Proteklih sam mjeseci intenzivno profesionalno, intelektualno ali i emocionalno angažiran radeći na dva područja, međusobno povezana, a opet u svom praktičnom i vidljivom aspektu toliko različita.

S jedne strane pokušavam formulirati novu razvojnu viziju Siska (radno nazvanu “Sisak 2020”) i njeno pretakanje u operativni i što realističniji politički program, a sa druge okupljati sve one razasute organizirane i neorganizirane snage i grupe koje bi trebale osigurati da se prvo dođe u prigodu ostvarivati te programe, a onda ih efikasno i ostvarivati. Naravno, na dobrobit ljudi, kako sadašnjih tako i budućih.

Zapravo, nije točno da to radim proteklih nekoliko mjeseci. To radim otkada se bavim politikom, jer to valjda i jest i sadržaj i cilj političkog djelovanja. Ali, valjda u predizborna vremena to snažnije osvješćujem kao i svojevrsni paradoks političkog djelovanja. Naime, usuprot uvriježenom i općeprihvaćenom, pa i povijesno dokazanom načelu, da samo snažne vizije za razvoj ljudskih zajednica pokreću ljude, homogeniziraju ih i ujedinjuju u zajedničkom djelovanju, dnevnopolitičko rudarenje pokazuje da se to načelo odnosi znatno više na “mase” kako se to nekada govorilo ili “glasače” kako se to sada kaže, na one koji s neposrednim političkim radom imaju malo dnevnih veza, a znatno manje na njihove “organizirane političke predstavnike”.
“Organizirane političke predstavnike” znatno efikasnije umjesto vizija o napretku zajednice, pokreću sasvim prcizni ugovori i savezi o distribuciji društvenih položaja među njima (nama) samima.
I ta je diskrepanca između interesa jednih i drugih utoliko veća što je politička elita više odvojena, manje kontrolirana, više grupno homogenizirana (oko jake stranke ili vođe), manje demokratična i td.
Sasvim određeno, politička praksa pokazuje da interesi političkih elita, bez obzira o kojoj se razini političkog djelovanja radilo, ima svoje sasvim specifične ciljeve i interese, koji ne samo da se ne moraju nužno poklapati sa interesima onih koje nominalno zastupaju, već da su ti interesi prečesto i sasvim suprotni interesima glasača.

Nisam ovime izrekao nešto što nije vidljivo golim okom i najpovršnijem promatraču političke zbilje (i to ne samo u nas i to ne samo sada). Naprotiv, silno nepovjerenje pa i prezir spram politike kao djelatnosti i političara, opće su mjesto koje ne treba dodatno komentirati. A opasnosti tog sveopćeg cinizma i nevjerice da politika uopće može proizvesti nekakvu suvislu društvenu akciju su ogromne, ne samo za razvoj, već i opstanak ljudskih zajednica. Jedna od opasnosti tog cinizma krije se i u ( na iskustvu temeljenoj) navici, da se čak i odlične vizije, sjajni programi, argumentirani politički projekti, unaprijed i a priori proglase, praznom pričom, opsjenom ili još gore, ružnim manipuliranjem i varanjem. Na iznošenje takvih vizija i programa odgovara se : “ma sve su to priče” ili “ su to pusta obećanja” ili “ma pričaj ti to nekom drugom”. Čak i oni koji su skloni prihvatiti utemeljenost tih vizija, pa i dobrohotnost “vizionara”, nalaze razloge za skepsu s argumentima kao što su: “sve je to dobro, ali tko će ti to provesti” ili “a odakle ćeš ti namaknuti pare za te projekte”, zar misliš da ljude zanima bilo što osim njihova vlastita džepa i to odmah i sada”…

Pa i oni najdobronamjerniji i najprijateljskiji, kada im ovih dana pokazujem ili sa njima razgovaram o programu “Sisak2020”, suosjećajno me potapšaju po ramenu i upitaju “stari, znadeš li ti uopće kakve ćeš interese lomiti, kome ćeš izbiti pare iz džepa, kolike ćeš otpore imati, kako ćeš biti usamljen, koliko ćeš znoja proliti, ….imaš pristojan život, dobar standard, nešto zdravlja i okani se svega toga?!”

