srijeda, 21.01.2009.

Led na polju, led u glavi!

To se zove istinska, prava, nepatvorena briga i solidarnost sa postradalim sugrađanima!

Davorko Vidović
21.01.2009. u 23:57

NIKOLA - SIJEDI DRUID SIŠČANIN

Prisustvujući sinoć jednom književnom, sisačkom događaju, bolje reći doživljaju, osvijestio sam po tko zna koji puta, onu voltairovsku tezu da se, zapravo, sve vrijedne stvari, nalaze tu, nadomak i pod rukom, u našem malom vrtu.
Iako sam pročitao svih devet do sada objavljenih zbirki pjesama sisačkog pjesnika Nikole Tadića, ova deseta jubilarana, koja je promovirana tog 20. siječnja u bogomdanom ambijentu sisačkog muzeja, u okruženju obilno izloženog starog rimskog novca, te neobičnih ilustracija promovirane zbirke “Pad Segestike” mladog sisačkog (i hrvatskog) slikara Marka Tadića, doista me uzbudila.

Prvo me još jednom iznenadila činjenica da je Nikola, jedan od onih koji jest upravo taj neki, meni bliski i svakodnevni, tako normalna sastavnica mog vlastitog života, tako veliki pjesnik. Naime, znamo se skoro 40-desetak godina, od dana kada mi je kao dječaku i on sam mlad ko rosa, predavao psihologiju, logiku i filozofiju u sisačkoj gimnaziji, baš one iste predmete koje ću i sam predavati tek koju godinu iza u toj istoj školi, zajedno s njim. Naprosto nije moguće da on nije uvelike skrivio tu moju važnu, svakako jednu od najvažnijih odluka, naime izbor mojega studija i moje profesije. Iza toga su uslijedila naša traganja za političkim angažmanima u kojima smo i on i ja opet i prečesto stajali na baš identičnim stubama, tiskajući se jeadan uz drugoga u tijesnom prostoru neke drugačije putanje prema nekoj drugačijoj stvarnosti, usamljeni i više no što se moglo podnositi. Široke su su matice utabanih, samorazumljivih puteva stajali pored nas kao sigurni elevatori i samo su ih “blentavi” kakvi smo bili zaobilazili i birali teže, strmije, opasnije i samotnije stube prema nišama koje većini nisu značile bog zna šta.

I da budem jasniji. Nikola je zbog svojega stava, zbog svojih vrijednosti, svojih uvjerenja, bio čudna i egzotična biljka u političkom životu Siska. Ostajao je bez posla zbog toga. Sitni i prolazni politički silnici u svojim bahatim naletima posebno su se veselili svu niskost svoje ispodprosječnosti demonstrirati na ovom reperu njihove vlastite beznačajnosti. Zamislite, nakon svih poniženja i uvreda koje su mu odašiljali iz Partije, baš on preuzima zadaću da 1990. preuzme na sebe formiranje nove socijaldemokratske stranke u Sisku, koja se zove Stranka demokratskih promjena i da preuzme grijehe Partije onih koji su se prebacili na na drugu obalu, u neku drugu novu maticu. I tako, dalje i tako dalje.

Nisam mislio pisati o tome danas. Nikola i ja smo zajedno i skupa. Zadnji puta su ga sprašili sa posla 2005. Nakon nasilnog rušenja demokratski izbrane vlasti u Sisku. I dobro su napravili.Jer što će u toj vlasti sveušilišni nastavnik, magistar, pjesnik, ničim ne okaljani Siščanin!

