San žutih narcisa

Slušam Toše Preskija i radim prezentaciju za faking engleski (ispričavam se zbog izraza, ali stvarno sam nabrijana protiv ovakvih projekata). Sve bi to bilo OK da nije sve tako bazvezno osmišljeno. Moramo, ali MORAMO napraviti prezentaciju o temi po izboru. Uopće nisam puna entuzijazma što se tiče toga. Nikome se to ne da raditi i svima je to noćna mora. Uglavnom, treba ispričati nešto na temu ekonomije pred cijelom grupom na engleskom. Sve to treba biti savršeno organizirano i osmišljeno jer u protivnom nas čeka linč licemjerne profesorice. Pred cijelom grupom. Tipa, nema šanse da se dogodi krivo izgovorena riječ ili naglasak. Odmah možemo očekivati da će nas iskritizirat pred svima.
Toše spašava dan.

Bila sam vani u subotu. I bilo je genijalno. Još jedan dokaz da se bez kapi alkohola može zabaviti do ludila. Nisam smjela piti jer sam vozila. A baš na tom potezu na kojem sam vozila obično stoje dvije patrole. Ne bi bilo baš zgodno da se upuštam u avanture s njima. Ionako već kršim zakon time što sam sama u autu nakon 23 sata ( mene kači onaj zakon). Za to bi ih još i mogla šarmirati, a za nedopuštene promile teško.
Uglavnom, skupilo se pola razreda iz srednje. Neke nisam vidjela godinu dana, neke čak i više. Ne mogu vjerovati da su već prošle dvije godine... i da se toliko toga promijenilo.
Ipak, ima stvari koje su ostale iste. Neću sad o njim pisat jer bi post bio predug, a i ja bi vjerojatno ispala egocentrična, pa ću se suzdržati.

Ali dogodio se i jedan šok. Ne znam jel dobro ili loše. Naime moj najbolji prijatelj je postao TATA. Moram napomenuti da je od mene stariji mjesec i tri dana. Cura mu je bila trudna, a nije ni znala da je trudna. Imala je izvanmaterničnu trudnoću pa su ciklusi ipak postojali. Ono što je u cijeloj priči gotovo komično je to da je bila kod doktorice jer joj raste trbuh!!! I pazite sad ovo: dala joj je vitamine jer to je kao zato što malo jede (ko mali crnci u Africi). I nitko se nije sjetio poslati ju na rendgen. Mislim, meni je to stvarno nezamislivo.
Kaže meni frend: " Sjećaš se ti Blu, kako sam je bio neozbiljan kad smo izlazili iz srednje? E vidiš, sad sam četiri puta gori!!! A imam dijete! "
On je sretan. Ali čini mi se da ne razumije da je to DIJETE. On je sretan kad može dijete shvatiti kao igračku. I stvarno joj se veseli. Bez sumnje, Lara će imati genijalnog tatu. Ali vidim mu strah u očima. On studira, ona studira. U dva različita grada. Sve se dogodilo u jednom danu. Devet mjeseci i porod.
Možete li to zamisliti?
Danas imate dvadeset, naveći problem u životu je kako dati ispite, kamo ćete sljedeći vikend van... a već sutra imate nečiji život u rukama.
Lara je vjerojatno najveće iznenađenje u njihovim životima. Ljubavi joj sigurno neće nedostajati jer je željena. Nikada neće biti sama. Ali promijenila je mnoge živote.
Već je svojim rođenjem pokazala da je posebna žena. :))

Srećom, bake i djedovi su oduševljeni iznenađenjem. I pomoći će.
Samo ja ne mogu vjerovati da je moj dragi L. postao tata.

I tako, cijelu večer se pilo i nazdravljalo maloj Lari i njezinim roditeljima. Neki su to pošteno zalili. Cijeli je Samobor saznao što se slavi. I neka. Pa barem sad se imamo čemu veseliti.

Kada je kraj?
Kada treba reći: Gle, sad je stvarno to to. Nema dalje od ovoga.
I, da li, čak i ako to kažemo, zaista možemo izbrisati sve tragove.
Ili neki dokazi da je nešto negdje postojalo ostaju zauvijek.
Kada si priznati da se previše toga pretvorilo u laži.
Pretvaranja, razloge, izgovore, neiskrenost.
Kada?

Ili smo otišli predaleko.
Jer kad mi netko kaže kako govori iskreno, ja još uvijek teško mogu vjerovati u to. Jer nisam sigurna da riječ iskreno znači isto za oboje.
Najčešće ne.

S druge strane; ne mogu. Želim očistiti neke stvari, a ne mogu.
Predugo su u meni i toliko ukorijenjene da ih je nemoguće iskorijeniti.
Ostaju u meni čak i onda kada pomislim da sam uspjela.
Zašto, nije mi jasno, tako duboko vjerujem u jednom trenutku, a onda se poput najvećeg cinika osmjehujem sa strane.
Zašto se gubim u osjećanjima koja mi oduzimaju energiju?
Mogla bih postaviti tisuće pitanja, a ni vi ni ja vjerojatno nećemo saznati odgovore.