Zaključkom toga, najbolje bi bilo sjediti skrštenih ruku, doista se posvetiti sebi i svojoj privatnosti, pronaći kakvu zgodnu nišu za sebe, a povremeno, onako sebi za dušu s prijateljima u kakvom kafiću kritizirati, optuživati, zdvajati, prezirati, ogovarati, žaliti se …

I ma kako zvučalo pretenciozno, a i jest i mora biti, jer pretendiram na mjesto gradonačelnika grada do kojega mi je najviše stalo, niti sav cinizam niti dobronamjerni savjeti, me ne mogu demotivirati u nastojanju da ljude pridobivam za zajednički napor da unapeđujemo naš društveni okoliš, povećavamo našu društvenu odgovornost, osiguravamo perspektive za nove naraštaje,….da se i mi kao generacija “ubilježimo u milenijsko trajanje ovoga grada” , kako sam to jednom već napisao. Zato mi odgovara polet, entuzijazam i ona “iskra u oku”, koju ipak prepoznajem, kod sanjara, bili oni mladi ili stari, zato volim živost koja bukne oko neke slike iz budućnosti, pa se još i rasplamsa oko nekog detalja nove ulice, parka ili trga. I zapravo, tu vidim i svoju misiju. Okupljati te i takve, a bježati što dalje od tmurnih, ciničnih, skeptičnih, “ozbiljnih”, lukavih, “iskusnih”…A kao što su beznađe, crnilo i opća rezignacija pritisli Sisak gore od ma kojega suumporovodičnog smrada i ne propuštaju ni malo svjetla, tako će siguran sam i ono malo vidljivoga optimizma, a puno više skrivene nade kao gruda snijega prizvesti sasvim drugačiji učinak od onoga kojega imamo sada.

Ja vjerujem da je napredak Siska kao i cijele Hrvatske ne samo moguć, nego i sasvim izvjestan i realan. Ja znam da postoje ljudi koji znaju i koji hoće i koji mogu taj napredak pokretati. Znam i to, da je najvažnije ohrabriti ih, okupti ih, pokrenuti ih. A to politika može i na lokalnoj i na nacionalnoj razini.
Sva uskogrudnost sitnih stranačkih interesa, sitnih lupeštva, osobnih frustracija i zloća, pada pred zamahom oslobođene kreativnosti ljudi koji su okrenuti prema budućnosti.

Ovih dana pokušavamo okupiti političke stranke u Sisku upravo na jednom drugačijem konceptu lokalne politike i politike uopće. Taj koncept podrazumijeva što bližu identifikaciju vrednota i ideologija različitih političkih stranaka sa njihovim članstvom i biračkim tijelom. To je koncept koji podrazumjeva da su interesi pojedinaca i grupa u društvu različiti, da su političke stranke legitiman i poželjan demokratski iskaz tih interesa. Ali i to da se ti interesi mogu usklađivati i doprinositi općoj dobrobiti. To nije koncept u kojeme se potiru niti razlike niti identiteti. Naprotiv. Priželjkujem jak i prepoznatlji i SDP i HSS i HNS i HSLS i HSU-DSU, i DC i SDSS i SDA. Želim da odgovorna gradska vlast vodi računa o tome da postoje vrijednosti i intersi koji su nam svima zajednički, ali i vrijednosti liberalizma, socijalne demokracije, narodnjaštva, intersi umirovljenika, seljaka, radnika, slabijih u društvu, nacionalnih zajednica koji su nekima još bliži ili najvažniji. U mojemu koceptu ima mjesta za predstavnike i artikulatore tih interesa.

Nasuprot tome konceptu, sasvim je operativna i na djelu i koncepcija koja polazi od shvaćanja da se okupljanje može dogoditi samo na distribuciji (trgovini) javnoga utjecaja i moći. Stožer okupljanja su direktorska, pročelnička, vijećnička i td. mjesta i njihov ograničeni broj. To se još naziva i pragmatičnom politikom. Nema tu vizija ni programa. Ciljevi su postavljeni na sasvim drugoj razini. Osvajanje i zadržavanje vlasti jedina su vizija koja okuplja unutar toga koncepta. Taj je koncept snažno inauguriran na nacionalnoj razini, posebno na posljednjim izborima. Pravo građanstva dobila je i teza, koja je, kada ju je prvi puta izrekao bivši šef Stranke umirovljenika, izazvala javnu sablazan. Teza “nama je svejedno tko je na vlasti i kakva je ta vlast – nama je važno da smo u vlasti”, otvorila je put tzv.političkom pragmatizmu, a vlast kao legitiman jedini politički cilj učinila sasvim prihvatljivim. Istina, to se kasnije garniralo tezom da se jedino kroz vlast može iskazivati neki socijalni i politički interes i da su u toj vlasti zasnovanoj na političkoj trgovini, pritisak i ucjena legitimno političko sredstvo.

Suočen s tim iskustvima nemam iluzija o “legitimnoj političkoj praksi” u Hrvata. Nemam iluzija niti o interesima pojedinaca. O,da! Možemo i mi biti pragmatični. Ali ja nikada neću pristati da taj tzv. pragmatizam postane sam sadržaj i smisao i mog političkog djelovanja. Jer, što će mi onda gradonačelnička funkcija?!