Ono što me se snažno dojmilo u ovoj zbirki pjesama, jest Nikolina sposobnost fascinacije onim što je oduvjek, tu, oko nas (Kupa, čaplja, magla, blato) i univerzalizacije toga . Što ne vidimo i kad gledamo i na što zaboravljamo da uopće postoji, gotovo kao da je kulisa koja se prateći radnju zaboravlja. Sisak kao fascinacija, u fantazmagoričnoj “pjesničko-povijesnoj, nedaj bože znanstvenoj” perspektivi, naprosto vrije kao vrelo čudesnih slika dalekih i mitskih prostora, u kojima druidi, kelti, krvavi konji, usamljene čaplje, cezar Oktvijan, Kupa, sisačke magle, čine cijeli jedan svemir, konzistentan u moralnom, geografskom, povijesnom smislu kao npr. izmišljeni svijet Gospodara prstenova.
Ja sam naprosto oduševljen, što je Sisak ishodište i središnje mjesto radnje univerzalnih i svevremenskih borbi svijetla i tame, dobra i zla. Što se našao pjesnik da izabere Sisak.Višeslojnost “poražene, ponižene tragične Segestike, Oktavijanovom krvavom spužvom obrisane”, koju zamjenuje “ u vječnost ucrtana Siscija”, potonuće Segesuke i izranjanje Siscije, prekrasna su metafora hegelovskog shvaćanja povijesti kao tkanja, sukcesije, ali i vremenske ograničenosti posebnosti.
Nikola gaji simpatije za Segestiku, priznaje da ne zna poimence niti jednog Segestana, ali voli grad kojega do Oktavijana “dotad osvajahu samo mirisi proljeća, pokoravahu vukovi velikih snjegova”. Nikolina Segestika postaje mitsko utočište i sanjana zajednica u kojoj se prirodnost prirode i izvorna ljudska naravnost udomljuju i danas. Ona je zajednica ideala na koju nasrće univerzalni glavosječa i spalitelj oktavijan “simbol naših strahova” koji “nikoga nije zaobišao”.
Rimsku navalu (civilizciju koju živimo) doživljava kao “svrgnuće života ljubavi”.
Nikola je i brutalno iskren, ali i optimističan i nevjerojatno nepokolebljiv u svojim vjerovanjima da “ razoren univerzum duha i tijela Segestana Kelta mogu okupiti, oživjeti još samo zaljubljeni.” Jer “ništa ne može biti važnije od srca od pjesničke imaginacije”. Dokaz tome je upravo zapovijed Augusta Cezara “da se pobiju, maltretiraju, ismijavaju svi pjesnici Segestike, želeći zatrti subverzivni duh slobode najzabačenije provincije Rima”.
I onda i pjesma o povratku pretorijanaca:
“ Cijeli grad je proglačen lopovom
Zar je grijeh pojedinca grijeh zjednice
Opet sam vidio poslije tisuća godina
Bestidnu agresiju barbarskog primitivizma
Bez želje da se objasni razgovara
Ignorantska vulgarna glupost neodgojenost
Štapovima me i motikama otjerala od nekropola
Siščana sijedoga druida
Čuvari nas čuvaju tko čuva čuvare
Tko da nas od njih sačuva
Kako se danas nositi protiv pohlepe i gramzivosti novih
Barbara
Poslije uspjela protjerivanja ugašenih pogleda
Bahata se glava obet zabada u tamu nekropola
Čuvajući vrata vječnosti od Siščana i Haronovih putnika
Ne videć da je na brijegu ispod keltskog zamka
Puna igre vrabaca
Sitna žuta forzicija procvjetala”

Ovim pjesmama ne treba ni tumača ni komentara. Pa što da se i ja dalje petljam u to?!
Pročitajte i vidite do čega će dosegnuti poticaj sIjedoga druda u vama!



Davorko Vidović
21.01.2009. u 11:31
četvrtak, 15.01.2009.

Ljudi su važni.

Ulaskom u petu kalendarsku blogersku godinu, poželio sam malo osvježiti vizualni identitet bloga. I kao što možete vidjeti, uradak je tu. Zadovoljan sam preglednošću i jednostavnošću povezivanja na sadržaje, za koje mi je također važno da su tu, a postavljeni su na mojoj novoj web stranici.

