Bila sam vani puna dva sata. Pušiona. Sve mi žao kaj sam zeznula brata i uzela mu auto. :((
Bolje da je on otišo s njim tamo gdje je sada nego ovak. Otišla sam i vratila se. Katastrofa. Dogovorim se s frendicom i onak se pošteno ponadam da će biti ok (jer ipak je to ono što volimo) i onda dođem i okrenem se. Ovo je vjerojatno samo potvrda da je bolje da ostajem doma. Bar imam priliku petkom/subotom navečer pogledat sav jadan program na svim televizijama. Ne kužim jel problem u meni ili u drugima. :((

Žu, žu, žu žuljau me cipele, a ja moram ići na ples, žu,žu...
Eto tak. Jedva sam došepala do auta i od garaže do svoje sobe. Mislim da nikad nisam imala ovakve žuljeve nakon šestosatnog nošenja novih cipelica, koje su meni stvarno slatke ali se osjećam ko da sam ih kupila u dućanu za mazohiste, fali mi par slojeva kože. I sva sam obljepljena flasterima. :(( Ima li lijeka tome???

Nadam se da je vama bolje nego meni trenutno. Jedino što mi je super u ovom trenutku je Cesaria Evora: "Dor di amor". Nemam blage veze o čemu žena pjeva, ali mi je genijalna. Brijem da kad bih malo popila da bi se mogla i rasplesat na ovo. No dobro. Idem pogledat kaj ima na telki. :(( Sve se bojim da ću nać nešto dobro.

Voljela bih da sam drukčija. I da mogu neke stvari. Voljela bih da sam onakva kakvom me drugi žele. Ali ja to ne znam. Voljela bih da mogu prestati voljeti neke ljude i da jednostavno kažem sve što je u meni. Onako kako ja to vidim. I da mogu opisati onaj osjećaj svaki put kad se osjećam povrijeđenom, a zanemarujem to. Bilo bi lijepo kad bih znala da li želim večeras plesati ili da ipak ostanem doma. Voljela bih da mogu iz ove moje lude glave izbaciti neke misli, ljude, probleme, strahove, sjećanja.
Voljela bih da bar danas imam snage uzeti ono što mi treba. Voljela bih... da ja nisam ja.
Voljela bih da nisam zaboravila kako je to veseliti se. Kako je to željeti nešto. Nešto veliko, ići prema nečemu, prema nekom cilju.
A ne ovako... kad vrijeme ne postoji. Kad se vrijeme mjeri nekim točkama u kalendaru, nekim beznačajnim datumima kojima se uopće ne veslim. Kad je sve što vidim samo muka koju moram proći za malo ničega.
Kad ti više ne mogu biti prijateljica jer misliš da je sve kao mjesecima prije, a nije. Kad se pravimo da je sve OK a ja bih htjela nešto sasvim drugo. Kad ja imam ono što ti želiš imati, a ti čuvaš ono što meni treba. Kad ne razumiješ moj svijet, kad ti se ne želim javiti, kad nisam sigurna da te želim vidjeti. Kad se bojim da ću se opet razočarati.
Ne, nisi ti kriva. Ja sam.
I ne brini, proći će me to. I možemojoš ovako deset godina. Ili, ako ne želiš, ne moramo.
Znam da glupo zvuči – ali svejedno mi je. I znam da je glupo što o tome govorim drugima, a ne tebi. Jer ti to trebaš čuti. A ja ti ne želim o tome pričati jer mislim da ne vrijedi. Ionako ne bi svatila. Pa možemo si onda lagati i dalje. Ili ne moramo.
Gle kako je to glupo – mogu to napisati ovdje a ne mogu tebi reći bez posrednika.
Je li to zato što te još uvijek previše volim ili zato što sam kukavica? ili jednostavno ne postoji vrijeme za takav razgovor?