Danas me jedan pogled vratio u neke dane koji i nisu bili tako davno.
I danas je taj susret probudio onu zaspalu iskrenu djevojčicu koja stoji gola ispred zida zaljubljenosti (ili zaluđenosti, tko bi to mogao znati??).
Uvijek mi izmami osmijeh. Te predivne tamne oči. Nos. I lice.
Neke stvari ostaju lijepe čak i kad su gotove.

Za njega...

Hmmm... možda je vrijeme za jedan post.
Nije mi do tipkanja ovih dana. Samo hitno i bitno.
Ne smetaju mi psihički rastrojeni ljudi u tramvaju.
Ne smeta mi ni to što ću pasti klokvij. (baš me hoće ove godine :) )
Ne smeta me što moram učiti, niti to što mi se ne da.
Nemam osjećaja koji mi ne daju spavati.
Ne volim nikoga. Ne doslovno. Nego onako...
Samo sanjam gluposti.

Volim jutro. Jer je tpolo, jer su u njemu ljudi.
Volim podne jer je toplije od jutra i jer je grad pun.
Volim kad sam umorna, jer znam da živim.
Volim vlak, isti onaj od kojeg sam imala fobije.
Volim ulice koje su me nekad znale tako rastužiti.
Volim to što mi još uvijek on donosi nemir.
Volim to što ga viđam u jutrima. (dva za redom)
Volim to što znam da ga ne volim.
Volim razmišljati o njemu. (mazohistički, znam)
Volim to što je sutra četvrtak.

Ne smeta mi što nemam love.
Ne smeta mi što su me neki po stoti put razočarali.
Ne smeta me što sam ljuta zbog nekih stvari. (ionako ih ne mogu promijeniti)
Ne smeta me što sam sada tako umorna da ne mogu smisliti složeniju rečenicu od prije navedenih.


Volim... ne smeta mi.... jer je proljeće.

Ne znam jel to samo meni, ali ovi dani su mi ful čudni. Umorila me ova zima. Fali mi koncentracije, ali stvarno se trudim. Kad će to proljeće???? Uspavana sam totalno.
Jedva čekam vikend.

Nego, htjela sam nešto drugo reći.
Jel vas živcira kašnjenje. Ono, kad netko konstantno kasni. Mislim, ako nekome nešto obećate - hipotetski, naći se u određeno vrijeme na određenom mjestu, kolko često se dogodi da zakasnite više od pet minuta.
Ja stvarno ne volim kasniti. Ne kažem da mi se ne dešava, ali ako se i desi onda je to zbog više sile, nikad zato što mi je svejedno ako me netko čeka. Općenito mislim da ljudi koji konstantno kasne imaju problem. Ali ozbiljno.
Jučer mi se tako desilo da sam po tisućiti put čekala frendicu. Ali ona uvijek kasni. Kasni kad je s autom, kasni kad putuje javnim prijevozom, bilo kad i bilo gdje.
Temperatura u minusu, puše vjetar, ja prehlađena i nakljukana coldrexima, s punom torbom maramica čekam nju nešto manje od pola sata. Nekoliko puta mi je došlo da sjednem na tramvaj i jednostavno odem doma. Da joj ne pošaljem niti poruku, da se uopće ne javim. Bez ikakve grižnje savjesti.
Ali nisam. Nisam jer sam ju stvarno htjela vidjeti. A kad sam ju već čekala, nije mi se dalo prepirati s njom. Jer uvijek čujem istu priču. Kasnio je bus/ tražila sam parkirno mjesto/ netko me zadržao/ .../ i slične priče.
OK događa se svima. Ali ako od 100 sastanaka ona kasni na njih 95 više od 15 minuta onda ja polako gubim živce.
I mislim da čak ni to nije najgore. Najgore je to što svaki put ispriča priču, a ja joj više jednostavno ne mogu vjerovati. Ne samo da ne vjerujem u te priče nego gubim povjerenje u nju općenito. Više to nije to. Jer da bih nekome mogla vjerovati, moram znati da me cijeni. A ljudi koji konstano kasne očito misle da njihovo vrijeme vrijedi više od vermena onog tko njih čeka. A ona očito ne cijeni moje vrijeme.
I onda na kraju ja osjećam grižnju savjesti što sam joj uopće prigovorila za to. I krenem se ispričavati.

Danas sam tako....
Borim se sama sa sobom.
Zabranjujem si misli o nekim stvarima.

A to je tako... uzaludno.
Uvijek ista priča.
Treba mi kava s nekim.

Treba mi dan totalno različit od ovog.
Ne mogu definirati kako se osjećam.
Jedna strana tijela mi je u euforiji,
druga - potpuno indiferentna.
Glava mi je prazna i pokušavam si organizirati vrijeme najbolje kako znam.
Problem je u tome što imam previše kradljivaca vremena.
Veselim se sutra!
Ali se bojim da ću se osjećati glupo i prazno.
Ne bi bilo prvi put da mi se to desi.

Ja znam da ovaj post nema smisla, jer je sve nejasno.
A što kad ne znam kako se izraziti! Gubim riječi.

