nedjelja, 24.06.2007.

Kako biti zadovoljniji

U osvit praznika Hrvatske državnosti, koji mnogi drže glavnim praznikom u Hrvatskoj, upućujem svima čestitke, i dijelim neka razmišljanja o našoj Državi.
Tako mi pada napamet pitanje: kako mi npr. izgledamo strancima koji nas prvi puta posjećuju i imaju tek površnu (možda i sasvim površnu) predodžbu o nama i našoj zemlji? U kojoj se mjeri ta predodžba poklapa sa našim stvarnim stanjem ili sa onime što je naša percepcija tog stanja? Što možemo učiniti mi sami da se te percepcije i naše i njihove približe onome što jest ili da zbilju približimo percepciji željene domovine?
Naime, ne mogu se oteti dojmu, da smo svi mi pomalo stalno ljuti, da smo ogorčeni, da smo svadljivi, rezignirani, sarkastični ili naprosto nezadovoljni stanjem naše države i društva. Istovremeno, i relevantna istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj imamo nevjerojatno nisku razinu tzv. socijalnog kapitala, tj., pojednostavljeno rečeno, društvenog povjerenja. Zašto je tome tako i kako se to može prevladati? Ne utvaram da znam odgovore, jer nisu jednostavni. Ako bismo rekli da je razlog tom raširenom nezadovoljstvu loš (težak) život velikog broja ljudi, samo bismo dotakli jedan razlog, ali ne bismo dali pravi odgovor. Naime, život u Hrvatskoj nije lošiji no u nekim drugim sličnim društvima, o čemu govore usporedivi podaci o općoj ekonomskoj razvijenosti i standardu ljudi, u kojima je razina zadovoljstva viša. Neimaština i oskudica ne reproduciraju po automatizmu i opću razinu nezadovoljstva. Naprotiv pozitivna korelacija je utvrđena između (ne)zadovoljstva i percepcije materijalnog stanja pojedinca, a ne stvarnoga stanja. Tako da najnezadovoljniji nisu najsiromašniji, već oni koji imaju manje no što misle da trebaju imati ili da im pripada. Možda razlog leži u (pre)visokim aspiracijama koje imamo i visokim referentnim točkama (društvima) s kojima se uspoređujemo? Ako da, zašto se uspoređujemo s onima od kojih se toliko povijesno i kulturno razlikujemo, a ne s onima koji su s nama u tom pogledu puno usporediviji? Da li je to normalno i poželjno?
Odnosno, da se zadržimo samo na ovom razlogu nezadovoljstva, za početak, postavljam nam pitanje za raspravu: Da li bi jednostavno i linearno povećanje osobnog i društvenog standarda moglo izmijeniti ili bitno utjecati na razinu ukupnog zadovoljstva ili bi trebali početi sami mijenjati percepciju i shvaćti da nema linearnosti između općeg zadovoljstva (sreće) i razine materijalne razvijenosti društva. U protivnom bi najbogatiji bili najsretniji i najzadovoljniji, što ipak nije slučaj. Hajdemo, malo razgovarati o tome!

Davorko Vidović
24.06.2007. u 23:20

<< Arhiva >>