All I want

Sunčeko je vani, a svi su umorni.
I ja sam pomalo umorna, ali za neko divno čudo, ne spava mi se. Nije stvar fizičkog umora.
U vrtlogu sam osjećaja. Svojih, tuđih, nedefiniranih.
Uvijek sam bar približno znala što želim. Ili barem sam mogla razlučiti što ne želim. I sada znam što ne želim. A toga što ne želim nikako se ne mogu riješiti. A to ja strah.
Lijep je osjećaj čuti: «Volim te.», «Fališ mi.» i slično. Ali koliko god to bilo ugodno i koliko me god sve to veselilo i mada je obostrano, ipak me strah.
Čini se kao da sam navikla na kukanje, osamljenost, samoću, navikla sam na to da se ograničim na vlastite osjećaje i ne dopustim drugima da me taknu.
Ne dodiruj me... jer se bojim.
A čega se bojim? Bojim se ponovljenih priča. Onoga kad računam na nekoga, a taj netko nije ovdje. Bojim se opet onog osjećaja izdaje.
I znam da nije fer. Ovo su neki drugi ljudi. Ne zaslužuju me ovakvu. Ovo je neki drugi svijet. Bolji svijet. Oni me vole ovakvu. Zbunjenu, u kaosu, umornu, nesavršenu.
I ja volim njih, samo sam zaboravila kako se to pokazuje.
Uvijek me zbuni kada čujem, a u zadnje vrijeme dogodilo se nekoliko puta, da sam nekome uljepšala dan. I uvijek me začudi kako??? Ja sebe doživljavam kao zatvorenu, dosadnu i predvidljivu. Kako sam ti onda mogla uljepšati dan??? Čime?
Nisam tip koji može odglumiti neki entuzijazam, super raspoloženje. Svako moje raspoloženje i svaka emocija jasno je vidljiva na mom licu. Nikad se nisam ni trudila sakriti to. Čemu? Ionako mi je cilj da me vole zbog toga što jesam. Ako me žele voljeti.
U jednom trenutku sam animator i spremna nasmijati cijeli svijet, a već u sljedećem me preplaši to što je sve tako veselo, šareno i sretno i bojim se da to nije stvarnost.
U zadnjih godinu dana malo je bilo dana bez nekih sumornih osjećaja. Možda se jednostavno ne mogu priviknuti na to da je to iza mene. Treba mi vremena da se snađem. Da nađem svoje mjesto uz nekoga u nekom krugu. Ima ljudi koje obožavam i želim da dobiju ono najbolje od mene, samo još uvijek tražim način na koji ću to izvesti.
Znam da će neki od njih ovo čitati, pa neka uzmu u obzir sve gore napisano.
Sve se mijenja i dok jedni glasno izlaze iz mog života, drugi tiho i nježno u njega ulaze. I postaju njegov smisao.

Ponešto o mojem tati

E, danas mi je neki dan. Ujutro sam se jedva probudila (ne pitajte zašto; nimalo zanimljivo). I onda kad konačno uspijem otvoriti oči, a baš mi se i nije dalo jer mi je bilo baš super onako, i uspijem se dovući do kuhinje i pusti me volja za životom kad se podsjetim na, u malom mozgu pohranjeni, podatak da je kuhinja devastirana nekakvim preuređivanjem koje mi već tjedan dana diže tlak, stavim si grijat vodu za neskafe i onak si pjevušim: "niko mi neće ovaj dan pokvarit....".
Omiljeni musli, kava, novine - i već sam bolje.

