Bila sam danas na jednom suer predavanju. Ne bi imalo smisla da vam prepričavam o čemu se tamo radilo. Zapravo, na tom ptredavanju zaokružene su moje misli koje mi se već neko vrijeme motaju po glavi.

Ljudi su jako komplicirana bića. Vole zakomplicirati neke sasvim jednostavne stvari.
Kad ti kažem da te volim, onda to zaista i mislim. Kad ti kažem da sam umorna, ne moraš reći baš ništa. Jer to je samo produkt ovih dana. Kad ti kažem da sam iskrena, onda to iskreno i mislim. Ne moraš ni sumnjati da ti lažem. Kad ti kažem da mi se ne sviđaš, neka te to ne povrijedi previše jer ćeš nekome biti savršen/a. Uostalom, zašto bi ti trebalo biti važno što ja mislim. Kad ti kažem da ne stignem nešto učiniti ili da se vjerojatno nećemo vidjeti danas ili sutra ili bilo koji dan, to je zato što stvarno moram biti na nekom drugom mjestu, jer sam nekome obećala nešto ili jednostavno imam nešto drugo u planu. Zašto bih ti lagala, pa nitko me ne sili da provodim vrijeme s tobom.
Kad se probudim ujutro i nemam ništa za reći, to nije zato što sam nervozna ili ljuta nego zato što još napola spavam do prve kave. Ako podigneš glas postat ću nervozna ili ljuta i tek tada neću htjeti razgovarati s tobom.
Ako ti ne kažem zašto sam tužna ili ljuta to ne znači da sam ljuta ne tebe ili da si nešto kriv. To znači ili da ti ne vjerujem ili da nema veze s tobom ili da mislim da nije vrijedno spomena.

Ja nisam lutkica. Ne želim se smijati kad mi se ne smije. Ne želim glumiti da sam puna entuzijazma oko nečega ako mi je to više teret nego veselje. Ne želim glumatati da bih nekome bila ljepša, draža ili da bi me smatrali posebnom i krasili epitetima koje ja ni u kom slučaju ne znam povezati sa sobom samom.
Baš me briga ako netko od mene očekuje nešto više od onoga što ja želim dati. Naravno, ako to nisu ljudi koji meni nešto znače. Baš me briga što o meni misle ili što će o mnei reći oni koje ja nikad nisam i nikad neću cijeniti zbog njihova lažnog osmijeha i kvazi dobrote. Na sreću, razvila sam radare na takve ljude i treba mi pet minuta da ih prokužim.
Kad mi se plače ja ću plakati. kao da je važno što će o tome misliti ljudi na ulici, u tramvaju ili bilo gdje. Kad mi se smije zbog omiljene pjesme na radiu ili zbog nekog dragog lica ili zbog svih planova i sretnih trenutaka ja ću se smijati.

I zato, bolje je ostaviti me izvan svakog okvira. Izostavite me iz svakog pravila. Jer sva pravila po kojim ja mogu živjeti ovise o mojim osjećajima koji su sve samo ne konstanta. I znam da je nekima stvarno teško živjeti sa mnom, ali i meni je ponekad teško.
I neću vam to skrivati. Ni ne mogu. Jer sve se ionako vidi na mojem licu. Svaka sreća.
Samo me pustite da neke stvari čuvam u sebi i za sebe. Sve ostalo dijelit ću sa svima koji me žele.

Imate pravo misliti da sam hirovito dijete, neprilagodljiva ili čudna. Pomalo drska i nepravedna.
Možda jesam.
A onda ću ja pitati vas. Odrasle. Kakav je to vaš svijet?
Voljela bih to čuti. Kakav i za koga taj svijet gradite?
Ja ne želim živjeti u njemu. Nije ovo bunt, niti ljutnja, ni bahatost ni išta na što ste mogli pomisliti.
Ovo je samo pročišćenje i shvaćanje kako život može biti jednostavan.
Sve se može riješiti istinom i jednostavnim riječima. Samo treba paziti koje ćemo riječi upotrebljavati.