Kada nas, male hrvatske političare, sa uglavnom isto tako malim i skromnim političkim rezultatima iza sebe, povremeno upitaju tko su nam politički uzori, onda se odreda redaju imena najistaknutijih povijesnih vođa od Gandhija, Churchilla, De Gaullea do modernijih i suvremenijih M.Thatcher, Tonyja Blaira ili Zapatera. Glamur, reflektori i pompa oko tih nesumnjivo jakih vođa imaju svoju silno privlačnu snagu za naše provincijalno samozadovoljne političke naturščike, koji svojom maštom žele nadoknaditi manjak istinskog lidershipa, sposobnosti da generiraju vizije, da mobiliziraju ljude, da uporno, strpljivo i samozatajno svojemu narodu osiguravaju život boljim i kvalitetnijim sa svakim danom njihove “vladavine”. I onda se naše vođe okruže spin-doktorima i PR stručnjacima koji oko careva šiju ruho, koje naravno nitko ne vidi ali se o njemu itekako govori. Dok netko “lud” ne provali: “Car je gol”. I to je zapravo najčešća slika gotovo obrasca stasanja i padanja naših političara.
Ovo pišem povodom smrti jednoga od ljudi koji su svojeme narodu ostavili veliki, čak teško razumljiv, veliki rezultat, a kojega bi malo tko od naših proglasio svojim uzorom, jer se doimao više antiliderom nego modernim i uspješnim vođom.
Janez Drnovšek je, gledajući rezultat njegova vođenja Slovenije, možda i najuspješniji suvremeni europski vođa i to će priznanje dobiti zasigurno ako ne sada a ono u budućnosti. Što li je taj čovjek napravio – fascinantno je! Način na koji je radio – rijetko je viđen!
Zamislimo samo raspadajuću Jugoslaviju, zapijenjene strasti, isukane noževe i pripremljene logore, pretprošlostoljetne nacionalne vođe koji su karte podastirali preda se kako bi otkidali i dijeli, humano i nehumano preseljavali, neke Kadijeviće, Adžiće koji su brundali tenkovima i premiještali najveće stokove streljiva po Balkanu. U svoj toj atmosferi gdje je od mozga ostao samo centar za destrukciju, pljačku I ubijanje, smireni mladi čovjek Drnovšek kao član Predsjedništva te samoproždiruće države, odgovorno procjenjuje svoje dosege i za svoj narod osigurava miran izlaz iz kaosa. Neki mu naši zamjeraju što se nije latio puške i potvrdio našu primordijalnu opsjednutost herojskim kodeksom, u kojemu je najvrijednije mrijeti. Uz Kučana , dok plamti svuda oko nas, svom narodu osigurava ulazak u prvi red novih europskih država. I on kao predsjednik Vlade provodi tranziciju, i on privatizira, ali ne pljačka. I kod njih nestaju radna mjesta, da bi se uskoro počela otvarati nova. I oni imaju tajkune, ali oni se nisu razmnožili na zgarištima uništenih tvornica, zamjenama beskorisnih jugo-dinara, ratnim profitima, švercom oružja. I oni provode reforme, jer su kao i drugi živjeli u jednom sustavu koji se radikalno mijenja. A rezultat: Danas je (zamislite) Slovenija predsjedateljica EUROPE, prva od svih novoprimljenih država, u Sloveniji se plaća EURIMA kao i drugim najrazvijenijim ekonomijama svijeta, od Brežica do Londona ili Lisabona za putovanje trebate sam nešto novca, ali ne i putovnicu. Slovenija je visinom svojega BDP-a pretekla i Grčku i Portugal, koji su se Europi priključili davno prije, I nisu imali socijalizam, a da ne govorim o drugim postsocijalističkim zemljama. I td.
A taj Drnovšek je svoju zemlju isvoj narod doveo dotle. To je njegov rezultat, ma koliko mi šutjeli o tome. A bit će i onih “jalnuških diletanata” koji će na ovo moje reći da Slovenija nije imala rata i time umiriti našu nečistu savjest spram naroda kojega su vodile političke elite u zadnjih 17 godina. A neki će, kao npr. aktualni predsjednik hrvatske Vlade Sanader, reći da smo u problemima jer smo imali socijalizam koji nije izgradio infrastrukturu. Šteta što nije spominjao Turke i Mlečane.
A uz ove nesumnjive gigantske uspjehe slovenske politike u vrijeme dok su ju predvodili Drnovšek i Kučan, teško je neuočiti i njihov liderski stil. Pred njihovim predsjedničkim dvorima se nisu mijenjale kostimirane straže, nisu se prekrajale povijesti i dizali spomenici njihovim veličinama, oni nisu bili zvijezde celebrity žurnala. Oni nisu pravili spektakle od svojih odluka, nisu spinali i lagali svoje građane. Staloženo, ljudski, smireno i odgovorno nizali su pobjede, ne za sebe, već za građane kojih su ih izabrali. Zato tipujem za hrvatskog Drnovšeka i hrvatskog Kučana.