Onda mi najdraži tatica upadne u sobu i pita me dal hoću da odemo kupit stolac. Naime, mislim da sam nakon 13.5 godina školovanja zaslužila jedan pošteni stolac. Od postojećeg me već mjesecima bole leđa. Naravno, trebalo mi je rekordnih 5 minuta da se spremim. Ali čemu žurba??? Što se mi ne bi svi prije nego krenemo lijepo posvađali???? Brat, mama, tata i ja. Uvije ista priča. No dobro. Budući da nam je najbliže otić do Peveca ili King krosa (treba nam nekih 10 minuta do tamo), uputimo se u željenom pravcu. I onda tata počne psovat kaj je tak gužva ( a on je jedna od najnestrpljivijih osoba koje znam) i skrene u uličicu koja vodi do njegovog radnog mjesta, tak da smo se vozili po samo njemu znanim putevima i kroz dvorišta poslovnih zgrada.
No dobro. Sva sreća što kava još nije počela kak treba djelovati pa mi je bilo čisto svejedno kaj se on svađa s ne baš informiranim djelatnicima Peveca koji neprestano dijele kontradiktorne informacije. Uglavnom, kupio je kod njih neku bušilicu koja u jamsvenom listu informira kupca o dvogodišnjoj garanciji, na prodajnom mjestu je istaknuta informacija o trogod. jamstvu, a onaj zgodni dečko na tzv. info pultu govori da jamstvo traje jednu godinu. To je fakat pitanje za pravnike. Mislim, ja koja sam iz Trgovačkog prava dobila solidnu trojku, znam da se takvo što ne smije i da je to ponašanje koje svjesno dovodi kupca u zabludu. Ja bi to sve kaznila. A i ti zaposlenici, to je tak sve nekvalificirano (molim da se iznimke ne uvrijede). Prvo ih trebaš svijećom tražiti, a i kad ih nađeš onda ti niš ne znaju reći.
Na kraju smo otišli u Ipercoop i tamo našli jedan super stolac, zapravo fotelju, za mene. Velika, crna, od skaja, s naslonima za ruke, mogu se ljuljat u njoj... ma mrak. Možda mi to bude motivacija za učenje. :)))
E, ali taj šoping s mojim starim je katastrofa. On je tak stalno nervozan i smeta mu gužva. Mislim, ako ti se ne da u gužvu, ne moj ić u šoping u subotu oko jedanaest. A i ima neki čudan sindrom. Ima potrebu hodat tri metra ispred ostatka društva. Hoda ko kauboj i gura ona kolica, a ja hodam iza njega i samo čekam da ih negdje ostavi. Ja stvarno nemam namjeru trčat za njim, a i onaj pod u king krosu je jako sklizak, ili su moje tenesice krive za to, i samo mi treba da se raspadnem tamo. Znalo mu se događat da kad kupujemo stvari u Getrou ili tak negdje da stavi neke stvari u tuđa kolica. :))) Da umreš od smijeha. Ono,ljudi dođu na blagajnu i skuže da imaju nepoznate artikle u kolicima. :)) Al kolko taj čovjek voli frižidere, to nije normalno. Ja mislim da bi on mogao prostudirat svaki komad mesa u malo boljim trgovačkim centrima. Danas je ostavio naočale u autu pa sam mu ja morala čitat kolko košta svaka od onih purisovih salama, šunkerica i kaj ti ja znam čega sve ne.
Al dobar je on. Recimo, kupio mi je danas moj omiljeni Neskafe, al onaj s onom predivnom crvenom Neskafe šalicom. Tak sam si željela tu šalicu :))).
Posvađamo se bar triput dnevno, al još uvijek (kad nismo jaaaako posvađani) imam naviku tati sjest u krilo. Mislim da ću to i s trideset radit. Voli on mene, samo kaj to ponekad pokazuje na neki skroz čudan način. Ima i on briga, ali nekad zna pretjerat.

I tak, zapravo sam htjela napisat skroz drugačiji post, ali eto. Ne idem danas van. Nemam love. Zapravo, štedim. Hoću si kupit neke stvari, pa ono. Sad malo više pazim nego inače. Htjela bi ić malo šljakat, ali trenutno nema posla. Nadam se da će biti posla sad kad dolazi treći operater. Mislim, to mi je nekak logično, budući d aje to usko povezano s ovim što sam ja radila.
Počele su priče o planovima za ljeto, a ja ne znam dal da uopće kaj planiram.
More? Falit će love. I meni i ostalima. Nitko od ljudi iz ekipe nema viksu, tak da nam ostaju solucije unajmljivanja, a to nekad zna biti jako skupo. No... do tada ima još dana...