Da objasnim neke novine. Prvo, u zaglavlju bloga se nalazi moje staro političko geslo “Ljudi su važni” pod kojim nastojim politički djelovati već više od deset godina. Kada sam ga izabrao, još duboko u oporbi, nisam niti slutio da ću imati prigodu, promovirati ga i kao svojevrsno geslo Ministarstva rada i socijalne skrbi, koje sam vodio. Isto tako, nisam niti slutio na koliko će se kušnji nalaziti smisao i filozofija toga gesla. Naime, jedna naoko tako banalna i samorazumljiva tvrdnja ili sud, u političkom djelovanju i konkretnom okružju i nije bila tako samorazumljiva. Naime, u praktičnoj se politici ispred ljudi često po važnosti guraju tzv. važniji nacionalni ili globalni interesi.
Tvrdnjom da su ljudi važni, mislim na ljude kao pojedince, na individualne sudbine, a ne na opći ili metafizički pojam. Ipak, i sam sam bio pod pritiskom da u ime nekog općenitijeg cilja, u konačnici važnoga i za ljude kao pojedince, ponešto važnoga za pojedince, stavim u drugi red važnosti. Pri tome mislim na važnost onoga što se zove nacionalni interes, globalna sigurnost, makroekonomska stabilnost, ekonomska efikasnost, ideologija, stranačka poslušnost, procedura i slični važni ciljevi zbog koji se traži žrtvovanje pojedinačnih interesa ljudi. Ja bih želio vidjeti uvijek i na svakom mjestu čovjeka-pojedinca i njegovu dobrobit u onome što radim. Nažalost, političari rade sa velikim brojkama i statistikama i kada napravite nešto dobro za 99% od milijun ljudi, ostaje još 10 000 živih, konkretnih, jedinih ljudi sa njihovim sudbinama za koje to nešto dobro niste napravili. A i oni su važni!

Na stranici će te primjetiti link na www.davorkovidović.info, stranicu koja je za razliku od uvijek crvenog bloga u plavoj i zelenoj sisačkoj boji. Razumljivo, jer će mjeseci i, vjerujem, godine koje slijede preda mnom biti u velikoj mjeri vezani za grad Sisak. Želio bi te stranice (u nastajanju) učiniti što je moguće više interaktivnim, pa ću redovito kroz anketu propitivati vaše mišljenje o pojedinim zanimljivim pitanjima za Sisak. Kada objavim izborni program i svaki njegov dio bit će podložan komentiranju, ali i davanju drugačijih prijedloga, dopuna, popravaka i sl. O zaglavlju, sloganu i logotipu pisat ću jednom drugom prilikom.

Rubrika vijesti bit će neprestano ažurirana sa prilozima o tome što radim i kao kandidat za gradonačelnika Siska, i kao predsjednik GO SDP Sisak, kao saborski zastupnik, kao predsjednik Savjeta SDP za socijalnu politiku. U njoj ću najavljivati događanja, pa pozivam one koje to zanima da svraćaju redovito.

Posebno me vesele rubrike fotogalerije i mojega “jubitoa”, a nadam se da ću moći redovito ažurirati i press cut.

I još jedna novina. Moji prijatelji i stranačke kolege su otvrili i grupu “Davorko Vidović za gradonačelnika Siska” na facebooku, koju redovito pratim i baš se dobro zabavljam. Svratite i tamo!

I na kraju, sve ove inovacije i osvježenja dugujem trudu nekolicine ljudi koji su baš vrijedni i pomažu mi. Hvala, stoga, Igore, Ivo, Bojane, Kristina, Marko, ….

Davorko Vidović
15.01.2009. u 23:08
ponedjeljak, 05.01.2009.

Contra pragmaticos

Proteklih sam mjeseci intenzivno profesionalno, intelektualno ali i emocionalno angažiran radeći na dva područja, međusobno povezana, a opet u svom praktičnom i vidljivom aspektu toliko različita.

S jedne strane pokušavam formulirati novu razvojnu viziju Siska (radno nazvanu “Sisak 2020”) i njeno pretakanje u operativni i što realističniji politički program, a sa druge okupljati sve one razasute organizirane i neorganizirane snage i grupe koje bi trebale osigurati da se prvo dođe u prigodu ostvarivati te programe, a onda ih efikasno i ostvarivati. Naravno, na dobrobit ljudi, kako sadašnjih tako i budućih.

