bija je vjerovatno najzaposleniji clan banda, jer ma koliko se ne culo na prvo slusanje, Muir je davao zavrsni touch na manje vise svim dionicama svih instrumenata u bandu. Kriticari su ga usporedjivali sa umjetnikom koji zavrsnim potezima kista, tu i tamo, daje finalni oblik remek djelu. Slusajuci ovaj album evo vec 40 godina, mogu jedino potvrdit tu tvrdnju i mislim da je to najtocnija definicija rada Jamie Muira. Za divno cudo, kritika prihvaca album u svoj svojoj kompleknosti, a publika je odusevljena sa novim zvukom i najmarkantnija prica o trilogiji u povjesti moderne muzike moze poceti. Grupa dakako odmah ide na turneju i poentira u svakom segment stvaralastva, pa cak i na komercjalnom. O samom albumu je toliko toga vec receno u medijima da jednostavno postaje deplasirano bilo sta pisati o njemu, jer se onda manje vise sve svodi na reciklazu vec recenoga. Ono sta triba naglasit je to, da su negativne ili neutralne kritike bile i jos su uvik veoma rijetke i sve se manje vise svode na neprihvacanje pravca kojim je grupa krenila. Ta nostalgicna nota, zal za klasicnim izrazom, se permanentno provlaci kroz negativne recenzije, tako da u stvari u tom kontekstu i nestaje taj negativni predznak, jer je sama kritika usmjerena van konteksta albuma. Drugo sta triba naglasit kad govorimo o ovom albumu je to da je sa njime underground pokret i samim time eksperiment, kao sredstvo za istrazivanje novog, dosegao svoj peak, koji ce se ostatkom trilogije razviti u svoju konacnu formu. Vratimo se samom albumu. Album otvara prvi dio naslovne teme “Larks Tongues in Aspic”. I to kako ga otvara. King Crimson po cetvrti put u par godina ide od nicega, zapocima doslovno od nule i kreira jedinstveni zvuk, koji ce dominirati cjelim desetljecem pa i duze. Magicnost udaraljki i kreiranje atmosfere je polje di Jamie Muir caruje. Ekepriment zvuka ide svojim nepredvidljivim tokom, ostavljajuci slusaoca otvorenih ustiju. Toliko bogatstvo, toliko kompleksnosti izlozeno sa takvom lakocom, to blogami nikome do tada nije uspilo. Tema tece svojom logikom i nicim ne nagovjestava svoj drugi dio. A taj drugi dio, smjesten na samom kraju albuma, e to je opet nesto posve drugacije. I to triba cuti. Na uvodnu temu se naslanja “Book of Saturday”, trominutna vinjeta, komorne atmosfere, pop orjentacije. Po nekima najslabija karika na albumu, iako se osobno bas ne mogu sa time sloziti, ali o ukusima se bas i ne raspravlja. “Exiles” nastavlja album i sa njime grupa polaze kamen temeljac progresivnom pravcu koji ce obiljeziti daljnju karijeru Davida Crossa. Ako je slusalac i imao ikakav predah slusajuci prvu stranu ondasnjeg vinila, sa pocetkom druge strane, ostaje zakovan i prikovan, bez i jednog jedinog trenutka za predah. “B” stranu ondasnjeg vinila otvara nevjerovatna “Easy Money”, tema Johna Wettona, za koju I sam autor kaze, da je napisao u transu, u nekom bunilu. Ka teskim cekicem od stotinjak tona, ritam sekcija mlati po nasim bubnjicima, dok Fripp, Cross i Muir pocrtavaju taj sumorni huk. Nije zanista neko u jednoj recenziji reka da Tommi Iommy ovde izgleda ka pickica. Mocno, tesko, precizno, jezgrovito, mastovito, i beskopromisno, “Easy Money” bez pardona napadaju sva nasa cula i minja nasu percepciju o muzici. Da dobro ste culi, minja nasu percepciju o muzici, jer muzika prije i nakon ovog albuma nikada vise nije bila ista. Da se ne zavaravamo, tek ono sta sljedi predstavlja klimaks albuma, kresendo metalne moci i zvuka do tada nikad cunog. “The Talking Drum” napada sa druge strane. Slusajte ga glasno, pa ce van sve biti jasno. Lament Davida Crossa i Jamie Muira. Ostavstina za neka buduca pokoljenja, tema magicne pustinjske atmosphere, carstvo kojim Muir koraca bez da dodiruje tlo. Dakako, ne smimo zaboravit ostatak banda, koji je i te kako na visini. Tema lagano dobiva na tempu, skoro ka klasicna kompozicija. To sta ti ljudi rade svaki za sebe je van pameti, a onda kad se sve to skupa spoji, rezultat je “The Talking Drum”. I onda, onda, ako viskotonci prezive zadnje taktove ove teme dolazi zavrsna “Larks Tongues in Apsic” drugi dio. E drugovi dragi, ovo je dostojan closer za album. Tema