Nekak mi se svaki put poslije ispita popravi društveni život. Općenito, dobila sam volju za život ovih dana. Ni ova kišica danas mi ne smeta, pogotovo kad čujem «Purpl rain». Kaj fali? Pa to je samo voda. :)
U zadnjih tjedan dana bila sam na nekoliko dužih kava ili sam barem sudjelovala u vrlo zanimljivim i energičnim ženskim raspravama na kojima su doneseni neki vrlo, za čovječanstvo, bitni zaključci. Kao naprimjer:

Postoje ljudi koji su savršeni (pod hipotezom da je ljepota u očima promatrača). I ma što oni učinili, ma koliko se promijenili, ma kako izgledali, bez obzira na sve grozne stvari (ustvari dugima grozne stvari) radili, oni ostaju savršeni. Samo zato što su nam u nekom trenutku života bili sve na svijetu i samo zato što susret s njihovim pogledom nije kao svaki drugi.

Za završetak fakulteta potreban je IQ tek nešto veći od 70. Ima izuzetno neinteligentnih ljudi koji se probijaju ko voda u probušeni čamac. Valjda zbog šarma i upornosti. ( napominjem da je ovaj zaključak donesen na temelju empirijskog istraživnja na velikom uzorku)

Kvaliteta uvijek iznad kvantitete. Ovo se odnosi na veze i vezice. Bolje biti sam nego u krivom društvu. Osobno, radije ću još pet godina biti sama nego trošit vrijeme s nekim koga zapravo ne želim («zapravo ne želim» znači: ne vidim se s njimu nekim bitnim životnim situacijama).

Svaka minuta je važna. I stvarno nema smisla trošiti vrijeme i energiju na krive ljude, stvari, mjesta i događaje. Nema smisla nekomu/nečemu pokloniti najbolje godine svog života i onda se jednostavno pozdraviti sa svime. Ili još gore, biti pozdravljen. (ako hoćete,mogu vam u sljedećem postu objasniti kako izračunati cijenu svake vaše minute u valuti koju hoćete. napominjem, cijenu, ne vrijednost)

Od električnih epilatora urastaju dlačice.

Roditelji nekada neće shvatiti položaj svog djeteta sve dok se osjećaju supriorno ( moja mama je doktorica za sve i za sve ima rješenje, a za sebe ima hrpu opravdanja) i dok zaboravljaju da su naši životi bitno drugačiji od njihovih u našim godinama i da u nekim našim situacijama nikad nisu bili. I tu je izvor svakog našeg sukoba. Sukob kao sukob je OK, ali ne za hipersenzitivne ljude poput mene.

Mogla bih ja ovako tipkati unedogled...

Nije da izlazim bog-zna-što jer mi ionako više paše ovakav način života. Priuštim si svakodnevno neke gušte. Baš me briga, treba i to ponekad. Malo hedonizma nikoga nije ubilo.
Počela je moja sezona vožnje bicikla. Malo mi je raskliman i star, ali nema beda.
Ja si tak želim jedno ljeto na biciklu. Već sam gledala na internetu neke rute po Krku i Cresu. Al si prije toga moram nać adekvatno (muško) društvo, odradit oko 200 sati x 20 kuna, kupit novi bicikl... očigledno je da imam puno posla. Pa idem ja... do sljedeće godine možda nešto i bude. :)

Umorna sam. Strašno umorna. Ne mogu se kretati. Malo sam se preforsirala. No nema veze. Još malo pa u krevet i do sutra sam ko nova.
Ovo vrijeme mi je nekak nestvarno. Uopće ne mogu odrediti neko vrijeme. U svakom smislu riječi. Imam samo nekakve datume upisane u rkovnik. To su mi neke vremenske točke do kojih bi trebala napraviti hrpu stvari. Nekakvi realni ciljevi. Nadam se da će mi uskoro doći do mozga da se moram malo trgnut i da je tjedan dana laganini (ovo se odnosi na prošli tjedan) sasvim dovoljno za odmor. Da, prošli tjedan je bio baš ok. Bila sam na par kava, malo smo se zezali više nego obično i općenito je bilo malo sporije nego prije. Ali od sutra ubrzavam ritam.
Bole me ruke. Ne mogu ni lupat po tastaturi. Idem, napišem sutra malo bolji post.