Zapravo, nije točno da to radim proteklih nekoliko mjeseci. To radim otkada se bavim politikom, jer to valjda i jest i sadržaj i cilj političkog djelovanja. Ali, valjda u predizborna vremena to snažnije osvješćujem kao i svojevrsni paradoks političkog djelovanja. Naime, usuprot uvriježenom i općeprihvaćenom, pa i povijesno dokazanom načelu, da samo snažne vizije za razvoj ljudskih zajednica pokreću ljude, homogeniziraju ih i ujedinjuju u zajedničkom djelovanju, dnevnopolitičko rudarenje pokazuje da se to načelo odnosi znatno više na “mase” kako se to nekada govorilo ili “glasače” kako se to sada kaže, na one koji s neposrednim političkim radom imaju malo dnevnih veza, a znatno manje na njihove “organizirane političke predstavnike”.
“Organizirane političke predstavnike” znatno efikasnije umjesto vizija o napretku zajednice, pokreću sasvim prcizni ugovori i savezi o distribuciji društvenih položaja među njima (nama) samima.
I ta je diskrepanca između interesa jednih i drugih utoliko veća što je politička elita više odvojena, manje kontrolirana, više grupno homogenizirana (oko jake stranke ili vođe), manje demokratična i td.
Sasvim određeno, politička praksa pokazuje da interesi političkih elita, bez obzira o kojoj se razini političkog djelovanja radilo, ima svoje sasvim specifične ciljeve i interese, koji ne samo da se ne moraju nužno poklapati sa interesima onih koje nominalno zastupaju, već da su ti interesi prečesto i sasvim suprotni interesima glasača.

Nisam ovime izrekao nešto što nije vidljivo golim okom i najpovršnijem promatraču političke zbilje (i to ne samo u nas i to ne samo sada). Naprotiv, silno nepovjerenje pa i prezir spram politike kao djelatnosti i političara, opće su mjesto koje ne treba dodatno komentirati. A opasnosti tog sveopćeg cinizma i nevjerice da politika uopće može proizvesti nekakvu suvislu društvenu akciju su ogromne, ne samo za razvoj, već i opstanak ljudskih zajednica. Jedna od opasnosti tog cinizma krije se i u ( na iskustvu temeljenoj) navici, da se čak i odlične vizije, sjajni programi, argumentirani politički projekti, unaprijed i a priori proglase, praznom pričom, opsjenom ili još gore, ružnim manipuliranjem i varanjem. Na iznošenje takvih vizija i programa odgovara se : “ma sve su to priče” ili “ su to pusta obećanja” ili “ma pričaj ti to nekom drugom”. Čak i oni koji su skloni prihvatiti utemeljenost tih vizija, pa i dobrohotnost “vizionara”, nalaze razloge za skepsu s argumentima kao što su: “sve je to dobro, ali tko će ti to provesti” ili “a odakle ćeš ti namaknuti pare za te projekte”, zar misliš da ljude zanima bilo što osim njihova vlastita džepa i to odmah i sada”…

Pa i oni najdobronamjerniji i najprijateljskiji, kada im ovih dana pokazujem ili sa njima razgovaram o programu “Sisak2020”, suosjećajno me potapšaju po ramenu i upitaju “stari, znadeš li ti uopće kakve ćeš interese lomiti, kome ćeš izbiti pare iz džepa, kolike ćeš otpore imati, kako ćeš biti usamljen, koliko ćeš znoja proliti, ….imaš pristojan život, dobar standard, nešto zdravlja i okani se svega toga?!”

Zaključkom toga, najbolje bi bilo sjediti skrštenih ruku, doista se posvetiti sebi i svojoj privatnosti, pronaći kakvu zgodnu nišu za sebe, a povremeno, onako sebi za dušu s prijateljima u kakvom kafiću kritizirati, optuživati, zdvajati, prezirati, ogovarati, žaliti se …

I ma kako zvučalo pretenciozno, a i jest i mora biti, jer pretendiram na mjesto gradonačelnika grada do kojega mi je najviše stalo, niti sav cinizam niti dobronamjerni savjeti, me ne mogu demotivirati u nastojanju da ljude pridobivam za zajednički napor da unapeđujemo naš društveni okoliš, povećavamo našu društvenu odgovornost, osiguravamo perspektive za nove naraštaje,….da se i mi kao generacija “ubilježimo u milenijsko trajanje ovoga grada” , kako sam to jednom već napisao. Zato mi odgovara polet, entuzijazam i ona “iskra u oku”, koju ipak prepoznajem, kod sanjara, bili oni mladi ili stari, zato volim živost koja bukne oko neke slike iz budućnosti, pa se još i rasplamsa oko nekog detalja nove ulice, parka ili trga. I zapravo, tu vidim i svoju misiju. Okupljati te i takve, a bježati što dalje od tmurnih, ciničnih, skeptičnih, “ozbiljnih”, lukavih, “iskusnih”…A kao što su beznađe, crnilo i opća rezignacija pritisli Sisak gore od ma kojega suumporovodičnog smrada i ne propuštaju ni malo svjetla, tako će siguran sam i ono malo vidljivoga optimizma, a puno više skrivene nade kao gruda snijega prizvesti sasvim drugačiji učinak od onoga kojega imamo sada.

