Teoretski je moguće (manje praktično) da će Ivo Josipović biti prava katastrofa od predsjednika, kao što bito bilo moguće i za bilo koga drugoga tko bi se našao na njegovu mjestu. Kada smo ga birali , izabirali smo onoga za kojega smo mislili da je najmanje rizičan da stvar uprska i onoga za kojega smo mislili da može najbolje pogurati stvar u skladu s našim očekivanjima.(Ista su očekivanja imali i glasači drugih kandidata od svojih kandidata)

Savršeno mi je jasno da svi oni koji s Josipovićem ne dijele svjetonazorske vrijednosti, kojima je suspektan njegov stil, kojemu se ne sviđa njegova boja kose ili očiju, njegov glas ili štogod drugo njegovo od boga ili čovjeka dano, da svi oni, dakle, neće niti pokušati ni čuti ni vidjeti ono što on radi ni ono što on govori. Sve, baš sve
će nastojati protumačiti kao bjelodani dokaz da su imali pravo ne glasati za njega, nego za nekoga drugoga. S tima niti ima polemike, niti im treba bog zna kakvih argumenata i kontraargumenata. Dozvoljavam, dakako, da je stvar ukusa, osobna stvar i o tome ne treba previše razglabati.

Ali o činjenicama, o riječima i dijelima svakoga, pa i Ive Josipovića treba se i mora razgovarati argumentima, prije nego li se palac digne gore ili dolje bez obzira na ukus, jer činjenice nisu osobna stvar. O njegova prva tri predsjednička dana već je ispisano stotine analiza i kvazianaliza, “stručnjaci” svih mogućih fela, od profesora do hiromanata se nižu ko na tekućoj traci i svi nešto duboko poručuju svekolikom pučanstvu, prosvjetljujući, podučavajući i objašnjavajući skrivene znakove kraj puta, da bi to pučanstvo tobože bilo spremnije razaznati kao su fulali i dobili dripca za predsjednika. Taj silni spin i nije drugo do dim i plin za odašiljanje svojih političkih poruka, koje (dobro oni prepoznaju) nisu i poruke Josipovića.

Tako smo eto saznali, da Josipovićeva žena ne zna staviti broš koji nosi neku poruku (a neke drge žene to bogami znaju!), da njegova djevojčica nosi čarape s uzorkom (što valjada nije ok) na inauguraciji, da Josipović ne zna govoriti već da dosadno čita (normalno za sveučilišnog profesora, koji od govorenja živi), da se na inauguraciji pjevalo smrtno-ozbiljno “Črn-bel” ( a mogao je bar i Bare, ako ne i poželjni Thompson), da Josipović nije spominjao eksplicite u govoru majku, Dalmaciju, ali bogme ni Srbiju i tralala (kao i milijardu drugih stvari, npr. transcendetalnu meditaciju), da nije nadahnjivao, izvikivao mobilizirajuće parole, da je bio predug, da na pozornici nije bilo hrvatske ni predsjedničke zastave (već samo ona izdajnička SDP-ovska crvena kocka s neba) , da nije paradirao s predsjedničkom lentom i td.

Kad je eto sve uprskao na inauguraciji, onda se desilo još veće zlo, jer se usudio izabrati svoj tim, za kojega je iz aviona vidljivo da je skup tajkuna, nacista što kamenuju sinagoge, kumova, falšnih špijuna, izraubanih nesposonbih novinara, nekompetentnih stranačkih podobnika, isluženih Mesićevih adlatusa, sve u svemu boranija, koja niš ne valja , baš kao ni onaj koji ih je izabrao.

I onda je jasno da Predsjednica Vlade, koju krase sve osobine koje ovaj Predsjednik države nema, jasno i odlučno poručuje da NEĆE DOZVOLITI PARALELNO MINISTARSTVO NA PANTOVČAKU. Zanima me kako to ona neće dozvoliti Predsjedniku da si izabire ljude s kojima će se savjetovati, razgovarati, piti čaj, kavu ili lozu?!
Bitno je da se, kako bi to rekao čestiti izborni luzer Hebrang, “Josipovića stavi tamo gdje mu je mjesto”, dakle u što dalji i mračniji kutak brda zvanog Pantovčak.