Slušam Norah Jones i ne radim ništa. Malo švrljam po netu dok imam priliku. Bila sam na faksu nakon dugo vremena srijedom punu satnicu. Čisto sam zaboravila kak je dosadno na nekim predavanjima. Valjda mi je zato bilo tak super na faksu. Moram priznat, zaželjela sam se. Zaželjela sam se onog osjećaja uletit u dvoranu i ne gledajući krenuti uvijek prema istom mjestu. Bez nekog dogovora sjesti uvijek u isti red i napraviti onih deset radnji uvijek istim redoslijedom. Sjesti s istom ljudima, i samijati se uvijek jednako jednostavnim stvarima.

Volim taj osjećaj jutra, pa čak i kad je ovako siv i tmuran.
I onda shvatim kako su neke stvari u životu jako jednostavne. Postanu uobičajene i onda pomalo zaboravim uživati u njima. A kad nestanu... umrla bih da mogu dobiti još jedan običan dan.
I ono što mi je nekad bila fobija i strah, danas mi je gušt. Naprimjer vlakovi. Užasnos am se bojala vlakova. Bojala sam se da ne siđem na krivoj stanici dolje, da ne uđem u krivi vlak i još sto stvari. A danas, danas mi je to svakodnevna stvar u kojoj mogu uživati. Mnogo su tiši nego autobusi i tramvaji, nema takve gužve i sve je nekako usporeno. Ali na onaj lijep način. Usporeno.
Ili kava. Ljudi piju enormne količine kave. Kao stimulans. Meni kava treba zato što ju volim. Volim miris kave, volim okus kave. Volim njezinu boju i sve što ona je. Uživam u njoj. Probajte stvaiti u usta kockicu čokolade, nek se zalijepi za nepce. I onda uzmite jedan gutljaj kave i dopustite čokoladi da se malo otopi. I uživajte. Meni to može popraviti dan. Kad sam bila mala, plašili su me da će mi od kave narasti rep :))))))))))! Sad se mogu tome samo smijati. Sve što meni raste od kave je količina hormona sreće u meni.

Jel da neke ljude nećemo nikad prestati voljeti? Previše su savršeni da bi ih zamrzili. Možda je mržnja ipak prejaka riječ. Ali načelno, ostaju prevelik dio nas da bi ih zaboravili.
U meni se otvorio golemi prostor za cijeli svijet, ali ipak ljubomorno čuvam sve što je bilo.

Čudno je kad osjetim kako mi neki ulaze i izlaze iz srca. I u isto vrijeme počinjem ih voljeti na neki novi način i prestaju biti važni za sadašnji trenutak. I želim ih vidjeti i skrivam im se. :))) Kao dijete sam. Al me pokose uvijek isti pogledi. I onda ponovno odgledam svaki naš film. I shvatim kako smo genijalni redatelji, scenaristi i glumci bili. I poželim da zauvijek ostane tako.

Prošli tjedan sam imala matematiku. Treći put. Da nije tragično bilo bi smiješno. Dobro, istina za prvi put se nisam spremala, drugi put je ispit bio pretežak (samo da napomenem, prošlo je 7% kandidata), a ovaj treći...
Toliko sam se tresla i bojala da sam morala razmišljati o tome da ne zaboravim disati. Bilo mi je toliko zlo da sam samo čekala da se srušim s one stolice. Užas.
I onda dobijem test i malo mi lakne pa kažem sama sebi: Ako sad ne prođeš nećeš nikad. Ovo je toliko jednostavno da bi bilo šteta pasti.
Krenem rješavati i naiđem na prepreku. Nema veze idemo dalje. Opet prepreka. Dobro, to ću na kraju. Uglavnom, da ne prepričavam sve – pogriješila sam na banalnim stvarima. Nešto kao razina petog osnovne. Vjerojatno se svi sjećate sustava od dvije jednadžbe sa dvije nepoznanice. Što može biti jednostavnije od toga???? Lupimo metodu supstitucije ili suprotnih koeficjenata i nađemo nepoznanice. I to je to!!!
Ali ne, ja sam napravila tu grešku. Našla sam nepostojeće nepoznanice! Mislim stvarno me sram. I sad se bojim da opet neću zadovoljiti onaj prokelti uvjet da se mora iz svake grupe riješiti jedan zadatak u potpunosti točno. Mislim, nemam se što bojati, mogu biti sigurna u to.
A u nekim grupama imam oba točna. Šmrc! :( Moljakanje za prolaz jednostavno nije moj stil. I neću to raditi. Nikad pa ni onda. Neću ni probati iako je, čula sam, nekima čak i to uspjelo.