Ja vjerujem da je napredak Siska kao i cijele Hrvatske ne samo moguć, nego i sasvim izvjestan i realan. Ja znam da postoje ljudi koji znaju i koji hoće i koji mogu taj napredak pokretati. Znam i to, da je najvažnije ohrabriti ih, okupti ih, pokrenuti ih. A to politika može i na lokalnoj i na nacionalnoj razini.
Sva uskogrudnost sitnih stranačkih interesa, sitnih lupeštva, osobnih frustracija i zloća, pada pred zamahom oslobođene kreativnosti ljudi koji su okrenuti prema budućnosti.

Ovih dana pokušavamo okupiti političke stranke u Sisku upravo na jednom drugačijem konceptu lokalne politike i politike uopće. Taj koncept podrazumijeva što bližu identifikaciju vrednota i ideologija različitih političkih stranaka sa njihovim članstvom i biračkim tijelom. To je koncept koji podrazumjeva da su interesi pojedinaca i grupa u društvu različiti, da su političke stranke legitiman i poželjan demokratski iskaz tih interesa. Ali i to da se ti interesi mogu usklađivati i doprinositi općoj dobrobiti. To nije koncept u kojeme se potiru niti razlike niti identiteti. Naprotiv. Priželjkujem jak i prepoznatlji i SDP i HSS i HNS i HSLS i HSU-DSU, i DC i SDSS i SDA. Želim da odgovorna gradska vlast vodi računa o tome da postoje vrijednosti i intersi koji su nam svima zajednički, ali i vrijednosti liberalizma, socijalne demokracije, narodnjaštva, intersi umirovljenika, seljaka, radnika, slabijih u društvu, nacionalnih zajednica koji su nekima još bliži ili najvažniji. U mojemu koceptu ima mjesta za predstavnike i artikulatore tih interesa.

Nasuprot tome konceptu, sasvim je operativna i na djelu i koncepcija koja polazi od shvaćanja da se okupljanje može dogoditi samo na distribuciji (trgovini) javnoga utjecaja i moći. Stožer okupljanja su direktorska, pročelnička, vijećnička i td. mjesta i njihov ograničeni broj. To se još naziva i pragmatičnom politikom. Nema tu vizija ni programa. Ciljevi su postavljeni na sasvim drugoj razini. Osvajanje i zadržavanje vlasti jedina su vizija koja okuplja unutar toga koncepta. Taj je koncept snažno inauguriran na nacionalnoj razini, posebno na posljednjim izborima. Pravo građanstva dobila je i teza, koja je, kada ju je prvi puta izrekao bivši šef Stranke umirovljenika, izazvala javnu sablazan. Teza “nama je svejedno tko je na vlasti i kakva je ta vlast – nama je važno da smo u vlasti”, otvorila je put tzv.političkom pragmatizmu, a vlast kao legitiman jedini politički cilj učinila sasvim prihvatljivim. Istina, to se kasnije garniralo tezom da se jedino kroz vlast može iskazivati neki socijalni i politički interes i da su u toj vlasti zasnovanoj na političkoj trgovini, pritisak i ucjena legitimno političko sredstvo.

Suočen s tim iskustvima nemam iluzija o “legitimnoj političkoj praksi” u Hrvata. Nemam iluzija niti o interesima pojedinaca. O,da! Možemo i mi biti pragmatični. Ali ja nikada neću pristati da taj tzv. pragmatizam postane sam sadržaj i smisao i mog političkog djelovanja. Jer, što će mi onda gradonačelnička funkcija?!





Davorko Vidović
05.01.2009. u 09:27

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se