Dramatično niska razina političke ozbiljnosti i odgovornosti u Hrvatskoj, svakodnevno doživljava svoju potvrdu. Do nepodnošljivosti ju dovode politička praksa HDZ-a i Ive Sanadera, koji su istina, ponovili mandat, vjerojatno zaključujući da im dosadašnje ponašanje ne samo da nije naškodilo već, naprotiv, da građani (glasači) baš to i takvo ponašanje i takvu političku praksu podržavaju. Dio te prakse je nepodnošljiva lakoća političke improvizacije, donošenje pa povlačenje odluka, zakona ,propisa, pa čak i ideologije. Naime, HDZ nije platio cijenu svoje transvetitije i preobraćanja od tvrde eurofobne stranke u retoričkog pijetla eurofilije, niti je kome morao objašnjavati zašto je od splitskog „nedamo naše generale“ došao do „locirati,uhititi, procesuirati“, a da se ništa povijesno nije dogodilo od jednog do drugog, dijametralno suprotnog stava. U još je dvadesetak-tridesetak navrata Vlada donosila odluke ili su ih Vladi predlagali pojedini ministri, koje se prvo žestoko branilo, iza njih se tvrdo stajalo, da bi se preko noći od istih odustalo i jednako tvrdo branilo sasvim suprotni stav ili odluku. Najčešće se to zbivalo, nakon reakcija javnosti i iskazivanja nezadovoljstva namjerenim ili već donesenim odlukama. Scenarij je uvijek bio isti. Svi su mogli pogriješiti, ali nam je sam Svevišnji namro bezgrešnoga dr. Ivu, koj bi prepoznao gnjev malenih i poniženih i kada se činilo da je sve propalo, ON bi te pogrešne, štetene i nenarodne odluke promijenio.
Ovoga su puta , donoseći Zakon o trgovini, (koji je u Sabor uputila Vlada Ive Sanadera) gadno zabrljali narodni zastupnici, za koje je poznato da su svojeglavi i neovisni i da glasaju isključivo po vlastitoj savjesti, rukovođeni samo i isključivo samo općim, a ne nedajbože, stranačkim interesom, i kao takvi doveli u pitanje uspjeh hrvatskog turizma, svojim neodgovornim ponašanjem. Al, nasreću, dr. Ivo je kao arslan ljuti, sa unajmljene jahte, uhvativši se mobitela, sazvao ekspresno mobitelsku Vladu i najavio gromoglasno: „trgovine ćr raditi, ne kako zakon kaže, nego kako kažem JA! Do ponoći, a ako treba i duže.“
Ta već viđena i isfurana priča ne govori samo o tome kako neki kažu, bezidejnoj, bezstrategijskoj i površnoj Vladi, koja kljuca kao kokoš, pa što nabode, već o sindromu potpunog kaosa u vođenju Zemlje, zakonodavnoj improvizaciji, neredu, voluntarizmu svojstvenom komunističkom poraću, neredu i potpunoj društvenoj anomiji. I sve, baš sve na to upućuje. Dirigirano sudstvo, policija, odvjetništvo, mediji, kriminalne zastare, korumpiranje sitnih i krupnih političkih faca, kriminalne medijske zvijezde, nedodirljivi tajkuni, sprege i spone političara, mafijaša, tzv. biznismena, novinara i nosilaca represije. Pravni poredak Zemlje i ono što se nazivalo „vladavinom prava“ i prije nego li je počelo živjeti, srozalo se do bjeloruskih nizina.
I onda ćemo reći da nas Europa neće jer ima vlastitih problema. Ili ćemo vrištati kada nas spomenu u istoj rečenici sa istočnim susjedom, ali ćemo šutjeti u balkanskoj naviknutosti na hoštapleraj sitnih uzurpatora prava, pravde i morala. I sve dok je tako naša su Unija oni koji prakticiraju politiku na naš, hrvatski način, ma gdje diljem svijeta bili. Kakva Europska unija! Ma hajte, molim vas!