Ja mislim da sam stvarno slučaj za psihijatriju. Jer kako objasniti činjenicu da sam uz te zadatke provela sate i sate, da sam ih riješila približno tisuću (potrudit ću se izbrojiti ih, pa vam javim), da sam prošla sve moguće tipove zadataka, da neke rokove znam već napamet i onda kad moram prezentirati to svoje golemo znanje – blackout. Ništa. Njet. Nothing.
Samo osjetim kako mi srce luđači lupa, kako mi se tlak snižava i kako ću se svaki čas srušiti dolje.
Čemu panika? Sad sam uništila izvrsnu priliku za izvrsnu ocjenu. Ovakav test se pojavljuje jednom godišnje. I ja sam ga sposobna zaznuti. Oprostila bih si i poneku lijenost, i pogrešku, i umor i to da nemam sreće, ali ovo.... e to si neću oprostiti još jako dugo.
Ne kužim kako nisam sposobna pronaći način da sebe dovedem u red.
Čisti nedostatak inteligencije.

Imam problem. Zapravo i ne zanm dal je to problem. Više je zapravo misterij koji bi trebali proučavati psiholozi.
Ima stvari koje su mi u životu jako važne. I sva sam puna entuzijazma kad je riječ o njima. No samo neko vrijeme. Kad dođe trenutak realizacije - ja nestajem. Postajem ravnodušna, indiferentna, neodrđena, plaha, nevidljiva, bez snage, motiva, želje, bez ičega. Kao da ne želim, kao da mi je svejedno. I je, svejedno mi je. Ali kad sve bude gotovo, kad ne uspije ono što je trebalo uspjeti - ja sa tužna, razočarana i ljuta. I onda sve iz početka.

I kao da mi fali inteligencije pa ponavljam greške. Pa krenem ispočetka. I sve naopako. I tako milijun puta.
Najteže je kad me povrijedi netko od koga to najmanje očekujem. Kad mi se učini da ostajem sama. I onda ponekad krenem s duplom dozom entuzijazma ispočetka - zbog inata. A ja ne želim ništa raditi iz inata. Ja želim napraviti milijun stvari zato što to ja želim, a ne da bih nekome nešto dokazivala.
Želim biti ponosna na sebe kao što sam ponosna i sretna zbog ljudi koje volim, ili mislim da ih volim ili ne znam da ih volim a ipak ih volim.......
Zašto mi svi drugi znače više od mene same?
I zašto im milijun puta pružam priliku da me povrijede?
Da se razumijemo, ja nisam ljuta ni na koga. Samo sam malo tužna zato što sve nije onako kako bi trebalo biti ( ili kako sam ja željela da bude) i tužna sam jer sam shvatila kako je moj svijet pun kontradikcija, a ja ih nemam ni najmanju namjeru ispravljati. Jer mi se ne da raditi tuđi posao.

p.s. Šaljite mi večeras svu pozitivnu energiju koju možete skupiti. Trebat će mi. Jako će mi trebati. I ako sretnete Sreću negdje putem, uputite je na moju adresu, sutra ju vraćam vama. :)

Jutarnji monolog

Dobro jutro!
Kako ste?
Jeste popili kavicu (ili čaj; čula sam da ne vole svi kavu kao ja)?
Inače, što ima kod vas?
Ja sam dobro, hvala.
Istina, malo sam hiperaktivna. Ali dobro, bolje da je tako nego da sam depresivna. Ionako je bilo previše letargije u mom životu posljednjih mjeseci.