za sva vremena. Asocijacija na skver ili celicanu nije slucajna i nemojte da vas zavara umiljati zvuk violine u prvom djelu, ona samo podcrtava metalnu zvucnu sliku. Stvarajuci kontrast teskom huku gitare i ritam sekcije, David sa Muirom stvara balans pokusavajuci ublaziti svu sirovost izraza. No ne zadugo. U drugom djelu teme ta ista umilna violina isporucuje grebanje macjih kandzi po lamarinu. Tema zavrsava na jedini moguci nacin, u kaosu zvuka. Bill Bruford je dao vjerovatno najbolji break u svom zivotu, pridonoseci velicanstvenom zavrsetku ovog velikog albuma. Eto, bez neke namjere da ulazim dublje u srz ovog albuma, jer o njemu bi se moglo lamentirati danima, to bi bilo otprilike to sta ja misim o njemu. Da nebi ispalo da namecem svoje misljenje, evo malo sta drugi misle o njemu. Kritika je iz pera BBC-og zestokog kriticara, covjeka koji je zivio u sezdesetima, a pisao u sedamdesetima. Time je ova storija jos teza. Pokusat cu ga doslovno prevest. “Nemojte pokusati donositi sud o ovom albumu nakon jednog ili dva slusanja, kako inace imate obicaj kod drugih albuma. Ja san pokusao tako i ispalo je da je album, citiram doslovno “nobody's business”. Poslusajte ga jednom i stavite sa strane, poslusajte ga ponovo i ponovo ga stavite sa strane, i tako sve dok ne pocnete spoznavati o cemu se radi. Jednoga dana, otkrit cete da struktura reda izvire iz prividnog kaosa i ta ce spoznaja rasti u vama, sve dok jednog dana sa cudjenjem ne zapitate sami sebe, kako ste uopce zivili bez ovog albuma.” Mislim da je ovo bilo dovoljno! Prije slusanja cilog albuma, jedna mala napomena. Danas poseban dan, naime prije pedesetak i kusur godina san proplaka po prvi put, dali od srice ili od nevolje kad san vidija di san dosa, to jos nisan uspija rasclanit. Stoga je ova emisija i ovaj album dar samome sebi, a volija bi kad bi se jos kome svidila. I po nekom lipom obicaju, veceras vodin svoju malu familju u Frenkija na veceru. Kako moran postovati bar neke zakone fizike, tako ne mogu bit istovremeno na dva mista, te san ostatak emisije danas nasnimija. Nadan se da nije puno izgubila od onog zivog emitiranja. Eto, aj uzivajte, jer ovo sta ide veceras nigdi necete cuti.  Emisiju cemo nastavit kratkim prikazom ostatka trilogije. Iako zavrsetkom ove trilogije nece nestati i King Crimsona, najkreativnija faza ce njenim izlaskom ostati iza njih. Isto tako, zavrsetkom trilogije, dolazi do definitvnog raspada ove postave, koja je po manje vise svim mjerilima proglasena za postavu snova. Ni sam raspad nije isao po nekim uhodanim sablonama. Prvi koji je napustio grupu, jos za turneje “Larks Tongues in Aspic”, bija je Jamie Muir, cija je genijalnost ovaj put presla onu tanku granicu i prerasla u sizofrenicno ludilo, te je radi psihickih problema napustio grupu. Pocetkom 1974 godine King Crimson izdaje drugi album “Starless and Bible Black”, na kojem nastavljaju razvoj zvuka i pristupa eksperimentu. Nazalost, po njegovom izlasku, grupu napusta David Cross, ostvaljajuci Frippa da popuni prazninu nastalu odsustvom violine. Radeci pod pritiskom i ne zeleci odstupiti od pravca kojeg je imao u glavi, Fripp tom prilikom dolazi do svog kreativnog vrhunca, vjesto popunjavajuci sve rupe u metalnom zvucnom zidu grupe. Usporedo sa razvojem izraza, tekao je i kontinurani raspad grupe. Treci album trilogie “Red”, izlazi krajem 1974 godine, i donosi King Crimson kao trio. Robert Fripp na gitari i melotronu, JohnWeton na basu i Billy Brufford na bubnjevima. Dakako, trojki se nakratko pridruzuju stari pajdasi iz prvih postava King Crimsona u ulozi studiskih muzicara. Tu prvenstveno mislim na Mel Collinsa, Ian McDonalda, Robin Millera i Mark Charig. Interesantno je i prisustvo Davida Crossa, koji iako van banda, daje svoju violin za ovaj album. “Red”je po mnogima vrhunac King Crimsona uopce, ali ka sta san reka, opus grupe je toliko velik da vec zalazimo u sferu ukusa. U stvari, tek se u ovoj zadnjoj fazi vidilo koliko su kompetentni clanovi te velike grupe, jer su bez gubljenja identita i kompleksnosti izraza, kao trio na pozornici djelovali kao cili orkestar. Eto, nedugo nakon izlaska treceg i zavrsnog