Puca me filozofija i optimizam

Čudno je to kako baš svemu jednom dođe kraj.
Čudno je kako ponekad pomislim da kaos i nemir u meni nikada neće prestati. A onda iznenada, kad se tome najmanje nadam, iznenada nestane. I ne primjetim kako ga više nema.
Sve se mijenja. Dani u kojima su me vodile brige nestali su pogledom na jednu žutu ružu. Više i ne znam zbog čega bih brinula. Toliko je toga... a opet, ništa nije toliko bitno da bi bilo vrijedno muke.

Misli su mi prazne. Više i neamam na koga misliti. Mislim, onako tužno i sa čežnjom. I po tko zna koji put shvaćam da sam opet samo bila zaljubljena u ljubav. I da sve što se trebalo dogoditi, dogodilo se, a sve što se mora dogoditi, dogodit će se.
I ponovno se mijenjaju crte na mojim dlanovima, premiještaju zvijezde, a vladar svemira piše scenarij za neku novu priču o meni. O nama.

Previše je izgubljenog vremena iz mene. Osjećaja bespomoćnosti i samosažaljenja. Da, tek sada vidim da je to bilo to. A samosažaljenje je najjača kočnica na putu do svakog cilja.
Ništa nije izgubljeno. Najbolje tek dolazi.

O.K. nisam baš uvijek imala sreće. I ne oslanjam se na želje da mi sreća konačno pruži ruku. Jedino na što se trenutno mogu osloniti sam ja sama. I ono što zaista zaslužujem. A zaslužujem kao i svi drugi sve ono za što se zaista potrudim.
Moja je zima trajala predugo. Puno predugo. Čekam proljeće.
A sve miriše na proljeće.

Boli me grlo. I pomalo sam gluha. Hvata me viroza. Ne treba mi sad to. Samo da se ne razbolim onak pošteno. Ne smijem biti bolesna sada. Trebala bi malo ić radit. Ukopala sam se danas u masne dugove, sva sreća da mi vjerovici nisu kamatari. Ne znam kako bi to preživjela. Anway, kupila sam si novi mobitel. Tak mi je genijalan. Nije ni bez razloga genijalan, kad je tolko skup. Mislim ima i tri puta skupljih, ali za jednu prosječnu redovitu studenticu i ovo je previše. Ali nije mi žao. Pa ionak je cijela država u dugovima i kreditima do grla. Ovaj moj dug i nije neki pravi dug, ja bih to nazvala kao prelijevanje fondova. Sorry ljudi, profesionalna deformacija. Mi ekonomisti smo u stanju izmislit razno razne izraze kako bi frizirali bilancu.

Eh da, dosta mi je ove zime. HOĆU PROLJEĆE!!!!! Neku večer idem s frendicama na kavu. Dogovorimo se da ću ih ja pokupit. I tako bi.
I sad, sparkamo se u Samoboru, izađemo iz auta i pametno zaključimo kako je počeo padati snijeg. Nije da nas je previše diralo. Odsjedimo na cugi i onda jedna pametno zaključi da bi mogle krenuti. Ne moram ni napomenuti da smo za to cijelo vrijeme mogle promatrati kako snijeg neumorno pada. Ali pravo stanje stvari bilo je očito tek kad smo izašle van. Trg pod snijegom, nekih pet centimetara.
Prvo smo se uhvatile Sizifovog posla čišćenja auta, dok očistim prednje staklo, zadnje mi je dobro zatrpano iako sam ga očistila prije tri minute. Sve je bilo dobro na prvom kilometru, više je to bila bljuzga nego snježni pokrivač, ali dalje.... ljudi moji želudac mi se stisnuo. Imam ljetne gume ( i lance koje još uvijek ne znam instalirati), osjećam kako mi se auto muči i da ga jedva kontroliram. Onda smo malo kizile po cesti. Znam da ne smijem dirati kočnicu ni trznuti volanom ni milimetar, ali za kočenje motorom jednostavno nije bilo vremena. Užas! Nikad više, osim ako je pitanje života ili smrti. Ali dobro, morala sam i to probati. Sva sreća kaj nisam paničarka. Znam ljude koji bi pustili volan i sve ostalo i čekali kaj će se desiti. Auto je bez ogrebotina, meni je život kraći nekih par dana, sve u svemu, sve je OK. Samo se nadam da curama nije ta vožnja bila previše traumatična.

Mislim da je kranje vrijeme da ovaj snijeg prestane padati. Neka bude hladno, to mi uopćene smeta.
I skoro zaboravim najvažnije što sam htjela reći. Bila sam neki dan sa D.S.O. na kavi. E, kolko ta cura ima energije! Pokraj nje vam jednostavno ne može biti loše. Popravila mi je dan, ma koji dan, tjedan!

Ako ovaj post čitate sutra...

Prije dvadeset godina bila je nedjelja.
Padala je kiša.
Tako su mi rekli.

Ja želim da danas bude sunčano.
Nema veze čak i ako bude hladno.
Želim jedan običan dan.

Četvrtak.
Možda ga čak i naučim voljeti.

Jer ipak... danas mi je rođendan.