Inače, što radite u životu? Mislim koje vam je zvanje ili zanimanje? I jeste li zadovoljni?
Ah, ja studiram. Da, da. I dobro mi je, ne bi se bilo pametno žaliti. A još bi mi bilo bolje kad bi se riješila jednog ispita zbog kojeg već punih godinu dana jako loše spavam. Zapravo, postoje naznake (ili prije nadanja) da će se to uskoro dogoditi. Zato i djelujem ovako malo pomaknuto.

Ah, ovo je ljubav vašeg života? Baš lijepo! Divan ste par! Sigurno se jako volite. I živite zajedno?!! Pa to je fantastično. Nije li to divno? Sigurno ste jako sretni.
Ah, ne, ja sam sama. Da. Pa znate, još me nije našao onaj koji me traži (stvarno ne znam što radi tako dugo (sigurno po birtijama hoda i očajava), polako gubim živce, još će mi i biološki sat otkucati).
Mislim, nije ni problem što ga nema tako dugo, nego nemam niti kakav supstitut, pa da barem mogu dok čekam... znate. Ovako mi je malo dosadno, pa stalno mislim na neke krive muškarce. Čak im i ponekad napišem pjesmu. Kao onu dolje. Da.
Joj, čujete li ovu pjesmu s radia? Obožavam ju. Tako je romantična. Ah...
Ne, nisam melankolična. Čak ni ne volim patetiku kad izlazi iz tuđih usta, iako se i meni ponekad dogodi. Ljudi smo.

A, ovaj... vi imate i obitelj?
Ah tako. Da, takoje to. Ponekad nas razočaraju ljudi od kojih to najmanje očekujemo. Ne znam čak ni zašto to rade. Valjda ne znaju da se i riječima ponekad nekoga može povrijediti. Vidite, naprimjer, moja majka. Ne znam zašto, ali jučer je imala jedu izjavu koja je mene pogodila ravno u srce. Grlo mi se steglo, znate onaj osjećaj kad mislite da ćete svakog trenutka zaplakati i zadržavate dah da s njim ne bi krenule i suze. A onda odjednom samo pogledate na drugu stranu i shvatite koliko se mnogo puta sve ovo događalo već i događat će se još barem toliko puta i da jednostavno ne vrijedi plakati. Možda nije ni bila namjera povrijediti me, ali to se dogodilo. Pa ju onda neću nagrađivati suzama nego ću se još jedan korak udaljiti od nje i tako sve dok ne budem miljama daleko, a već znam da će me tada početi tražiti. Da, čudne su to stvari.

Nemojte se uzrujavati. Dokažite si da to nije tako.
Ah, bilo mi je divno časkati s vama.
Doviđenja.

Bila sam danas na jednom suer predavanju. Ne bi imalo smisla da vam prepričavam o čemu se tamo radilo. Zapravo, na tom ptredavanju zaokružene su moje misli koje mi se već neko vrijeme motaju po glavi.

Ljudi su jako komplicirana bića. Vole zakomplicirati neke sasvim jednostavne stvari.
Kad ti kažem da te volim, onda to zaista i mislim. Kad ti kažem da sam umorna, ne moraš reći baš ništa. Jer to je samo produkt ovih dana. Kad ti kažem da sam iskrena, onda to iskreno i mislim. Ne moraš ni sumnjati da ti lažem. Kad ti kažem da mi se ne sviđaš, neka te to ne povrijedi previše jer ćeš nekome biti savršen/a. Uostalom, zašto bi ti trebalo biti važno što ja mislim. Kad ti kažem da ne stignem nešto učiniti ili da se vjerojatno nećemo vidjeti danas ili sutra ili bilo koji dan, to je zato što stvarno moram biti na nekom drugom mjestu, jer sam nekome obećala nešto ili jednostavno imam nešto drugo u planu. Zašto bih ti lagala, pa nitko me ne sili da provodim vrijeme s tobom.
Kad se probudim ujutro i nemam ništa za reći, to nije zato što sam nervozna ili ljuta nego zato što još napola spavam do prve kave. Ako podigneš glas postat ću nervozna ili ljuta i tek tada neću htjeti razgovarati s tobom.
Ako ti ne kažem zašto sam tužna ili ljuta to ne znači da sam ljuta ne tebe ili da si nešto kriv. To znači ili da ti ne vjerujem ili da nema veze s tobom ili da mislim da nije vrijedno spomena.