albuma “Red” te kratke turneje, Robert Fripp raspusta band i objavljuje da se povlaci sa scene. Dakako, za vrime svojih, danas vec kultnih nastupa/performanca po pizzerijama, u glavi nosi ideju o novoj inkarnaciji King Crimsona i novom pravcu kojim ce krenuti. O dance/drum&bass trilogiji jednom drugom prilikom. Ako ste u prilici, poslusajte “Beat”, “Discipline” i “Three of Perfect Pair”! Isto tako, u tom periodu, Robert Fripp sudjeluje u velikom broju projekata, kako sa bandovima, ka na primjer, The League of Gentlemen, do pojedinacnih, sa David Sylvianom. Daleko bi nas odvelo samo nabrajanje svega sta se dogadjalo u tom period, pa je stoga najpametnije emisiju lagano privesti kraju. Sta na kraju reci. Obicno ide neki zakljucak, poanta i slicno. Ovaj put cemo malo drugacije. King Crimson zvuce kao metalna verzija Mahavishnu Orhestra, koji svakim slusanjem kazu nesto novo. I zato se o ovom albumu i ovoj trilogiji tesko moze izreci ona zavrsna rijec. I zakljuciti diskusiju. Ovaj album svakom svojom godinom donosi to nesto novo i sta je najbitnije, to novo ne potiskuje ono prijasnje, niti ga negira. Cak bi se usudija reci da se dogadja nesto sta u muzici jos nije vidjeno, a ni dozivljeno. Zvuk i koncept na ovom albumu sami evoluiraju iz godine u godinu, minjajuci se kako vrime prolazi i stavljaju nas u nedoumicu, jeli album toliko elastican da se moze prilagoditi svakom vremenu ili se danasnje vrime prilagodjava ovom albumu. Poredbe radi, sitimo se auta iz sedamdesetih i kako danas smjesno arhaicno izgledaju. Sitimo se mode i trendova tog doba, pa cemo se nasmijati od srca tih arhaicnim i starim snimkama. I sad na drugu stranu stavimo ovaj album, koji u ovom trenutku, 40 godina nakon sta je nastao, zvuci kao da je jucer napravljen. Kako inace nazivamo ta djela? Stoga reci, da je album dobar ili odlican, ne znaci bas puno u tom kontekstu. Svatko u njemu vidi ono sta zeli viditi, a ja sa svoje strane, vidim jedno bezvremensko remek djelo, koje je dio jedne velike trilogije, koja kao da je napravljena po mom ukusu. I tako ovaj put, u ovom slucaju, ona narodna “sta se babi snilo, to se babi tilo”, dobiva pozitivan predznak, jer moji snovi o muzici su ostvareni preko ove trilogije. Daleko od toga da ne prestajen istrazivati, ali imam referencu. Vise moje trazenje nije bez lica i identiteta. Ono ima cak i svoje ime. I za sam kraj krajeva, jos jedna mala notica. Naime, slusajuci vecerasnji album, ne mogu se otrgniti poredjenju sa jednim drugim, isto tako lipin albumom, “Wish You Were Here”, koji je izasao 6 miseci iza ovog albuma. Oba albuma djele skoro isti koncept. Oba albuma su producirana van svog vremena i dan danas su referenca. Slucajno ili namjerno, i jedan i drugi album imaju naslovnu temu u dva djela. Slucajno ili namjerno, oba albuma imaju tu istu naslovnu temu, prvi dio u trajanju od 13 minuta koji otvara album i drugi, od 7 odnosno 12 minuta, koji zatvara album. Slucajno ili namjerno oba albuma sadrze teme veoma slicnog kontinuiteta i koncepcije. Nebi zelija ovim stvarati nikakve zakljucke, jer ka sta san reka, oba su mi draga i oba su nastala od grupa koje nisu imale potrebu nikoga kopirati ni oponasti, jer su i same bile jedinstvene na svjetskoj sceni. Ovo spominjem jer se u ovoj informaciji krije i najava sljedece emisije. Drugarice i drugovi, dame i gospodo, klinci i klinceze, ovim najavljujem sljedecu emisiju u kojoj cu predstaviti album “Wish You Were Here”, grupe Pink Floyd. Eto ! Evo i nagovjestaja onoga sta ide u emisji: King Crimson - Lark's Tongues in Aspic part I King Crimson - Book of Saturday King Crimson - Exiles King Crimson - Easy Money King Crimson - The Talking Drum King Crimson "Larks' Tongues In Aspic, Part II" King Crimson - Lark's Tongues in Aspic Part I (Live) King Crimson - Larks' Tongues in Aspic, Part II (Live) Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri i u nedilju u 5 i 10 popodne, ako stavite lancu od radija na 90,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli: Music LP-Underground - Live Streaming A ako ste slucajno propusitli emisiju, jos je uvik mozete poslusati na ovai link: Music LP-Underground Feta |