A zašto? Jer pristojni, aktivni, marljivi, transparentni, obrazovani i tolerantni predsjednik, nužno, već samim svojim prisustvom, naglašeno pokazuje da u hrvatskoj politici kolo vode bahati, nesposobi, nekompetentni, konfuzni i netolerantni političari, koji su upravo kao takvi ovoj zemlji i njenim građanima oko vrata natakli omču aktualne duboke i preduboke socijalne, moralne i ekonomske krize. Oni su je uporno stvarali i oni zasigurno ne znaju za nju pronaći rješenje. Neki drugi tipovi političara, kakav je, oni to dobro slute Josipović, možda znaju i mogu. Odtuda tolika frka.

Između 300-tinjak postova na ovom blogu, rijetko sam pisao o događanjima, pa i ljudima iz SDP-a, naprosto jer smatram pristojnim o stranačkim stvarima govoriti među stranačkim kolegama, a nepristojnim nabijati na nos „naše“ teme ljudima koje to ne mora zanimati. No, kako je ovo ipak MOJ elektronički dnevnik i kako bi za informaciju koju želim priopćiti,mogao postojati i širi javni interes, činim izuzetak.
Naime, od danas sisačka organizacija SDP-a ,na svom čelu ima novoizabranu predsjednicu, nakon subotnjih odlično posjećenih unutarstranačkih izbora (glasalo je 66% evidentiranih članova gradske organizacije).
Riječ je o mladoj, ali i politički iskusnoj Kristini Ikić Baniček, u drugom mandatu članici Glavnog odbora SDP Hrvatske, županijskoj i gradskoj vijećnici, bivšoj tajnici Županijske organizacije, aktivistici i vrijednoj članici stranke već desetak godina.
Ovu mladu profesoricu, zaposlenu u HCR-u na poslovima međunarodnih donacija, članovi SDP Siska su prepoznali kao najspremniju i najbolju kandidatkinju za vođenje lokalne stranke, te predstavnicu generacije koja će sve više preuzimati ključne dužnosti ne samo u gradskoj organizaciji SDP-a već i u političkom životu grada Siska. Kristina je već ranije izabrana na dužnost predsjednice kluba vijećnika SDP-a, SDSS-a i neovisnih vijećnika u Gradskom vijeću Siska.
Iznimno me raduje da sam i sam pridonosio stasanju ovih mladih ljudi, koji nose entuzijazam, političku strast, energiju a i znanje neophodne za nove iskorake u vođenju odgovorne socijaldemokratske politike u gradu Sisku. Siguran sam da oni donose dodatnu prepoznatljivost socijaldemokratske alternative i da će se ona potvrditi već na idućim lokalnim izborima.
Iako se osobno nisam kandidirao ni za koju dužnost u lokalnoj organizaciji, spreman sam, dakako, kao član Glavnog odbora i saborski zastupnik, maksimalno pomoći i dalje da vidljivi rast SDP-a u Sisku kao najjače političke stranke, bude konačno okrunjen i preuzimanjem izvršne vlasti u gradu Sisku. Zbivanja na nacionalnoj poltičkoj sceni, a naročito pobjeda Ive Josipovića, snažan su poticaj svima onima koji politiku ne doživljavaju kao lupešku trgovinu, demagogiju i jeftini populizam, da se jače angažiraju i da jasnim političkim porukama pridobiju povjerenje građana. Zahvaljujem, stoga svima koji su me podržavali u odlukama da ne idem u trgovačke i neprincipijelne sporazume (koji su nam nuđeni koji bi mi sigurno osigurali gradonačelnički mandat) i koji su razumjeli da vlast može biti izborni, a nikako politički cilj i svrha i da postoji cijena koja se ne smije platiti da bi ju se prigrabilo. Reagiranje svih kolega i angažman na prošlogodišnjim lokalnim izborima zaslužuje svaku pohvalu. Uvjeren sam da će i nova predsjednica sa svojom dokazanom socijaldemokratskom , lijevom opredjeljenošću, nastaviti voditi stranku, upravo tako da čuva visoke moralne standarde i dosegnutu demokratsku razinu sisačkog SDP-a.