Ja nisam lutkica. Ne želim se smijati kad mi se ne smije. Ne želim glumiti da sam puna entuzijazma oko nečega ako mi je to više teret nego veselje. Ne želim glumatati da bih nekome bila ljepša, draža ili da bi me smatrali posebnom i krasili epitetima koje ja ni u kom slučaju ne znam povezati sa sobom samom.
Baš me briga ako netko od mene očekuje nešto više od onoga što ja želim dati. Naravno, ako to nisu ljudi koji meni nešto znače. Baš me briga što o meni misle ili što će o mnei reći oni koje ja nikad nisam i nikad neću cijeniti zbog njihova lažnog osmijeha i kvazi dobrote. Na sreću, razvila sam radare na takve ljude i treba mi pet minuta da ih prokužim.
Kad mi se plače ja ću plakati. kao da je važno što će o tome misliti ljudi na ulici, u tramvaju ili bilo gdje. Kad mi se smije zbog omiljene pjesme na radiu ili zbog nekog dragog lica ili zbog svih planova i sretnih trenutaka ja ću se smijati.

I zato, bolje je ostaviti me izvan svakog okvira. Izostavite me iz svakog pravila. Jer sva pravila po kojim ja mogu živjeti ovise o mojim osjećajima koji su sve samo ne konstanta. I znam da je nekima stvarno teško živjeti sa mnom, ali i meni je ponekad teško.
I neću vam to skrivati. Ni ne mogu. Jer sve se ionako vidi na mojem licu. Svaka sreća.
Samo me pustite da neke stvari čuvam u sebi i za sebe. Sve ostalo dijelit ću sa svima koji me žele.

Imate pravo misliti da sam hirovito dijete, neprilagodljiva ili čudna. Pomalo drska i nepravedna.
Možda jesam.
A onda ću ja pitati vas. Odrasle. Kakav je to vaš svijet?
Voljela bih to čuti. Kakav i za koga taj svijet gradite?
Ja ne želim živjeti u njemu. Nije ovo bunt, niti ljutnja, ni bahatost ni išta na što ste mogli pomisliti.
Ovo je samo pročišćenje i shvaćanje kako život može biti jednostavan.
Sve se može riješiti istinom i jednostavnim riječima. Samo treba paziti koje ćemo riječi upotrebljavati.

Nemam inspiracije.
Tako bih htjela napisati nešto smisleno i pametno, ali ne mogu. Možda zato što nisam pametna... :)
Ne znam je li to proljetni umor ili što drugo, ali ni one stare fore više ne djeluju. Misli pozitivno, misli pozitivno, misli pozitivno... ne mogu, ne mogu, ne mogu. Ne da ne mogu misliti pozitivno, nego ne mogu misliti uopće. Treba mi: krevet, tuš, kava. Ovim redom.

A kako ste vi? Što ima kod vas?
Probala sam nekoliko puta ostavit komentare na nekim blogovima, ali mi se obrazac za komentare uopće ne otvara. Dobro, ne znam jel to uopće jer bih nakon pet minuta odustala. Zato sorry, ljudi, ali stvarno sam se trudila.
Idem nastavit... s onim što, čini mi se, radim već cijelu vječnost.

Eh da, jeste li primjetili kako su ovoga proljeća jutra lijepa? Ili se to meni samo opet čini.